BAUK DEFLACIJE
Svijet je počeo da opstaje na samozastrašivanju.
Blokbasteri o velikim katastrofama bili su najava te monumentalne traume kolhoza.
Sindrom stečenog gubitka imuniteta, ptičiji grip, globalno otopljavanje, staklena bašta, sada meksički svinjski grip... estradni su jevtini kič i šund koji daju znake da se svijetom počelo upravljati na psihijatrijskoj a ne na ekonomskoj osnovi.
Čitam Martina Feldštajna, profesora ekonomije na Harvardu i nekadašnjeg savjetnika Ronalda Regana, kako kuka, na sav glas, o opasnostima od deflacije i o tome da je to nepoznata teritorija.
Profesura na Harvardu ne može da ga izvadi iz ukopa i mrlje u biografiji da je bio Reganov savjetnik. Ronald Regan, rasni filmski kauboj iz prve trećine prošlog vijeka, bio je predsjednik Amerike koji nije imao pojma. Jednom prilikom je na aerodromu u Braziliji rekao da pozdravlja narod Kolumbije kome je došao u posjetu, kada su ga upozorili: Nije Kolumbija, rekao je da pozdravlja narod Kostarike a sutra ćemo u Kolumbiju. Njegova epoha u američkoj privredi označena je kao epoha u kojoj je rođena i trijumfovala reganomika. Reganova ekonomska politika. Tada se, u stvari, zametnulo ovo finansijsko sranje kojima je sada ubalegan sav svijet. E, tom Reganu savjetnik je bio Feldštajn.
Deflacija je manjak novčane mase u opticiju. To nije samo smanjenje cijena. Mada Feldštajn u svom tekstići sugeriše da misli na smanjenje cijena. Kaže, prepričavam: smanjenje cijena, u kombinaciji sa smanjenjem kamatnih stopa do nule, može dovesti do povećžanja stvarne vrijednosti dugova što će obezvrijediti mnoge imovine jer će stvarni dug narasti i neće se moći vratiti. Feldštajn je dušu dao za direktora štamparije novca. On, i cijela plejada ekonomista i finansista, spada u soj koji je naučio ekonomisati na stvaranju lažnih vrijednosti. Oni su na tome izgradili cijeli sistem teorija, sve do postavke da je inflacija, do dvocifrenog broja, zdrava i vuče napredak. To, u suštini znači, obezvređivanje svakog pojedinca, svakog džepa za račun male grupe elitista, čak ne ni države. A to, sljedstveno znači, da cijelo društvo siromaši i odvaja komadić po komadić, svog bogatstva toj maloj grupi elitista. Tako smo i mi, pred propast SFRJ, štampali pare, inflacijom mazali sebi oči, mazali se i po guzici, uzimali kredite i jebali državu, vraćali mnogo manje. Pa smo završili u...
U čemu je tragedija ako cijene padaju a nema novca kod pojedinaca, u svakom inokosnom džepu? Ako kamatne stope padaju, znači novca ima tamo gdje ne treba da bude. Mogu kamatne stope i da budu negativne. Može se dobijati naknada za to što uzimaš kredit. Inače je taj novac na kamari bezvrijedan. Zašto ne bi oskrnavili malo kamaru zarad opšteg poticaja ekonomije i finansija a ne pljačkali svaki od milijardu ili dvije džepova. U Americi, 250 miliona džepova. FEP, finansije, ekonomija i produkcija, moraju se početi posmatrati s druge strane, potpuno naopako, jer dosadašnji sistem ekonomskih i finansijkih sistema je propao. Produkcija mora biti osnov svega. Štednja u troškovima, ubrzanje svakog pojedinačnog procesa, smanjenje broja ruku u svakoj fazi, proizvodnja velikih serija... sve u svrhu da bi pojedinačne cijene pale. To će povećati potražnju a onda će se otvarati nova radna mjesta da bi se stigle potrebe za kupnjom. Država će regulisati opšte potrebe, poreze itd., bogataše, elitiste, treba isključiti i zauvijek onemogućiti. Mora se stvoriti društvo i država za široke slojeve a ne za elitiste. Mora se stvoriti globalna socijaldemokratska osnova i potka. Inače svijet neće opstati.
Povećanje tražnje kroz državno davanje para, štampanih para, jer država ne drži pare u starim napuštenim rudnicima, nema ih, opet je osiromašenje cijelog društva zarad dobiti koju će malobrojna finansijska elita nakupiti povećanom tražnjom.
Niko se od tih harvardovaca nija zapitao zašto onaj industrijalac u Indiji proizvodi auto za 2000 $. Nije to samo što je Indijac siromašan. To je folozofija na kojoj niču divovi, Indija, Kina, Indonezija, Brazil, Rusija... oni ne pričaju o povećanoj tražnji. Rade na povećanoj i pojevtinjenoj proizvodnji, moj Harvarde.
Svijet je počeo da opstaje na samozastrašivanju.
Blokbasteri o velikim katastrofama bili su najava te monumentalne traume kolhoza.
Sindrom stečenog gubitka imuniteta, ptičiji grip, globalno otopljavanje, staklena bašta, sada meksički svinjski grip... estradni su jevtini kič i šund koji daju znake da se svijetom počelo upravljati na psihijatrijskoj a ne na ekonomskoj osnovi.
Čitam Martina Feldštajna, profesora ekonomije na Harvardu i nekadašnjeg savjetnika Ronalda Regana, kako kuka, na sav glas, o opasnostima od deflacije i o tome da je to nepoznata teritorija.
Profesura na Harvardu ne može da ga izvadi iz ukopa i mrlje u biografiji da je bio Reganov savjetnik. Ronald Regan, rasni filmski kauboj iz prve trećine prošlog vijeka, bio je predsjednik Amerike koji nije imao pojma. Jednom prilikom je na aerodromu u Braziliji rekao da pozdravlja narod Kolumbije kome je došao u posjetu, kada su ga upozorili: Nije Kolumbija, rekao je da pozdravlja narod Kostarike a sutra ćemo u Kolumbiju. Njegova epoha u američkoj privredi označena je kao epoha u kojoj je rođena i trijumfovala reganomika. Reganova ekonomska politika. Tada se, u stvari, zametnulo ovo finansijsko sranje kojima je sada ubalegan sav svijet. E, tom Reganu savjetnik je bio Feldštajn.
Deflacija je manjak novčane mase u opticiju. To nije samo smanjenje cijena. Mada Feldštajn u svom tekstići sugeriše da misli na smanjenje cijena. Kaže, prepričavam: smanjenje cijena, u kombinaciji sa smanjenjem kamatnih stopa do nule, može dovesti do povećžanja stvarne vrijednosti dugova što će obezvrijediti mnoge imovine jer će stvarni dug narasti i neće se moći vratiti. Feldštajn je dušu dao za direktora štamparije novca. On, i cijela plejada ekonomista i finansista, spada u soj koji je naučio ekonomisati na stvaranju lažnih vrijednosti. Oni su na tome izgradili cijeli sistem teorija, sve do postavke da je inflacija, do dvocifrenog broja, zdrava i vuče napredak. To, u suštini znači, obezvređivanje svakog pojedinca, svakog džepa za račun male grupe elitista, čak ne ni države. A to, sljedstveno znači, da cijelo društvo siromaši i odvaja komadić po komadić, svog bogatstva toj maloj grupi elitista. Tako smo i mi, pred propast SFRJ, štampali pare, inflacijom mazali sebi oči, mazali se i po guzici, uzimali kredite i jebali državu, vraćali mnogo manje. Pa smo završili u...
U čemu je tragedija ako cijene padaju a nema novca kod pojedinaca, u svakom inokosnom džepu? Ako kamatne stope padaju, znači novca ima tamo gdje ne treba da bude. Mogu kamatne stope i da budu negativne. Može se dobijati naknada za to što uzimaš kredit. Inače je taj novac na kamari bezvrijedan. Zašto ne bi oskrnavili malo kamaru zarad opšteg poticaja ekonomije i finansija a ne pljačkali svaki od milijardu ili dvije džepova. U Americi, 250 miliona džepova. FEP, finansije, ekonomija i produkcija, moraju se početi posmatrati s druge strane, potpuno naopako, jer dosadašnji sistem ekonomskih i finansijkih sistema je propao. Produkcija mora biti osnov svega. Štednja u troškovima, ubrzanje svakog pojedinačnog procesa, smanjenje broja ruku u svakoj fazi, proizvodnja velikih serija... sve u svrhu da bi pojedinačne cijene pale. To će povećati potražnju a onda će se otvarati nova radna mjesta da bi se stigle potrebe za kupnjom. Država će regulisati opšte potrebe, poreze itd., bogataše, elitiste, treba isključiti i zauvijek onemogućiti. Mora se stvoriti društvo i država za široke slojeve a ne za elitiste. Mora se stvoriti globalna socijaldemokratska osnova i potka. Inače svijet neće opstati.
Povećanje tražnje kroz državno davanje para, štampanih para, jer država ne drži pare u starim napuštenim rudnicima, nema ih, opet je osiromašenje cijelog društva zarad dobiti koju će malobrojna finansijska elita nakupiti povećanom tražnjom.
Niko se od tih harvardovaca nija zapitao zašto onaj industrijalac u Indiji proizvodi auto za 2000 $. Nije to samo što je Indijac siromašan. To je folozofija na kojoj niču divovi, Indija, Kina, Indonezija, Brazil, Rusija... oni ne pričaju o povećanoj tražnji. Rade na povećanoj i pojevtinjenoj proizvodnji, moj Harvarde.