POLITIČKI OPIJATI
Esdea, stranka iz čuvenog tragičnog trolista SDSDAHDZ koji je na visokotehnološkom nivou organizovao tropokolj nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH, vraća se na mjesto zločina.
Predsjedništvo te stranke je na istorijskom zasjedanju, koje je još samo trebalo da se održi u Jajcu, donijelo zaključak da se, ako Bosanski Ohaer ode prije provedbe Dejtona, vrati ustav Republike BiH.
O tome će i Glavni odbor te stranke da zbori u takođe istorijskom mjestu Distriktu Brčkom.
Čega je, dakle, posljedica, ova ideja i kakve posljedice može proizvesti?
· Nedostatka političkog programa. Politički program Esdea funkcionisao je u predvečerje rata, u ratu i nakon samog rata, dok se moglo opsjenariti nad sirotim vjernicima i Muslimanima a kasnije i nad predstavnicima međunarodne zajednice. To opsjenarstvo plelo se oko linije da Esdea tvori državu i da je tvori za svoje pripadnike a multi... multi... multi... je bilo samo naivna firanga za budale. Kada je nestalo uslova za opsjenu i program je postao vanvremenski. To se u slučaju prve posestrime, HDZ, pokazalo kao raspad a u slučaju druge, SDS, kao propast u bunilu.
· Može izazavati još veći haos u glavama glasača, muslimana i Bošnjaka. Neko će da se omami tom idejom – kad se vrati Republika BiH onda ćemo kusati zlatnom kašikom a voz će stajati kod svake okrečene kuće a ne samo gdje se presjeda za Podlugove, Brezu i Vareš. Neko će da kaže: ne lipši magarče dok trava ne naraste. Neko će da digne ruke od svega jer i budale shvataju činjenicu da RBiH nije bila egzistencijalno potentna. Da jest, ne bi bilo ni stranaka iz onih osam slova, ne bi one pripremale rat i ne bi bilo rata a naročito ne bi bilo Dejtona.
Najteža posljedica je u činjenici da odustvo kvalitetnog realnog političkog programa kod SDA i SBiH i odsustvo nove političke stranke u Bošnjaka, postratne provenijencije, generiše dalju komu raspada BiH.
Za opstanak BiH potrebno je imati realne političke programe.
Oživljavanje mrtvaca pod imenom RBiH, ili osluškivanje da mrvac prdne, znak je da je Esdea ostala u prošlom vijeku. A tužba SBiH pred Ustavnim sudom znak je da te dvije stranke funkcionišu kao isturerna odjeljenja ef. Cerića. Jer, dok se produkuju ovakvi politički potezi, reis profitira i lično i kao institucija. On je ipak udario budakom za gradnju sjedišta rijaseta. To ljudi prepoznaju kao konkretan korak ka institucionalizaciji i garanciji za islam i za Bošnjake još više. Lagumdžija, kao treći ljiljan, izgubio je u toj trci i nastoji da se uhljebi u akademiji i tako na mala vrata uđe u istoriju i legendu. Ef. Cerić, dakle, radi najviše za Bošnjake a bošnjačka politička scena, čiji je to zadatak, samo se doima kao dvije-tri guske u magli.

VLADINE PEKARE I PUMPE
Privatni sektor, kako kažu komunisti, ili tržišna utakmica, kako kažu neoliberali, ne može da funkcioniše na području neizgrađenog i neregulisanog tržišta i države koja još ne zna šta će sama sa sobom.
Naročito ne može da funkcioniše na temelju prljavog kapitala koji je stečen, preciznije, otet, opljačkan i izreketiran u ratu.
Govorim ovaj put samo o pekarama i pumpama.
Pekare i pumpe su sigurni indikatori pljačke naroda i države. Skoro 300 benzinskih pumpi u Republici Srpskoj izgrađeno je za vrijeme vlasti Esdeesa i jednim dijelom Pedepea. Ne treba da objašnjavam da se radi o prljavom kapitalu. Ne vjerujem da je situacija nešto bolja u Federaciji.
Pekare takođe. Kada je počelo uljuđivanje države u pravo, prvi način da se opere i legalizuje kapital bilo je otvaranje pekara i pumpi. Iz jednostavnog razloga: lokalni krkani nisu znali ništa o biznisu osim šverca nafte i kupovine električne peći za hljeb i picu.
Sada, dabome, postoje cehovska udruženja tih djelatnosti, glumi se privredna grana, interes privrednika i ostala naklapanja.
Kadgod na svjetskim berzama skoči nafta, ti domaći pljačkaši dignu uši i rep i povećavaju cijene svojoj bofl robi jer ni hljeb ni gorivo ovdje nema nikakve standarde (integralni kruh je samo obojeno bijelo brašno...). A kadgod na na tom naftomjeru cijene padnu, domaće se cijene ne vraćaju nego u hladu ekstraprofita čekaju naredni val cjenovne spirale.
Pošto vlasti nemaju mehanizme, a i ne trebaju da imaju, za uticaj na cijene inokosnih proizvođača, lijek se mora tražiti u konkurenciji koju vlast može da formira.
Vlada Republike Srpske bi trebala da formira, kroz svoje lokalne zajednice, pekarska preduzeća koja će raditi sa propisanom minimalnom maržom, skoro na nivou neprofitnosti, koja bi imala veoma sužen broj artikala i koja bi niskim cijenama podmirivala potrebe onih koji žive na ivici kupovine opstanka. To je efikasniji i jeftiniji način od davanja kroz crveni krst.
Slično se može učiniti i sa gorivom mada su investicije u benzinske pumpe, po evropskim standardima, mnogo veće.
Dobitak bi bio u niskoj cijeni prema kupcima, porezima koji bi se ubirali, novom zapošljavanju ali i konkurentskom uticaju na cijene.
Kasnije, kada se tržište stabilizuje ili kada konkurencija izniveliše i stabilizuje cijene, preduzeće se može prodati i – bog te veselio. A preduzeće koje ima dvjesta pekara u Republici Srpskoj nije za baciti.
Država se ne treba stidjeti takvog poteza jer se ni američka ne stidi kupovine velikih bajkovitih privatnih banaka kako bi spasila svoje finansijsko tržište.

DOBAR DAN,
DOŠAO SAM U ZATVOR,
KAD BI MOGLA BITI GOTOVA
OPTUŽNICA ZA MENE
Mogu da se složim sa svima koji kažu da je Haški tribunal pristran, jednostran i načinjen da bi se sudilo samo Srbima, da bi se održala predratna scenaristička storija o tome kako je na BiH izvršena agresija i kako bi se pothranjivala sudskim istorijskim dokazima o krivici samo jednih a o oslobađanju drugih.
Mogu i da uvažim i drugo mišljenje.
Ne može se raspravljati o činjenici o zločinima koje su činili divljaci u ime Srba, VRS ili Republike Srpske. Oni koji su to omogućili i tolerisali ili čak generisali, Esdees, prije svega, kao civilna vlast koja je i u ratu odgovorna za vojsku i za oslobođene, privremeno zauzete i okupirane teritorije, nanijeli su hiljadugodišnju ljagu na srpski obraz.
Ali još jedna činjenica sigurno ne podliježe sumnji.
Haški tribunal je nespreman dočekao Radovana Opsjenara.
Radovan došao, donio suvu hranu i sjedi pred vratima da mu se uruči optužnica.
To je mnogo tragičnija činjenica od optužbi za jednostranost.
Ona govori o tome da postoji nešto mutno na relaciji Holbruk – Karadžić. Pišali su, po svemu, u istu tikvu. Pitanje je, samo, koje držao tikvu. Jer, kao da Hag nije ni očekivao svoga Radovana.
Već sam ranije govorio da je Opsjenar odgovoran prije svega Srbima i srpskim vlastima. Čak i za zločine prema drugim narodima. Pobrojao sam to u nekoj od svojih knjiga. I sad, kad vidim ovu farsu i fasadu od Haga, mislim da mu je trebalo suditi ovdje i da bi to bilo bolje i za Srbe i za BiH i za pomirenje i za istinu.
Istina neće biti ustanovljena u Hagu. To nije validan materijal za istoriju.

PREDIZBORNI SLOGANI
Suština izbora i rezultata je u komunikaciji sa biračima.
Politički amateri iz malih i neorganizovanih stranaka misle da je ta komunikacija bitna samo u vremenu propisanom od strane Centralne izborne komisije. Dakle, trideset dana prije dana za glasanje. I kad kažu komunikacija onda misle na bilbord, plakat i konferenciju za štampu. Na opštim izborima 2006. jedan „novi“ političar, kojeg danas nigdje nema, u redovima već ranije ustanovljene stranke, potrčao je i prvog dana izvisio na desetine bilborda na putevima dobre polovine BiH. Neki mladi holandski partijaši koji su se zatekli ovdje u vrijeme kampanje, odmah su me upitali: ovaj čovjek nema nikakvih šansi?
Dabome.
Komunikacija sa biračima je čitava politička filozofija i prava stranka koja ima lidere, organizaciju na terenu i kvalitetan politički program, mora imati konstantnu komunikaciju sa biračima i građanima uopšte. Dakle, kampanja, u stvari, počinje danom kada počinju razgovori o implementaciji izbornih rezultata.
Sve što se dogodi u cikovoj datumiranoj kampanji, samo je logičan slijed događaja od završetka prethodnih izbora, ili je, u nekim segmentima, koncentrat tog niza. Izborni slogan, na primjer.
Putujući do besvijesti i utrnuća, ovih dana, primijetio sam, pored poruke Esenesdea: Moja kuća, Srpska i sljedeće slogane: ZA ČOVJEKA, BOŽE PRAVDE, MOŽE BOLJE, ZA DOBRO NARODA, IMAMO KLJUČ, 100% EVROPA...
ZA ČOVJEKA, sa varijacijama: na evropskom putu, na radnom mjestu... univerzalna je poštapalica iz redenika nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda čiji su funkcioneri u prigodnim i čestim referatima pozdravljali ili posvećivali pažnju svim mogućim slojevima, od pionira do šumara. Ona stranka koja je kreirala ovaj slogan nema nikakav politički program jer se ni jedna stranka ne može obraćati svakom čovjeku, mora imati svoju ciljnu grupu, svoj sloj društva, koji je unaprijed određen ideologijom i programom.
BOŽE PRAVDE, jogunasti je slogan nezadovoljnika koji se smatraju tvoriteljima Republike Srpske i Srba uopšte sa njihove strane Drine a izabran je samo zato što je neko donio odluku da se to više ne koristi kao himna Republike Srpske. Bože pravde je dobra sintagma, dobra je i u pjesmi, ali u himni nije najfunkcionalnija, naročito kad se garnira sa „spasi srpskog kralja“. Ali kao reakcija na već okončan događaj a u funkciji kampanje za izbore, besmislena je. Taj slogan stavlja i tu stranku i birače i sav narod u podanički molitveni položaj. U položaj poniženja. Nismo svi vjernici pa da se obraćamo bogu. A osim toga, da bog ima toliko pravde koliko ima onih koju joj ne daju da diše, ne bi postojalo ništa od kolektivnih tvorevina, od plemena do današnje EU, jer bi svaki pojedinac pravdu rješavao direktno sa bogom.
Kad izgube na izborima, tim nesretnicima ostaje samo da mrmljaju svoj slogan.
MOŽE BOLJE. To je na nivou pismenog rada u šestom ili sedmom razredu. I Usein Bolt može bolje.
ZA DOBRO NARODA. Kao: mi ćemo raditi za dobro naroda, naša stranka to zna i ona će to uraditi. Vi za sebe ne znate ništa učiniti, vi ste neuki i bespomoćni puk, amorfna pučina. Čitava umjetnost je omogućiti narodu da radi za svoje dobro. Doduše, teška umjetnost jer se čitava istorija bori oko toga, upotrebljavajući komunizam, socijanu pravdu, tržište, liberalizam...
IMAMO KLJUČ. Sa varijacijama: Glasajmo srcem Sarajeva. Možda imaju ključ ali nemaju bravu. To je opsjenarska parola kojoj je glavni cilj da sakrije stvarne namjere. Morate biračima reći za šta koristite ključ, kakve su vam namjere pa onda reći i rješenje. Ovo je očit pokušaj bijega od sebe samoga a sa namjerom da se radi ono što smo namjerili.
100% EVROPA. Šteta, slogan 100% BiH bio je formalno dobar ali nerealan. Njegovom upotrebom došlo se skoro do 33% BiH. Nepotrebno je opsjenarskom sintagmom, koja u BiH nikoga ne zanima, nuditi baš toliku travničku maglu. Kao da je ovdje sve u redu pa se svi složno i u zdrugu okrećemo jurišu na Evropu. Ljudi su sve pomiješali – ovo su lokalni izbori za Skugrić Donji i Paležnicu Gornju. Ovaj sloga će donijeti veoma loš rezultat.
Moja kuća, Srpska, sa varijacijama: Moja kuća, Livno, Moja kuća Mostar, Moja kuća, Šekovići... nova je politička filozofija. Moja kuća je simbol lokalne zajednice i glavna spona svakog pojedinca sa društvom i kolektivitetom u bilo kom smislu. U ovom sloganu politička stranka se ne obraća tom pojedincu nego se njega stavlja u prvo lice, baš se individua obraća drugima pa i strankama. Svako od birača kaže: Moja kuća. A onda je logično da i izabere šta je za njegovu kuću najbolje. Ta obrnuta odgovornost, da za pravdu, bolje i za čovjeka, Evropu i ključeve nije odgovorna stranka nego pojednac koji će onda na osnovu toga izabrati svoje političke predstavnike, ključ je komunikacije sa biračima. Sve što radimo radimo da odgovorimo na sva vaša pitanja, od niskog napona do zaštite kolektiviteta. A Ti odluči da li je to dobro za tvoju kuću.
Moja kuća, Srpska, Livno, Srebrenica, Banjaluka... sublimacija je politike i komunikacije sa biračima od početka 2006.
Stoga će i donijeti dobre rezultate.

OPASNA
IGRA
USTAVNIM SUDOM
Sarajevske tužibabe ponovo jašu.
Silajdžić je Ustavnom sudu BiH tužio Republiku Srpsku u predmetu lobiranje u Vašingtonu i Briselu te otvaranje predstavništava Republike Srpske u okolini i bijelom svijetu. Silajdžić u tome vidi onemogućavanje BiH da vodi svoju inostranu politiku i predstavljanje Republike Srpske kao države i odvojenog i samostalnog subjekta.
Ne razumijem.
Ni kao predizbornu priču, pošto, naprimjer, u Šekovićima, ili u Kalesiji, nikog od onih siromašnih i ubogih ljudi ne zanima ni spoljna politika, ni lobiranje a ni Silajdžić.
Ni kao sprečavanje opasnosti po BiH jer, spoljna politika se ne vodi lobiranjem. Lobiranje je priručna tehnologija za pojedinačne ciljeve. Inače, velike zemlje ne bi imale ambasade sa hiljadama zaposlenih nego bi u Sarajevu imali agenciju LobiSA, d.o.o i preko nje vodili svoju politkku prema BiH. Zna to Silajdžić.
Ni kao opasnost po BiH i neko osamostaljivanje Subjekta Srpske jer, oslobađajuće presude Deliću i Oriću čine više na rušenju BiH i samostalnosti Republike Srpske nego bilo ko. Možda jednako čini i Silajdžić svojim političkim potezima kakva je tužba ustavnom sudu i kakav je bila rušidba aprilskog paketa.
Osim toga Silajdžić bi trebao, kao pretendent na oreol velikog državnika sa 100% BiH, znati da detektuje pojave koje ruše ili grade zemlju. U poređenju sa samourušavanjem BHT projekta, lobiranje je kao kapljica u odnosu sa Ajkom.
Kad se raspadne medij, raspala se i zemlja.
To Silajdžić ne zna ali znam ja jer sam tu sudbinu proživio na više nivoa.
Međutim, sve to je folklor.
Opasna je igra ustavnim sudom jedne države.
Ta igra je pokrenuta u predmetu grb i himna Republike Srpske i završena je kako je završena ali ne treba biti naivan pa ne znati da je to glogov kolac u kičmu BiH i da će se to jednog dana pojaviti kod običnih ljudi kao osjećaj teške nepravde i poniženja.
Sada Silajdžić nastavlja kovitlac. A on se može produžiti pokretanjem pitanja ustavnosti svih onih nadležnosti koje su bez saglasnosti entiteta prenešene na nivo BiH. Saglasnost entiteta ne znači glasanje nekog stranačkog delegata ili poslanika nakon pritiska i prijetnji međunarodnih poslenika. Koliko sam brojao, 53 su takve nadležnosti u pitanju. Saglasnost entiteta mora biti ustavna i validna kao u pitanju odbrane, na primjer. Zakon na niovu BiH nije saglasnost entiteta. BHRT nije saglasnost entiteta...
Stoga Silajdžić treba da razmisli, stavi prst na čelo i uradi nešto što može pomoći BiH.
Tužba Ustavnom sudu protiv Republike Srpske, samo Republiku Srpsku čini samostalnim subjektom.

PRIZIVANJE AMERIKE
Opozicija u BiH uopšte, i banjalučka i sarajevska, izaziva gađenje i kad ne ustaneš na lijevu nogu. Dio njihovog beznadnog položaja nije samo u nadmoći ideja i programa stranaka na vlasti nego i u vlastitom protrulom pogledu na okolinu.
Stoga, kad vidim rubriku „Pogled iz opozicije“ koju njeguje Avaz, prijeđem na drugu stranu ulice.
Miro Lazović, za koga i ne znam u kojoj je opoziciji, priziva Ameriku da napiše Ustav BiH i da ga pošalje ovdje preporučenom poštom. Pri tome iznosi niz analitičkih nebuloza koje ni moja tetka iz Gornje Paležnice ne bi koristila. Dolazio Gelbard, dolazio Džons a Rafi čeka u zasjedi, u nekom žbunju na koridoru, pa da nametne ustav.
Uglavnom, cijela Lazovićeva glava, kao i druge Glave Bosanske, sazdana je od podaničkog mozga, od pokurčenog i poturčenog odnosa prema Carevini. Njihov vidokrug i intelektual-spektar nije se transformisao od vremena Otomanske imperije u njenom zenitu. Oni žive u dobu prije Miloša Obrenovića koji je svojim izaslanicima, kad odlaze u Stambol, savjetovao da još s vrata pužu i ne gledaju pašu u oči. Jer je Miloš, kasnije, kad se Srbija digla, savjetovao da pašu s vrata gledaju u oči i da se kurče, pa ako se i paša kurči onda tek malo da otkurče. Oni, opozicionari, nisu stigli ni dotle. Bosić Esdees, vidjevši da je to in, požurio da podanički, poturički, podgregorijnanski, tuži Dodika za neke vješalice. Jebo ga Mladen Ivanić i ikebane.
Sarajevski poniznici, i iz opozicije i pozicije, su se toliko otkurčili da su izgubili svaku vezu sa realnošću, svaku odgovornost prema sebi i društvu koje ih je iznjedrilo pa i prema svojim nasljednjim generacijama. Njihov politički vrhunac je da u Americi vide zadnju travku spasa.
Njihove analize nisu analize. Edina Sarač je u istom broju, valjda će Opozicionar Miro vidjeti nakon dvadeset puta pročitanog svog teksta, u dvije rubrike, pokazala šta je analiza. Moram priznati da je jedan dobar novinar za ovu i bilo koju zemlju, vredniji od sto političkih dupelizaca i gregorijanoulizica.
Treba Lazoviće upozoriti, a o tome je nedavno pisao i Tunjo Filipović, da okretanje samo jednoj strani, Americi recimo, može da košta. Ako BiH želi da glumi Gruziju može joj se Gruzija i dogoditi. A Amerika neće početi nuklerani rat zbog usrane BiH. Kao ni Rusija sa Amerikom.
Da bi BiH opstala treba se okanuti prevara tipa podjele pdv-prihoda ili pljačkanja u a.d. Elektroprenos BiH. Sarajevski um se uvijek prema svima odnosi kao Turci prema sirotinji raji. Pri tome nije bitno da li se radi o muslimanima bihaćke i cazinske krajine, Hrvatima iz Livna, izdanim Srebreničanima, tuzlanskim rudarima ili četnicima.
Sačuvaj me bože podaničke vlasti jednako kao i podaničke opozicije.