AJD U TURAC
O jeziku, rode, da, ti, zborim. E, gdje ovdje ide, a gdje ne ide, zapeta, zapeta, zarez.
Neši jezikoznanci, jezikoslovci, srpskog jezika, vode ratove i ofanzive od kraja Drugog svjetskog rata. Te, da li je jezik Hrvatskosrpski, Srpskohrvatski, Srpsko-hrvatski, Hrvatsko-srpski, Hrvatski ili Srpski, te, da li ćirilica i latinica treba da budu ravnopravne svuda gdje je Taj jezik u zvaničnoj upotrebi. Bilo je sto ofanziva. Primijetio sam da onih koji se, naročito u srbijanskoj jezikarnici, bave srpskim, ranije srpskohrvatskim jezikom, ima mnogo sa nesrpskim prezimenima. Ili tako liče.
Primijetio sam i Opštu Neplodnost tih rasprava. I danas je ima. Sva se pravopisnost svodi na epohalno pitanje amatera Kako se kaže. Poneko rasprede o uskličniku. U novoj Novoj Zori na meti je konzumiranje. Šta će ono tu kad mi imamo srpski izražaj jesti i piti.
Mnogi u toj Jezikarnici hoće da jezik odvoje od politike i da ga prepuste stručnjacima. To je, dabome, potpuno suludo. Jezik je nastao kao jaje politike. Jezik je, u početku, bio sredstvo političkog okupljanja istorodnih, istopećinskih, istoplemenskih jedinki. Samo marginalni autisti, kvaziintelektualci, smatraju da je politika ubalegana i usrana i da se, petljajući se s njiom i sa političarima, ne treba kaljati. Da su jezikoznanci vodili nacije i stvarali države, bilo bi to tačno.
A da se ne može odvojiti od politike, niti izmamiti ispod politike, jasno je i po tome što je stanje srpskog jezika identično stanju u srpskoj naciji i u srpskoj državi. Neznamkudica.
Dugotrajne Prazne Ofanzive jezikoznanaca srpskog jezika potrošene su u borbama Protiv a nikada u borbama Za. Zašto u Hrvatskoj, Socijalističkoj Republici, Ćirilica nije ravnopravna. A nikad nije bilo pitanja Zašto Ćirilice nema u Aleksincu ili Zašto sve nije Ćirilica u Svetozarevu.
Prazne Ofanzive Lažne Srpske Borbe ostavile su srpske riječi u hrvatskom jeziku i na tom neprijateljstvu izgradile velika Jezička Gubilišta, milijarde tona Jezičke Jalovine. Mi smo Povijest prepusili Hrvatima, Tisuću prepustili Hrvatima, Dom prepustili Hrvatima... Ijekavicu prepustili Hrvatima. I, onda, na tim svojim slabostima gradili neprijateljstva. Ali, ne samo jezička, nego i politička. I istrebljivačka. I oni, jakako. Još krvoločnija.
Za to vrijeme smo zametnuli, zaboravili, zaturili, potrebu da srpski jezik čuvamo od najgore najezde, Osvajačke Najezde. Srpski jezik ostao je pun turcizama. Sjećam se, onomad, krvožedne javne rasprave o tome da li da usvojimo riječ Detergent ili Deteržent. Ali niko nikad ne raspravi odnos prema turcizmima. Samo je pitanje dana kada će Mali Brkati Davutoglu reći Mi smo jedan narod. Govorimo jednim jezikom. Mi smo zajedno u Otomanskoj stabilnosti.
Danas su turcizmi nešto što je nevidljivo normalno u srpskom jeziku. Svetislav Basara u svom romanu o svom ocu i svom Titu ima turcizama za bacanje iz aviona. Turcizmi su, sa urednom naznakom, u rječnicima Srpskog jezika. Ne znam šta rade tu. Njima je mjesto, možda, u rječnicima stranih riječi. Mada to nisu ni strane riječi. Nisu ni Tuđice. To su Osvajačice. Izvitoperenice. Ta preplava turcizama dovela je dotle da naši učenici u osmoljetkama i srednjim školama, pojma nemaju o tome da govore turcizmima.
Danas, u eri opšte Netizacije, neznanje se širi u gripama. Svaki jezik, pa i engleski, u opasnosti je da, zajedno sa svojim pravopisom, gramatikom i svim ostalim, postane Latinski Živi Jezik kojim niko ne govori. Postoji, a nema ga.
Srpski jezik je, pogotovu, u toj opasnosti. Stoga stari tip jezikoznanaca mora odmah izumrijeti a moraju doći novi. Oni koji će postaviti pravila koja mogu da žive u više vremena. Koji će reći šta su temelji, gdje su vrata i prozori, gdje se vatra loži a gdje se, u tom jeziku, objeduje a gdje spava. I to moraju da znaju svi. A isti ti Svi moraju da žive u konkretnom Jezičkom životu, Jezičkom mikseru, Jezičkom akceleratoru, kojeg se ne može urediti jezičkim svakodnevnim pravilima. I isti ti Svi će čuvati jezik na osnovu tih viševremenskih pravila. Pa i od turcizama.
Sam sam za slobodu jezika. Jezik je prvi znak slobode. Ko je slobodan kad šuti. Sad će slobodnjaci skočiti - Ćuti. Sam sam slobodan i u pravolikom pisanju. Nemoj da mi propisuješ gdje ide zapeta a gdje zarez. Mora upitnik na kraju upitne rečenice. A što, kad te pitam Kako si, ne istaknem i tablu sa upitnikom, da bi znao da je upitna rečenica. Ili, ne kažem Kako si, upitnik. Marš UPM, uskličnik. U romanima svojim, ne dam da mi neki pobačeni lektor prepravlja redove, riječi i slovca. Ako umiješ, piši svoj roman po pravilima. Lektor je rođenče fizičke nepismenosti, slovoslagačke pismenosti. Danas je lektor slijepac. Mogućnosti znanja i neznanja su se proširile po vaseljeni a on ostao kod smiješnih pravila. Kad je Kadgod a kad Kad god.
Izgovorni jezik je moja svetinja. Govori kako govoriš. Piši kako govoriš. Govor je najčistija i najispravnija jezička melodija. Znam da bi me svaki pisac riječnika, pravopisa i gramatike srpskog jezika sada ubio, ali ja priznajem da u srpskom jeziku postoji riječ Slanna. I da se kaže Riječnik. I da se kaže Srebreni. I da se kaže Obaveznik.
No, ta sloboda je Sloboda samo u okviru jednog jezika. Nije sloboda turcizovati se. Koliko puta dnevno kažemo ajde, ajd, hajde, hajdemo, najčistije krvoločne turcizme... misleći, podsvjesno, i možda, da su to srodnice riječi Idemo, Hodamo... upitnik.
U Republici Srpskoj, pošto je to posebna i najsrpskija srpska država, treba da se ustanovi Ministarstvo kulture. I da se načine Riječnici. Riječnici srpskog jezika sa njegovim mjesnim i popdručnim varijantama. Da se postave temelji. Da se zakonski uredi da ni privatna, limena, plastična, priručna, televizija, ili novinica ne može da radi To, to, to... Može ali da se malo upritvori. Tijest dana zatvora. BSŽ.
Mogu, na kraju teksta, pravojezično, u odnosu na naslov, lošem, jezikobrancu, da promijenim samo jedno slovo. AUK.
O jeziku, rode, da, ti, zborim. E, gdje ovdje ide, a gdje ne ide, zapeta, zapeta, zarez.
Neši jezikoznanci, jezikoslovci, srpskog jezika, vode ratove i ofanzive od kraja Drugog svjetskog rata. Te, da li je jezik Hrvatskosrpski, Srpskohrvatski, Srpsko-hrvatski, Hrvatsko-srpski, Hrvatski ili Srpski, te, da li ćirilica i latinica treba da budu ravnopravne svuda gdje je Taj jezik u zvaničnoj upotrebi. Bilo je sto ofanziva. Primijetio sam da onih koji se, naročito u srbijanskoj jezikarnici, bave srpskim, ranije srpskohrvatskim jezikom, ima mnogo sa nesrpskim prezimenima. Ili tako liče.
Primijetio sam i Opštu Neplodnost tih rasprava. I danas je ima. Sva se pravopisnost svodi na epohalno pitanje amatera Kako se kaže. Poneko rasprede o uskličniku. U novoj Novoj Zori na meti je konzumiranje. Šta će ono tu kad mi imamo srpski izražaj jesti i piti.
Mnogi u toj Jezikarnici hoće da jezik odvoje od politike i da ga prepuste stručnjacima. To je, dabome, potpuno suludo. Jezik je nastao kao jaje politike. Jezik je, u početku, bio sredstvo političkog okupljanja istorodnih, istopećinskih, istoplemenskih jedinki. Samo marginalni autisti, kvaziintelektualci, smatraju da je politika ubalegana i usrana i da se, petljajući se s njiom i sa političarima, ne treba kaljati. Da su jezikoznanci vodili nacije i stvarali države, bilo bi to tačno.
A da se ne može odvojiti od politike, niti izmamiti ispod politike, jasno je i po tome što je stanje srpskog jezika identično stanju u srpskoj naciji i u srpskoj državi. Neznamkudica.
Dugotrajne Prazne Ofanzive jezikoznanaca srpskog jezika potrošene su u borbama Protiv a nikada u borbama Za. Zašto u Hrvatskoj, Socijalističkoj Republici, Ćirilica nije ravnopravna. A nikad nije bilo pitanja Zašto Ćirilice nema u Aleksincu ili Zašto sve nije Ćirilica u Svetozarevu.
Prazne Ofanzive Lažne Srpske Borbe ostavile su srpske riječi u hrvatskom jeziku i na tom neprijateljstvu izgradile velika Jezička Gubilišta, milijarde tona Jezičke Jalovine. Mi smo Povijest prepusili Hrvatima, Tisuću prepustili Hrvatima, Dom prepustili Hrvatima... Ijekavicu prepustili Hrvatima. I, onda, na tim svojim slabostima gradili neprijateljstva. Ali, ne samo jezička, nego i politička. I istrebljivačka. I oni, jakako. Još krvoločnija.
Za to vrijeme smo zametnuli, zaboravili, zaturili, potrebu da srpski jezik čuvamo od najgore najezde, Osvajačke Najezde. Srpski jezik ostao je pun turcizama. Sjećam se, onomad, krvožedne javne rasprave o tome da li da usvojimo riječ Detergent ili Deteržent. Ali niko nikad ne raspravi odnos prema turcizmima. Samo je pitanje dana kada će Mali Brkati Davutoglu reći Mi smo jedan narod. Govorimo jednim jezikom. Mi smo zajedno u Otomanskoj stabilnosti.
Danas su turcizmi nešto što je nevidljivo normalno u srpskom jeziku. Svetislav Basara u svom romanu o svom ocu i svom Titu ima turcizama za bacanje iz aviona. Turcizmi su, sa urednom naznakom, u rječnicima Srpskog jezika. Ne znam šta rade tu. Njima je mjesto, možda, u rječnicima stranih riječi. Mada to nisu ni strane riječi. Nisu ni Tuđice. To su Osvajačice. Izvitoperenice. Ta preplava turcizama dovela je dotle da naši učenici u osmoljetkama i srednjim školama, pojma nemaju o tome da govore turcizmima.
Danas, u eri opšte Netizacije, neznanje se širi u gripama. Svaki jezik, pa i engleski, u opasnosti je da, zajedno sa svojim pravopisom, gramatikom i svim ostalim, postane Latinski Živi Jezik kojim niko ne govori. Postoji, a nema ga.
Srpski jezik je, pogotovu, u toj opasnosti. Stoga stari tip jezikoznanaca mora odmah izumrijeti a moraju doći novi. Oni koji će postaviti pravila koja mogu da žive u više vremena. Koji će reći šta su temelji, gdje su vrata i prozori, gdje se vatra loži a gdje se, u tom jeziku, objeduje a gdje spava. I to moraju da znaju svi. A isti ti Svi moraju da žive u konkretnom Jezičkom životu, Jezičkom mikseru, Jezičkom akceleratoru, kojeg se ne može urediti jezičkim svakodnevnim pravilima. I isti ti Svi će čuvati jezik na osnovu tih viševremenskih pravila. Pa i od turcizama.
Sam sam za slobodu jezika. Jezik je prvi znak slobode. Ko je slobodan kad šuti. Sad će slobodnjaci skočiti - Ćuti. Sam sam slobodan i u pravolikom pisanju. Nemoj da mi propisuješ gdje ide zapeta a gdje zarez. Mora upitnik na kraju upitne rečenice. A što, kad te pitam Kako si, ne istaknem i tablu sa upitnikom, da bi znao da je upitna rečenica. Ili, ne kažem Kako si, upitnik. Marš UPM, uskličnik. U romanima svojim, ne dam da mi neki pobačeni lektor prepravlja redove, riječi i slovca. Ako umiješ, piši svoj roman po pravilima. Lektor je rođenče fizičke nepismenosti, slovoslagačke pismenosti. Danas je lektor slijepac. Mogućnosti znanja i neznanja su se proširile po vaseljeni a on ostao kod smiješnih pravila. Kad je Kadgod a kad Kad god.
Izgovorni jezik je moja svetinja. Govori kako govoriš. Piši kako govoriš. Govor je najčistija i najispravnija jezička melodija. Znam da bi me svaki pisac riječnika, pravopisa i gramatike srpskog jezika sada ubio, ali ja priznajem da u srpskom jeziku postoji riječ Slanna. I da se kaže Riječnik. I da se kaže Srebreni. I da se kaže Obaveznik.
No, ta sloboda je Sloboda samo u okviru jednog jezika. Nije sloboda turcizovati se. Koliko puta dnevno kažemo ajde, ajd, hajde, hajdemo, najčistije krvoločne turcizme... misleći, podsvjesno, i možda, da su to srodnice riječi Idemo, Hodamo... upitnik.
U Republici Srpskoj, pošto je to posebna i najsrpskija srpska država, treba da se ustanovi Ministarstvo kulture. I da se načine Riječnici. Riječnici srpskog jezika sa njegovim mjesnim i popdručnim varijantama. Da se postave temelji. Da se zakonski uredi da ni privatna, limena, plastična, priručna, televizija, ili novinica ne može da radi To, to, to... Može ali da se malo upritvori. Tijest dana zatvora. BSŽ.
Mogu, na kraju teksta, pravojezično, u odnosu na naslov, lošem, jezikobrancu, da promijenim samo jedno slovo. AUK.
