среда, 9. мај 2012.

STRAH DA SRBIJA
NE DOBIJE DODIKA

Nevjerovatna je količina jednostavnosti i nerazumijevanja rezultata izbora u Srbiji. I u domaćoj, srbijanskoj, javnosti, i u evropskoj demokratsko-analitičkoj sferi. Mrzilačku i antiagresorsku sarajevsku prizmu ne treba uzimati u obzir.
A sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti. I sve je potpuno sljedstveno i očekivano.
Nema nikakve remiloševićizacije, dolaska novog miloševića, uspona miloševićevog čeda. Politički kretenoidi, dobronamjerni i zlonamjerni, trebali bi znati da Milošević nije bio proizvod partije nego stanja društva. Marks bi rekao Produkcionih snaga i Društvenih odnosa. Gdje su produkcione snage Kriminaltajkuni a društveni odnosi raspad Jugoslavije u kojoj je Srbija bila zaštićena i zadovoljna. Milošević nije samo umro. Vrijeme koje ga je stvorilo je nestalo.
Političke stranke, pa tako i Socijalistička partija Srbije, indikator su zahtjeva i interesa određenih slojeva društva. Koji ne umiru sa Miloševićem. Stranke su, pa i Espees, artikulacija pogleda na put državnacije. Svaki mandat, svako vrijeme, servira činjenice za trasiranje puta. Kakve to veze ima sa Miloševićem. Milošević je mitsko biće, pola Tuđman, pola Alija a pola on sam. I obrnuto.
Daćić i Udvostručenje Glasova. Pola miliona. Dakle. A Tadić i Nikolić pali. U odnosu na prognoze i na ranije izbore. Dakle.
Potpuno zakonito.
Prvo. Dačićeva partija je partija a nije stranka. Velika je razlika koju ovdje ne mogu da elaboriram ali će to biti ozbiljno razmotreno u mojoj knjizi Permanentni izborni proces.
Drugo. Espees ima stranačku strukturu koja funkcioniše na klasičan način a ne način demokratskih fluida ili radikalskih, naprednjačkih seansi.
Treće. Partija odranije zna kako se to radi.
Četvrto. Dačić nije imao obavezu da rediguje i uljepšava svoje stavove i poglede. Pri tome nema veze što je bio ministar policijskih dela. To mu je moglo samo da šteti pošto niko ne voli žandare a i u njegovom mandatu je bilo klasičnog policijskog usranija kao i na drugim razvalinama Narodne Milicije.
Peto. Tadića i Nikolića je koštalo Kosovo. Mislim da bi Tadić bolje prošao da je prihvatio Dodikove savjete ili da je jednostavno rekao, onako klunovski, uglađeno za javnost, Oteli su nam, bre. Idemo svojim putem. Ne može i Priština i Brisel. A što se tiče Nikolića, svet po Srbiji zna da je Nikolić bio u onom leglu koje je toliko srbovalo da se Priština sama preimenovala u Preštinu. Kao i Osek, Reka i Splet. Birači ne očekuju od Tadića i Nikolića da bilo šta urade povodom Kosova. A evropski put je tu bio za njega ili protiv. Ni za jedno od toga se ne dobijaju glasovi.
Šesto. Izbori, u nedostatku repertoara, nagrađuju i nagovještaj rješenja, težnju ka određenosti, smjelost za stav.
Stoga i Dačić nije pao s neba. Kao ni Milošević. I on je izraz Proizvodnih snaga i Društvenih odnosa. Šta je rekao naveče. Da li neko analizira. Nikome ne dugujem ništa. Srbija očajno želi da ne duguje nikome ništa i da krene novim putem. Ne želi da duguje ni Vašingotnu, ni Kosovu, ni Briselu, ni tajkunima. Želi nove snage i nove odnose.
Dačić, na osnovu partijske tehnologije koja se gradi mnogo prije Miloševića, zna da politika nije amorfna mješavina magle, maslačka i šećerne vune. Politika mora da se prepozna, upakuje i isporuči. Politika nisu činjenice od danas do sutra. Politika je mukotrpno dug put stavova, odnosa prema bitnim reperima, preijedloga, rješenja, ostvarenja, hrabrosti i nacionalne i državne crvene linije.
Politika nije preživjeti mandat.
A ovi što seru okolo, od e Govnina, Sarajevske Antiagresorske Kukulele, do DW ITD, kako je došao Novi Sloba, govore o svom strahu da Srbije ne dobije Dodika. Nekog ko politiku praktikuje na način da kaže šta misli i radi šta kaže. Ne zarezujući nikoga ni za ič. Kod nas se to kaže Nizaštonejebavajući Spektar Stavova. U dužem vremenskom periodu.
Bez obzira kako će se završiti ova strorija sa Pretnjom, Predsednikom, Premijerom, Ucenom... Srbija će, kadtad, dobiti Dodika. Srbija ne može vječno da se amorfizuje, svana oblikuje, iznutra štroji a sa strane pljuje i ponižava.