СРЕЋНИ ДАНИ ЖЕНАМА

Neca je bila boginja mirnog hoda.

Kad Neca hoda,

zastane i vjetar,

i suvi list i roda.

Neca je božija uspravna linija.

Stvorio je Bog jednim potezom.

Samo ne znam da li je krenuo

od zemlje ili od neba.

Neca je i žena i beba.

I začin i kora ljeba.

Kad hoda Neca,

pod njenom nogom se ne jeca.

Ne ječi.

Ne žalbi.

Ne kuka.

Kad hoda, Neca nema kuka.

Druge žene obične, žene običnoga stvoritelja,

hodaju kukovima,

njišu, zanose, zavode, obmanjuju, obkukuju,

dodaju kuku guz,

u drombulje pretvaraju bluz.

Neca hoda pravo kao zraka jutarnjeg sunca.

Kad ona hoda i zdrav razum bunca.

Neca ko tri sveca.

Ko svjetleca. Ko vatreca. Ko zvjezdeca.

Neca letileca,

u kapi vode,

i kap vode,

svakog dana nekud ode,

ode do rode,

do slavuja,

do spomenika,

ode na more,

u gorje i brdovlje,

Neca hodalica po svom mekom tijelu,

Neca žena od naljepših žena,

od Belkise čiste,

od Kordize nečujne,

od Fjordine ledene,

Belkisa mirisa,

obrisa i neopisa,

krila, bila i nebila,

smrtišta,

neimališta i neživišta,

Belkisa iz sirotih brda,

iz mračajnih potoka,

iz zavatrenih zaselaka,

iz ništa i neognjišta,

dalja strana Nece.

(Из Књиге пјесама мојој Неци, Роман Прсти лудих очију)