SARAJCARIGRAD
Dobrovoljačka ulica i Tuzlanska kolona su životinjska vjersko-kriminalizovana iživljavanja svojstvena samo predcivilizacijskom dobu.
Te organizovane egzekucije u zoni gdje nije bilo borbenih dejstava nisu jednake zločinima na vojnim poprištima gdje opšta halucinantna dugotrajna pucnjava i ubijanje ljudi, pojedinačni i kolektivni um oslobodi kontrolnih mehanizama pa se događaju zločini i prema civilima jednako kao da su pod opasačem i sa oružjem u ruci. Dobrovoljačko-tuzlanski animaliarium direktan je projekt krvoločnog uma, divljaštvo sa predumišljajem, organizovanjem i planiranjem.
Sarajevske vlasti, ovdje ne mogu da govorim o bosanskohercegovačkim vlastima, za više od deceniju i po, nisu ni prstom mrdnule da istraže, mada se sve zna, i kazne te ljudoždere. Ne mogu se pravdati, jer su na tom području, i tada i sada, imali kompaktnu bošnjačku vlast.
To ponašanje je otomanski, osmanovski, osmanlijski, carigradski, imperijalni sindrom. Na osvojenoj teritoriji radim šta hoću i ne odgovaram nikome. Taj sindrom se detektuje i u javnosti i u političkim istupima: Bošnjaci grube pozicije u DEI, gube pozicije u UIO... ono, dakle, gdje bošnjačka noga jednom stane to je zauvijek otomansko. Poznat je taj sindrom svete srpske zemlje ispod zlatne srpske noge.
Da imalo ima iskrenosti u dosadnom obznanjivanju da se sa svojim navodnim agresorima, dželatima i istrebljivačima, želi živjeti u istoj, jedinstvenoj i jednostavnoj zemlji, već u prvom mjesecu, nakon Dobrovoljačke i nakon Tuzlanske kolone, odražalo bi se suđenje sa smrtnim kaznama. A nebi se sralo amerikancima i evropljanima o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Radi se u stvari o multietičnosti. Jedna civilizacijska etika za moju teritoriju, jedna za tvoju.
Jednako kao što bi se sve učinilo da zajedničke institucije funkcionišu na dobrobit svih, pa i Srba. Onda bi se oni, valjda, nakon deceniju i po, uvjerili da su zajedničke, državne, sarajevske institucije dobre jer koriste svima.
Ali nema.
Stoga su Dobrovoljačka i Tuzlanska jednak osvajački čin kao i zahtjev da u DEI i UIO, i drugdje, poslije Bošnjaka bude Bošnjak. A panika, kako Srbi u BiH drže sve, samo je znak da osmanova vojevanja još nisu završena.
Prizivanje Bajdena, vanzemaljskog ustava za funkcionalnu sarajevsku BiH, korištenje evropskih integracija za sarajevsku unitarizaciju... pomoćne su alatke u završetku osmanovih osvajanja.
Zavaravanje dobrih muslimana, a autohtoni bosanskohercegovački su svi takvi, predstojećim stvaranjem kalifata, islamske države na tlu BiH, Srba i Hrvata, što će za njih, navodno, obaviti Amerikanci kako bi strateški odobrovoljili agresivni i osventnički islam u svijetu, jednaka je upotreba ovdašnjeg nevinog življa kao onomad Ukrajinaca i drugih krajinaca za varšavski ili, sada, za nato pakt.

U SLUČAJU RATA SA SRBIJOM
Selmo Cikotić, ministar odbrane BiH, govorio je o demilitarizaciji. U beogradskim Nedjeljnim informativnim novinama. I rekao da je vrhunski nacionalni interes svatri naroda u BiH, ulazak u Nato. A za ukidanje vojske, rekao je: moguće je samo ako to učine i susjedi BiH. A onda je, u skladu sa svijetlom misijom ministra odbrane, od koga zavisi vrhunski nacionalni interes svatri naroda pa i sama opstojnost BiH, pokazao misaonu, filozofsku, stratešku i taktičku vojnu doktrinu u odgovoru na pitanje šta bi bilo kad bilo rata sa susjedima. Na primjer, ciknuo je Cikotić, u slučaju rata sa Srbijom, većina Srba ne bi ostala u toj vojsci ali bi ostao sasvim dovoljan broj koji bi dao legitimitet da se te oružane snage i zovu Oružane Snage BiH.
Ovako su se djeca igrala indijanaca i kauboja, u zenitu talijanskih špageta-vesterna.
Oružana sila Cikotić, d.o.o. ima svijetlu budućnost u budućim ratovima. U tu svrhu predlažem da se Jovan Divjak doživotno, a i posthumno, rasporedi u Vojnu poštu Legitimitet OS u ratu protiv susjeda.
Cikotić, siroma, nije shvatio suštinu demilitarizacije.
Cijela istorija BiH je istorija neke militarizacije, istorija pokoravanja, istorija ratovanja. Nema krvavovg jebališta u Evropi gdje nisu odvođeni da ratuju i ginu ljudi rođeni na zemlji Bosni i Hercegovini. Da li cikotići shvataju da je treći milenijum prilika da se sa tim prekine? Da li cikotići shvataju da je rat samo biznis – država daje topove, bogati daju volove a siromašni daju sinove – i da tu nema nikakvog vrhunskog nacionalnog interesa. Da li cikotići znaju da će demilitarizovana zemlja značiti mnogo više u odvraćanju bilo koga da je napadne nego zemlja sa bijednom Oružanom Silom?
Oružane snage BiH su samo modernizovana varijanta vojske sačinjene od ustaša, domobrana, četnika i partizana. Nemoguća misija. OS BiH su samo jedan od potencijalnih poligona međunacionalnog krvoprolića. Kada JNA nije mogla zagletovati stvari, neće ni te OS BiH. Sva je umjetnost u tome da zlu ne otvaramo nova igrališta nego da ih zatvaramo
Ministrujući u Savjetu ministara, Cikotić, tipični je primjerak malog, sitnog, provincijalca kome kupe odijelo, malo ga odvedu u svsijet i šapnu mu da je epohalna ličnost za poslić koji radi te da je pred njim istorijska misija na putu vrhunskog nacionalnog interesa.
Dakle, inokosna spodoba bez ikakve vizije, koncepta i predstave o tome šta radi.

BORCI POSLIJE KIŠE
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.

MULTIETNIČKI BAKIR IZETBEGOVIĆ
Bakir Izetbegović je, na sjednici oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pitao Visokog predstavnika šta će učiniti da se provede Aneks VII Opšteg okvirnog i da se promijeni činjenica da je Bijeljina sada nulti muslimanski grad a prije rata je tamo živjelo 65% muslimana.
Ne znam koliki je domet, Tihića, predsjedničkog Esdea kandidata, jer su se bacali dometima u toj kampanji, ali domet Izetbegovića nije ni do Bijeljine.
Samo poslijepodnevni, ićindijski, baščovanski feslija iz Anikinih vreman može sjediti u etničkom sterilizatoru, Sarajevu, koji se sve više arabizira zarovima i drugom odjećom protiv ženskih pojava pred očima dunjaluka, i pitati uljuđenog Austrijanca takve stvari o Bijeljini. To je ispod nivoa pitanja samo da se nešto pita.
A osim toga, Bakir je mogao da pita babu, dok je bio živ, što žrtvova mir za maglovitu Bosnu. To što se dogodilo sa Sarajevom, sa Bijeljinom i sa svima nama, direktna je posljedica tog žrtvovanja mira. Ne pomaže više Aneks VII. Ne bi pomogao ni Treći Svjetski Rat. Bakir bi trebao da zna da, nakon tolikih zločina, povratka nema. Ni na predratna ognjišta ni na predratna vremena. Jer bi taj povratak uključivao da nema ni njega, ni hiljade drugih koje je rat izbacio na površinu a koji prije rata nisu bili ništa osim pripravnički protivnici komunizma i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, sitni lopovi, šibicari i kompleksaši.
Ti amaterizirani, folkolorisani, kriminalizovani polutipovi koji su dobili priliku da u ruke uzmu tuđe živote i da žrtvuju nešto veliko, mir, kao da im je ćaćevina, stvorili su i to u čemu uživa sin Bakir. Upravo zbog toga sin Bakir ne treba da bude proklet.
Razumljivo, sa Alijom, žrtvovali su i drugi, neko Srbe, neko Hrvate, neko državne i narodne pare...
Računi tog žrtvovanja se ispostavljaju.
Ako sve bude normalno, do sljedećeg rata.
Ako budemo pametniji, računi će vremenom nestati.

BAUK DEFLACIJE
Svijet je počeo da opstaje na samozastrašivanju.
Blokbasteri o velikim katastrofama bili su najava te monumentalne traume kolhoza.
Sindrom stečenog gubitka imuniteta, ptičiji grip, globalno otopljavanje, staklena bašta, sada meksički svinjski grip... estradni su jevtini kič i šund koji daju znake da se svijetom počelo upravljati na psihijatrijskoj a ne na ekonomskoj osnovi.
Čitam Martina Feldštajna, profesora ekonomije na Harvardu i nekadašnjeg savjetnika Ronalda Regana, kako kuka, na sav glas, o opasnostima od deflacije i o tome da je to nepoznata teritorija.
Profesura na Harvardu ne može da ga izvadi iz ukopa i mrlje u biografiji da je bio Reganov savjetnik. Ronald Regan, rasni filmski kauboj iz prve trećine prošlog vijeka, bio je predsjednik Amerike koji nije imao pojma. Jednom prilikom je na aerodromu u Braziliji rekao da pozdravlja narod Kolumbije kome je došao u posjetu, kada su ga upozorili: Nije Kolumbija, rekao je da pozdravlja narod Kostarike a sutra ćemo u Kolumbiju. Njegova epoha u američkoj privredi označena je kao epoha u kojoj je rođena i trijumfovala reganomika. Reganova ekonomska politika. Tada se, u stvari, zametnulo ovo finansijsko sranje kojima je sada ubalegan sav svijet. E, tom Reganu savjetnik je bio Feldštajn.
Deflacija je manjak novčane mase u opticiju. To nije samo smanjenje cijena. Mada Feldštajn u svom tekstići sugeriše da misli na smanjenje cijena. Kaže, prepričavam: smanjenje cijena, u kombinaciji sa smanjenjem kamatnih stopa do nule, može dovesti do povećžanja stvarne vrijednosti dugova što će obezvrijediti mnoge imovine jer će stvarni dug narasti i neće se moći vratiti. Feldštajn je dušu dao za direktora štamparije novca. On, i cijela plejada ekonomista i finansista, spada u soj koji je naučio ekonomisati na stvaranju lažnih vrijednosti. Oni su na tome izgradili cijeli sistem teorija, sve do postavke da je inflacija, do dvocifrenog broja, zdrava i vuče napredak. To, u suštini znači, obezvređivanje svakog pojedinca, svakog džepa za račun male grupe elitista, čak ne ni države. A to, sljedstveno znači, da cijelo društvo siromaši i odvaja komadić po komadić, svog bogatstva toj maloj grupi elitista. Tako smo i mi, pred propast SFRJ, štampali pare, inflacijom mazali sebi oči, mazali se i po guzici, uzimali kredite i jebali državu, vraćali mnogo manje. Pa smo završili u...
U čemu je tragedija ako cijene padaju a nema novca kod pojedinaca, u svakom inokosnom džepu? Ako kamatne stope padaju, znači novca ima tamo gdje ne treba da bude. Mogu kamatne stope i da budu negativne. Može se dobijati naknada za to što uzimaš kredit. Inače je taj novac na kamari bezvrijedan. Zašto ne bi oskrnavili malo kamaru zarad opšteg poticaja ekonomije i finansija a ne pljačkali svaki od milijardu ili dvije džepova. U Americi, 250 miliona džepova. FEP, finansije, ekonomija i produkcija, moraju se početi posmatrati s druge strane, potpuno naopako, jer dosadašnji sistem ekonomskih i finansijkih sistema je propao. Produkcija mora biti osnov svega. Štednja u troškovima, ubrzanje svakog pojedinačnog procesa, smanjenje broja ruku u svakoj fazi, proizvodnja velikih serija... sve u svrhu da bi pojedinačne cijene pale. To će povećati potražnju a onda će se otvarati nova radna mjesta da bi se stigle potrebe za kupnjom. Država će regulisati opšte potrebe, poreze itd., bogataše, elitiste, treba isključiti i zauvijek onemogućiti. Mora se stvoriti društvo i država za široke slojeve a ne za elitiste. Mora se stvoriti globalna socijaldemokratska osnova i potka. Inače svijet neće opstati.
Povećanje tražnje kroz državno davanje para, štampanih para, jer država ne drži pare u starim napuštenim rudnicima, nema ih, opet je osiromašenje cijelog društva zarad dobiti koju će malobrojna finansijska elita nakupiti povećanom tražnjom.
Niko se od tih harvardovaca nija zapitao zašto onaj industrijalac u Indiji proizvodi auto za 2000 $. Nije to samo što je Indijac siromašan. To je folozofija na kojoj niču divovi, Indija, Kina, Indonezija, Brazil, Rusija... oni ne pričaju o povećanoj tražnji. Rade na povećanoj i pojevtinjenoj proizvodnji, moj Harvarde.

NAŠE OSLOBOĐENJE
Stolni grad Sarajevo, prijestolnica, bosnizacija Sarajeva i sarajevizacija BiH, opšti patriotizam širokog spektra, udržavljeno novinarstvo, novinarstvo u državnom pajcu, medijsko dodvorništvo, i, naročito, samomesijanstvo sarajevskog političkog kruga, stvaraju kolektivnu psihozu kojoj podliježu i novinari. Već je evidentirano kako novinarska samosvijest, dignitet i pijedestalnost dovodi do toga da Federalni Minutaš izjavljuje: ja sam rekao Amerikancima... ili onaj iz galerije Jedan čovjek – Jedne novine, današ, piše: Tihićevo učešće u prudskom procesu je katastrofalno za BiH (otprilike)... novinari i novine se često dovode u poziciju da se ponašaju kao političke stranke.
Ne čudi, onda, što Josip Vričko iz Oslobođenja, danas polemiše sa nekim mojim izjavama. Ne čudi ali je smiješno da jedan novinar, koji ima priliku da svaki dan bude pametan, jer ga niko ne goni bičem i, jer, živi u slobodi medija, polemiše sa dnevnom izjavom ili kapitalnim stavom, svejedno, i popuje nekom iz dnevne političke mješalice.
Razlozi mogu biti:
· Ulizičko-dodvornički
· Dužničko-povjerilački ili
· Jevtino-propagandni
Nepotrebno je da jedan novinar bude advokat NATO-pakta. Ili, ako već govori o „našoj vojsci“ i „našoj zemlji“, onda bi s očekivalo da kaže i „naš NATO“ pa da sistem bude potpuno konzistentan.
Ne mislim da ja, ili bilo koji drugi politički zupčanik, treba da se bori za slobodu i nezavisnost dnevnih izjava, ili da budemo zaštićeni ko kineske pande. Mislim da novinari ne treba da se prljaju takvim polemikama, svrstavanjima, pomaganjima, podrepaštvom i prostituisanajem.
Pitanje vojske u BiH nije pitanje jedne izjave. U koordinatnom sistemu političke dugoročnosti i finansijske logistike treba gledati i zahtjeve za članstvom u NATO-u. Ako ćemo cijeli finansijski aranžman sa MMF-om potrošiti za trogodišnje finansiranje vojske, računovodstveno gledano, ne mnislim da te pare bukvalno idu u te kanale, onda je to skupa igračka za „našu zemlju“.
Ozbiljan novinar bi stvar trebao da gleda i širokom koordinatnom sistemu, mnogo širem nego dnevni političar. A ne da prijeti: NATO nije švedski stol. Da li je BiH, pri tome, švedski stol za NATO ili za bilo koju drugu asocijaciju.
A „naša vojska“ je već druga sfera.
Nešto slično kao i „naš autobus“ iz Tuzle, na zapaljivoj raskrsnici u Mostaru.

LIHTNŠTAJN ZA ZLOČINCE
Bosna i Hercegovina je miliona puta čudnovatija zemlja nego što je u svojim putopisima opisuje turski putopisac Evlija Čelebija.
Bosna i Hercegovina je raj za zločince, kao što su i neporeske zemljice oaze za bogataše.
Dok se kljakave i nakrivo nasađene Zajedničke Državne Institucije bore svim silama da deportuju, ne da uhapse ili osude, jednog i po mudžahedina, što je njihovo miomirisno ime za zločinaštvo koje su došli pokazno činiti i širiti po Bosni, krvavoj arabeski, razvijena je visokofrekventna razmjena zločinaca i osuđenika između Hrvatske i BiH.
To kako je Glavaš, neosporni nepravosnažno osuđeni zločinac nad uselotejpljenim, ukiseljenim, udravljenim, dakle poubijanim Srbima u Osijeku, dobio državljanstvo posredstvom odgovarajućeg kantona i odgovarajućeg ministasrstva Vijeća ministara, spada u nevjerovatno izrugivanje svemu što je ljudska kultura dosad stvorila u smislu socijalnog kolektiviteta i procedura ljudskog obitavanja i skupovima. Nije sporno da mu je baba zapišavala taj dio Hercegovine. Sporno je što je procedura provedena nakon uveliko odmaklog sudskog procesa. A Glavašu se nije sudilo za šverc kikiriki-kokica. Za ratne zločine.
Ili je Treći Entitet već toliko ojačao da nema potrebe da se provode ustavne promjene i ujedinjuju dva hadezea.
Jednog dana će se ovdje obresti i Vojislav Šešelj Karlovački. Takva je demokratska, širokogruda, širokobriješka, dobrovoljačaka, tuzlanska, da prostiš, Bosna i Hercegovina.
Razni Jelavići, Vukovići i Glavaši, ima još dripaca ali sam ih pozaboravljao, onemogućavaju ono malo bogatih da putuju bez vize a ne da traže veze i potplaćuju sitne službenike. Dok sadovističko ministarstvo insistira da se zbog šengenskog izbjeljenja usvoje zakoni po kojima će Sarajevo odobravati kupovinu oružja Policiji Republike Srpske, a srpski delegati to odbijaju i tako postaju „krivci i kočničari“, trebalo bi se pozabaviti ovim stvarnim razlozima za postojanje viza.
I jedna nacionalna teza: ugošćavanje, od strane BiH, onog slavonskog provincioidnog zamjenika đavola za neljudske zločine preobraćenog u klovna, direktna je uvreda Srbima.
I to je dioba BiH.

PRAVLJENA ZEMLJA
Ima nešto komediozno u genetskoj tragediji Države.ba.
Predradnik Državne policije, koja je postala državna policija samo zato što je preimenovana iz Državne Granične Službe koja je nametnuta Srbima i Republici Srpskoj pa imenovana tom pjesničkom sintagmom kako bi se uljepšali prvi teški dani nakon porođaja Velike Službe koja će spasiti Državu, kaže da nema uvid ko prelazi granicu i da nije dužan da ima uvid. To je povodom aktulenog glavašenja na zapadnoj strani .ba. Iz toga zaključujem da je Granična policija ili ogranaičena ili je doista to služba koja u tom nekom pojasu iza granice treba da vodi računa o tome ko baca plastične kese, ko balansira gume a nema prijavljene radnike i ko prevozi pčelinjake preko granice.
Ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, telefonom je zvao jednog drugog dužnosnika i rekao mu, prevodim: kakvo sranje pravite sa tim hapšenjima mudžahedina, koga si pito, daj mi spisak svih koji to rade da im ja pomenem porodično stablo...
GlavonoutužujućiDržavniTužilac iznio svoj ljudski, karakterni i poetski stav da strani tužioci treba da ostanu u BiH. Iz čega zaključujem da on ne traba da radi ništa.
Hrvati su sjeli i poredali piljke u SuduTužiteljstvuSudskojpolicijiVisokomsudskotužiteljskomvijeću, sve BiH, i shvatili da tamo ima više stranaca nego Hrvata. Ja vidim da su, u tim institucijama Države.ba, pojeidnačno, Srbi ili Hrvati, uvijek opkoljeni.
Mogao bi ovaj čas anatomije da traje do kraja spiska državnih institucija. Dijagnoza bi se samo betonirala.
Nije, dakle, problem ove zemlje politička elita, koja je, uzgred, izabrana na izborima, nisu problem politički lideri, nije problem retorika, nije problem nacionalistička vizura... Problem je u državnim institucijama koje su pravljene u trku i priručno, samo da bi gospođa Država mislila da doista postoji.
Iako ću biti ismijan, tvrdim da političari funkcionišu fenomenalno, kakvim su sve baruštinama i septičkim jamama okruženi a koje se nazivaju državnim, zajedničkim, krovnim institucijama.

GRADNJA MULTIMEDIJALNOG ZIDA

Pošto sam jesenas nabavio deset kubika kamena i izveo sve pripremne radnje - pijesak, mješalica, cement - počeo sam gradnju multimedijalnog zida na vikendici. To je prva faza projekta. taj zid će služiti za samoudivljenije, takozvanu narcisoidnost, kao noćno rasvjetno tijelo, kao izlog za cvijeće i kao mural. Ali, glavna funkcija je razdvajanje pogleda obzirom da mi se ba tom mjesu tuje nisu primile, prije desetak godina. Glina. Druga faza je izgradnja potpronog zida od istog kamena - kamen ljutac iz Krupe na Vrbasu - umjesto starog oeobulog suvozida. O tome će blog-javnost biti blagodobno obaviještena. danas su, inače gradilište posjetili moj prijatelj Braco Kelečević i njegov kum a moj drug, Radenko tedelegat u Domu naroda Republike SRpske, Milan Tukić i narodni poslanik sa areala na kome je vikendica, Ilija Vučić, te se pohvalno izrazili o kvalitetu radova.