POSLJEDICE
POLITIČKOG
ISLAMA
Politički Islam u BiH, u njenom muslimanskom dijelu, ne može samo da se smatra spojem tradicije i odgovora na nova vremena. On se ovdje mora gledati i kroz prizmu njegovih posljedica.
Posljedice takve politizacije, koja ovdje nije tekla kao u nekim drugim islamskim geografijama, relativno organizovano, prirodno i konzistentno, nego anarhično, militantno pa često i zločinstveno, vidljive su po vjeru, po muslimane, po kolektivitet u nacionalnom, političkom, interesnom i savremenom smislu.
Evidentiram neke:
• Podvojenost. Neka vrsta priručne šizofrenije u svim segmentima. Recimo, profeser Rešid Hafizović sa Fakulteta islamskih nauka, upućuje jasne kritike strukturama Islamske zajednice ali smatra da Srbi imaju ubilačke gene. Kad je, dakle, takav haos u glavi jednog intelektualca, kakav je zapeljaj mozga kod običnog Nosioca Zlatnog Ljiljana.
• Vehabizam. Već pomenuti Hafizović je izrekao jednu katastrofičnu tezu. Vehabije ne dolaze više po našu djecu, oni dolaze po tapiju na našu zemlju. Možda je stanje ipak nešto optimističnije. Ali činjenica je potpuna da su vehabije, koje ne treba gledati samo kroz Jašarevića i njegov Pokazni Terorizam, niti kroz bugojanski eksploziv, preplavile Islam ovdje. Vehabizam je sastavni dio Islama. Uzalud Hafizović kritikuje taj oblik kratkopantalonog i kratkointelektnog pokreta, govori da su to izmislili Englezi, jer Vehabizam potiče odavno, od ibn Abdulvehaba i njegove saradnje sa plemenom Sauda koje vlada još i danas i koje produkuje Vehabizam za cijeli svijet. Vehabizam je dobro uprijemljen od Islamske zajednice i on se odavde više ne može iskorijeniti.
• Destrukcija demokratskih procedura. Demokratija, demokratske procedure, transparentnost, socijalni aspekt, nisu stanovnici, ni podstanari čak, Islama. Islamskim zemljama, mnogima, caruje apsolutizam, diktatura, neravnopravnost. Politički islam u BiH ruši proceduralnost, institucionalnost i ravnopravnost jednako kako vehabije ne priznaju sudski sistem i ostale uzusne sisteme države. Najvidljivija Destrukcija Demokratskih Procedura jeste Vlada Federacije. Nelegalna i neustavna. Istvoremeno je i primjer nacionalne neravnopravnosti. Ostaje još samo da vidimo da sin Nermina Nikšića jednog dana naslijedi oca na mjestu predsjednika Vlade pa da islamska mračna neproceduralnost bude potpuna.
• Žrtveni nacionalizam. U BiH je proces stvaranja nacije kod muslimana bio izuzetno komplikovan. I još nije završen. Deklarativno Bošnjaštvo to ne garantuje. U cijelom Islamu vjera nadvladava naciju a ovdje se one miksaju prema dnevnim političkim potrebama. Vjera i Nacija kod muslimana u BiH su naročita vrsta mljevenog mesa zasijanog bacilima nacionalizma. Taj nacionalizam nije prirodan. Prirodan je onaj nacionalizam koji je vezan za naciju. Ovaj, vjersko-nacionalni je derivatni, kancerogeni, mutantni, i tim manje kontrolan, manje predvidiv, manje evropejan i manje civilizovan. Njemu je imanentna agresivnost koju crpi katkad iz anarhične popolitikovane vjere, katkad iz prevjerene nacije. A sve to garnirano sa tradicionalnim vrijednostima Islama da muslimani ne žive sa drugima na istom, njihovom području.
• Nesigurnost. Kompaktan islamski svijet se temelji na sigurnosti koja ponekad graniči sa učmalošću, ustajalošću i konzervativizmom. Ovdje, u BiH, ta sigurnost je nestala sa najezdom na Mirnog Muslimana Bosne i zahtjevom da se on pretvori u Ratnika, u Šehida, u Osvetnika, u Žrtvu. Evropsko, zapadno i hrišćansko okruženje pospješuju tu nesigurnost pa je realno očekivati deformitetna kolektivna ponašanja koja ne moraju samo da se artikulišu kroz vehabizam i terorizam.
• Nepouzdanost. Politički islam u BiH, kojeg možda treba označiti kao Političko Vjersko Bošnjaštvo, pretjerao je u pragmatičnosti koja je paktirala sa svima kako bi prošla proces Alijinog Žrtvovanja Mira zbog BiH. U paktu je PVB bilo sa Hrvatima i Ustašama, sa Amerikancima, sa Al Kaidom, sa Terorizmom... mnoge od tih paktara PVB je napustilo u pretvorilo ih u neprijatelje. To Srbima i Hrvatima u BiH sugeriše da je nesigurno držati se bilo kakvog dogovora sa Političkim Vjerskim Bošnjaštvom.
• Islamosmjernost. BiH je evropsko područje. A i okružena je potpuno hrišćanskim svijetom. PVB se, međutim, ni za šta ne obraća Evropi, nekoj evropskoj sili, EU, više ni SAD, nego islamskim zemljama. I to za sve, od privredne, finansijske, političke i krajnje banalne zahtjevne sfere, do poziva na miješanje u unutrašnje stvari BiH i proskribovanje srpskih lidera. O vjerskom segmentu da ne govorimo. Posljednja Islamosmjernost bila je Cerićev zahtjev da se Dodik u islamskim zemljama proglasi Nepoželjnom Ličnošću. To je, Islamosmjernost, znak potunog autizma i autogetoizacije koja će dovesti do neizlječivih kolektivnih trauma i modifikacija kolektivne svijesti muslimana.
Dakle, avantura sa Žrtvovanjem Mira za BiH, još traje. Još nije sazrelo vrijeme da se podvuče crta i saberu štete i posljedice.
POLITIČKOG
ISLAMA
Politički Islam u BiH, u njenom muslimanskom dijelu, ne može samo da se smatra spojem tradicije i odgovora na nova vremena. On se ovdje mora gledati i kroz prizmu njegovih posljedica.
Posljedice takve politizacije, koja ovdje nije tekla kao u nekim drugim islamskim geografijama, relativno organizovano, prirodno i konzistentno, nego anarhično, militantno pa često i zločinstveno, vidljive su po vjeru, po muslimane, po kolektivitet u nacionalnom, političkom, interesnom i savremenom smislu.
Evidentiram neke:
• Podvojenost. Neka vrsta priručne šizofrenije u svim segmentima. Recimo, profeser Rešid Hafizović sa Fakulteta islamskih nauka, upućuje jasne kritike strukturama Islamske zajednice ali smatra da Srbi imaju ubilačke gene. Kad je, dakle, takav haos u glavi jednog intelektualca, kakav je zapeljaj mozga kod običnog Nosioca Zlatnog Ljiljana.
• Vehabizam. Već pomenuti Hafizović je izrekao jednu katastrofičnu tezu. Vehabije ne dolaze više po našu djecu, oni dolaze po tapiju na našu zemlju. Možda je stanje ipak nešto optimističnije. Ali činjenica je potpuna da su vehabije, koje ne treba gledati samo kroz Jašarevića i njegov Pokazni Terorizam, niti kroz bugojanski eksploziv, preplavile Islam ovdje. Vehabizam je sastavni dio Islama. Uzalud Hafizović kritikuje taj oblik kratkopantalonog i kratkointelektnog pokreta, govori da su to izmislili Englezi, jer Vehabizam potiče odavno, od ibn Abdulvehaba i njegove saradnje sa plemenom Sauda koje vlada još i danas i koje produkuje Vehabizam za cijeli svijet. Vehabizam je dobro uprijemljen od Islamske zajednice i on se odavde više ne može iskorijeniti.
• Destrukcija demokratskih procedura. Demokratija, demokratske procedure, transparentnost, socijalni aspekt, nisu stanovnici, ni podstanari čak, Islama. Islamskim zemljama, mnogima, caruje apsolutizam, diktatura, neravnopravnost. Politički islam u BiH ruši proceduralnost, institucionalnost i ravnopravnost jednako kako vehabije ne priznaju sudski sistem i ostale uzusne sisteme države. Najvidljivija Destrukcija Demokratskih Procedura jeste Vlada Federacije. Nelegalna i neustavna. Istvoremeno je i primjer nacionalne neravnopravnosti. Ostaje još samo da vidimo da sin Nermina Nikšića jednog dana naslijedi oca na mjestu predsjednika Vlade pa da islamska mračna neproceduralnost bude potpuna.
• Žrtveni nacionalizam. U BiH je proces stvaranja nacije kod muslimana bio izuzetno komplikovan. I još nije završen. Deklarativno Bošnjaštvo to ne garantuje. U cijelom Islamu vjera nadvladava naciju a ovdje se one miksaju prema dnevnim političkim potrebama. Vjera i Nacija kod muslimana u BiH su naročita vrsta mljevenog mesa zasijanog bacilima nacionalizma. Taj nacionalizam nije prirodan. Prirodan je onaj nacionalizam koji je vezan za naciju. Ovaj, vjersko-nacionalni je derivatni, kancerogeni, mutantni, i tim manje kontrolan, manje predvidiv, manje evropejan i manje civilizovan. Njemu je imanentna agresivnost koju crpi katkad iz anarhične popolitikovane vjere, katkad iz prevjerene nacije. A sve to garnirano sa tradicionalnim vrijednostima Islama da muslimani ne žive sa drugima na istom, njihovom području.
• Nesigurnost. Kompaktan islamski svijet se temelji na sigurnosti koja ponekad graniči sa učmalošću, ustajalošću i konzervativizmom. Ovdje, u BiH, ta sigurnost je nestala sa najezdom na Mirnog Muslimana Bosne i zahtjevom da se on pretvori u Ratnika, u Šehida, u Osvetnika, u Žrtvu. Evropsko, zapadno i hrišćansko okruženje pospješuju tu nesigurnost pa je realno očekivati deformitetna kolektivna ponašanja koja ne moraju samo da se artikulišu kroz vehabizam i terorizam.
• Nepouzdanost. Politički islam u BiH, kojeg možda treba označiti kao Političko Vjersko Bošnjaštvo, pretjerao je u pragmatičnosti koja je paktirala sa svima kako bi prošla proces Alijinog Žrtvovanja Mira zbog BiH. U paktu je PVB bilo sa Hrvatima i Ustašama, sa Amerikancima, sa Al Kaidom, sa Terorizmom... mnoge od tih paktara PVB je napustilo u pretvorilo ih u neprijatelje. To Srbima i Hrvatima u BiH sugeriše da je nesigurno držati se bilo kakvog dogovora sa Političkim Vjerskim Bošnjaštvom.
• Islamosmjernost. BiH je evropsko područje. A i okružena je potpuno hrišćanskim svijetom. PVB se, međutim, ni za šta ne obraća Evropi, nekoj evropskoj sili, EU, više ni SAD, nego islamskim zemljama. I to za sve, od privredne, finansijske, političke i krajnje banalne zahtjevne sfere, do poziva na miješanje u unutrašnje stvari BiH i proskribovanje srpskih lidera. O vjerskom segmentu da ne govorimo. Posljednja Islamosmjernost bila je Cerićev zahtjev da se Dodik u islamskim zemljama proglasi Nepoželjnom Ličnošću. To je, Islamosmjernost, znak potunog autizma i autogetoizacije koja će dovesti do neizlječivih kolektivnih trauma i modifikacija kolektivne svijesti muslimana.
Dakle, avantura sa Žrtvovanjem Mira za BiH, još traje. Još nije sazrelo vrijeme da se podvuče crta i saberu štete i posljedice.
