уторак, 08. фебруар 2011.

JAHORINA, BOGINJA
U RUKAMA ĆORKANA
Republika Srpska je, u okviru svoje državne nadležnosti, investirala u Jahorinu planinu skoro 20 miliona maraka. I ništa. Kao da ih je, džava, bacila u vjetar s njenog vrha, s Gole Jahorine. Kao da je neko mislio da će te marke da se gore voze šestosjedima po jedna a da se odozgo vraćaju umnožene po šest.
Menadžment, to je stara jahorinska riječ ali sokolačkog prapočetka, nije dorastao količini državnih para i visini Jahorine. Ni Sniježni odbor Olimpijskog centra. Ni nadležno ministarstvo.Već druga sezona propada. To što ove godine nema snijega nije nikakav prirodni izgovor jer sniježni topovi, za koje je država takođe izdvojila milione, pucaju ko praćke. Jedan od brojnih poznavalaca kaže da na Jahorini stalno viđa nove ljude. Oni koji jednom dođu, nikad se više ne vrate.
I druge činjenice o Jahorini katastrofalne su.
Opština Pale. Grupa nesposobnih šumnjaka koji nisu u stanju da za sto godina završe sportsku dvoranu, koji nisu u stanju da donesu regulacioni plan koji će zaštititi planinu a nepretvoriti je u pljačkaonicu.
Ratni profiteri i privatnici. Najsretniji bi bili kada bi staza prolazila između njihovog šanka i kamina. U sadejstvu sa opštinom, Jahorinu su pretvorili u kapali čaršiju.
Brojni sportisti, stručnjaci, djeca, sada već ljudi i starci Jahorine, odbačeni su, nepitani i zaboravljeni. Istovremeno, Planina je izgubila sportska takmičenja, izgubila kompaktnost svojih staza, presječena je.
Turizam. Ne postoji. O tome ovdje niko ništa ne zna. Kao ni o vanpansionskoj potrošnji. Kao i o ljetnjoj planini i o događajima.
Gost. Ni to ne postoji. Gost, skijaš, nema gdje parkirati. Ako je vikend u pitanju. Samo što ne padne mrtva glava. Parkinga ima za stotinjak auta. Sve ostalo je ratna zona. Gostu su na Jahorini potrebne dnevne skije. Kao dnevne novine. Jer će ih kamenite staze uništiti do podne. Ne zato što nema snijega nego što je snijeg pomiješan sa tucanikom kao da je ovdje onaj Makadam eksperimentisao u gradnji kamenih puteva.
Jahorina je planina od najvišeg državnog interesa Srpske.
O Jahorini planini se mora donijeti zakon koji će staviti van snage nadležnosti lokalnih zajednica, Pala i Trnova, u onim oblastima gdje se može uticati na skrnavljenje planine ili sprečavanje prosperiteta.
Vlada mora raspustiti sve što se gore zove upravljačka strktura, imenovati stručnjake, udarnike i odgovorne ljude, odrediti im zadatake i prolazna vremena i jasno im reći da se ne hvataju u kolo ako ne mogu to da urade, ili, ako ne urade, nikad više neće ništa raditi za Vladu i za Republiku Srpsku.
Vlada mora donijeti uredbe kojima će, na osnovu zakona, regulisati kompletan život i ponašanja na Jahorini. To se odnosi na privatni sektor ali i na zdravstvo, ekologiju, školstvo, komunalni sektor...
Upravitelji Jahorine moraju vratiti goste na Planinu. Moraju organizovati svakodnevni autobuski transport iz trideset, četrdeset mjesta u Republici, moraju djecu dovesti na školu skijanja i sport a ne da ih potkupljivi direktoričići vode u Leposaviće razne, moraju studente dovesti, moraju dovesti strance, pa makar srbijanske i hrvatske, ako nema drugih, moraju riješiti sigurnost i vidljivost staza, moraju učiniti da sve žice na Jahorini rade. Ako ne rade sve, država je bacila dvadeset miliona maraka u šestosjede.
Izgleda opširno a to je samo djelić.
Na vrh Jahorine treba iznijeti kamenu gromadu dostojne veličine i platiti skulptora da je iskleše u umjetninu sa tekstom: Jahorina, Republika Srpska, nadmorska visina... nema gosta koji se tu neće slikati. I treba na Goloj Jahorini postaviti zastavu Republike Srpske na jarbol visok dvadeset metara. Bez obzira što će je vjetar derati i što će se možda morati da mijenja svakog dana.
Republika Srpska treba da bude sretna što ima Jahorinu. Ali da bi bila sretna, Jahorina mora da bude uspješna. Umjesto da bude, kao sada, seljačka manifestacija javašluka, neodgovornosti i kiča.
Sada je odgovornost na Vladi. Ona je i dala pare. Svi prethodni akteri, menadžment, opština i ministarstvo, izgubili su bilo kakav kredibilitet.