BERLINSKI ZID GENOCID
Kandidujem se za prvoosuđenog. Nije bilo genocida u BiH. I neće ga ni ubuduće biti. Za slučaj da se donese zakon o zabrani negiranja svakog budućeg genocida.
Pravni nasljednik Islamske Deklaracije Alije Izetbegovića, Stranka Demokratske Akcije, pokrenula je proceduru za donošenje zakona o zabrani negiranja genocida.
Mogu o tom potezu da raspravljam sa nekoliko aspekata.
Prije svega genocid se ne utvrđuje zakonom. A kakvi su zakoni inače, vidljivo je i nekidan bilo u Hrvatskoj. Neke zakone možete okačiti o Kosoričin Rep. Ko ima rep u Esdea.
Ali, poslije svega, i mnogo važnije. U Naseobini nije bilo genocida. Bio je suicid. Kad me već vučete za laptop, moram, vama iz Esdea, da kažem da je vaš Alija Deklaracija, svojim bojnim pokličem da će za BiH, JGO, žrtvovati mir, nesretni, siromašni i ratu nesvikli muslimanski narod poveo u borbu za koju nije bio spreman. Nije bio voljan. Nije je bio željan. I nije bio iskusan. Jer, u drugom svjetskom ratu, dok su Srbi višestruko iskustvo sticali u Partizanima i Četnicima, Hrvati u Ustašama, Domobranima, pa i u partizančićima, ne, muslimanski živalj je pretežno sticao iskustva u Ćaršijskom Kolaboracionizmu. Donijeti zakon o zabrani pominjanja Ćaršijskog Kolaboracionizma. U pravu je bio Onaj KaraKaradžić. Rukovodstvo muslimana tada je rizikovalo da kompletan narod, još neprerastao u naciju, doživi poraz. I nestane kao konstitutivan. Znate vi dobro, iz Esdea, da se rat mogao i drukčije završiti da nije bilo legalne, U3LPM, intervencije Narodno Oslobodilačke Vojske Neovisne Hrvatske. I da nije bilo NatootaN Vazdušnih Piknika. I ovako ste, vi Vojskovođe iz Esdea, rat izgubili. Ima Mira ali nema BiH.
Dobro. To je istorija. Ovo sad je Istorija Borbe Za Genocid. U kojoj, prvo treba da raščistite nekoliko stvari. Zašto neko ima toliku opsesiju da, kao žrtva, živi u zajedničkoj Naseobini sa svojim dželatima. Genocidašima. Osim ako nema tajne namjere. Namjere Čistog Reisizma.
Treba biti i načisto sa tim da bi usvajanje tog zakona dovelo do novih, težih, podjela u Naseobini. Ove su podnošljive. Čuli ste Bosića. Može se donijeti zakon o zabrani hodanja po Zemlji Državi Republici koju nazivaš genocidnom.
Može se podići ovdje novi Berlinski Zid.
Ja o tome mogu da razmislim, mada se dobro zna šta mislim. Zid je jedna od najboljih podjela.

CRKLA MRCINA
Jedno vrijeme sam se divio ljudima koji gledaju Politički Magacin, na sarajskom jeziku Političku Magazu, 60 minuta, i ono čaršijsko živinče u koje su vijekovi natrpali sve boleštine koje su istorijske protuve donosile na Brdusine, od moždane sušice do intelektualoidnog sifilisa. Onda sam počeo da sažalijevam te ljude. Teško sam mogao da razumijem nekoga ko 60 minuta može da obilazi oko tuđeg izmeta.
Nisam gledao ni jednu emisiju tog Odvratnika. Iz jednostavnog prvog razloga – zašto bih gledao emisije iz druge države. Iz drugog – to nije novinarstvo, to je izlog pomračenih umova. Bakir novinar, Arijana novinar, Vasković novinar? Iz trećeg – da mi se sarajsko političko smetljište ne bi gadilo više nego što je normalno da mi se gadi.
Vidim, sada kada je Sranje Gotovo, Jasmin Duraković, neki televizičar u toj Federaciji, piše romansiranu istoriju svog poznanstva sa Životinjom, svojih zasluga za Emisiju, osobina Velikog Novinara, Slaganja, Neslaganja, Slobode i Samovolje Mitskog Bića Bakira. Koliko vidim, Jasmin bi da živog Bakira Životinju odvede u legendu i da on ode s njima. Jebo ga on.
Veselin Gatalo, učinio ogroman književnički trud da zasadi Emisiju i Životinju u neku istoriokulturu i geogredicu. Napisao nevjerovatan tekst. Takav Balegarnik i Balegar ne zaslužuju.
Ali je rekao mnogo važnih stvari i našao mnogo dobrih tragova. Samo, iako je Veselin pisao dobronamjerno, tekst mu se mora čitati zlonamjerno da bi se razabralo sve što treba. Pisao je o Zlu. Ne može se čitati u Milu.
Emisija 60 minuta je taložina sveg zla koje prošlo Ovuda i koje su donijeli istočnjački divljaci. Dodatak jelima je mješavina tog zla sa ovdašnjim izmetom, izrodom i izglibom. U toj emisiji vidljiva je sva Bezrazložna Mržnja koja je donešena na vrhovima turskih kopalja i na caklinama otomanskih sablji. Priznajem da se ta mržnja teško detektuje jer je upakovana u nešto ovovremeno kao što je televizija, emisija, politički magazin. Ali ako bi neko imao dovovoljno energije da analizira sličicu po sličicu i sadržaj između sličica, govor lica i govor govora, oči i mimiku, lako bi našao Iskonsku Mržnju koja je ovdje donešena kao virus Side i razmožena u novim nasadima Nečovjeka, Nevijeka i Nevremena.
Nije to originalna vrsta Mržnje. Nisu Životinja i Emisija tog potencijala. Ista vrsta mržnje vidljiva je i kod pojedinih političara Sarajevskog Političkog Kruga. Ona vrsta Mržnje koja ne može da shvati ljudsku reakciju Četnika iz Šumske na ispad Siroma Rame. Možda zvuči kao rasizam, ali to je razlika između nas.
Ista vrsta Mržnje vidljiva je i kod intelektualnog sarajsloja.
Nije, ne bojte se, vidljiva kod običnog svijeta. Običan svijet ima dovoljno običnog zla nad glavom i patnje pod glavom, da bi se dojio vašom neobičnom Mržnjom. Jedino, taj svijet nema ni 6o sekundi a kamo li 60 minuta.
U toj Emisiji, Emulziji, Razmazu, Ispljuvku, vidljiva je i sva gromadnost Samara Teških Vremena koja su gazila ljude Ovdje. U njoj su na dlanu i Turčin, i Asker, i Ćorkan i Švabica, i Vjera i Poturčnik i Poturčenik. U njoj se dobrovoljno prima islam, u njoj je Krst glavni neprijatelj. I Križ. U njoj nema nimalo politike. Politika je plemenita za tu vrstu Mržnje. I nije ta emisija bila sračunata da bi dovela SDP na vlast. To je prejednostavno objašnjenje. Ona je zakonit proizvod jedne politike koja je zloupotrijebila muslimane kao dobar, priprost, neuk svijet i od njega načinila tragediju, topovsko meso i žrtvu. Ta Emisija, i njena Životinja, pokušaj su da se Bezrazložnom Mržnjom opravda takva politika, da se razlije po narodu, dobrom, muslimanskom, i da se tako sapere sa njenih zamislivača, proizvođača i aktera. I okorisnika. I Esdepe je sličan proizvod, samo druge namjene. Ali o njemu će biti riječi. Mrtvac je preči.
U praktičnom smislu, Emisija, i Životinja u njoj, još jedan su nišan nad mrcinom koja nije zaslužila Mezar. Takvi nišani, sa kojih od smrada lešine spadaju i najdobronamjerniji nekrolozi, već stoje nad Danima, nad poratnim OBN-om, nad Zmijom Jurišićkom, nad Sendom od Behatea a ispravljaju se nad mnogim drugim u tom Saraju.
Umiru Mediji Izmeta, Izmediji. Umire njihovo vrijeme. Uskoro će i neke političke stranke. I koncepcije.
Ako se, pak, budu još držali, smrijeće i ta BiH.

ŠTA BI OBAMI
Dobro, znam da rejting Obami pada jer to sa zdravstvom kilavo ide. Ljudi ostali bez kuća, ostali bez posla, Kinezi koji su nekad bili najamna radna snaga na transam željeznici, sada su nosioci posla na modernizaciji zapuštenih puteva vatrenog konja, Obična Amerika, koja se uzdala u Običnog Predsjednika, razočarana, Bogataši drže finansije u svojim rukama, kao i prije, a vlastima, Obami, su elegantno prepustili niske stope poreza na svoje basnoslovne prihode.
Ali situacija nije tako katastrofalna kao kad ti Standard i Pur snize rejting. Lakše je kad ti sam padne.
Nije, da bi Obama na predizbornom skupu u nekom Podbrđe Vju, u Državi Kalifornija, izjavio da Zemlje Evrope sada prolaze kroz finansijsku krizu koja izaziva strah u cijelom svijetu.
Moji iz Efbiaja su mi tihojavili da se okupljeni svijet ustalasao, deprimirao i zabrinuo a neki posegnuli za dnom starog lokalnog Mountain vhiskuja.
Lako je Obami da priča da je neko drugi dužan. Kad nema Čavića da, građanima pod režimom, kaže kako su propali, prezaduženi, kako su probili budžet i kako im pada ovo, pada ono.
Ali, ako se bolje pogleda, nije Obama to slučajno rekao svojim potplanincima iako je svjestan da to neće uticati na njegov glasovni skok na izborima sljedeće godine.
Već duže vrijeme je u finansijskoj medijskoj orbiti, od strane raznih eksperata, nobelovaca, profesora, bivših faktora... sinhronizovan napad na Euro, EU i Eurozonu. U opticaju je silesa apokaliptičnih teza. Od kraha Eura, izbacivanja Grčke, bankrota, raspada... EU i Euro su postali veći neprijatelj nego nekada Sovjetski Savez i KPSS.
Onda neki usrani broker iznese umilnu tezu kako će milioni Evropljana ostati bez ušteđevine kada padne Euro i kada se raspadne Eurozona. I Poljaru Lijanu bi to bio znak da treba da uzme štap, na njega nabije kostretnu vreću, stegne putravce i zaputi se u varoš da podigne gotovinu sa svog tekućeg i čvrstog računa i da kupi zlato i slično. Dakle, potrebno je da banke ostanu bez depozita. To je prvi korak ka njihovom lemanbraderisanju.
A prethodno je taj njegov Standard i Pur, Nezavisna Agencija za kreditne rejting, posnižavala rejtinge po Evropi. Zemljama i bankama. Strah je od S&P toliki da je i Berluskoni obustavio svoje seksualne maštarije. Investitori odmah okreću glavu na drugu stranu ili traže garancije, dižu kamate, jebu nale ale ko od šale, finansijska situacija sve teža a evropska centralna banka i cijeli sistem ne može brzo i lako da odgovori pošto EU nije klasična država.
I onda Obama iznosi tezu kako je cijeli svijet u strahu od evropske dužničke krize. A Evropa sporo radi na tom planu. Kao da mi ne znamo da Američka finansijska propast tinja dvadeset godina. To što je u zadnje dvije godine akceleratorski ubrzana, to ćemo zanemariti.
Tavariš Obama, ako mogu nešto lično. U komunizmu smo nekad imali pronalazak o samokritici. Pa ustane drug na partijskom sastanku i kaže: Ja, koji sam neagilan član Partije, koji teško i sporo shvatam partijske zadatke i koji nisam dovoljno uložio u ostvarivanje Smjernica Izvršnog komiteta Izvrsnog Centralnog komiteta, nisam ni izbliza takva štetočina kao drug Đuro (nemoj da neko pita Koji Đuro).
Ta samokritika je osnov za kritiku Evrope.
A i sinoć, na prijemu kojeg je upriličila Ambasada Kine, čujem od ambasadora realnu sliku stanja Kine. Kine, kojoj se divim. Na granici samokritike. Regionalni unutrašnji razvoj nije ujednačen, strukrura privrede i ekonomije nije kakva bi trebala, ima siromašnih slojeva kojima treba društveni tretman... Ne čuh ni jednu riječ o krizama kod drugih.
Evropa je preživjela svašta. Djeca umiru ali kolijevke ne umiru. Preživjela je i odlazak svojih građana u Ameriku, na dalek put. Preživjeće i ovo, moj dragi Obama. Vidi ti malo oko tog tvog rejtinga.

JEDAN PREDSJEDNIK, TRI BODA
Baš su oni iz Želje neki Mehkušci. Malo mladih Srbalja utrčalo na atletsku stazu a oni pobjegli u bunkere. Vulturesi, na srpskom Valčersi, nisu ni znali da na terenu neko igra fudbal, neki Bošnjaci i Srbi, oni su htjeli malo da da se kolju sa navijačima. Nisu oni ko one predraspadne ustaše u Zagrebu pa da utrče na teren da biju igrače. Ma, kakvi. Mogli su mirno da završe utakmicu, daju još koji gol. A oni nisu smjeli izaći na teren ni kad su Organi deratizovali tribine.
Mada nije ni čudo što se toliko boje. Vjerovatno su im preci od svih Srba upirali prstom samo na Rašu.
I, onda, Borcu, prvaku Bosne i Hercegovine, Učesniku kvalifikacija za Ligu Šampiona, STJ, krk. Tri boda kazne, tri utakmice bez koljača. Da nisu Srbi, možda bi bilo i po četiri.
A Borac je bio leglo Te kooperativnosti. Jedan Predsjednik. Jedan Komitet za normalizaciju. Kažu da će se i njemu žaliti. Ne žali se djeci koju praviš. A oni jedva dočekali da kazne šampiona. Nova građanska filozofija. Jedan Predsjednik, Tri Boda.

ORUŽANE NASLAGE
U pauzi između dvije sjednice Predsjedništva BiH, Cikotić smuvao 11,5, jedanaest i po, tona eksploziva. Nestalo. Nema nigdje. Kao ni zločina u Bugojnu. Kao nepostojeće kuglice pod kutijicama šibica na Komunističkoj Željezničkoj Stanici Novo Sarajevo, 23. novembra 1977. Zipa, rijamu.
Šteta. Ne za eksploziv. Šteta za Cikotića. Onako se uobuče, ugladi, baci švarcenfarben. Pljunuti Al Kapone, Al Cikone, ispod Rudine. A optužuju ga za tih zapišanih jedanaest i po tona eksploziva. Koji na tržištu ne vrijedi više od pet, šest hiljada maraka. Jer je već korišten. Bio u MES, minsko-eksplozivnim sredstvima, pa vađen. A čim je vađen, nema od njega ništa. Dobro, brat, bratu, od toliko eksploziva može da cikne više od šest hiljada kuća, bošnjačkih, sirotinja štedi na cementu, 4.500 hrvatskih, oni rade u Njemačkoj i furaju moderni dizajn, ili 3.000 srpskih. Srbi krkaju beton ko krmetinu. Četiri paklice po 200 grama na noseće stubove i jednu paklicu negdje unutra. Legne ko mlada prve noći.
E, tih nekoliko hiljada kuća je problem. Lakše je zamisliti put virusa internetom nego put tog eksploziva. Zna se samo da je trebao biti u Pretisu. U Pretisu koji je već imao nekoliko žutih kartona. I opet njima.
Tih 11,5 tona eksploziva u stvari su vrh ledenog brijega.
U Bosni, mimo Republike Srpske, jer Naša Država ima samo u Doboju neki pogon za dezajebanciju ratnih sredstava, stručno se kaže dekalibracija, vodi se pravi rat za šverc ratnih sredstava.
Taj Pretis, i drugi pretisi, nikad ne odgovore na sva pitanja o oružju koje kod njih uđe kao nepesperktivna imovina a izađe kao perspektivna crna lova.
Konkrentno. Od 1000 haubičkih granata mora ostati oko 13.000 kilograma mesinga. Nisam precizan jer je rat davno završio, u prošlom vijeku, a ja se stalno bavim Lagumdžijom pa sam malo zaboravio koliko je teška prazma mesingana čahura haubičkog metka, takorekući. Ima tu još materijala ali je mesing najubjedljiviji. Ko je, dakle, zapalio mesing. Besmisleno je više pitati za ekslozuiv. I tako nekoliko stotina puta.
Meni se čini da ih malo ispoliraju filcom i prodaju neznamkome. Na crno. Ko zna koliko je jadnika poginulo od te naše nepesperktivne imovine.
Kažu Cikotić treba da podnese ostavku. Ma, treba izračunati koliko puta mogu da mu se uvrnu muda a da se ne otkinu, onda uvrnuti pa ga objesiti iznad vječne vatre. S golo dupe dole.
A dok cvrči, ubrzano raditi na demilitarizaciji. Eksploziv nećemo nikad pronaći. Ako ovakve oružane snage, koje izgube dva, tri kamiona eksploziva na putu od Cikotića do Predsjedništva, uđu u NATO, nek im je bog na pomoći.

ALTERNATIVNA
TURSKA
TELEVIZIJA
Banjalučka Ateve, televizija za turske ponjave, sećije i lišće, inače u širokim narodnim i glasačkim masama poznata kao Televizija Mladena i Dragana, Mladen i Dragan su, Ivanić i Čavić, otpilike, nešto kao Boro i Ramiz, borci za idealizirani svijet, svijet Sarajevske Republike Srpske, kao što su se Boro i Ramiz borili za komunitičko, bratstveno i jedinstveno Kosovo a ispalo Kosovo Tačija i Džems Bond Stila, zna šta radi. Kao što su, po prekotarabskom traču Tetke Vikiliksice, Ivanić i njegova Prva Pratilja Borenović, znali šta će se desiti kad iskoče iz dobročiniteljskog naručja Esenesdea, da će propasti kao partija, kao opcija, inače perspektivna UPM, pošto je, kao PDP nastala kad i Partija pomenutog Tačija, znači, u istom brlogu i leglu. Znali a ipak su otišli u Legendu Opozicije sa glavotozoidnim Mihajlicom.
Ta Tetka Vikiliksica, kojoj je glavna zadaća da okolo nosa đubrovnik, đubretarnik i pljuvaonicu, i pokazuje svijetu i vijeku kakvo sve smeće postoji po političkim dvorištima, i kakvog su talenta domaće zadaće i pismeni sastavi paraambasadorskih eksperata za zapažanja o karakternim osobinama i političkim potencijalima pojedinih aktera, otkriva kako Mali Marginalci liježu Na rudu, bolje rečeno Pod rudu, za mizernu nadnicu a najčešće za napolicu. Kad uspijete pola supjeha je vaše a pola naše. Kad ne uspijete, sav neuspjeh je vaš.
Na istoj Rudi jeste i Alternativna Turska Televizija iz Banjaluke. Televizija za direktan prenos turske šutnje i opadanja lišća, prokupljena za jevtine bosforske serijale snimljene po šeherima i bogazima velikog svijeta koji je procvjetao u Vrtovima Otomanske Stabilnosti. Pa sada Ahteve ubire plodove požutjelog listja istog kreativnog svijeta.
Njen glavni zadatak je da razara javno mnijenje i vjeru u javno mnijenje. Neprestanim lansiranjem laži i polulaži, nevjerice i suvjerice, bacanjem sugreba i prašine, sijanjem jalove alternative i kukanjem na nebo i boga Kad će štrajkovi, kad će ulica, kad će protesti, ta Tehlevizija treba da učini da je političkom narodu Sve Svejedno kako bi u toj žabokrečini isplivali oni koji i bez žabokrečine isplivaju na površinu, Ivanić i Čavić, Mihajlica je izborno malo prozuko, i poveli narod u nove bjelogardejske bitke armije Nudiguza i Potopnika.
Stoga je i lansirana laž kako Esenesde nudi Esdepeu mjesto ministra inostranih poslova. Neko im ga je smislio. Ne bi se oni sami toga dosjetili. Jer to je televizija novinarskih usidjelica. Sjede u praznoj zgradi i na svojoj guziuci prebiru svoju pamet pa je onda, nevješto upakovanu, kao što je i turska serija, isporučuju na ekran kao sramotu srpskog, banjalučkog i vrbaskog novinarstva.
Primjetno je kako su u zadnje vrijeme pogurani otpozadi. Naglo im je skočio reklamni rejting i minutaža. Opskrbljuje ih se za izbore. Valja dalje razarati. Sugerisano im je i da se umiljavaju Vladi Republike Srpske, kad ih već godinama Esenesde ignoriše, da pokušaju pronaći ministre i –strice koji vole da se slikaju i da se pokazuju susjedima, konama i strinama, i tako prigrabe legimitet objektivnosti i Druge strane. Vidim, uspijevaju. Priskrbili su neka Duboka Grla Vikiliksa.
Svejedno. Proći će među medijima kao i njihove glavne zvijezde, Boro i Ramiz. To nije novinarstvo. To je sluganstvo širokog spektra, od sluganstva Zlaji do sluganstva nevidljivoj raji.
Bilo bi dobro da ta Objektivna, Alternativna, Seksperimentalna Tehlevizija objavi barem strukturu svog vlasništva ili vlasništva nad sobom. Da halapljiva i nezajažljiva javnost zna s kim ima posla.

DA LI JE MOGUĆA
ETIČKA OBNOVA CRKVE
Pljačkao sam na ratištu. Jabome. Dok su saborci i neprijatelji nosili prozore, bijelu tehniku, crijep, željezne ograde, traktore, sanitarije i posuđe, ja sam opljačkao jednu knjigu. U jednom selu, kraj srušene katoličke crkve, nađem nekolicinu ljubitelja bakra kojom je crkva bila pokrivena. Kada su traktorima svukli „bakrene limove“, ukazala se velika gomila raznorodnih knjiga. Očito su to vjernici, mještani, donosili u crkvenu biblioteku jer je bilo ništanisačim. Ili tako nekako. U posljednjem trenutku zapadne mi za oko knjiga Hansa Kinga Postoji li bog, izdanje Naprijed Zagreb 1987. Bez zadnje korice. Družio sam se sa Kingom dugo. Piše o Marksu, Hegelu, Fojerbahu... podnaslov knjige je Odgovor na pitanje o bogu u novome vijeku. Znao sam za Kinga. Nisam znao detalje o stavovima.
79. Vatikan je zabranio Kingu da predaje Katoličku teologiju pošto se suprotstavio dogmi o nepogrešivosti pape.
Nekidan naletim na intervju sa Kingom povodom papine posjete Njemačkoj. King govori o raspadu parohijalnog života u mnogim zemljama, o tome da više vjernika napušta crkvu nego što ih se krštava, o apsolutizmu Rimskog sitema, o kultu ličnosti, o Putinizaciji Katoličke Crkve...
Nevjerovatan um.
Istog dana papa Benedikt poziva na etičku obnovu u Italiji. Voljenoj Italiji, kaže.
Dabome, da je stvar asocijativna. Imamo Berluskonija koga mladoljetnice u dvocifrenom broju čekaju pred vratima i imamo sve češću pedofiliju u katoličkim zdanjima. Da budem komunistički uravnotežen, pošto govorim o Crkvi uopšte, u pravoslavnim sistemima imamo podjele, pseudoautokefalizaciju, secesije, pretvaranje vladika u građevinske firme...
Ali papina pozivnica Italiji na etičku obnovu za mene je zanimljiva kao znak jednake bolesti i Društva i Crkve. Crkva je sve više, u posljednjem vijeku, postajala dio društva. Umjesto da bude njegov duhovni začin a individualni energetik da bi se izdržali svi izazovi novih vremena. I da bi im se odgovorilo. A čim postaneš dio društva, postaješ i dio problema. Ne kažem da pedofilije ili drugih neporočnosti, nije bilo u Crkvi dok se nisu rodili masovni mediji da to razglase. Sjetimo se samo pape bez muda, nakon čega je uveden bijeli dim iz Sikstinske kapele. Vrhunska prevara. Ali znak da vjernici odlaze a ne dolaze, znak je da su nadišli crkvu, da su duhovno spremniji i čvršći od crkvenjaka i propovjedača.
Društva su postala komplikovana i visokofrekventna. Crkva je ostala jednostavna i troma. Nema zupčanika koji će sinhronizovatui ta dva hoda.
Ne mogu da popujem jer baš i nisam iz tog sistema. Niti za taj sistem. Mada shvatam kakvu su ulogu razne crkve odigrale u ljudskoj istoriji. No, ne treba pretjerivati. Crkve postoje u jednom veoma kratkom vremenu te istorije.
Ali mogu da kažem da neće pomoći nikakva etička obnova. Etika, kao i sve, nezaprečivo juri naprijed. Radi se o tome da je se usmjeri a ne da je se promijeni i obnovi. Što je jučer bilo neetično, sutra će biti etički reper. Do preksutra. Crkva mora da se vrati glavnim koordinatama opstanka zajednice i da ih promoviše kao trajne kategorije, trajno stablo, na kome će nekiput rasti jabuke, za Evu, a nekiput trešnje za crve, ovisno kuda ide društvo i kakva vremena nailaze. Ali poštovanje ploda i roda važiće u svakom takvom slučaju. To crkva mora da nađe i da okupi ljude oko tih principa.
Inače će pastvu pogubiti u otuđenju, atomizaciji, obezličenju, raskolektivičenju, porocima i pogromima. A sebe u devijacijama sve daljim od prirode.
To, praktično, znači da ne možete otjerati jednog Kinga da bi papa bio Papa. Kult. Kult koji nosi Pratke. Cipele Prada. Ono neprobojno staklo je mnogo deblje nego što izgleda. I postaje sve deblje i deblje.