четвртак, 06. август 2009.

KAKO SLUDITI ŽIVE
Slučaj Avde Palića, otkako se govori o tom imenu i prezimenu, klasičan je primjer bošnjačko-internacionalne taktike koja se provodi od potpisivanja Dejtona do danas a u kojoj nisu bitne žrtve nego je bitno sluđivanje i teror nad živima.
Krajnja meta te politike je: Republika Srpska, genocidna tvorevina.
Ako će se pri tome sluditi porodice, obični ljudi, masovno stanovništvo, nije bitno. Izjava gospođe Palić o tome kako je Republika Srpska znala da su iskopani ostaci njenog muža ali joj je odgovaralo da to krije, konkretan je dokaz kako bošnjačka sarajevska javnost, ohaer i razni gregorijanci mogu da nesretnu običnu zdravu ženu učine bolesnom.
Bez obzira što rizikujem proglašenje morbidnim, ali ne vidim u čemu je pokojni Avdo Palić različit od Himze Mujkića ili Dragoljuba Životića čiji leševi nisu ni pronađeni a kamo li identifikovani. Pa se o njima (imena su izmišljena da ne bih mrtve dirao u grobovima) ne piše i ne politizuje deset godina kao o Paliću. Ničija pogibija nije veća od drugih. Sve su pogibije teške i preteške i zato od njih ne treba pravaiti estradu.
Nije Republika Srpska genocidna tvorevina. Onda je i cijela BiH stvorena i utemeljena na zločinu i krvi. BiH počiva na Sijekovcu, i na stotine Sijekovaca. Pa nikom ništa. Gregorijan se zbog toga nije počešao ni po guzici.
Treba li sve žive da sludimo zbog toga što postoje žrtve.
Sada Gregorijan i gospođa Palić zahtijevaju kažnjavanje izvršilaca. To je nova epizoda. Potom će se tražiti nalogodavci. Uredu. Onda će nekome pasti napamet da se organizuje suđenje mrtvom Paliću zbog zasjede kod Žepe u kojoj su stradali vojnici čiji prolazak je bio dogovoren... pita li se iko kako teče, i kako će teći, život djece te porodice. Gospođa Palić već sad i njih ubacuje u mješalicu nesreće njenog muža i njihovog oca.
Priznajem svačiju tugu kao najveću, iako je svako onaj ko je uzeo pušku potpisao saglasnost da bude ubijen na najsvirepiji način i da mu se kosti zatru, ne opravdavam ni u sitnici bilo koji zločin, ali prekljinem da se spasu živi.
Jer, sada već imamo čitave generacije odgojene na sisi žrtve i na kašiki mržnje, na decibelima o sopstvenoj genocidnosti, koljaštvu i zločinaštvu.
Samo budale misle da se sa takvim podanicima može graditi zajednička država, zajednica, naseobina, pećina.
Da li da budem otvoren: ta država trajaće samo dotle dok se ne iskopaju sve grobnice i ne identifikuju žrtve. Za preokret je kasno.