TAJNE
MESIJEVE
IGRE
Kada je Mesi Spahiću, Vašem Bosanskom Dijamantu, gurnuo Čeparu, čep kroz noge, bilo je jasno da se ne radi o geniju ili nebeskom daru, nego o majstorstvu nakon stalnog, dugog i upornog naukovanja.
Mnogi će površni trener ili fudbalski analitičar i konsultant, a naročito provizorni televizijski komentator, u svojoj prosječnosti i lakoći neznanja, zaključiti da je Mesi Mesija koji je u letećim konzervama stigao sa neba, da je svoje fudbalsko znanje stekao rođenjem na nekom svetilištu Maja i Asteka, pa ga odnio na nebesa da se usavrši i, potom, se vratio na zemlju da nas, i njih, sluđuje do zadnje kapi hajnekena.
Površno je to. Kao i Ronaldovo shvatanje Igre.
Mesijevo umijeće, prije svega, plod je Slobode u Igri. Zato i igra odlično u Barseloni a posve ispodprosječno u reprezentaciji Argentine. Tamo selektor počne da selektoruje, konceptuališe, izmišlja toplu vodu i gradi koncepciju na tome kako će spojiti igre koje je od svojih izabranika gledao na televiziji. Igra nije Lego.
Ali, Sloboda se stiče i vježba. Ni ona nije nogomdana.
Na svakoj utakmici, u svakom potezu, vidi se da je Ronaldo Neslobodan. Opterećen je i sputan svojom frizurom, svojim raskorakom, svojom pozom, svojim padom, sudijinim pogledom, kamerama koje ga snimaju, potrebom da bude genije.
Mesi od toga nema ništa. On ne pravi face. Njegove mišije oči pretražuju virtuelnu sliku nebili našle šta nije dobro uradio. Osim kad da gol i smije se kao dijete. Zbog tih njegovih mišijih očuljaka, i zbog niske pričljivosti, mnogi su skloni Mesijevu inteligenciju potcijeniti. Fudbal ne igra inteligencija. Kao što od Ajnštajna ne možete tražiti da izvede bicikl.
Fudbalska i opšta inteligencija su dvije različite stvari.
Mesi je imao sreće da u Barseloni, odmalena, ima Slobodu. To Barselona može sebi da dozvoli. Pa, ako se igrač ne uklopi u prvu ekipu, uvijek ima prostora na tržištu.
Ono što je Mesi dao svojoj Slobodi i Igri, nije nikakav talent, ništa što ga izdvaja među mali broj ljudi. Njegova lopta ne leti cik cak i nema brzinu lamborginija u ravnini. Njemu je bog dao samo nizak rast i kratke poluge nogu. A to i nije neko božije davanje.
On je igri dao rad, upornost, marljivost i beskonačna ponavljanja.
Ljudi su sve vještine postigli ponavljanjem. Kao što je hod. Druge, koje ne obavljaju svakodnevnio, moraju da vježbaju. Ples. Klavir. Ubacivanje lopte u koš. Ali pošto svi hodaju svaki dan a svi ne sviraju klavir svaki dan, onda Ivo Pogorelić izgleda kao genije.
Mesijevi potezi su beskonačno istrenirani potezi. Sada on, u zadnjim mjesecima, intenzivno vježba slobodne udarce. On i njegovi učitelji su zaključili da mu to nedostaje da bi bio kompletan igrač. Ne sumnjam da će Mesi za koju godinu izvoditi slobodnjake perfektno. Možda ne kao Žuninjo, ali bolje od svih drugih.
Sve Mesijeve žabice, lobovi i kiflice, do krvi su istrenirane. Zato igledaju kao produžetak noge, izgledaju lagane, dostupne svima.
Mesijevo probacivanje kroz noge je takođe istrenirano. Još od malih nogu, na prašini argentinskog siromaštva. Samo, to se na velikim utakmicama ne radi jer je bliže poniženju protivnika od fudbalskog umijeća. Osim kad nema drugog izlaza. Što je zadesilo Ljiljana Spahića.
A kratke noge i kratke poluge.
One Mesiju omogućuju filigransko vođenje lopte. Kratak korak i mali radijus ne daju vremena protivniku da uzme loptu niti lopti dozvoljavaju da se odmakne daleko od noge. Mesi, u stvari, kao da trčkara, sitno nogicama, bez lopte.
Ta kratka noga i poluga omogućile su mu šut koji kod dugonogih nije moguć. Jer, dalek hod noge umanjuje preciznost, teško je sinhronizovati putanju stopala i putanju lopte i oduprijeti se eventualnom duelu. A takav dug put stopala kod dugonogog igrača, ostavlja vremena i neravninama na terenu da poremete putanju lopte. I daju vremena golmanu, i blokatorima u odbrani, da reaguju na šut.
Mesijev kratki šut je iznenadan, precizan i jak jer sva energija kratkih poluga ulazi u loptu. Ono što je Mesi istrenirao jeste takvo vođenje lopte i shvatanje prostora koje mu omogućuje da uvijek zna gdje je gol a gdje koji ugao. Dabome, nije toliko vježbao ulazak sa lijeve strane u sredinu. Zato stalno ide sa desne.
I zato se Mesija ne može čuvati.
Ovako će igrati dok bude imao reflekse i mentalnu frekvenciju za reakciju i koordinaciju. Negdje do vremena između dvadesetosme i dvadesetdevete godine. Potom će davati fenomenalne pasove i asistencije i izvoditi slobodne udarce i šuteve sa petnaestak metara koje niko neće braniti.
Osvojio je Slobodu Igre. Svi drugi igraju za ugovor, za ekipu, za trenera. On igra za Slobodu.
Zato mu se ne može ništa i zato ga se ne može kopirati.
MESIJEVE
IGRE
Kada je Mesi Spahiću, Vašem Bosanskom Dijamantu, gurnuo Čeparu, čep kroz noge, bilo je jasno da se ne radi o geniju ili nebeskom daru, nego o majstorstvu nakon stalnog, dugog i upornog naukovanja.
Mnogi će površni trener ili fudbalski analitičar i konsultant, a naročito provizorni televizijski komentator, u svojoj prosječnosti i lakoći neznanja, zaključiti da je Mesi Mesija koji je u letećim konzervama stigao sa neba, da je svoje fudbalsko znanje stekao rođenjem na nekom svetilištu Maja i Asteka, pa ga odnio na nebesa da se usavrši i, potom, se vratio na zemlju da nas, i njih, sluđuje do zadnje kapi hajnekena.
Površno je to. Kao i Ronaldovo shvatanje Igre.
Mesijevo umijeće, prije svega, plod je Slobode u Igri. Zato i igra odlično u Barseloni a posve ispodprosječno u reprezentaciji Argentine. Tamo selektor počne da selektoruje, konceptuališe, izmišlja toplu vodu i gradi koncepciju na tome kako će spojiti igre koje je od svojih izabranika gledao na televiziji. Igra nije Lego.
Ali, Sloboda se stiče i vježba. Ni ona nije nogomdana.
Na svakoj utakmici, u svakom potezu, vidi se da je Ronaldo Neslobodan. Opterećen je i sputan svojom frizurom, svojim raskorakom, svojom pozom, svojim padom, sudijinim pogledom, kamerama koje ga snimaju, potrebom da bude genije.
Mesi od toga nema ništa. On ne pravi face. Njegove mišije oči pretražuju virtuelnu sliku nebili našle šta nije dobro uradio. Osim kad da gol i smije se kao dijete. Zbog tih njegovih mišijih očuljaka, i zbog niske pričljivosti, mnogi su skloni Mesijevu inteligenciju potcijeniti. Fudbal ne igra inteligencija. Kao što od Ajnštajna ne možete tražiti da izvede bicikl.
Fudbalska i opšta inteligencija su dvije različite stvari.
Mesi je imao sreće da u Barseloni, odmalena, ima Slobodu. To Barselona može sebi da dozvoli. Pa, ako se igrač ne uklopi u prvu ekipu, uvijek ima prostora na tržištu.
Ono što je Mesi dao svojoj Slobodi i Igri, nije nikakav talent, ništa što ga izdvaja među mali broj ljudi. Njegova lopta ne leti cik cak i nema brzinu lamborginija u ravnini. Njemu je bog dao samo nizak rast i kratke poluge nogu. A to i nije neko božije davanje.
On je igri dao rad, upornost, marljivost i beskonačna ponavljanja.
Ljudi su sve vještine postigli ponavljanjem. Kao što je hod. Druge, koje ne obavljaju svakodnevnio, moraju da vježbaju. Ples. Klavir. Ubacivanje lopte u koš. Ali pošto svi hodaju svaki dan a svi ne sviraju klavir svaki dan, onda Ivo Pogorelić izgleda kao genije.
Mesijevi potezi su beskonačno istrenirani potezi. Sada on, u zadnjim mjesecima, intenzivno vježba slobodne udarce. On i njegovi učitelji su zaključili da mu to nedostaje da bi bio kompletan igrač. Ne sumnjam da će Mesi za koju godinu izvoditi slobodnjake perfektno. Možda ne kao Žuninjo, ali bolje od svih drugih.
Sve Mesijeve žabice, lobovi i kiflice, do krvi su istrenirane. Zato igledaju kao produžetak noge, izgledaju lagane, dostupne svima.
Mesijevo probacivanje kroz noge je takođe istrenirano. Još od malih nogu, na prašini argentinskog siromaštva. Samo, to se na velikim utakmicama ne radi jer je bliže poniženju protivnika od fudbalskog umijeća. Osim kad nema drugog izlaza. Što je zadesilo Ljiljana Spahića.
A kratke noge i kratke poluge.
One Mesiju omogućuju filigransko vođenje lopte. Kratak korak i mali radijus ne daju vremena protivniku da uzme loptu niti lopti dozvoljavaju da se odmakne daleko od noge. Mesi, u stvari, kao da trčkara, sitno nogicama, bez lopte.
Ta kratka noga i poluga omogućile su mu šut koji kod dugonogih nije moguć. Jer, dalek hod noge umanjuje preciznost, teško je sinhronizovati putanju stopala i putanju lopte i oduprijeti se eventualnom duelu. A takav dug put stopala kod dugonogog igrača, ostavlja vremena i neravninama na terenu da poremete putanju lopte. I daju vremena golmanu, i blokatorima u odbrani, da reaguju na šut.
Mesijev kratki šut je iznenadan, precizan i jak jer sva energija kratkih poluga ulazi u loptu. Ono što je Mesi istrenirao jeste takvo vođenje lopte i shvatanje prostora koje mu omogućuje da uvijek zna gdje je gol a gdje koji ugao. Dabome, nije toliko vježbao ulazak sa lijeve strane u sredinu. Zato stalno ide sa desne.
I zato se Mesija ne može čuvati.
Ovako će igrati dok bude imao reflekse i mentalnu frekvenciju za reakciju i koordinaciju. Negdje do vremena između dvadesetosme i dvadesetdevete godine. Potom će davati fenomenalne pasove i asistencije i izvoditi slobodne udarce i šuteve sa petnaestak metara koje niko neće braniti.
Osvojio je Slobodu Igre. Svi drugi igraju za ugovor, za ekipu, za trenera. On igra za Slobodu.
Zato mu se ne može ništa i zato ga se ne može kopirati.