DVOSTRUKA IGRA GENOCIDA
ili ODBRANA TURSKE
ili ODBRANA TURSKE
I POSLJEDNJI DANI BOSNE
Sarajevska medijska, politička i intelektualna sinija dobila je novo jelo. Odbrana Turske. Cijela storija bi se mogla, jednog dana upriličiti i kao posebna dramska teatralizacija pod nazivom Odbrana Turske i Posljednji Dani Bosne.
Pošto je Dodik izjavio da će Esenesde predložiti u PS BiH zakon o kažnjavanju negiranja genocida nad Jermenima u tolerantno davno doba kraha Otomanskog carstva, sve se živo sjatilo na branik Turske.
Tako su tradicionalne velike Sarajevske teme, Džeko pišao dok je Siti pobijedio, Banjalučke korpe za otpatke koštaju 207,32385664860088 KM, dok BiH nema budžet, Luda Srpkinja bošnjacima u logoru vadila oči kukakama, Zločinac Batko tukao muža joj čizmama, Gdje oženjeni Javni Srbi varaju žene, Dodik provodi koncept Velike Srbije, Velike Rusije i Velikog Karadžića... potpuno potisnute u drugi plan.
Ahvaz je čak zametnuo i veliku temu Fakir Bakir i posvetio prostor Dodikovom napadu na Tursku koja je, poznato je, lider na Balkanu. Tu se prijetilo i činjenicom da je Turska prvi partner Amerike, da Obama podržava svog Prvog partnera, da Turska ima status najpovlaštenije nacije na Balkanu, dodajem ja. Samo što nije rečeno Turska ima pravo da jebe nahnu Jermenima i Kurdima, u posljednje vrijeme i Izraelu, šta se vi iz Banjaluke.ba javljate.
A onda je potegnut i ključni, intelektualni faktor. Izvjesni prof na Odsjeku za historiju, STJ, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zijad Šehić, objašnjava čitateljluku kako ni dvadesetak zemalja nije priznalo genocid nad Jermenima a kako je stvar sa srpskim istrebljenjem u Srebrenici potpuno jasna. U Turskoj je tada, kaže Šehić, bio rat i ljudi su sa obje strane nastradali. U Srebrenici, velim ja, nije bio rat, s jedne strane su bile srbohorde koje se hrane živim ljudskim mesom i malo prodimljenim kostima a sa druge strane go i bos, naoružan samo praćkom i čeparom, Naser Orić, koji je jedva spasio glavu u zadnjem trenutku i otišao u Sarajevo.
Pošto Sarajevski milje BiH shvata kao jednu, svoju, dabome, Ćaršiju, red je, mislilo bi se, da se najprije bude dobar sa svojim insanima u Ćaršiji, pa onda, polahko, proširuješ dobrotu do drugih ćaršija. A ako stalno budeš dobar sa drugim ćaršijama da bi neke insane istjerao iz Svoje Ćaršije, jednog dana će insani pregraditi avliju. A Ćaršija će, bezbeli, prnuti u ćabar.
Ta dvostrukost bošnjačke političke, javne i intelektualne scene, ali dvostrukost prema svemu, onemugućuje bilo kakav dogovor o unutrašnjem poretku i vanjskom kolosijeku BiH. Očito je da sarajevska medijska, vjerska i politička satanizacija Srba i Republike Srpske dobija novog saveznika: Promovisanje Turske kao Velikog Brata, Prvog Partnera SAD i Obame, koji će u BiH riješiti sve probleme iz neostvarenih želja Sarajevskog političkog kruga.
Sarajevska medijska, politička i intelektualna sinija dobila je novo jelo. Odbrana Turske. Cijela storija bi se mogla, jednog dana upriličiti i kao posebna dramska teatralizacija pod nazivom Odbrana Turske i Posljednji Dani Bosne.
Pošto je Dodik izjavio da će Esenesde predložiti u PS BiH zakon o kažnjavanju negiranja genocida nad Jermenima u tolerantno davno doba kraha Otomanskog carstva, sve se živo sjatilo na branik Turske.
Tako su tradicionalne velike Sarajevske teme, Džeko pišao dok je Siti pobijedio, Banjalučke korpe za otpatke koštaju 207,32385664860088 KM, dok BiH nema budžet, Luda Srpkinja bošnjacima u logoru vadila oči kukakama, Zločinac Batko tukao muža joj čizmama, Gdje oženjeni Javni Srbi varaju žene, Dodik provodi koncept Velike Srbije, Velike Rusije i Velikog Karadžića... potpuno potisnute u drugi plan.
Ahvaz je čak zametnuo i veliku temu Fakir Bakir i posvetio prostor Dodikovom napadu na Tursku koja je, poznato je, lider na Balkanu. Tu se prijetilo i činjenicom da je Turska prvi partner Amerike, da Obama podržava svog Prvog partnera, da Turska ima status najpovlaštenije nacije na Balkanu, dodajem ja. Samo što nije rečeno Turska ima pravo da jebe nahnu Jermenima i Kurdima, u posljednje vrijeme i Izraelu, šta se vi iz Banjaluke.ba javljate.
A onda je potegnut i ključni, intelektualni faktor. Izvjesni prof na Odsjeku za historiju, STJ, Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Zijad Šehić, objašnjava čitateljluku kako ni dvadesetak zemalja nije priznalo genocid nad Jermenima a kako je stvar sa srpskim istrebljenjem u Srebrenici potpuno jasna. U Turskoj je tada, kaže Šehić, bio rat i ljudi su sa obje strane nastradali. U Srebrenici, velim ja, nije bio rat, s jedne strane su bile srbohorde koje se hrane živim ljudskim mesom i malo prodimljenim kostima a sa druge strane go i bos, naoružan samo praćkom i čeparom, Naser Orić, koji je jedva spasio glavu u zadnjem trenutku i otišao u Sarajevo.
Pošto Sarajevski milje BiH shvata kao jednu, svoju, dabome, Ćaršiju, red je, mislilo bi se, da se najprije bude dobar sa svojim insanima u Ćaršiji, pa onda, polahko, proširuješ dobrotu do drugih ćaršija. A ako stalno budeš dobar sa drugim ćaršijama da bi neke insane istjerao iz Svoje Ćaršije, jednog dana će insani pregraditi avliju. A Ćaršija će, bezbeli, prnuti u ćabar.
Ta dvostrukost bošnjačke političke, javne i intelektualne scene, ali dvostrukost prema svemu, onemugućuje bilo kakav dogovor o unutrašnjem poretku i vanjskom kolosijeku BiH. Očito je da sarajevska medijska, vjerska i politička satanizacija Srba i Republike Srpske dobija novog saveznika: Promovisanje Turske kao Velikog Brata, Prvog Partnera SAD i Obame, koji će u BiH riješiti sve probleme iz neostvarenih želja Sarajevskog političkog kruga.