SVAKI DRUŠTVENI TREND IMA I SVOJE SAMONIKLE PRATIOCE. SVAKO VRIJEME NOSI SVOJE OLUJE I SMOG. ČAK NI SAVRŠENE DIKTATURE, KAO ŠTO JE KOMUNIZAM, NE MOGU SPRIJEČITI POJAVU TIH SATELITA. VOJSKE ĆE, KAKO KAŽE NAROD, UVIJEK PRATITI KIŠA KURVE I KEROVI.
Stoga je normalno da u globalnom društvenom trendu, odnosno u raspravam o novom ustavu, ustavnim promjenama ili novom samostalnom početku BiH, bude i Tihićevih visokofašistoidnih izjava tipa: Kome se ne sviđa ovakva BiH, može da ide. Pa je onda i normalno da se rodi ili odrodi ideja o Krstu Iznad Sarajeva.
Taj krst može imati i primjese ili efekte uvredljivosti i provokacije. U Bosni Hrvata, Srba i muslimana, svakako, i da nije bilo ratova. Glavno pitanje je kako obilježiti stradanja a ne provocirati nikoga.
Međutim, krst na Trebeviću znak je mnogo dubljih opasnosti od onih što ih nosi vizualizirana provokacija građana Sarajeva. Da u Sarajevu ima više od šest hiljada Srba možda to i ne bi bila tolika provokacija. Ali, otpor krstu i sama ideja o njegovom podizanju, za mene, znak su da predratno obilježavanje teritorija, pasje zapišavanje takoreći, nije završeno. Dok sam radio svoje zadnje izvještaje na TVSA putujući između malih krajiških opština a u predvečerje prvih višenacionalističkih izbora u BiH, nekoliko puta sam na asfaltu nailazio na nacionalne oznake od slova SDS, SDA, HDZ. To obilježavanje teritorija traje i danas. I stoga je krst znak tih dubokih opasnosti.
On je i znak da je pravda za žrtve Sarajeva, ovaj put srpske, kilava i nepravedna. Sarajevo mora da istraži i objavi svoje žrtve, bez obzira šta su i ko su. Ako to ne radi Sarajevo, radiće krstovi i džamije.
Apsolutno je neprihvatljivo da se od žrtava pravi pozorište za dnevnu i političku upotrebu.
Mogu da budem i za krstove ali sam prije za dostojno i potpuno obilježavanje žrtava pa makar ih dijelili na naše i njihove. Možda ne treba zloupotrebljavati krstove, kao ni džamije tamo gdje nikad nisu bile, niti crkve gdje nikad nisu bile niti su kome trebale.
