PROLETERI SVIH ZEMALJA,
ZADUŽITE SE
Marks je fenomenalno razaznavao tkivo kapitala i njegov mehanizam diobe ćelija, pa čak i kancerogenizaciju, rekavši da on, kapital, uvijek poprima osobine svojih vlasnika. A, ipak, lansirao je tu čuvenu revolucionemu Proleteri svih zemalja, ujediniti se.
Dobro. Marks je i pred očima i na zatiljku imao Industrijsku Revoluciju i klasičan odnos R – N – R te neprirodan bludni odnos R – K, Radnik – Kapitalist.
Da li je, sada, uviđavno Marksu saopštiti da je stvari analizirao nedalekosežno, misleći da će odnos R – K, pa i onaj prvi, potrajati dovoljno dugo da se izvede ta Revolucionema. Mislio je, očito, da će kapitalisti uvijek izrabljivati radnike i da to treba što prije revolucionisati. Nije predvidio da će radništvo ubrzo, tokom predstojeće istorije, postati manje bitno, postati umanjeno i da će se kapitalistička eksploatacija proširiti na izrabljivanje i potčinjavanje svega postojećeg a ne samo industrijskih radnika. Kako sindikati danas smiješno zvuče.
Uzalud je Ford, da bi zatomio glad za Modelom T, uveo pokretnu traku i tako povećao produktivnost pa i broj radnika, jer trake su postajale sve duže, uzalud je kapitalizam pronalazio radničku participaciju a Jugoslovenski Komunisti samoupravljanje, uzalud su skandinavske zemlje realizovale sisteme socijalnog blagostanja... radništo, stvarni rad, postalo je inventar drugog reda i stiglo pred vrata otpisa.
Kapital je pronašao mnogo profitabilnije načine finansijašenja. Njima je kapitalizam postao neproduktivan, neisplativ. A velike mase ljudi su ostale Pred Vratima a da nisu ni dobile priliku da bilo šta rade. Više nije vijest da su hiljade ostale bez posla. Vijest je da milioni nisu nikad ni počeli da rade. A i neće, ako bude sreće.
Jedan od najproduktivnijih načina finansijašenja, suprabogaćenja, jeste zaduživanje. U tu svrhu je postavljen cijeli Breton-Vuds, poslijeratni sistem, poslije drugog svjetskog rata, mada to tako nije u početku izgledalo. Ali, institucije poput Ememefa, velikih berzi, Svjetske banke, nadvlasti i premrežavsanja svijeta akcijama, dionicama, Ebeerde i slične poluge, isključivo su u funkciji zaduživanja. Taj se mozaik toliko usložio da su formirani i regionalni svjetski punktovi i koordinacije povjerilaca, dužilaca, Pariški klub i slično.
Taj sistem je uspio nemoguće. Sva naša predstava o Japancima, kao Malim Žutim, koji samo jedu rižu i rade, pala je pod najezdom dugova. Japan ove, 2012. godine mora da vrati Tri Bilijuna Dolara. I prvi je po količini duga kojeg treba vratiti. Esade mora da vrati 2,8 bilijuna. Kad su, dakle, finasijaši uspjeli da vežu ruke Japanu i Japancima, golim i umrlim radnicima, od Ujedinjenja Proletera nema ništa. Moj savjet rastućim ekonomijama bio bi jedan jedini. Nemojte da vas veliki i uspješan rad vaših ljudi zavara i da počnete politiku velikog i uspješnog zaduživanja. Bez obzira što će i Japan i SAD te svoje velike dugove, relativno lako riješiti, jer Japan ima suficit a SAD ima Dolar koji iz svjetske ekonomije ne muze mlijeko nego čisti med, ti dugovi će kad, tad, njima doći glave.
Zemlje BRIC duguju, za ovu godinu, malo u odnosu na G7. 360 mlrd svega. Brazil 169, Kina 121, Indija 57 a Rusija samo 13 mlrd dolara.
Stanje nije alarmantno ali finansijaši to znaju i sa druge strane. Kada riješe stanje Drugog fronta, Eurozone, kao što su uspješno riješili Prvi front, Američke nekretnine i balone, posvetiće se tim nezaduženim regionima.
Najveći uspjeh finansijaša jeste u tome što su u čistom kapitalističkom svijetu, neoliberalističkom anarhoradikalnom tržištu, uspjeli da države učine odgovornim za vraćanje dugova. Ne samo države nego i jednu EU. Države rastućih ekonomija, BRIC, prije svega, trebale bi da se čuvaju te zamke. Da li je zamka projektovana ako Obama premiješta svoje vojne vizionarijume na Daleki Istok.
Simon Džonson, nekad glavni ekonomist Ememefa i autor knjige, sumornog naslova, 13 bankara, konstatuje da su velike banke jezgro koncentrisane ekonomske moći u tolikoj mjeri jake da mogu da se odupru svim reformama, mjerama i uslovima ili da ih izmijene u svoju korist.
I doista, tragikomično je kako su američke propale banke koje je država donirala sa cca 1000 mlrd dolara, sa lakoćom vratile te dugove i riješile se državnog udjela u vlasništvu. Tako lako nije ni nekadašnji Titin borverkist kupovao Nišku Moravu, meko pakovanje.
Prognoze kažu da će dobiti američkih banaka u ovoj godini skočiti za 54%. Sve Nemere se, Nema se, a svake godine Novi Opanci.
A da li bi, naprimjer, pomoglo, kada bi se ujedinili dužnici. Ili da se svi pokušaju zadržati na Malom Dugu, kao Kina i Rusija. Pa da, onda, Finansijaši vide kako Guja Krsno Ime Služi.
Moja optimistička varijanta kaže da će Zdravi Rad ipak prevladati i spasiti svijet. A moja pesimistična varijanta veli da je odluka o Trećem svjetskom ratu već donijeta a samo se traži način kako da on počne.

NEKU VEČE KOZOMARA, EURO BLJUC
Izgleda da sam postao profitabilna robna marka za javne napade. Kojagod priluda ne zna štabikudbi, i ne zna kako bi, izašla u javnost, napadne mene. Moram se registrovati u Agenciji za mjeriteljstvo BiH, SJJ, pa da se stvar može kredibilizovti. Dvaput napao Vasića. Triput. Da ljudima uđe u CV.
I Anđelko Kozomara se dokopao prostora. Euro Bljuc. I napao me za uvrede, nepravopisnost i ne znam za šta još. Vjerovatno i da zaštiti svoju nepismenu ergelu.
Anđelko Kozomara, koji se predstavlja kao odgovorni urednik, ispod ikone megafona, a ne zna da SNSD nema generalnog sekretara, i koji mrtvoladno podnosi da se u novinama u kojima je on to ispod megafona, Predsjednika njegove Republike portretiše kao Kozaka, popuje meni o Brki Staljinu i uči me da je Veče srednjeg roda. Jebo ga onaj ko mu jer za to dao novine na raspolaganje.
Prvo. Ako je veče smješteno između dana i noći ne znači da je srednji rod. Veče je riječ trorodnica. Dobro veče, Dobar veče, Dobra veče. A i da nije, pišem onako kako narod govori. Po meni se pravopisi neće zvati.
Drugo. Anđelko Kozomara je bolesnik sa uznapredovalim Čavinim Sindromom. Postavio sam ga, svojevremeno, za direktora RTRS-a, iako sam znao da u lonac od tri litre ne može da stane sedam, pošto je OHR insistirao da to bude nestranačka ličnost. I očinski mu objasnio da je to mjesto važnije od ministarskog, najmanje od mog, da se ministri mijenjaju lako a da direktor televizije treba da organizuje objektivnu javnu televiziju i da je to zlatna referenca za sve vlade i promjene vlasti. Jok. On se vrlo brzo spišao sa nekim Tehničkim Administratorom kojeg je tu instalirao Ohaer, poslije esdeesovskog paljanskog divljanja po televiziji i na televiziji. Pa je iskoristio i čuvenu košarkašku utakmicu da milion puta ponovi snimak kako obezbjeđenje Predsjednika Vlade puca zauške onim instrumentalizovanim gledaocima koji su ga, predsjednika Vlade, gađali stolicama u Dvorani Borik. Lokalizovani Primitivizam jednog direktorisanog konja koji ruši vladu koja ga hrani. Čime se stavio na drugu političku stranu i čime je potpisao svojurazrješničku smrtnu presudu. Sjekira usiječe sebi malj a malj joj onda razbije ušice. Ali, može da se tješi, taj, Neku Veče Kozomara, nije mi on jedina mrlja u mojoj staljinističkoj karijeri.
Dakle. Kao i Čavić. Imao u rukama zlato a na prvoj raskrsnici nije znao kud će pa upao u izmet zapeta fekalije.
Poslije je, nastojeći da pošto-poto uđe u Medijsku Familiju, imao obraza otići kod tog istog predsjednika vlade i praviti intervju. Dobrota predsjednika vlade je bezgranična.
A što se tiče zadnjeg pasusa u Bljuc Komentaru, dotičnog Neku Veče Kozomare, mislim ja o vama mnogo gore nego što napišem. Samo ne mislim Svaku Veče.

VAS IBN IĆ
Pošalju mi sa Erteresa posljednji broj Preporoda. Mene odmah spodbije neka jeza. Znam, kad se pomene Preporod, Preokret, Pokret za promjene, Antibirokratska revolucija, Veliko Sranije će da bude.
Otvorim ukočenom rukom. Na svakoj strani Dodik, Vasić. Kad smo ovladali ovim štampanim medijem, STJ. Više i ne znamo čime smo sve ovladali. Ko Filip Cepter. Nisam bio u pola svojih fabrika u svijetu.
Ipak, sumnjivo mi nešto, nigdje nema slika tih Dodika i Vasića. Nego sve ahmedije, brade, blagoistočnjački pogledi. Ali naslovi su puni, Dodik, Vasić, Dodik, Vasić. Srećom jedna razumljiva rubrika. Velikani našeg ummeta. Sa dva m. Ako pomisle da smo i mi Naš Narod i ummetnu i nas tu, najebali smo. Na izborima, mislim. Čitam paranoično. Katade Ibn Numan, Amir Ibn Rebia, Ijad Ibn Ganm, Seleme Ibn Selame. Priviđa mi se Vas Ibn Ić, mada nema. Razbistrim se i vidim.
Novine su inače pretpotopne. Još tamo stoji da su odlukom nekog ministarstva oslobođene proreza na promet. Otkako je učabario Ivanić, umro je i porez na promet.
Koncepcijski, Preporod je kompozit od nekadašnjeg Zadrugara i bosanskohercegovačkog izdanja Komunista. Nažalost, samo stariji znaju o čemu pričam. Ima i jedan dirljiv naslov Magistrirao član naše Redakcije.
Ima i jedan otomanski. Nit je htrišćanska, nit je kršćanska, već je vakufska.
U tom tekstu, na više od pola stranice, izvjesni Zemljaš Muhamed Velić, obraća se meni izravno. Dakle, Vasiću. I iznosi podatke o tome kako su muslimanima zemlju u BiH otimali Eskimi, Kraljevina SHS, Komsomol, SRZ, Gromiko, KNOJ... Pominje Memorandum udruženja bivših kmetsko-beglučkih zemalja. U Banjalučkom kotaru su 1939. u jednom danu oduzeli 107.000 dunuma oranice i šume. Od Gazijinog Vakufa. Vakuf je Zadužbina. Oduzimana je u beglučka zemlja. Begluk je begova zemlja koju daje napolice ili sam obrađuje. Ali to je sve Mala Maca. Kad su došli boljševici, STJ, veli Velić, ovo o boljševicima, on ne psuje i ne pije, nastao je pravi Belaj.
Uglavnom, Vakufska direkcija je izvijestila da je nakon Drugog svjetskog rata oduzeto 30 miliona kvadrata vakufskih nekretnina. Ko zadužbi toliku zemlju. A šteta usljed nacionalizacije vakufskih stanova i poslovnih prostora, KTJ, procjenjuje se na 744 miliona KM-ova. Kaemova. Kad pročitah tu riječ, Kaemova, vidim da je učenjački obdaren, g. Velić, ko kaki pravi Ibn.
Ima samo jedno malo pitanje koje Dakle Vasiću nije razjašnjeno. Otkud toliki Begluci i noliki Vakufi. Kad su Naši Preci koji su bili tu primili islam koji je došetao odakle i sve religije. A znas se da te vjere uglavnom prima sirotinja. Nisu njive punoglavci u bari, da sve idu jednom begu i u jednu zadužbinu, Vakuf. Ako sam primio islam nije jedna moja njivica okotila sedamdeset drugih njiva.
Ne mislim da će Prepord Velić odgovoriti na to. Oni imaju važnijih pitanja. Devetnaesta godišnjica 306. brdske brigade, Bošnjaci su dokazani antifašisti, Zaustaviti eroziju i etničko čišćenje Bosne od Bošnjaka, Nagrađuje li Ustavni sud BiH vinovnike i rezultate etničkog čišćenja u Mostaru, Bošnjaci trebaju snagu u svakom smislu, Naši saudijski prijatelji, Ko će sutra sprijčiti da se Republika Srpska ne otcijepi ako tamo bude živjelo devedeset posto srpske populacije, Zašto su islamisti bolji demokrati, Neka trajno živi bratstvo saudijskog i bosanskog naroda...
Ali mislim da Kemo, onaj blizu Vareša, i dalje ima njivicu, kao i što je neki daleki predak njegov imao, kad je božemeoprosti, prigrlio Islam. Kemica je jedan, inokosni seljanin, pojedinac. Nije imao sreće sa Beglucima i Vakufima.
A ja sam, napokon, shvatio. Kršćani i Hrišćani su ovdje gradili crkve samo prilikom kratkotrajnih upada i agresija na Vakusku Zemlju, Bratsku sa Saudijskom zemljom. Odatle kod nas toliko pjeskuša, majku im jebem. Crkve su im služile da se sklone od kiše prilikom bježanja iz neuspješne agresije.
Džaba ste krečili, ipak je hrišćanska.
Vaš ashab, Vas Ibn Ić.

JUŽNI TOK NARGILA
Poneko se sjeti da je prije trideset godina umro Miroslav Krleža, bespoštedni književni i encikolopedistički, dakle erudistički, kritičar svega postojećeg u Najboljem Komunističkom Vremenu.
Povodom toga je i Muharem Bazdulj citirao neke Krležine opaske o Bogumulima i o tome kako su oni, nezadovoljni i proganjani od obje crkve, masovno prešli na Islam. Bazdulj se, koliko sam uvidio, ne opredjeljuje o tome. Samo na kraju teksta daje ključnu konstataciju, koja, dabome, ostaje zatvorena da ječi u konzervi za misli koju niko neće otvoriti, rekavši da, otprilike, nije korektno nostalgizirati za osmanlijskim feudumom a koketirati sa lijepim Krležinim bogumilislamstvom, kao što je falsifikatorski kriti se iza Zavnobiha a zauzimati nizaštonejebavajući stav o Avnoju.
Prthodno je odgovarajuća služa IZ, meni, dala poduku da su preci muslimana ovdje živjeli i da oni nisu niodakle došli.
Sada je aktuelna propast Državnih Institucija Kulture. A na sceni je već BANU, koju, u istom broju Oslobođenja, Esad Duraković označava svojevrsnim znakom autizma. Jer je Država vrhovni interes Bošnjaka a ne neka Bošnjačka Institucija.
Nemoguće je, dabome, razbiti taj haos u glavama ljudi, ne običnih nego onih javnosnih, političkih, intelektualnih i vjerskih, haos koji se sastoji od Države, Hiljadugodišnje istorije, Otomanske stabilnosti, Zavnobiha, Majčice Turske, Unitarizma, Sarajcentralizma, Hegemonizma. I socijaldemeokratije Esdepea, STJ.
Ali mogu ovom prilikom da dam dvije, tri, natuknice.
Podvlačenje islama pod stećke, koji su, kao, ostaci bogumilstva, i retroaktivno islamiziranje bogumila je izvikivanje smiješnog paramecijumskog porijekla nacije koje su, odavno, pronašle kafanske podjebice rekavši da su prvo nastali Hrvati pa onda paramecijum, što važi za sve istorijsko-izludničke pripadnike i drugih nacija, i čisti je voluntarizam pošto o Bogumulima nema ništa napismeno.
Bogumili nisu postojali samo na području današnje BiH, nego diljem Evrope. Po toj logici Evropa bi danas bila potpuno islamska. I Bogumili su bili protiv instucionalno-moćničko-raskošnog sistema Vizantijske crkve. Taj sistem je uspostavljala i zapadna crkva pa su smetali objema. I tada su vjerski velikodostojnici vozili bijele Ikspetice.
Uopšte, ta Bazduljeva opaska govori mnogo. Kao i Zavnobišće. Pošto je razvoj vjere, nacije, društva... neka vrsta prirodnog procesa, kao i razvoj živih vrsta, nije moguće da se razgrana krošnja pa da, onda krošnja, krene da deblja stablo a stablo da razvija korijenski sistem. Ispod stećaka i preko jadnih Bogumila.
A kako svaka nacija ima Kućne Silovatelje vlatite nacije, i pošto se oni pojave neprimijetno a izumiru teško, put iz nacionalnog haosa je težak i trnovit. Treba u jedan mozaik složiti i stećke, i petokraku, i kopita, i sablje, i polumjesec, i državu, i insana. A da nema mjesta za Srbe i Hrvate. Kod drugih nacija mozaik je drgačiji. I Stepninac, i Pavelić, i Antifašizam... Jebeni kolaži kruže Raspadištem. I Nseobinom.

ČAVA PISMO GLAVA
Za pametne ljude opozicija je božija pozicija. Imaš platformu sa koje lansiraš svoje stavove a nemaš odgovornost. Imaš vremena da razvijaš stranačku strukturu na terenu. Imaš slobodu da profilišeš politički program bez uticaja štrajkova, parkova i reformi.
Za nezdrav ljudski materijal opoziciono stanje može da znači postepenu deformaciju psihičke konstrukcije. Ambicioznost, predstava o nerealnoj veličini, narcisoidnost i politička važnost pumpana sa strane, zbog nesklada sa stvarnošću, proizvodi deformitete pod kojima političar gubi kompas i ništa od gore pobrojanog ne uspijeva da postigne. Sve više od drveta ne vidi šumu, svakodnevno se Bavi politikom u uvjerenju da radi važan posao. A sa strane se, u stvari, samo vidi da skakuće u mjestu.
Stoga se iz opozicije malo ko vraća. Skoro kao sa Bara. Političari koji se ne vrate iz opozcije treba da budu odloženi na neki otpad. Nisu nizašta.
Svaki političar, kad postane predsjednik Republike, kolikagod je Republika je, ima istorijsku šansu da uradi nešto za narod i Republiku. Ali to zahtijeva posjedovanje svijesti o koordinatama. I vlastite sposobnosti i položaja i mogućnosti republike. Na tom položaju političar može da izraste u diva. Ili može da postane miš. Ako je iz opozcije ponio ono Političko skakutanje, onda će na mjestu predsjednika klati vola za Kilu Mesa. Dati Republiku za Srebrenicu.
Dabome da razumijem da nije lako biti Bivši Predsjednik Republike. Nije lako biti Mesić, npr. Nije lako biti ni Čavić.
E, a kad sam pomenuo Čavića, taj je. Taj je pokušao dati Republiku za Srebrenicu. Da bi ga u Saraj Polju hvalili kao Velikog Poturicu. I da bi neki strančići dali par izjava o humanosti, mondijalizmu i europejstvu jednog Čokornjaka. Moć, Žica, Čavica. Dao bi on i Policiju Republike Srpske, samo da je imao priliku.
I umjesto da bude Gospodin Bivši Predsjednik, Čavić je osnovao strančicu, prethodno izgubivši i mjesto Predsjednika Esdeesa. Tako je postao Politička Raja sa Krsmanovićem, Ivanićem, Mihajlicom. Sve perspektiva do perspektive.
Sada je počeo da piše na blogu Onog Vaskovića, otkrivajući svoje spisateljske ambicije i sav morbidarijum septiciziranog opozicionog uma. Upropastili su dobrog momka Čavu iz nekadašnje Fabrike duvana. Doduše, nadmašio je malo Ispuhala sa Furuntala ali, svejedno, ne priliči predsjedniku jedne stranke, a naročito bivšem Predsjedniku Republike, da se bavi takvim provincijalnim mrakoumom, baleganjem, samogletovanjem fekalijama, bez imalo pokazanog razuma, analize, iskustva i koncepta. Barem u pokušaju.

NOVINARSTVO,
STRVINARSTVO,
ŽIVINARSTVO,
SRODNE DJELATNOSTI

Pred Ovu godinu trudbenica EuroBlica, a kadgod se kaže Euro to me podsjeti na SAO, ne znam zašto, poslala mi je mejl u kome je stajalo Pošt. g. Vasiću, ili tako nekako, Uzeći u obzir...
Dabome da sam se naježio. Jer pod trudbenicom u SAOBlicu vode novinarke. A ja, koji imam svoj pravopis, koji smatram da je jezik filozofija, stav, način revolucije i komunikacije, da je jezik sloboda i produžetak ličnosti, i koji preferiram Govorni Jezik, govori kako govoriš, piši kako govoriš, nisam dosad uspio sa jezikom ući u tako nastran i onostran odnos kao dotična Trudbenica, uzeći ga u obzir. Uzevši, uzevši, jebem ti učiteljicu srpskog jezika i pripovjedaka.
Onda dolazi Ova godina i SAOBlic donosi svoju godišnju inventuru o tome ko je bio glavni u dnevnoj rubrici Gubitnik-Pobjednik-Hit. Posljednje iz trilogije je saće za blentare, kako sam razumio. Ko je šta blentavije lupio. Od političara, jakako. Tu su Trudbebnice SAOBlica, Borka Rudić i Biljana Kovačević, STJ, i Borka Novinarka, citirale moju Blentaru pa citiram i ja Donošenjem odluke o sistemu sankcija prema političkim liderima u BiH, koji utiču na teritorijalni integritet i međunarodno lice BiH, što je novi izum prinudnog unitarizma, neke institucije EU su pokazale da nemaju nikakvu koncepciju integracije BiH.
Komentar Trudbenica je bio Ko je razumeo? Upitnik njihov.
Dakle, pretpostavljam da su za pripremu teksta imale mnogo više vremena jer se ne radi o dnevnoj produkciji. Za tih nekoliko dana, da ne kažem otkad je izjava data, nisu uspjele da razaberu jednu složenu rečenicu u kojoj se citiraju sintagame iz Brisela i tvrdi da je to novi izum te da to govori o tome da gore, u tem Briselu, nemaju koncepciju. Kako bi se nosile sa nekim analitičkim tekstom. A kako bi ga napisale. Snijele. Nikako.

Neki mladi dobronamjerni, a i stariji, na portalima, uglavnom, postavljaju pitanja o novinarima i novinarstvu. Kuda idu divlje svinje. Argumentuju perverzijama, opscenošću, golotinjom, niskošću, naslovima...
Pohvalno. Ali nerješivo. Subjekti o kojima pričaju ne spadaju u novinarstvo. Ni pisci, urednici i naslovnjaci Toga ne spadaju u novinare. Novinarstvo se uništilo željom novinara da budu političari. Iza čega se krije njihovo uvjerenje da su sposobniji, školovaniji i pametniji od političara. Bolesniji među njima su ubijeđeni da su državotvorni novinari. A onda su došli Vlasnici. Koji takođe žele da budu političari i njima Uz Rame ili Uz Reket. A sve su to trećerazredne protuve koje nikad ništa nisu znale raditi ni na nivou mjesne zajednice ili barem jednog omanjeg sliva. Oni koji se ukupe u novinare imaju da slušaju Vlasnika. Oni čiji se vlasnici prodaju Strancima, ima da slušaju Strance. Oni i plaćaju. Oni koji su obilježeni kao Javni, oni ne znaju gdje su. Ali, uglavnom, znaju da, ako ništa ne umiješ i ne shvataš, treba biti protiv Republike Srpske. To su Javni u Saraj Polju.
Izuzev rijetkih segmenata medija, samo nekih, nema novinara i urednika koji imaju koordinatni vrijednosni i profesionalni sistem u kome je rang-lista aktera iz bilo koje oblasti i u kome se ne može podmetnuti i forisrati nevrijednost, banalnost, opsjena i prevara. To su novinari i urednici koji su uvijek profesionalni, bez obzira na to ko vlada i koji je nivo patriotizma kojeg oni imaju promišljenog i ugrađenog. Takvi novinari i urednici namaju cijenu. Njih se ne može odnjegovati zapošljavanjem tetkinog tečića sa privatnog fakulteta. Potrebne su decenije. Nemaju cijenu jer ih niko ne cijeni. Ne jebe ih niko ni zašta.
To je vrsta koja se još drži od onoga što je Novinarstvo. I ona će vrlo brzo izumrijeti.
Na sceni je, već odavno, i nepovratno, egzibicionizam, šupljarenje, reketiranje, sluganstvo, dodvorništvo, perverzija, laž i obmana. A sve su to osobine koje su svojstvene svim drugim djelatnostima. Nisu, dakle, presudne za novinarstvo. Nema se više na osnovu čega detektovati novinarstvo.

AGENCIJSKI POLITIČKI SITEM BiH
Ako ništa nisu uradili, šestorica lidera, u tom dogovoru, otkrili su veći dio gubara, lešinara, krvopija i stjenica administrativnog sistema Naseobine BiH.
Pedeset osam institucija je bilo predmet raspodjele po raznim osnovama. Ima tu i poznatih institucija, naprimjer Granična patrola protiv šverca sitne stoke preko Drine, Save i Une, ali je najveća silesa nepoznatih. Da ne bi one afere Mareko, Pareko, kako li, nikad ne bi pučiteljstvo i sužanjstvo saznalo da postoji Ured za mjeriteljstvo BiH, SMJP. Pedaljsko. Agencija za nadzor nad tržištem. Agencija za poštanski saobraćaj. Agencija za policijsku podršku. Ubiomebog ako nema i Sigurna kuća za pripadnike obavještajne službe, Sipe i Klipe.
Što je najgore, niko nema popis tih institucija koje djeluju na nivou države, odnosno u mreži zajedničkih organizacija. Ta Ad Kaida, Administrativna Al Kaida, nevidljiva je hobotnica koja nevidljivo jede pare, nevidljivo radi i ima nevidljive rezultate.
Njemačka, zemlja čelične discipline i Niklovane Merkel, ima šest agencija u tolikoj Državi, Hrvatska četrdeset ali je Kosoričina Vlada bila krenula u ukidanje. Srbija, sa Severom Kosova, ima 130 agencija. Svi bi pomislili da je upravljanje razvijenije što je mreža agencija, kancelarija, komisija... razuđenija.
Baš obrnuto, što ih je više država je nakaradnija, nefunkcionalnija, deregulisanija.
One strane seronje decenijama pričaju da ovdje neko treba da radi u interesu poreskih obaveznika. Čak i lideri. Ne postoji poreski obaveznik, da ga ljubim u dupe golo, koji zna šta je za njega uradila, naprimjer, Agencija za rad i zapošljavanje.
Naseobini, ako želi da ne prokišnjava, potrebna je hitna reforma svega što se može podvestui pod upravu, administraciju i političke institucije. To podrazumijeva smanjenje broja ministastava u Savjetu ministara, ukidanje najmanje 90% agencija, komiteta, komisija i tijela koja glume savremenu upravu, ukidanje takozvanih Suda i Tužilaštva BiH, Onaj iz Amamb nek se grije na nekom drugom mjestu, smanjenje žive sile u preostalim ministarstvima i agencijama.
Ako ništa ne može da se riješi bez Šest Lidera koji će nam Kvrgan sva ta Ad Kaida.