1962.
SOCREALIZAM
OKO SRĐANA
ALEKSIĆA
 

Nepojamno je sa koliko se energije ime nedužnog pokojnog mladića iz Trebinja koristi kao stijeg jednog vještačkog sistema vrijednosti, kao luč za nove ljude jedne nepostojeće države, kao biljeg negativnog kolektiviteta, kao pseudopromocija sredina i grupa, pojedinaca čak. Sve. Samo ne u svrhu obilježavanja jedne lične žrtve u donkihotovskoj borbi koja je unaprijed bila izgubljena.

Čitam. I Beograd će dobiti ulicu Srđana Aleksića. Pokoj mu duši ali, mislim da se sve pretvara u svojevrsni kič.

Ja, pak, ne veličam njegov čin. Meni je žao života Srđana Aleksića. Kao i svakog drugog izgubljenog nedužnog života u tom bunilu rata.

Ne veličam, jer mislim da se time ništa nije moglo učiniti.

Ali se još više protivim korištenju Srđanove žrtve po klasičnim socrealističkim i propagandnim obrascima, koji su, u suštini, svi antisrpski.

Prvo. Srđan je ustao da brani muslimana Alena od razjarene, vjerovatno i pijane, naoružane srpske vojne družine. Sugeriše se da je, ipak, i čudo, među Srbima bilo onih koji su Normalni toliko da ne žele istrebljenje muslimana. Ali ih je bilo tako malo da se nisu mogli pojaviti na površini, jer bi im glavu skinuli odmah. Već je objavljeno da je Srđan samo poznavao Alena. Dakle ne radi se o nekoj odbrani prijatelja muslimana. Srđan je reagovao instinktivno i uobičajeno za jedan sloj ljudi koji imaju hrabrosti i načina da potisnu racionalizaciju o posljedicama.

Suštinski, Srđan je dijete jednog drugog morala, socijalističkog. Ne sugeriše to samo jedna ista fotografija, koja se stalno objavljuje, sa petokrakom na kapi. Taj moral je kolektivistički, moral stvarnog i vještačkog bratstva i jedinstva, moral onih koji su preko cijelog Beograda jurili jermenske atentatore na turskog ambasadora. To nije samo srpski moral. Naročito nije moral za zaštitu muslimana. Tog morala već tada, kad je pretučen Srđan, nije bilo. To su bili samo trzaji koji potvrđuju pravilo. Tog morala nema danas. Nigdje. Danas se niko ne bi zuastavio kad nekog tuku, samo bi ubrzao korak. Čak i u najčistijem nacionalnom Sarajevu. Za svoga, dakle.

Drugo. Srđana su pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske. To je klasična muslimanska antisrpska propaganda. Tih dana, i mjeseci, nikakve vojske, nigdje, ni na kojoj strani, nije bilo. To je bio bulumregimentarijum sastavljen od svake božije mrake i sa značkama na uniformi i na kapama iz cijele istorije međunacionalnog klanja na Balkanu uopšte. Samo nije bilo bjelogardejaca. A ta muslimanska propaganda, koja se ubi dokazujući da nikad nije bilo Republike Srpske, da je uvijek bila Republika BiH, i da je treba, kao idealnu, vratiti na scenu i na grbaču, sada  govori o VRS, tada, u toj godini početka međubratskog demokratskog višestranačkog klanja. Dabome. Poenta je na genocidnosti Vojske Republike Srpske kao instrumenta Srpskog Naroda.

Treće. Spomeničarenje i uličarenje Srđanu Aleksiću svojevrsno je obilježavanje svakog živog Srbina i dodjeljivanje mu krivice zato što svako od njih nije našao svog Alena i branio ga. Po mogućnosti i poginuo za njega.

Četvrto. Čim se počne sa socrealističkim maskenbalima, to društvo je zakoračilo svoj prvi korak ka tragediji. Mlada publika, koja će, moguće, pročitati ovo, nije čula za Boru i Ramiza. Kosovske drugare koji su zajedno išli u partizane ili tako nešto. Boro i Ramiz su bili supraidealizovani komunistički pa socijalistički par. Jebo Tita i Jovanku. Imali su i svoju dvoranu u Prištini. Pa šta je bilo.

Srđana Aleksića treba ostaviti da počiva u miru.

Neće on izliječiti ničije kolektivne i pojedinačne boljke koje se dijagnosticiraju kao žal za Državom bez Srba. Kao Svi Srbi u jednoj krivici.