четвртак, 25. март 2010.

ODLAZI VELIKI BIJELI MASA
Velika žalba se prosula zemljom Bosnom, koja je upija u svoja bujadišta, mahovinu i brdusine, i zemljom Hercegovskom, od čiji se kamenjar ta tuga odbija i odskače ispuštajući jezive vapaje i jecaje, i zemljom distriktovom, lažnim uzorkom Raja bez Adama i Eve, koja je svoje kandelabre spustila na pola koplja, ilegalne javne kuće su zatvorile pendžere, lažno prijavljeni su počelai štrajk nedolaska u Brčko, Brčko, koje će, vjerovatno, ustavnim zakonom, zbog velike tuge neprebolne, promijeniti ime u Rafinerija.
Odlazi nam Rafi.
Prvi zamjenik.
Prethodno su javili da Ohaer zatvara ured u Mostaru. Samo da ne otvori još stariji.
Osipa se imperija. Propala je Vizantija, sjećate se, propala Otomanska Stabilnost, propala Austro-Ugarska. A i Rafiju pada kapak.
I da tuga bude pregolema, postarao se Independent Kopanja. Javio je prvi, iz pouzdanih izvora. Rafi ide u junu.
Cijela Bosna i Hercegovina nije znala šta će s njim. Nije znao ni Ohaer. Samo je Ohaer bio u prilici da šuti i ćuti, da ne stenje a da ga trpi.
Uhljebiće ga, javlja Kopanja, u Cetru za strateške i međunarodne studije. Ti centri su izum druga Tita i Udbe. Kad ne znaju šta će sa nekim političkim otpadom, a moraju da ga se riješe, formiraju centar, institut, kružok.
Rafi će biti viši stručni saradnik. Kao Pantić kod Srećka Šojića.
Rafi Gregorijan će ostati upisan teškim crnilom u Knjigu Žalosti BiH. On je, mnogo više i mnogo gore od ostalih, prisvojio, prigrabio i iskoristio nepostojeća mjesta Prvog Zamjenika, Vršioca Dužnosti Visokog Predstavnika, Vojnog Reformatora, Šefa Dalekovoda, Grafičkog Urednika Referendumskih Glasačkih Listića i Dostavaljača Javnog Barašina.
Gregorijan je nametnuo, i lidere prisilio, Reformu Odbrane koja je značila ukidanje Vojske Republike Srpske i stvaranje Oružanih Snaga BiH, smiješne nevladine organizacije koja bi trebala zemlju uvesti u Nato a nije u stanju da spriječi šverc mesinga i eksploziva iz zastarajelih granata.
Rafi Gregorijan je koncentrovana tužna istorija BiH u vremenu otkako su njeni narodi odlučili da pošalju svoje drkadžije u Dejton, sve do današnjih dana. Istorija u kojoj je zakulisni i javni voluntarizam, ne samo Rafija, nego i cijelog niza ambasadora, izaslanika, predstavnika, posrednika, izvjestitelja, iscjelitelja, medijatora, mediokriteta, promovisan u demokratsku praksu torture, diktature i totaliture.
Ipak, nije sve tma, tuga i čemer.
Odlazak Rafija, čovjeka iz intervjua koje je mogao da daje kadgod mu se digne, toliko o slobodi medija, znak je propasti Reforme, Unitarizma i Centralizma u BiH.
Sa Rafijem, ne moraju odmah, otići će i tegljači jedne dvodecenijske pogrešne jednostrane, jednonacionalne, jednocentrične, zatvorene, usmrđene, nazadne politike u BiH.