четвртак, 01. децембар 2011.

PARLAMENTOGLU ZA BALKAN
Uzjebala se vremena na Balkanu.
Srbija, Predsidetelj i Vladateljstvo, poziva Barikude, to je posebna vrsta Srbalja koja slavi jednog boga, Boga Barikadu i ima himnu Kojekude, na barikude, da napuste politiku Balvansiranja i da se povuku u Mir Božiji i Oazu I EU i Kosovo. U BJRM, odlučili da ukinu predstavničku glasačku demokratiju po kojoj jedan Šiptar glasa za cijelo pleme. Veselinov, izvjesni profesor ekonomije na bgd univerzitetu, zahteva da se raspiše Referendum u Vojvodini jer je i pola Srba za odreferendumisanje, nakon sto godina života sa Srbijom i Niš. Ako ga čuje Incko i PIC, mogao bi se naći u picki veseloj i pod Bonskim ovlaštenjima. U Saraj Polju Željko Komšić stao na Branik Domovine i spriječio mrskog Agresora da sa Vašom Državom potpiše neki pravni protokol. Komšić se u to, mada ga nije vidio, razumije Ko Mara u Kriv Kulac.
A iz Stambola stižu žute dunje. Izvjesni tamošnji narodni poslanik predlaže osnivanje Balkanskog Parlamenta koji bi obuhvatao sve zemlje Otomanske Stabilnosti, one na kojima, i bez arheoloških iskopina, ima tragova Otomanske Imperije, i Tursku. Jakako. Sjedište bi mu bilo u Izmiru. Regija bi, tako, postala stabilna jer bi nad njom bio Parlamentoglu.
Turska je možda nekad i bila pohodovna sila, ograničena ili uzdignuta nemoći drugih. Sada je to smiješna sila. Sila koja se samo tako predstavlja. Te ekonomski lider na Bosforu, te partner Amerike, te Nula problema sa susjedima a u Siriji lom, te rješava probleme koje naprave MuaCerić i MuaZuki, te spašva oko Halidu, te obnvalja Ćupriju na Drini... strah me da neće, za Nobelovu nagradu, Turska da napiše i novu Na Drinu Ćupriju.
Istovremeno, srbijanski mediji, sarajski mediji, zegejski mediji, ne govore ništa o tome kakva je ta Turska, unutra, anatomski, demokratski, sistemski.
A stanje Anatomije Anadolije više je nego katastrofalno.
Detaljnije o tome može da se vidi u svježem tekstu Endija Rodrika, harvardskog profesora, koji secira unutrašnje stanje Turske.
Uglavnom, Kurdima uopšte nije najgore u Turskoj Stabilnosti. Tamo se hapse profesori zbog predavanja, pisci zbog knjiga, penzionisani vojnici zbog namještenih planova za vojni udar, novinari zbog slobode medija... tamo se gradi jedna sistemsatska diktatura koju još uvijek Određeni Faktori tolerišu i partnerišu.
Ali, koja će završiti kao i sve okolne. Kao Tursko Proljeće. Samo kad dođe vrijeme.
Ataturk je, ipak, najviši podiok civilizacije i demokratije na tom području.