ISLAMIZAM
I POLITIČKI ISLAM U BiH
Bez obzira što Islamska zajednica BiH odbija da je se poistovjeti sa političkom organizacijom ili političkom strankom, a u sljedećem pasusu doslovno saopštava “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini će kontinuirano i beskompromisno ukazivati i protestirati protiv kršenja prava Bošnjaka muslimana, omalovažavanja i stigmatizacije islama i muslimana, te tražiti načina da se osigura poštivanje prava muslimana i dostojanstvo islama i islamskih vrijednosti. To je njeno ustavno i moralno pravo i obaveza, bez obzira da li se to nekom sviđalo ili ne.”, ona je danas neprikosnoveni generator Islamizma i Političkog Islama, ne samo u BiH.
Islamizam i Politički Islam su neosporni akteri političke sfere. Njegovi protagonisti su političari kolikogod bili zaodoreni vjerskim uniformama. Službenici Islamske zajednice govore o progonima Bošnjaka, o jednom čovjeku – jednom glasu u Mostaru itd. I sve su to političke kategorije i političke borbe. Da li su svi Bošnjaci u Hercegovini aktivni, praktikovni, vjernici. Pa čak i ako jesu njihovo vjersko biće se mora odijeliti od politilčkog bića i političkog interesa. Ako ni zbog čega, onda zbog toga što postoje političke stranke, parlamentarizam, izvanvjerovni zakoni, propisi i procedure. Postoji kakva, takva država koja još nije zamijenjena crkvom ili Islamskom zajednicom.
Politički Islam je u BiH stupio na scenu odustajanjem Fikreta Abdića od najvećeg broja glasova tadašnjih Muslimana i muslimana i predajom tog mjesta Aliji Izetbegoviću. Fikret je, bez obzira što je hodžin sin, bio politički predstavnik Muslimana pa i građana, a Alija je bio vjerski predstavnik Muslimana i muslimana.
Taj defintivni prelazak Muslimanske vjere, kako se može označiti dotadašnji ispodkomunistički, porodični Islam, u Islamizam i Politički Islam zakovan je vezivanjem zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama. Jer, SDA je već sa Alijom na čelu bila vjerska stranka, poslije je i takozvana Armija BiH bila vjerska vojska, itd. HDZ BiH, pak, bio je čista politička organizacija sa teritorijalnim pretenzijama prema cijeloj BiH.
Alijina teza o tome da muslimani ne mogu da ostvare svoje društvo ako nisu sami i ako se ne organizuju po svojim zakonima, te islamizacija političke stranke, vojske, uvođenje vjerskih običaja u državne i demokratske institucije, osnovni je postulat Islamizma ovdje. Islamisti smatraju da Šerijat, Islamski vjerski zakon, mora biti osnova za sve zakone u društvu.
Ciljevi Islamista su uvijek politički a ne vjerski.
U BiH je Islamizam nastojao od samog početka da Islam stavi na mjesto pojedinca kao građanina, kao pripadnika naciji, na mjesto Naroda, na mjesto Zapadne Demokratije, uopšte, na Čelno mjesto svega. Dugoročnim razaranjem političke artikulacije koja je postala ovisna o Sisi Gotovanstva, koju su obilato pumpali dijelovi međunarodne zajednice i manipulatori, nesposobnošću da SDA preraste u klasičnu političku stranku i nemogućnošću da tobožnja moderna, lijeva i multietnička SDP artikuliše političke interese Bošnjaka, ne muslimana, otvorio se prostor za politički angažman Islamske zajednice. Tog prostora je bilo i za druge dvije vjerske zajednice ali su one same, i rast političke scene, učinile da se povuku u svoje duhovne transverzale. Koliko, toliko. Na sceni je, u punom sjaju, ostao Reis Cerić koji je preduzeo klasične političke akcije i u BiH, i izvan BiH, i prema Bošnjacima, i prema Muslimanima, i prema strancima, i prema Evropi, i prema regiji.
Pa i ovo što saopštava služba Rijaseta, znači to.
Islamizam je politička ideologija koja spaja moderni muslimanski identitet, grupni i pojedinačni, i pripadnost tradiciji. Kod pravoslavaca taj spoj se ispraznio, kao neka vrsta vjerskog elektriciteta, naglim i masovnim slavljenjem slava i krštenjem bez držanja na krstu jer je krštenik imao i mnogo godina i mnogo kilograma. Dalje nije bilo potrebe da se ide jer su Pravoslavci već imali i grupni i pojedinačni identitet. Muslimani su manjkali u tom identitetu, naročito u kolektivnom. I u taj prostor je ušla Islamska zajednica. Dok je Politička Muslimanska Zajednica lutala od Bošnjaka, Bosanaca, Muslimana, Multietničara, Građana…
Iako je ušla u taj prostor nije uspjela da provede proces da Nacija zamijeni Religiju. Naprotiv, Islamska zajednica čini sve da Religija, Islam, Politički Islam kao ideologija, pokrije i vjeru, Islam, i naciju, Bošnjake i Bosance.
Treba pri tome, ovdje u BiH, imati na umu da je Islamizam u svijetu, globalni odgovor na zapadno vladanje, kolinijalizam, energetizam, svakovrsni getizam. Stoga i vjerska i politička faktorija kod muslimana u BiH neprestano insistira na agresiji, okupaciji, genocidu, pokoravanju, velikosrpskim hordama i pohodima, jer to je u svijetu, oprobano, već proizvelo nacionalizam kod muslimana. Islamska zajednica BiH je sada u sedlu Muslimanskog nacionalizma, mnogo više nego u sedlu vjerskog preporoda i kolektivizacije vjere.
Kako piše Tarik Kulenović, Zagrepčanin, 2006., BiH, kao i Sudan, Malezija, spada u zemlje u svijetu sa relativnom muslimanskom većinom i ima nekoliko mogućnosti:
• Stvaranje pluralnog društva
• Dominacija muslimanskih zajednica silom
• Dominacija muslimana parlamentarnom kontrolom
• Raspad države na etnoreligijske kompaktne države
Vjerske zajednice u tim mogućnostima ne treba da učestvuju. Ako je vjera od Boga, nije od Čovjeka. Ako je poslana Čovjeku, nije poslana Zlu. Ili, barem, nije poslana Politici.
Dabome, da pošteni gledač stanja prepoznaje šta se od ovih mogućnosti praktikuje, ili pokušava, šta se ne dopušta, za šta se ko zalaže i šta se čime uslovljava, odnosno šta šta produkuje.
Ako su muslimani i vjerska, i politička, i nacionalna većina, većinske su odgvornosti za civilizovane i humane mogućnosti među ovima. Odnosno, za načine.
Cerićevo djelovanje, kao Konjanika Političkog Islama u BiH, ne sugeriše da se ta odgovornost konstatuje.
Ofanziva koju on i službe IZ poduzimaju u aktuelnom višegodišnjem političkom mozaiku, nisu samo prizemno upravljene ka izborima na čelu IZ, nisu samo motivisane “sređivanjem” stanja i pomirbama u susjednim muslimnskim područjima.
Cjelokupnu aktivnost treba gledati kroz prizmu Prelomnice na koju je dospjela BiH, krahom Stopostotnjaka, krahom SDA kao nacionalne stranke, nesposobnošću SDP-a da iz aktuelnog dejtonskog mozaika i politikg miljea izvuče praktične političke koristi i formuliše ineterese svojih glasača, krahom unitarizma i centralizma i pojavom težnji za hegemonizmom, kod Većinskog Sarajeva, nad Srbima i Hrvatima i defintivnom propašću politike Ukidanja Republike Srpske Svaki Dan.
Ta Prelomnica može odrediti jednu od pobrojanih mogućnosti. U odnosu na njih odredio se i Dejtonski sporazum. Radi se o tome da se i on pokušao, i pokušava, srušiti kako bi se tiho instalirala Islamska Republika.
To je problem BiH, a ne ideologija Rajka Vasića.
Bez obzira što Islamska zajednica BiH odbija da je se poistovjeti sa političkom organizacijom ili političkom strankom, a u sljedećem pasusu doslovno saopštava “Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini će kontinuirano i beskompromisno ukazivati i protestirati protiv kršenja prava Bošnjaka muslimana, omalovažavanja i stigmatizacije islama i muslimana, te tražiti načina da se osigura poštivanje prava muslimana i dostojanstvo islama i islamskih vrijednosti. To je njeno ustavno i moralno pravo i obaveza, bez obzira da li se to nekom sviđalo ili ne.”, ona je danas neprikosnoveni generator Islamizma i Političkog Islama, ne samo u BiH.
Islamizam i Politički Islam su neosporni akteri političke sfere. Njegovi protagonisti su političari kolikogod bili zaodoreni vjerskim uniformama. Službenici Islamske zajednice govore o progonima Bošnjaka, o jednom čovjeku – jednom glasu u Mostaru itd. I sve su to političke kategorije i političke borbe. Da li su svi Bošnjaci u Hercegovini aktivni, praktikovni, vjernici. Pa čak i ako jesu njihovo vjersko biće se mora odijeliti od politilčkog bića i političkog interesa. Ako ni zbog čega, onda zbog toga što postoje političke stranke, parlamentarizam, izvanvjerovni zakoni, propisi i procedure. Postoji kakva, takva država koja još nije zamijenjena crkvom ili Islamskom zajednicom.
Politički Islam je u BiH stupio na scenu odustajanjem Fikreta Abdića od najvećeg broja glasova tadašnjih Muslimana i muslimana i predajom tog mjesta Aliji Izetbegoviću. Fikret je, bez obzira što je hodžin sin, bio politički predstavnik Muslimana pa i građana, a Alija je bio vjerski predstavnik Muslimana i muslimana.
Taj defintivni prelazak Muslimanske vjere, kako se može označiti dotadašnji ispodkomunistički, porodični Islam, u Islamizam i Politički Islam zakovan je vezivanjem zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama. Jer, SDA je već sa Alijom na čelu bila vjerska stranka, poslije je i takozvana Armija BiH bila vjerska vojska, itd. HDZ BiH, pak, bio je čista politička organizacija sa teritorijalnim pretenzijama prema cijeloj BiH.
Alijina teza o tome da muslimani ne mogu da ostvare svoje društvo ako nisu sami i ako se ne organizuju po svojim zakonima, te islamizacija političke stranke, vojske, uvođenje vjerskih običaja u državne i demokratske institucije, osnovni je postulat Islamizma ovdje. Islamisti smatraju da Šerijat, Islamski vjerski zakon, mora biti osnova za sve zakone u društvu.
Ciljevi Islamista su uvijek politički a ne vjerski.
U BiH je Islamizam nastojao od samog početka da Islam stavi na mjesto pojedinca kao građanina, kao pripadnika naciji, na mjesto Naroda, na mjesto Zapadne Demokratije, uopšte, na Čelno mjesto svega. Dugoročnim razaranjem političke artikulacije koja je postala ovisna o Sisi Gotovanstva, koju su obilato pumpali dijelovi međunarodne zajednice i manipulatori, nesposobnošću da SDA preraste u klasičnu političku stranku i nemogućnošću da tobožnja moderna, lijeva i multietnička SDP artikuliše političke interese Bošnjaka, ne muslimana, otvorio se prostor za politički angažman Islamske zajednice. Tog prostora je bilo i za druge dvije vjerske zajednice ali su one same, i rast političke scene, učinile da se povuku u svoje duhovne transverzale. Koliko, toliko. Na sceni je, u punom sjaju, ostao Reis Cerić koji je preduzeo klasične političke akcije i u BiH, i izvan BiH, i prema Bošnjacima, i prema Muslimanima, i prema strancima, i prema Evropi, i prema regiji.
Pa i ovo što saopštava služba Rijaseta, znači to.
Islamizam je politička ideologija koja spaja moderni muslimanski identitet, grupni i pojedinačni, i pripadnost tradiciji. Kod pravoslavaca taj spoj se ispraznio, kao neka vrsta vjerskog elektriciteta, naglim i masovnim slavljenjem slava i krštenjem bez držanja na krstu jer je krštenik imao i mnogo godina i mnogo kilograma. Dalje nije bilo potrebe da se ide jer su Pravoslavci već imali i grupni i pojedinačni identitet. Muslimani su manjkali u tom identitetu, naročito u kolektivnom. I u taj prostor je ušla Islamska zajednica. Dok je Politička Muslimanska Zajednica lutala od Bošnjaka, Bosanaca, Muslimana, Multietničara, Građana…
Iako je ušla u taj prostor nije uspjela da provede proces da Nacija zamijeni Religiju. Naprotiv, Islamska zajednica čini sve da Religija, Islam, Politički Islam kao ideologija, pokrije i vjeru, Islam, i naciju, Bošnjake i Bosance.
Treba pri tome, ovdje u BiH, imati na umu da je Islamizam u svijetu, globalni odgovor na zapadno vladanje, kolinijalizam, energetizam, svakovrsni getizam. Stoga i vjerska i politička faktorija kod muslimana u BiH neprestano insistira na agresiji, okupaciji, genocidu, pokoravanju, velikosrpskim hordama i pohodima, jer to je u svijetu, oprobano, već proizvelo nacionalizam kod muslimana. Islamska zajednica BiH je sada u sedlu Muslimanskog nacionalizma, mnogo više nego u sedlu vjerskog preporoda i kolektivizacije vjere.
Kako piše Tarik Kulenović, Zagrepčanin, 2006., BiH, kao i Sudan, Malezija, spada u zemlje u svijetu sa relativnom muslimanskom većinom i ima nekoliko mogućnosti:
• Stvaranje pluralnog društva
• Dominacija muslimanskih zajednica silom
• Dominacija muslimana parlamentarnom kontrolom
• Raspad države na etnoreligijske kompaktne države
Vjerske zajednice u tim mogućnostima ne treba da učestvuju. Ako je vjera od Boga, nije od Čovjeka. Ako je poslana Čovjeku, nije poslana Zlu. Ili, barem, nije poslana Politici.
Dabome, da pošteni gledač stanja prepoznaje šta se od ovih mogućnosti praktikuje, ili pokušava, šta se ne dopušta, za šta se ko zalaže i šta se čime uslovljava, odnosno šta šta produkuje.
Ako su muslimani i vjerska, i politička, i nacionalna većina, većinske su odgvornosti za civilizovane i humane mogućnosti među ovima. Odnosno, za načine.
Cerićevo djelovanje, kao Konjanika Političkog Islama u BiH, ne sugeriše da se ta odgovornost konstatuje.
Ofanziva koju on i službe IZ poduzimaju u aktuelnom višegodišnjem političkom mozaiku, nisu samo prizemno upravljene ka izborima na čelu IZ, nisu samo motivisane “sređivanjem” stanja i pomirbama u susjednim muslimnskim područjima.
Cjelokupnu aktivnost treba gledati kroz prizmu Prelomnice na koju je dospjela BiH, krahom Stopostotnjaka, krahom SDA kao nacionalne stranke, nesposobnošću SDP-a da iz aktuelnog dejtonskog mozaika i politikg miljea izvuče praktične političke koristi i formuliše ineterese svojih glasača, krahom unitarizma i centralizma i pojavom težnji za hegemonizmom, kod Većinskog Sarajeva, nad Srbima i Hrvatima i defintivnom propašću politike Ukidanja Republike Srpske Svaki Dan.
Ta Prelomnica može odrediti jednu od pobrojanih mogućnosti. U odnosu na njih odredio se i Dejtonski sporazum. Radi se o tome da se i on pokušao, i pokušava, srušiti kako bi se tiho instalirala Islamska Republika.
To je problem BiH, a ne ideologija Rajka Vasića.
