U KASABU STIGLA
KOMENDIJA ANĐELINA
Srpska stvar u Praznini, BiH je, u stvari, u državnom, političkom i ekonomskom smislu, prazan prostor između Srbije i Hrvatske, kojeg, kad sam poetičniji no obično, zovem Naseobinom, stoji fenomenalno.
Sarajevo se oduševljava Turskom a o Srbima kao Agresorima po svijetu govori Anđelina Džoli.
Cerić vjeru ulogorio u Silos a Lagumdžija nelegalno vlada Federacijom.
Brisel došao u Republiku Srpsku a ćirilica ušla u lične karte.
Iz tih nekoliko sličica Praznine, moguće je zaključiti da se sve mijenja samo Sarajevo još treperi i titra u sparini ićindije, dok cijela kasaba, kao Višegrad kod Andrića, spava. Sarajevski intelektualni, politički, kulturni, pa i vjerski krug i obrub, pošto Cerić vjeru, ne cijelu, nego sebe i saopštenja odgovarajuće Službe IZ, trpa u sve naprijed napomenuto, pa i u Silose, nemaju snage da zaustave to stajanje u mjestu. Da zaustave tapkanje u mraku. Tapkanje u ratu. Da zaustave povratak u žertvenu prošlost. Nemaju snage, ali nemaju ni volje niti hrabrosti.
Dopustili su da budale prave Bosnu. Da još luđi govore o njoj. Bono, Amanpur, Džoli. Ništa se nije promijenilo. Dvadesetogodišnja ićindija. Dopustili su, trajno i nepovratno dopuštaju, da vjera uređuje pravo i pravdu, da se Silos brani sa vjerske slobode, da upišana holivudska kurvetina govori o Srbima kao agresorima, da se u Srcu Patriotskog, Slobodarskog, Antiagresorskog, Antifašističkog, Olimpijskog Saraja, šepuri neustavna Vlada Federacije.
Praznina, Bosna i Hercegovina, postala je, tako, samo permanentna pripovijetka Ćorkan i Švabica. Švabica je svaki put druga. Taj Bono, Amanpur, Petritčscht, Švarc Štelung, Pešdaun... sada je Anđelina Džoli i Švabica i Ćorkan.
Ta jevtina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine. Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srce velikim željama i zanosima
Ona je po Velikoj Kasabi, po svijetu, pričala o 50.000 silovanih žena od strane Srba Agresora.
Tako je i prije bivalo. Silajdžić je išao po svijetu i širio priče o srpskom seksualnom divljštvu i nastranstvu nad onim što se može dobiti džaba ili za dvije, tri, riječi, u najboljem slučaju za rukoljub, ili za jabuku kao u Rogatici nekada, svuda po svjetskim sokacima pa i po našima.
Te jeseni su šljive rodile kao nikad. Prodavalo se i prodavalo i opet su sve kace bile prepune, prelijevale se i širile nadaleko miris alkohola u vrenju. Te zime snijeg je zakrko kao nikad. Čistilo ga sve živo, i konji i ministri, i novinari i kruške bageristi a opet je prelijevao lavinama preko cesta i puteva a hladnoća se širila i nad Tešnjom i nad Bosnom.
A o Gospojini se digle žene u Čajniče Bogorodici kao nijedne godine. I Turkinje im dodaju pokoju paru za zejtin ili svijeće, samo ne bi li pomoglo da se skine urok i napast kasabe.
Taj urok i napast kasabe, danas, ne želi da skine i prekine niko. Svi uživaju u prljavom sranju neartikulisane Anđeline. Neki ne uživaju, šute. Ipak.
Anđelina je i Ćorkan i Švabica. Zaludjela je Kasabu. Čak je i onu Žbanilu zasjenila. Istovremeno, igra po Velikoj Kasabi i priča ludosti o Aušvicu i Agresorima. Mekoguza kurvetina objašnjava taj preokret od Srba Logoraša Aušvica do Srba Agresora. Pa i Ćorkan vidi da je to najobičnija sarajevska potplata. Jer, o tome Anđelina ne zna ništa, kao ni o sukobu civilizacija Ovdje, kao ni o prirodi ratova u BiH i na području bivše SFRJ. Dok domaća kasaba šuti, misleći da će jednog dana, ili jedne večeri, kad prođe ustajala i sparušljiva ićindija, od Saraja nastati Bosna bez Srba, Bosna bez svih, samo sa Patriotima, ozbiljan svijet vidi da je Komendija prevršila mjeru i više se niko od uglednih gazda i trgovaca, ozbiljno ne bavi Domaćom Kasabom, Prazninom. Niko ni zaponac da zatraži za mezu. Ni malo soli na vlažan prst.
Kasaba Saraj čini veliku grešku puštajući Ćorkane i Švabice da čine ono što nikad nije bivalo. Da kurve pričaju o jednom narodu. Da vjerski vrhovnici brane i veličaju logore za Srbe.
Razumljivo je da kasaba i čaršija mogu da stoje na jednom mjestu i da trunu u smradu zajedničkog jendeka.
Ali za države to nikad nije bivalo.
Napomena: Korištene su neke rečenice i sintagme iz pripovijetke Ćorkan i Švabica.
KOMENDIJA ANĐELINA
Srpska stvar u Praznini, BiH je, u stvari, u državnom, političkom i ekonomskom smislu, prazan prostor između Srbije i Hrvatske, kojeg, kad sam poetičniji no obično, zovem Naseobinom, stoji fenomenalno.
Sarajevo se oduševljava Turskom a o Srbima kao Agresorima po svijetu govori Anđelina Džoli.
Cerić vjeru ulogorio u Silos a Lagumdžija nelegalno vlada Federacijom.
Brisel došao u Republiku Srpsku a ćirilica ušla u lične karte.
Iz tih nekoliko sličica Praznine, moguće je zaključiti da se sve mijenja samo Sarajevo još treperi i titra u sparini ićindije, dok cijela kasaba, kao Višegrad kod Andrića, spava. Sarajevski intelektualni, politički, kulturni, pa i vjerski krug i obrub, pošto Cerić vjeru, ne cijelu, nego sebe i saopštenja odgovarajuće Službe IZ, trpa u sve naprijed napomenuto, pa i u Silose, nemaju snage da zaustave to stajanje u mjestu. Da zaustave tapkanje u mraku. Tapkanje u ratu. Da zaustave povratak u žertvenu prošlost. Nemaju snage, ali nemaju ni volje niti hrabrosti.
Dopustili su da budale prave Bosnu. Da još luđi govore o njoj. Bono, Amanpur, Džoli. Ništa se nije promijenilo. Dvadesetogodišnja ićindija. Dopustili su, trajno i nepovratno dopuštaju, da vjera uređuje pravo i pravdu, da se Silos brani sa vjerske slobode, da upišana holivudska kurvetina govori o Srbima kao agresorima, da se u Srcu Patriotskog, Slobodarskog, Antiagresorskog, Antifašističkog, Olimpijskog Saraja, šepuri neustavna Vlada Federacije.
Praznina, Bosna i Hercegovina, postala je, tako, samo permanentna pripovijetka Ćorkan i Švabica. Švabica je svaki put druga. Taj Bono, Amanpur, Petritčscht, Švarc Štelung, Pešdaun... sada je Anđelina Džoli i Švabica i Ćorkan.
Ta jevtina igračica iz malog cirkusa porasla je u kasabi do kobne i tajanstvene veličine. Ona je uzburkala varoš, ispunila kuće šapatom i plačem, i muška srce velikim željama i zanosima
Ona je po Velikoj Kasabi, po svijetu, pričala o 50.000 silovanih žena od strane Srba Agresora.
Tako je i prije bivalo. Silajdžić je išao po svijetu i širio priče o srpskom seksualnom divljštvu i nastranstvu nad onim što se može dobiti džaba ili za dvije, tri, riječi, u najboljem slučaju za rukoljub, ili za jabuku kao u Rogatici nekada, svuda po svjetskim sokacima pa i po našima.
Te jeseni su šljive rodile kao nikad. Prodavalo se i prodavalo i opet su sve kace bile prepune, prelijevale se i širile nadaleko miris alkohola u vrenju. Te zime snijeg je zakrko kao nikad. Čistilo ga sve živo, i konji i ministri, i novinari i kruške bageristi a opet je prelijevao lavinama preko cesta i puteva a hladnoća se širila i nad Tešnjom i nad Bosnom.
A o Gospojini se digle žene u Čajniče Bogorodici kao nijedne godine. I Turkinje im dodaju pokoju paru za zejtin ili svijeće, samo ne bi li pomoglo da se skine urok i napast kasabe.
Taj urok i napast kasabe, danas, ne želi da skine i prekine niko. Svi uživaju u prljavom sranju neartikulisane Anđeline. Neki ne uživaju, šute. Ipak.
Anđelina je i Ćorkan i Švabica. Zaludjela je Kasabu. Čak je i onu Žbanilu zasjenila. Istovremeno, igra po Velikoj Kasabi i priča ludosti o Aušvicu i Agresorima. Mekoguza kurvetina objašnjava taj preokret od Srba Logoraša Aušvica do Srba Agresora. Pa i Ćorkan vidi da je to najobičnija sarajevska potplata. Jer, o tome Anđelina ne zna ništa, kao ni o sukobu civilizacija Ovdje, kao ni o prirodi ratova u BiH i na području bivše SFRJ. Dok domaća kasaba šuti, misleći da će jednog dana, ili jedne večeri, kad prođe ustajala i sparušljiva ićindija, od Saraja nastati Bosna bez Srba, Bosna bez svih, samo sa Patriotima, ozbiljan svijet vidi da je Komendija prevršila mjeru i više se niko od uglednih gazda i trgovaca, ozbiljno ne bavi Domaćom Kasabom, Prazninom. Niko ni zaponac da zatraži za mezu. Ni malo soli na vlažan prst.
Kasaba Saraj čini veliku grešku puštajući Ćorkane i Švabice da čine ono što nikad nije bivalo. Da kurve pričaju o jednom narodu. Da vjerski vrhovnici brane i veličaju logore za Srbe.
Razumljivo je da kasaba i čaršija mogu da stoje na jednom mjestu i da trunu u smradu zajedničkog jendeka.
Ali za države to nikad nije bivalo.
Napomena: Korištene su neke rečenice i sintagme iz pripovijetke Ćorkan i Švabica.
