ŠTA SVE IMA POD BALKANOM
Zaista je ovo ukleto područje. Ovaj Balkan, Bujadište, Krvište. Pošto nisu ovdje ustanovljeni nikakvi mutanti i drastični genetski poremećaji humanih jedinki i pošto te jedinke i njihove kolektivne okrupnine primjenjuju dostignuća civlizacije i socijalizacije kao i drugi, jedino objašnjenje za sva nerazumljiva ponašanja mora da se nalazi u zemlji i njenoj podzemnoj energiji. Tako sam ja postao geoenergetičar.
Možda se zato sva Srbija godinama upinje da nađe Kosti Đenerala Draže. Možda zato sva Hrvatska hrli u Blajburg i od njega tvori Kosovburg. Možda zato sva Bosna pod zemlju Srebrenice sahranjuje i one koji nemaju veze sa tim zločinom.
Nemoguće je objasniti šta će Srbiji Kosti Đenerala.
Srbija, ključna zemlja na Balkanu, tako oni vele. Srbija koja se rješava svojih savremenih generala kao što je Vukelić nekad izvozio stare konje u Italiju. Srbija koja kopa i nogama i rukama da ide u EU. Srbija koja nije umela da sačuva Kosovo za tolike vekove sada bi da čuva kosti iz vremenskog koloseka, u svoje najbolje vreme, izbačenog i ispalog promašenog đenerala, tolike buduće vekove.
Trenutno se skenira teren na Adi Ciganliji. Čim se ustanovi nešto od kostura, kopaće se i ići na deenka.
Da se odmah razumijemo. Mislim da država apsolutno ima sva prava na djela, pa i na relativna zlodjela, u svom očuvanju i očuvanju i zaštiti svojih podanika. Dabome da to znači da je tadašnja država imala pavo da strelja tog Mihajlovića. Da strijelja one na Blajbugu. Dabome da to znači da poslije ta ili neka druga država može da ustanovljava da li je tu bilo prekoračenja nužne odbrane ili nekog većeg pravnog sranija. Pa i da osuđuje osuditelje. Ali, država ima dužnost prije svega da se brani. Sebe i svoj podanike. Da bi se odbranila FNRJ, Draža je morao da bude streljan. To što vi ili mi nismo voljeli FNRJ, to je nevažan par Damjanovih Muda. Zato i postoji država. Da li je neko mislio da je država izmišljena zbog pojedinačnih ljudskih prava ili prava bradatih četnika i koljačkih ustaša. Idibre.
A Đeneral Draža. Šta je Draža Srbiji. Ni simbol nečega. General bez vojske. General bez bitaka. Šta je ponudio Srbiji pa joj neko to nije dao. Kakvu viziju, kakvo društvo. A i otkad đenerali imaju vizije, SIJK. Kalajisano.
I kad nađu Dražu sa Drmanom Šubarom i Cvećem, šta onda. Da plaćeni, potplaćeni i umišljeni intelektupci blate Srbiju i Srbe, da razvijaju tezu o antifašističkoj partizanskoj prevari i da svi korodoni iskrajisanih Patroluda iz raznih Govnina, pa i E govnina, hrane svoje metastazirane predstave o potrebi svakodnevnog litanja po Srbiji.
Pustite, bre, Kosti Đenerala Draže. Mnogo bolje ste žive kosti odsepetili u Hag. Pa ništa. Protestovali smo umereno. Unatoč činjenici da Srbi vole da preteruju.

IDI JOSIPE
Otišao je Škija, Josip Katalinski.
Jedan od posljednjih ostataka sretnih vremena pod zajedničkim Mošinim nazivom Jebo Zemlju Koja Bosne Nema. Sad nema ni Zemlje ni Bosne.
Otišao je Katalinski zbog kojeg su i Slovenci gledali prenos utakmica Reprezentacije. Gledao sam ih i ja. Iako su uvije igrali loše, mnogo lošije nego što smo mi do u zvijezde mislili o njima. A što je pisalo i u Tempu. Uvijek je nedostajao jedan gol, jedna pobjeda, još ovo još ono, naša šansa je u remiju onih tamo a pobjeda nad onim dole. Pa onda uvijek nekako Konac Djelo Karasi.
Tako je i Katalinski ubio Špance. Skočio na drugoj stativi toliko da je bek, kada je podigao ruku, mogao tek da ga uhvati za džepić od šortsa. Pa onda nogom, kad su i lopta i on pali na zemlju.
Da sam znao da igram te lopte, volio bih da sam igrao sa Katalinskim. Nekako je djelovao kamenito u odbrani. Hadžija je tukao, ali je Škija igrao kao betonski stub za dalekovod. I imao je srce kojem nije trebao kostobaran.
Tuga je za Katalinskim, kod svakoga, ljudska. Nije to samo tuga za izgubljenom igračem. Ili zemljom. Mada je velika nesreća, jer, mnogi ostaju bez mjesta u timu, bez tih ukrštenih ligamenata i meniskusa, bez bodova i titula, bez publike... ali kad ostaneš bez svoje Reprezentacije... jebo te život i lopta, i ladna piva. Mada su sada pive fenomenalne, toliko dobre da im se, za neke, mora izmisliti reprezentacija.
Samo nisu ovdašnje.
Kao što ovdje više nema Škija.
Idi Josipe. Grbo i ja ćemo još malo igrati te lopte. Ali, ne brini, počivaj u miru. To je samo po njivama.

PLATFORMA POLITIČKIH KMETOVA
Dobrouhi, metamorfozični, samosažaljivi, Sulejman Tihić posebna je vrsta glumca, nosioca više Oskara za duge, neizvjesne, monotone, bosnotragične scene i situacije u kojima se mora snuždeno, bezrameno i malo do umjereno unezvijereno odglumiti iskrenost.
Stranke Platforme imaju dva, tri, pet Hrvata u Domu naroda. A stranke Hadezeova imaju jedan zapeta tri hrvata manje od Stranaka Platforme. Šta da radimo, kad smo toliko multietićni, pa eto. Ako je već tako onda mi, Stranke Platforme moraju da dobiju jednog njihovog Hrvata u Savjetu ministara. To nije ništa tragično. Imamo mi i svojih Srba pa niko, godinama, ne pravi probleme. Ja sam za jednakost. Pet mi, pet vi.
Platformagumdžija i Snuždtihić su ustanovili novu političku tehnologiju u Naseobini. Oni su uspjeli unaprijediti Lažnu Multietničnost u Imovinsku Multietničnost. Imamo i mi Hrvate. I Srbe. Komada pet, sedam, devet. Sa naglaskom na: Imamo.
To je dvostrano istorijsko nasljeđe koje se gomilalo vijekovima, kao što će zračenje iz Černobila biti ustanovljivo i 2.476. godine.
Politički begovi, Lagumdžija i Tihić, nose gene Otomanskog posjedovanja, modifikovanog iz plaćanja poreske trećine u dodjelu begovskog zemljišta, u Domu naroda, jednom ili drugom, u vladama, da se obrađuje ali koje ostaje u begovskom vlasništvu. Rob, kmet, neslobodni seljak, nema kud. Mora da radi, glasa, da preživi.
Političko roblje, pak, nosi svoje gene u poturčivanju i pokatoličenju. Dobrovoljnom i nasilnom. Popravoslavljenje nije zabilježeno. Stoga njima podsuknjenje i podskućenje, glasalačko robovanje, i nije neko pitanje političke ideje, političke svrstanosti i političkog morala.
Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako i jedan Srbin ili Hrvat ne čine multietničnost.
Ta pojava je samo detekcija manjkavosti ličnosti koje se politički socijalizuju na pogrešan način.
Platformagumdžija je pronašao tu osobinu nedograđenih pojedinaca kojima ne treba čak ni samozavaravanje da su učesnici velike igre Multietničnosti. Njima je dovoljno nekoliko koraka na maloj eksperimentalnoj političkoj sceni. Time se zadovoljava i sam Tihić, pošto je uništio sve potencijale Velike Alijine Multi Demokratske Akcije.
Platformagumdžija za to vrijeme mudro šuti i planira nove mic-mic poteze za svoje ropčiće.
Ako ne može nikako drukčije, onda jednako. Pet nama, pet vama.

JOŠ KAMPANJOLE

BiH - RUDNIK SUKOBA
Istorija se nastavlja, jedanput kao povest, drugi put kao povijest, treći put kao historija, ali uvijek kao sve tamnija tragedija.
Nakon ulaska Otomanske imperije u BiH, ova Naseobina je postala poprište sukoba još neartikulisanog i razjedinjenog hrišćanstva i agresivnog islama. Onda je ušla Austrougarska monarhija pa je naseobina postala guvno unutrašnjeg sukoba u režiji Kalaja i komplota. Onda je ušla NDH. Sukob su platile srpske glave u Jasenovcu i drugdje. Ona je nastupila Jalta jer su Rusi suoslobodili Beograd. Naseobina je postala poprište sukoba ortodoksnog socijalističkog samoupravljanja i tihog nacionalnog vrenja koji će samo generisati sukoba triju nacija u građanskom ratu, u trenutku kada je ušla Demokratija. Nakon Građanskog rata ušao je OHR. I on je, dabome, u Naseobini generisao sukobe, u nešto izmijenjenoj verziji u odnosu na Kalaja. Kada je Ešdaunizacija izazavala kontraindikacije pa se pobunili Republika Srpska i, kasnije Republika Hrvati, ušli su EU i Neke Ambasade. Am Amb.
BiH je tako opet poprište istorijskog sukoba. Na jednoj strani je Amerika, Zona Nebeske Demokratije. Na drugoj strani je Evropska unija koja, apsurdno, jača rješavajući probleme bankrota članica i sklerotičnosti Eeurozone.
Amerika i njen Glavni trgovački putnik za ovo područje, Velika Britanija, vide Bosnu i Hercegovinu prije svega kao teritorijalni punkt u mozaiku Nato-pakta, Nato-takta ili Nato-vakta. Oni znaju da neutralnošću BiH neutralnom ostaje i Srbija. I obrnuto. Stoga je ofanziva usmjerena i na Srbiju i na BiH ali sa različitim alatkama i javnim pakungom. Srbija se mora riješiti Kosova kao otežavajuće okolnosti. Ali ne mora da ga prizna. Cilj opravdava. BiH mora da bude jedinstena država. Ni primisli o secesiji. Jer samo jedinstena BiH omogućuje natoizaciju. Ako se BiH dijeli i po dejtonskim šavovima a u okviru labavog dejtonskog obruba, onda je Nato teritorijalizacija Srbije opet u opasnosti.
Američka ofanziva je krenula nakon Referenduma u Republici Srpskoj. EU se uključila u zadnji čas i spasila evropsku prirodu bića BiH i zaustavila Atlantski totalitarizam. Barem privremeno. Incko, kao glavni lokalni igrač Amerike, prošao je kao Ist po Riveru.
Sada Hilari Klinton, poznata kao samospasiteljica u kiši snajperskih hitaca na Tuzlanskom aerodromu, i ministar inostranih poslova V. Britanije Vilijam Hejg, pišu otvoreno pismo.
Pismo je intonirano aktuel hitom Dobrodošogenerale, posvećenošću, fokusiranošću i sličnim frazištima. Međutim, radi se o Platformi dugotrajnijeg američko-engleskog nastupa u BiH. To je objava rata Ešton Eskadronima. Nju upotpunjuju i nastupi Kantrimena, Bajdena...
Klinton – Hejg jasno određuju cilj: „U entitetu Republika Srpska, žestoka nacionalistička retorika i aktivnosti kojima se osporava dejtonski okvir...“ bez obaveze da se i jedno i drugo dokažu.
Zatim: „Naša podrška Kancelariji Visokog predstavnika u sprovđenju Dejtonskog sporazuma je čvrsta i nepokolebljiva“, bez obaveze da se obrazloži odakle OHR-u i VP „sprovođenje“. To Republika Srpska nije potpisala. A ni drugi.
Zatim: „Dejtonski mirovni sporazum treba gledati kao temelj na kojem se dalje gradi“. Bez naznake šta će se graditi. Kako izgleda Regulacioni plan i UT uslovi.
Zatim i najvažnije: „VB i SAD daće snažnu podršku ambasadoru Sorensenu korišćenjem svih raspoloživih poluga da bi se ostvario napredak i radiće kao bliski partneri sa Savjetom za implementaciju mira i OHR-om.“
Dakle. Jeste došao Sorensen. Ali generatori dosadašnje krize, PIK i OHR ostaju. Koliko i Sorenesen.
To je platforma Nekih Ambasada u BiH.
Pismo je došlo kao Iznuđena greška i kao vatrogasni odgovor na to što je EU počela diskusiju o pravosuđu. U Banjaluci. To je prst u oko Monstrumu Jedinstvene BiH. Ako načini napredak, po opravdanim zahtjevima Republike Srpske, potpisala je svoj neuspjeh. Ako ne načini napredak, također.
Zasad, EU nema boljeg vrapca u ruci ni goluba na grani, osim Dijaloga. Ali nema ni saveznika. Hrvati nisu formalizirani a Sarajevo otvoreno stoji pod skutima VBAM Platforme. Samo je pitanje dana kada će Lajčak, i još ko, biti proglašen fašistom.
BiH, pak, nastavlja svoj put stoljetne truleži pod teretom tuđeg sukoba koji se preslikava i na ovdašnje nacije, vjere i teritorije. Tragedija nije isključena. Barem jedna od strana u sukobu može posegnuiti i za stvarnim, oružanim, kontrolisanim sukobom koji bi opravdao ostvarenje Platforme Jedinstvene Zemlje – prestanak uskoetničkih i političkih interesa u korist nacionalnog interesa, kako poručuje Bajden. A nacionalni interes po Bajdenu i Americi, jeste Bosanski interes.
Vječne borbe monarhija oko Naseobine.

SVETI OTAC NA GRANICI
Najveća dobit posjete Svetog Oca Hrvatskoj, odnosno ovim prostorima, jeste Istorijska rečenica Ive Josipovića. Evropa je kršćanska ideja.
Tako je Josipović, predsjednik Hrvatske, učinio važan korak ka tome da bude Hrvatski predsjednik. Istovremeno je počeo da razbija esdepeovski imidž Balkom partije. Jer sve SDP stranke na prostorima bivše SFRJ imaju taj balkansko-komunistički oštrodlaki imidž krkankomunista pretvorenih u pjenušavu kupku prevara, opsjena i lažne ortodoksijalne socijaldemokratije.
Pak, Papina posjeta je bila nešto neubjedljivija nego što se očekivalo. Aktelni Papa nema imidž rušitelja Komunizma, Berlinskog zida i Sovjetskog saveza, kakav je imao prethodni Papa. Razlika je između slovenskog i germanskog Pape očita.
Aktuleni Sveti Otac se ponovo vratio klasičnoj hrišćanskoj tehnologiji. Hodu unazad. Samo je njegov prethodnik Papa Pavle II gledao i hodao unaprijed. On je budućnost naprosto mamio i zvao u susret hrišćanstvu.
Osobine hrišćanske vjere su i inače da se drži prošlosti, da u budućnost hoda natraške, okrenuta prošlosti. I katoličanstvo i pravoslavlje. Islamska vjera, pak, aktivistički je, zadatkovno, naredbodavno, okrenuta budućnosti, onome što mora da uradi u svetm pohodu, da ne kažem ratu.
Benedikt XVI je posjećujući grob kardinala Stepinca i govoreći nekoliko dobrih rečenica o njemu, opet odveo kršćanstvo unatrag. Da sam ja Papa, intonirao bih ovo, pored klasične vjerske misije, i kao političku podršku ulasku Hrvatske u EU, čime ona i zvanično postaje član porodice evropskih kršćanskih nacija. Kolikogod se Papa javno ne bavi politikom.
Ovako, Benedikt XVI je nepotrebno uprljao svoje rečenice jednim Stepincem koji je podržavao ustašku tvorevinu a koja je imala istrebljujući srpski program. Stepincem koji je konktroverzan ne samo na ovdašnjim prostorima nego i u internacionalnim meridijanima istorije.
Daboame da je to Papa uradio smišljeno. Ja to shvatam kao permanentni pokušaj da se izbriše antifašistička, ne samo partizanska, istorija hrišćanske Hrvatske.
Vjera mora da odbaci sumnjive političke ličnosti. Naročito da odbaci one koji su vjeru i svoj vjerski položaj koristili u političke i krvničke svrhe.
Onomad, kada je Papa Pavle dolazio u Banjaluku gdje je držao misu, govor i vjerski uzlet, na samo tri kilometra od mjesta Drakulić gdje su ustaše 42. za pravoslavni Božić za jedno jutro pobili više od 2.300 Srba bez ispaljenog metka, takođe sam zamjerio što nije barem pomenuo to mjesto i činjenicu da se zločin dogodio. Jer u zločinu je učestvovao, kao najneposredniji organizator, i jedan katolički svećenik.
Aktuleni Papa je morao imati sluha za činjenicu da dolazi na granicu katoličanstva i pravoslavlja. Na granicu gdje su ustaše učinile istorijska zvjerstva. Ali je morao znati i da dolazi na granicu hrišćanstva i nadirućeg islama. Sadašnju. Stepinac je istorija sa mrljama. I on ne može pomoći Granici na koju je došao Papa.

AR 55

LAKIRANA JE

Ovih dana sastalo mi se sve. Uginuo mi je bernardinac Riki, koji je kod mene došao kao štenčić od tri kilograma. Obijen mi je stan. Moram na operaciju koljena, pokidao sam prednje ukrštene ligamente i još neke sporedne. Osam, devet mjeseci bez fudbala. Ali ima i povoljnih vijesti. završio sam radove na AR 55, kampanjoli koju sam dobio kao ružni ruinirani spomenik rata i jna. Lakirao sam je, imam još jedan zanat. Sada predstoji sklapanje. Boje sam razigrao, htio sam da pretvorim vozilo rata u vozilo boja, radosti i lepršavosti. U tu svrhu sam redizajnirao i klasični jna šljem ostavivši samo originalnu petokraku.

MOBILIZACIJA TRAJE
Dabome da sam u opasnosti da postanem zavjeroteoretičar. Ali, svi smo u toj opasnosti. Ili, pak, u opasnosti da nas pojedu zavjere.
Mirni istoričar Ivo Lučić izgovori nedavno u Zagrebu, rečenicu koja traje od Uklete Noći Referendumskih Noževa. Mobilizacija je već na djelu.
Ja bih stvari proširio. Mi smo okupirani mobilizacijom.
Tačno je da se neprestano obilježavaju, sahranjuju i identifikuju žrtve i mjesta ratnih podviga Patriota Bosne. Ne samo na Hajatu i na FTV. To je prava papirnato-elektronska najezda. Premrežavanje.
Drugi rod te okupatorsko-mobilizacijske vojske jeste internetska najezda. Sva sila portala i komentatora, kao da su zaduženi i organizovani, na čelu sa E-govninama, svakog drugog sata satanizuju Srbe, Srbiju, Šumsku, Srpskulturu...
Satanizacija Republike Srpske, za koju se sistematski laže da je nastala na zločinu i genicidu, ona je nastala na raspadištu SFRJ, kao i svi, samo je drugo ime za satanizaciju Srpskog naroda u cjelini.
Obilježavanje zločincima svakog srpskog viđenijeg pojedinca, iz bilo koje oblasti, poseban je rod propagandnog utemeljenja. Nakon Mladića, na udaru je, mnogo intenzivnije nego što je to bilo prije, sa krivičnom prijavom Komšića ili šta je već uradio, Dobrica Ćosić kao Zločinac Svih Zločinaca. Doći će i do Dimitrija Tucovića i Branislava Nušića.
Eskadron plaćenika svih vrsta na svim mjestima, takođe je organizovan u naročiti rod vojske okupacije. Postoje plaćenici koji nadničare na priznanju Kosova, plaćenici koji nadničare na Dodiku, plaćenici za Nato i Eu, plaćenici za imenovanje, po redu, fašistima...
Al džazira je takođe rod vojske okupacije. Tobože se dugo i naporno diskutovalo gdje će biti locirana. Pa onda u Sarajevo. Milić još iznosi umirujuću tezu kako ta Al džezvira neće uzimati marketinški kolač domaćim televizijama. Ona je finansijski pokrivena. A zbog čega onda dolazi na ovo tržište ako neće da zarađuje. Očito, da nešto prodaje i natura.
Pizdocmizdrene turske serije na svim televizijama koje drže do sebe ko kurva do raspitivanja o porodici mušterije, nisu rod vojske okupacije. To je oružje za masovno uništenje. One su predeskadron koji treba da stvori toplu klimu za ozvaničeno prisustvo Turske kao političkog faktora u BiH. Dok se ta klima ne stvori Turska, Boki i Baki će igrati Gluvo Glamočko, malo na Bosforu, malo Nasred Zemlje Srbije. I dok ne dođe vrijeme da ga Turska zaigra sama nasred Sarajmezistana.
Ta Srbofašizacija, shvaćena i kao fašizacija i kao faširanje, samo je naizgled okrenuta eksluzivno prema Srbima. Hrvati su u drugom planu zato što ih se treba pokušati odvratiti od saradnje sa Srbima, raznim lizalima i šarenim lažama kao što Incko priča o tome da predsjedavajući treba da bude Hrvat iz hrvatskih stranaka ili kao što Petrič priča o tome da treba ukinuti kantone i povećati prava Hrvata. I zato što se procjenjuje da oni nisu ozbiljna prepreka Kordonima okupacije. Dugotrajno umrtvljivanje od njih će načiniti laku metu, kada za to dođe vrijeme.
Cijeli sistem je sročen da svakodnevno i na svim frontovima stvara mržnju prema Srbima, stvara odbojnost prema Srbima i stvara Urođeno Zločinstvo Srpsko. Tako će pojedinačna i kolektivna svijest, malo po malo i nesvjesno, prihvatiti poturenu i podmuklu tezu da se sa tim Srbima ne može živjeti pod istim krovom.
Ali rješenje u tom trenutku završene mobilizacije neće biti otcjepljenje Bosne ili raspad BiH, nego će se ponuditi, kao prirodan tok stvari – okupacija, aneksija, eliminacija. Oluja.