DRŽAVNACIJA
I NOVE EKONOMSKE PLOČE
Pošto sam već ustvrdio da je Kina prva ekonomska sila na zemaljskoj kugli, to je rekao i neko u Bijelom Svijetu. Simon Džonson, osnivač vodećeg ekonomskog bloga, profesor na MIT Sloanu i bivši glavni ekonomist u Ememefu, napisao je doslovno: SAD već izgubile ekonomsku dominaciju (Project syndicate).
Dobro, to je nešto drugačije uobličeno. Glavni junak se ne pominje ali se, zato, pominje glavni gubitnik.
No, još će berzi pasti i banaka biti nacionalizovano, još će zemalja bankrotirati, možda će i ratovi početi zbog toga, usred toga ili usljed toga, dok svijet ne shvati da su na pomolu Nove Ekonomske Ploče na Zemljinoj i stvarnoj i ekonomskoj kori. NEP. Kada je u oktobru Lenjin revolucionario u Petrogradu, koristeći Auroru, Srbi su to ponovili osamdeset, koliko li, godina poslije, koristeći Bager, niko nije imao predstavu u šta će se izroditi svijet. Niti da je to vjesnik novog pola vijeka koji će obilježiti istoriju. Tek kada je Hitlerov Duh izašao iz pivnica i ušao u Bundesrat, Sveti Njemački Rat, bilo je nekima jasno da se rađa novi svijet. Ameriku je taj rat razvio u ekonomsku silu. Ona je poslije razvijala ratove kao generatore nove ekonomske silnosti.
No, taj se istosmjerni motor istrošio.
Džonson pominje da je jedno vrijeme izgledalo da će Japan prvi preteći Ameriku. Pa se onda pojavila EU i Euro, koji su, zakratko, bili Nade Nove Ekonomije. Iz Kine su dolazile snimke kako gladni narod mlati žive bernardince jer su tako, kad se zakolju, bolji za jelo. Razumijem da je Zapad jeben u situacijama kada želi da te diskredituje. Ali razumijem i da su to Kinezi radili zato što su bili gladni.
Simon Džonson se prevashodno bavi Sjedinjenim Američkim Državama. Kad tvrdi da gube ekonomsko vođstvo zbog nedostatka društvene kohezije.
On, u stvari, opet govori o Kini.
Kina je zemlja državne ekonomije. Centralizovane ekonomije. Tamo mačka ima da lovi miševe. Nema da bude crno liberalna ili bijelo neoliberalna. Seruckanja o ljudskim pravima nisu zahvatila Kinu. Jer je upitno kakva su ljudska prava u Americi kada te cijeli sistem navuče na kredit, na trošenje koji nije osigurno zaradama i na zaduživanje koje niko ne može da garantuje i podrži, pa te onda preko noći načini beskućnikom. I tvoju porodicu. I psa bernardinca. Sa perfektnim ljudskim pravima.
Ali je Kina i zemlja te društvene kohezije. To se može tumačiti bezbrojnim sintagmama. Ideološko jedinstvo. Patriotska konstanta. Zadovoljstvo radom. Kineski ponos. Tradicionalni duh i savremeni kolos.
Kina je dokaz da ekonomska pobjeda, pobjeda uopšte, nema veze sa ideologijom na vlasti ili oblikom državnog uređenja. Kina je živi primjer važnosti Države i Nacije na jednom mjestu. Zapad je propao upravo zbog toga. Mislili su da je pojedinac sve. Da možeš ovdje biti u Državi a svoju Nacionalnost ispunjavati tamo. Kina je početak stvaranja novog fenomena u ljudskoj istoriji. Državnacija.
Neosporno je da će istorija koju će početi da obilježava nestanak energije i prelazak na njene nove oblike, nestanak hrane i vode, nedostatak rada kao najljekovitijeg ljudskog angažmana, i koja će biti možda duga istorija Ratova za Četiri V, Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh, gdje se Varivo ima smatrati hranom a Vatra energijom, promovisati Državnaciju. Zajednice koje to budu imale možda imaju šansu da opstanu. Oni koji se budu bavili samo nacijama, ili samo državama, propašće, izgubiće. Pobjeda će otići na neku drugu stranu.
Jučer čitam da Putin predlaže Evroazijsku uniju. Nije slučajno. SSSR je bio jedna, doduše primitivna, prototipna, Državnacija. I SFRJ je bila, mnogo uspješnija i mnogo ljudskija, Državnacija. O Jugoslovenima su se i pjesme pjevale. Onda su neki poželjeli da budu samo Države a neki samo Nacije. A, ponovimo, Države ne mogu opstati bez Nacije. Niti Nacije bez Države.
Kina je u velikoj prednosti. Ona nije eksperimentisala. Ona ne prolazi te potrese raspada Državnacije. Niti je ikada ušla u grešku gradnje Jake Države sa Slabim Građanima. Građanin dođe kao peder u grupnjaku.
Društvena, nacionalana i državna kohezija stupiće na veliku scenu upravo kada proces stvaranja NEP bude učvrstio svoje trendove.
Jedino je, možda, Amerika, prerano izgubila svoje vođstvo.
Dobro, to je nešto drugačije uobličeno. Glavni junak se ne pominje ali se, zato, pominje glavni gubitnik.
No, još će berzi pasti i banaka biti nacionalizovano, još će zemalja bankrotirati, možda će i ratovi početi zbog toga, usred toga ili usljed toga, dok svijet ne shvati da su na pomolu Nove Ekonomske Ploče na Zemljinoj i stvarnoj i ekonomskoj kori. NEP. Kada je u oktobru Lenjin revolucionario u Petrogradu, koristeći Auroru, Srbi su to ponovili osamdeset, koliko li, godina poslije, koristeći Bager, niko nije imao predstavu u šta će se izroditi svijet. Niti da je to vjesnik novog pola vijeka koji će obilježiti istoriju. Tek kada je Hitlerov Duh izašao iz pivnica i ušao u Bundesrat, Sveti Njemački Rat, bilo je nekima jasno da se rađa novi svijet. Ameriku je taj rat razvio u ekonomsku silu. Ona je poslije razvijala ratove kao generatore nove ekonomske silnosti.
No, taj se istosmjerni motor istrošio.
Džonson pominje da je jedno vrijeme izgledalo da će Japan prvi preteći Ameriku. Pa se onda pojavila EU i Euro, koji su, zakratko, bili Nade Nove Ekonomije. Iz Kine su dolazile snimke kako gladni narod mlati žive bernardince jer su tako, kad se zakolju, bolji za jelo. Razumijem da je Zapad jeben u situacijama kada želi da te diskredituje. Ali razumijem i da su to Kinezi radili zato što su bili gladni.
Simon Džonson se prevashodno bavi Sjedinjenim Američkim Državama. Kad tvrdi da gube ekonomsko vođstvo zbog nedostatka društvene kohezije.
On, u stvari, opet govori o Kini.
Kina je zemlja državne ekonomije. Centralizovane ekonomije. Tamo mačka ima da lovi miševe. Nema da bude crno liberalna ili bijelo neoliberalna. Seruckanja o ljudskim pravima nisu zahvatila Kinu. Jer je upitno kakva su ljudska prava u Americi kada te cijeli sistem navuče na kredit, na trošenje koji nije osigurno zaradama i na zaduživanje koje niko ne može da garantuje i podrži, pa te onda preko noći načini beskućnikom. I tvoju porodicu. I psa bernardinca. Sa perfektnim ljudskim pravima.
Ali je Kina i zemlja te društvene kohezije. To se može tumačiti bezbrojnim sintagmama. Ideološko jedinstvo. Patriotska konstanta. Zadovoljstvo radom. Kineski ponos. Tradicionalni duh i savremeni kolos.
Kina je dokaz da ekonomska pobjeda, pobjeda uopšte, nema veze sa ideologijom na vlasti ili oblikom državnog uređenja. Kina je živi primjer važnosti Države i Nacije na jednom mjestu. Zapad je propao upravo zbog toga. Mislili su da je pojedinac sve. Da možeš ovdje biti u Državi a svoju Nacionalnost ispunjavati tamo. Kina je početak stvaranja novog fenomena u ljudskoj istoriji. Državnacija.
Neosporno je da će istorija koju će početi da obilježava nestanak energije i prelazak na njene nove oblike, nestanak hrane i vode, nedostatak rada kao najljekovitijeg ljudskog angažmana, i koja će biti možda duga istorija Ratova za Četiri V, Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh, gdje se Varivo ima smatrati hranom a Vatra energijom, promovisati Državnaciju. Zajednice koje to budu imale možda imaju šansu da opstanu. Oni koji se budu bavili samo nacijama, ili samo državama, propašće, izgubiće. Pobjeda će otići na neku drugu stranu.
Jučer čitam da Putin predlaže Evroazijsku uniju. Nije slučajno. SSSR je bio jedna, doduše primitivna, prototipna, Državnacija. I SFRJ je bila, mnogo uspješnija i mnogo ljudskija, Državnacija. O Jugoslovenima su se i pjesme pjevale. Onda su neki poželjeli da budu samo Države a neki samo Nacije. A, ponovimo, Države ne mogu opstati bez Nacije. Niti Nacije bez Države.
Kina je u velikoj prednosti. Ona nije eksperimentisala. Ona ne prolazi te potrese raspada Državnacije. Niti je ikada ušla u grešku gradnje Jake Države sa Slabim Građanima. Građanin dođe kao peder u grupnjaku.
Društvena, nacionalana i državna kohezija stupiće na veliku scenu upravo kada proces stvaranja NEP bude učvrstio svoje trendove.
Jedino je, možda, Amerika, prerano izgubila svoje vođstvo.
