MOJ DRUG SULE
I ROKENROL PRVE KLASE
Moj drug Sule je sada penzioner. Sule je, inače, po profesiji Sanjar. Banjalučki Sanjar. Posebna vrsta sanjara. Oni su uvijek bili okrenuti Velikom Zapadnom Svijetu, Beč, Minhen, Trst, Formula 1. Ali nikada nisu porekli da su Djeca Vrbasa, Djeca Kastela, Djeca Banjaluke, Djeca Socijalizma. Oni su socijalizam, njegovo siromašto šezdesetih i raskoš kraja sedamdesetih, shvatili kao pravo na svoje zabrane i svoju samoupravu. Jedna od vrsta Banjalučkih Sanjara je igrala rukomet, druga vozila Dajak čamce, treća borčevala u fudbalu, četvrta živjela rokenerol.
Moj drug Sule je uvijek volio muziku. Sule Luksemburžanin. Sule je General Generacije onih čiji su očevi slušali Glas Amerike. Njegova generacija je slušala Radio Luksemburg. Tako je nekako Rokenrol stigao u Banjaluku.
Sule i danas voli muziku. Imao je svoju emisiju koju je emitovao Radio Uno. Sada više nema. Penzioner je bolešljiv. Ali i dalje voli muziku. I tu svjetsku, i tu banjalučku. Koje više nema. Ili sam ja ogluvio za frekvencije rokenrola.
Danas je Moj Drug Sule došao kod mene u kraću, zvaničnu i prijateljsku posjetu i donio knjigu. Knjiga je u jednom primjerku. A nema tužnijih knjiga od onih koje su samo Jedna Knjiga.
Moj Drug Sule Penzioner je došao skromno. Ne može da mi da knjigu jer svu knjigu drži u ruci. Nema više. Ali ne traži ništa. Sule traži savjet kako da odštampa knjigu. Zna da sam radio za ofset mašinom, kao majstor. Veli, samo ne kaže, Majstor Rale možda ima neko rješenje. Grafičari su, isto, raja. I oni život vide kao rokenrol. Rukenrol. Drukenrol.
Penzioner, dabome, nema sredstava pa je knjigu otprintao sam i u jednom primjerku. I sa koricama u dvije boje.
Knjiga se zove Vrijeme izlazećeg sunca. Autor: Suad Junuzović, logistika i fotografija: Ranko Bujić. Izdavač: _______, štampa: ______. I ja volim rokenrol. Ali kad sam uzeo knjigu u ruke, bilo mi krivo što ga volim. Rokenrol ne trpi pizde koje se stuže na svašta. Mene uzela tuga. Ne zato što je Moj Drug Sule penzioner, ne ni zato što pobolijeva, ne ni zato što nema više rokenrola. Nego zato što Sule nosi samo jednu knjigu.
Podnaslov sanjarskog naslova Vrijeme izlazećeg sunca je: Ilustrovana BL – Rock 'n' Roll hronologija 1961. - 1992.
Sve je tu. Vrijeme koje se izvuklo ispod pamćenja. Ljudi kojih nema. Crnobijele snimke života Banjalučkog Raja. Poznati ljudi, danas uspješnici estrade, menadžeri, ministri. Sanjari. Skoro trista stranica. Nisam baš rođen u Banjaluci pa se ne usuđujem da pomenem neke koji su u Suletovoj Hronologiji i koji su bili u banjalučkim grupama. Preskočiću nekog važnog. Nekog koga ne znam.
Ali, Vrijeme izlazećeg sunca je fenomenalno napisano. Sule je razgovarao sa mnogima, dopisivao se, prenio milion detalja. Sastave grupa, ko je bio gitara, ko bubnjevi. Opisao čak i taj fenomen da Basdans, grupa pobjednik gitarijade u Subotici nije izdao longplejku. Izvinjavam se onima koji ne znaju gdje je Subotica. I šta je longplejka.
Opisao je sav apsurd tog strašnog živog svijeta u Banjaluci koji nije imao podršku niotkoga. Koji nije imao prolaz ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. Zato je Zrinko Tutić, možda, otišao u Zagreb i postao car. Već tada su govorili da je u Sarajevu dovoljno imati električnu gitaru i biti zvijezda. U Banjaluci nije bilo dovoljno ni biti pobjednik neke jugine muzikijade. Ja, skromno, mislim, da je ipak Banjaluka kriva. U mnogim stvarima Banjaluka je bila Uspavana Čaršija Kraj Ladnog Vrbasa. Jebe joj se. Ovdje ni sevdalinka nije uspjela. Šta serete sa tim luksemburgom. Marš na korzo.
Moj Drug Sule napisao je više od enciklopedije i antologije, od čega je odustao na startu. Napisao je život. Iskreni život Banjalučkih Sanjara. Koji o svom vremenu i svojim snovima govore nevjerovatno pribrano i bez jeda. A i on, Sule, s njima tako govori i nama piše.
Takav je Moj Drug Sule. Molbica. Tako je naslovljavao mejlove muzičarima koji su u dalekom svijetu. Molbica za neke odgovorčiće. A objavio je Odgovorčine.
Znam, unaprijed, da Banjaluka ni Onim neće mrdnuti da bi se ova knjiga pojavila iznad snova. A Majstor Rale više ne radi na obostranom Rotaprintu koji je ubio se za štampanje knjiga, jevtinih a tako sanjivih.
Moliću, ipak, nekoga, da pomogne. Sule je Moj Ratni Drug. Kapetan iz Šesnaeste.
I ROKENROL PRVE KLASE
Moj drug Sule je sada penzioner. Sule je, inače, po profesiji Sanjar. Banjalučki Sanjar. Posebna vrsta sanjara. Oni su uvijek bili okrenuti Velikom Zapadnom Svijetu, Beč, Minhen, Trst, Formula 1. Ali nikada nisu porekli da su Djeca Vrbasa, Djeca Kastela, Djeca Banjaluke, Djeca Socijalizma. Oni su socijalizam, njegovo siromašto šezdesetih i raskoš kraja sedamdesetih, shvatili kao pravo na svoje zabrane i svoju samoupravu. Jedna od vrsta Banjalučkih Sanjara je igrala rukomet, druga vozila Dajak čamce, treća borčevala u fudbalu, četvrta živjela rokenerol.
Moj drug Sule je uvijek volio muziku. Sule Luksemburžanin. Sule je General Generacije onih čiji su očevi slušali Glas Amerike. Njegova generacija je slušala Radio Luksemburg. Tako je nekako Rokenrol stigao u Banjaluku.
Sule i danas voli muziku. Imao je svoju emisiju koju je emitovao Radio Uno. Sada više nema. Penzioner je bolešljiv. Ali i dalje voli muziku. I tu svjetsku, i tu banjalučku. Koje više nema. Ili sam ja ogluvio za frekvencije rokenrola.
Danas je Moj Drug Sule došao kod mene u kraću, zvaničnu i prijateljsku posjetu i donio knjigu. Knjiga je u jednom primjerku. A nema tužnijih knjiga od onih koje su samo Jedna Knjiga.
Moj Drug Sule Penzioner je došao skromno. Ne može da mi da knjigu jer svu knjigu drži u ruci. Nema više. Ali ne traži ništa. Sule traži savjet kako da odštampa knjigu. Zna da sam radio za ofset mašinom, kao majstor. Veli, samo ne kaže, Majstor Rale možda ima neko rješenje. Grafičari su, isto, raja. I oni život vide kao rokenrol. Rukenrol. Drukenrol.
Penzioner, dabome, nema sredstava pa je knjigu otprintao sam i u jednom primjerku. I sa koricama u dvije boje.
Knjiga se zove Vrijeme izlazećeg sunca. Autor: Suad Junuzović, logistika i fotografija: Ranko Bujić. Izdavač: _______, štampa: ______. I ja volim rokenrol. Ali kad sam uzeo knjigu u ruke, bilo mi krivo što ga volim. Rokenrol ne trpi pizde koje se stuže na svašta. Mene uzela tuga. Ne zato što je Moj Drug Sule penzioner, ne ni zato što pobolijeva, ne ni zato što nema više rokenrola. Nego zato što Sule nosi samo jednu knjigu.
Podnaslov sanjarskog naslova Vrijeme izlazećeg sunca je: Ilustrovana BL – Rock 'n' Roll hronologija 1961. - 1992.
Sve je tu. Vrijeme koje se izvuklo ispod pamćenja. Ljudi kojih nema. Crnobijele snimke života Banjalučkog Raja. Poznati ljudi, danas uspješnici estrade, menadžeri, ministri. Sanjari. Skoro trista stranica. Nisam baš rođen u Banjaluci pa se ne usuđujem da pomenem neke koji su u Suletovoj Hronologiji i koji su bili u banjalučkim grupama. Preskočiću nekog važnog. Nekog koga ne znam.
Ali, Vrijeme izlazećeg sunca je fenomenalno napisano. Sule je razgovarao sa mnogima, dopisivao se, prenio milion detalja. Sastave grupa, ko je bio gitara, ko bubnjevi. Opisao čak i taj fenomen da Basdans, grupa pobjednik gitarijade u Subotici nije izdao longplejku. Izvinjavam se onima koji ne znaju gdje je Subotica. I šta je longplejka.
Opisao je sav apsurd tog strašnog živog svijeta u Banjaluci koji nije imao podršku niotkoga. Koji nije imao prolaz ni u Sarajevu, ni u Zagrebu. Zato je Zrinko Tutić, možda, otišao u Zagreb i postao car. Već tada su govorili da je u Sarajevu dovoljno imati električnu gitaru i biti zvijezda. U Banjaluci nije bilo dovoljno ni biti pobjednik neke jugine muzikijade. Ja, skromno, mislim, da je ipak Banjaluka kriva. U mnogim stvarima Banjaluka je bila Uspavana Čaršija Kraj Ladnog Vrbasa. Jebe joj se. Ovdje ni sevdalinka nije uspjela. Šta serete sa tim luksemburgom. Marš na korzo.
Moj Drug Sule napisao je više od enciklopedije i antologije, od čega je odustao na startu. Napisao je život. Iskreni život Banjalučkih Sanjara. Koji o svom vremenu i svojim snovima govore nevjerovatno pribrano i bez jeda. A i on, Sule, s njima tako govori i nama piše.
Takav je Moj Drug Sule. Molbica. Tako je naslovljavao mejlove muzičarima koji su u dalekom svijetu. Molbica za neke odgovorčiće. A objavio je Odgovorčine.
Znam, unaprijed, da Banjaluka ni Onim neće mrdnuti da bi se ova knjiga pojavila iznad snova. A Majstor Rale više ne radi na obostranom Rotaprintu koji je ubio se za štampanje knjiga, jevtinih a tako sanjivih.
Moliću, ipak, nekoga, da pomogne. Sule je Moj Ratni Drug. Kapetan iz Šesnaeste.
Tako mi je žao što više ne štampam na rotaprintu, na hajdelbergu, na rolandu...