SLAŽE SE
MOZAIK
HRIŠĆANSTVA
Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, došao je u posjetu Mostaru, Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj crkvi i Ljubuškom. Na pravoslavni Vaskrs. Formalno, došao je zbog početka Mostarskog proljeća. Ali, i to je suštinski povod.
Važnost posjete treba gledati kroz prizmu činjenice da u Hrvatskoj nema izbora i da je posjeta očišćena od bilo kakve dnevne politike.
Istovremeno, nekako, Vahid Halilhodžić, nekada uspješni fudbaler poetskog tima Veleža, Vaha, poslije se malo sludio kao i svi, naoružao svoju guzicu pa, vadeći pištolj, opalio sam sebe u dupe, dao važnu izjavu na putu u Alžir. Nikada više u taj Njihov Mostar i pod Bijeli Brijeg.
A onda je, u sklopu svijetle proslave dvadesete godišnjice osnivanja Velike Nepobjedive Patriotske Armije BiH, u Mostaru osvanuo spomenik u obliku stilizovanog kamenog ljiljana, posvećen pripadnicima Armije BiH, braniocima Mostara i Cijele Države. STJ.
Radi se o dva stila. Josipovićevom i ovom drugom, anarhističnom. Vaha Samopucoguz, očito, poručuje da neće da ide tamo gdje nije njegova teritorija a veterani Slavne Patriotske Nepobjedive Armije BiH, očito, poručuju da je Mostar njihova Teritorija.
I jedno i drugo je oblik suživota u 3LPM. Koliko znam, tamo je, u tom Mostaru, bila nekakva linija razdvajanja, mislim, Front, a nije bilo Srba. Vodili su me moji prijatelji, Hrvati iz Hadezea, kad sam napisao prvi tekst Za Treći.
Veoma je važno što je Josipović, predsjednik Hrvatske došao u uobičajenu posjetu Mostaru i što je posjetio vladiku Grigorija i građevinu saborne crkve u obnavljanju.
Ta crkva neće učiniti da se Srbi vrate u Mostar. Sa tim je, skoro, gotovo. Ali će, jednog dana kada se završi, svjedočiti o snazi Hrišćanstva. Jer tu je Hrišćanstvo bilo. Bila je i pravoslavna bogomolja, stara, zadivljujuća. Red je da se obnovi, vrati.
Ali, Takozvana Armija BiH nikad tu nije bila. I nema pravo ni na spomenik.
Mozaik Hrišćanstva se polako slaže na Balkanu. Pod pritiskom insceniranog i autentičnog dviljaštva, jedno vrijeme je bilo izgubilo kompas. Sada, pod pritiskom agresivističke neoislamizacije, neoosmanizma i novih vjetrova raspada kojima se mora završiti Raspad Jugoslavije, Hrišćanstvo se slaže više nego ikada u posljednjih šest, sedam decenija.
Politički je, jedino, zanimljivo, to što krupne korake čini Ivo Josipović, prije pobjede na izborima član socijaldemokratske, dakle, lijeve, partije. Stoga njegovu djelatnost treba gledati još hrišćanskije. Jer prijašnja njegova posjeta Republici Srpskoj, zbog koje je kritikovan, nije bila posjeta Genocidnoj Tvorevini. Posjetio je Župu Derventsku i Srpsku. Sve su mi to, nekako, hrišćanski termini.
MOZAIK
HRIŠĆANSTVA
Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, došao je u posjetu Mostaru, Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj crkvi i Ljubuškom. Na pravoslavni Vaskrs. Formalno, došao je zbog početka Mostarskog proljeća. Ali, i to je suštinski povod.
Važnost posjete treba gledati kroz prizmu činjenice da u Hrvatskoj nema izbora i da je posjeta očišćena od bilo kakve dnevne politike.
Istovremeno, nekako, Vahid Halilhodžić, nekada uspješni fudbaler poetskog tima Veleža, Vaha, poslije se malo sludio kao i svi, naoružao svoju guzicu pa, vadeći pištolj, opalio sam sebe u dupe, dao važnu izjavu na putu u Alžir. Nikada više u taj Njihov Mostar i pod Bijeli Brijeg.
A onda je, u sklopu svijetle proslave dvadesete godišnjice osnivanja Velike Nepobjedive Patriotske Armije BiH, u Mostaru osvanuo spomenik u obliku stilizovanog kamenog ljiljana, posvećen pripadnicima Armije BiH, braniocima Mostara i Cijele Države. STJ.
Radi se o dva stila. Josipovićevom i ovom drugom, anarhističnom. Vaha Samopucoguz, očito, poručuje da neće da ide tamo gdje nije njegova teritorija a veterani Slavne Patriotske Nepobjedive Armije BiH, očito, poručuju da je Mostar njihova Teritorija.
I jedno i drugo je oblik suživota u 3LPM. Koliko znam, tamo je, u tom Mostaru, bila nekakva linija razdvajanja, mislim, Front, a nije bilo Srba. Vodili su me moji prijatelji, Hrvati iz Hadezea, kad sam napisao prvi tekst Za Treći.
Veoma je važno što je Josipović, predsjednik Hrvatske došao u uobičajenu posjetu Mostaru i što je posjetio vladiku Grigorija i građevinu saborne crkve u obnavljanju.
Ta crkva neće učiniti da se Srbi vrate u Mostar. Sa tim je, skoro, gotovo. Ali će, jednog dana kada se završi, svjedočiti o snazi Hrišćanstva. Jer tu je Hrišćanstvo bilo. Bila je i pravoslavna bogomolja, stara, zadivljujuća. Red je da se obnovi, vrati.
Ali, Takozvana Armija BiH nikad tu nije bila. I nema pravo ni na spomenik.
Mozaik Hrišćanstva se polako slaže na Balkanu. Pod pritiskom insceniranog i autentičnog dviljaštva, jedno vrijeme je bilo izgubilo kompas. Sada, pod pritiskom agresivističke neoislamizacije, neoosmanizma i novih vjetrova raspada kojima se mora završiti Raspad Jugoslavije, Hrišćanstvo se slaže više nego ikada u posljednjih šest, sedam decenija.
Politički je, jedino, zanimljivo, to što krupne korake čini Ivo Josipović, prije pobjede na izborima član socijaldemokratske, dakle, lijeve, partije. Stoga njegovu djelatnost treba gledati još hrišćanskije. Jer prijašnja njegova posjeta Republici Srpskoj, zbog koje je kritikovan, nije bila posjeta Genocidnoj Tvorevini. Posjetio je Župu Derventsku i Srpsku. Sve su mi to, nekako, hrišćanski termini.