IGRALONA
Ako bi se moralo promijeniti ime fudbalske igre onda bi moralo da se promijeni tako.
Barselona je večeras pokazala šta je Igra.
Igra je kolektivitet, mnogo više od totalnog fudbala Rinusa Mihelsa, mada je ugrađen u temelje, kolektivitet koji se pomjera, diše i pulsira jednim ritmom. Igra je sloboda da se pokaže sve što se zna. Igra je skromnost u usponu, u pobjedi, u nadigralaštvu, jer su igrači podanici i vjernici Igre a ne šepurani, paunovi i klovnovi. Igra je jednostavna krajnja usavršenost. Igra je dosljednost poštovanja svog umijeća, svog dostignuća i svog načina.
Stoga igrači, pa i treneri, ne dolaze u Barselonu. Ona ih uvodi. Mogu da uđu samo u takvu Igru ili nikako. Barselona je duh spasitelj Igre.
Večeras je pokazala najveći dio svojih umijeća. A njveće je da, i pored toga što ima vanzemaljca, Mesiju Mesija, nije igru orijentisala i ograničila na njega, kao što je to milion puta bilo u istoriji fudbala, igraju, gledaju i čekaju šta će uraditi neki genijalac, strijelac, kapiten. A najveće umijeće, ispoljeno kao skromnost i jednostavnost ljudskog bića uopšte, samog Mesije Mesija, u tome je što je odigrao najbolje na stadionu a ni jednog trenutka nije pokazao nefudbalskim gestom da je to tako. Onaj Realov šepuran bi hodao po vazduhu i pišuckao Gucci Guilty u sedam, osam mlazića, po cijelom terenu i tri prva reda publike.
Barselona je pokazala svoje gospodarstvo nad loptom, terenom i pasovima, sa samo jednom ili dvije lopte po du-sistemu. Ali je polazala i svoja druga znanja. Šut izvan šesnaest, presing kad je to potrebno, mirnoću u odnosu na nešto oštrije startove, povremeno, nekih igrača Mančestera.
Mančester Junajted je pokazao šta je gospodski fudbal. Nije mijenjao svoj lik najboljeg, najtehničkijeg i najkolektivnijeg tima na Ostrvu. Da je Murinjo bio trener, taj tim i igrači bi se izobličili u divlje zvijeri kojima je skinut kavez petnaest minuta prije meča.
Pokušao je Ferguson presingom da omete igru Barse. To je dosad jedini mogući korektan način. Ali presing ne može niko da igra devedeset minuta. I, presing ne omogućuje vlastiti koncept i Igru nego ide na slučaj da protivnik uđe u grešku. Osobina Barselone da ne odustane od svoje Igre, ovaj put je bila dignuta na viši nivo. Čim je Mančester malo posustao u presingu, preuzeli su svojih 60% posjeda. Potom sve igleda kao da i ja to mogu.
Ferguson je, bez obzira za žvaku i titranje šaka, pred kraj utakmice, mirno sjedio i znao je da će izgubiti. Možda nije znao da če igubiti ali je znao da je Barselona bolji tim. I on je rekao svojim igračma da igraju najbolje kako znaju i da pokažu najbolje što znaju. Ali to nije lako izvesti i to, uglavnom, zavisi od toga koliko ti protivnik dozvoli.
Stručno, MUN nije imao sredinu terena koja omogućuje jedinstveno disanje tima. Ta sredina je nadmoćna na Ostrvu ali protiv Barselone je podređena. Zato je Čičarito izgledao kao da sam ja u njegovom dresu. MUN nema tehniku i igrače da drži loptu i da transformiše teren i ritam u naizgled neskladnim potrebama. Na protivničkoj liniji šesnaesterca da umrtvi i uspori a onda eksplodira a na svom da ih koristi za preoblikovanje praznog prostora na terenu, i kod protivnika i kod svog mozaika, i da onda to koristi za vertikalni proboj. Ko bude gledao dobro, vidjeće koliko su puta, u pokušaju da sprječe ili stignu pasove, igrači Junajteda otišli pogrešno a jedan od saigrača im krenuo u očekivanu, pretpostavljenu, akciju ostavivši, tako, praznine u terenu, timu i igri.
I jedna sitnica. Čičarito i Runi još moraju da se uklapaju u ekipu i da se ekipa prilagođava njima dvojici, ako je to dugoročna orijentacija. Ali bez trougla sredine neće ići.
Finale je bilo vanvremensko.
Svako finale bez Murinja i Ronalda, izvrsno je.

HRVATSKA – GOTOVINA,
SRBIJA – VERESIJA
Moj susjed Čaprdan ima kratke političke komentare. Kad ga vikne Ketrin, uši se usjaje za kaljenje.
To je bilo povodom odlaska Ketrin Ešton kod Tačija u Nezavisnu Vojnu Bazu Kosovo Republjik.
Simbolika je teška i golema. Nakon trijumfalističkog hapšenja Mladića i eksponaže Srbije na svjetskoj pa i na Sienen sceni, Ketrin je otišla u Vojnu Bazu kod Komandanta Tačija. Dabome, oni koji su planirali ta putešestvija nisu imali kontakta sa Mladićem i nisu znali kad će biti uhapšen, ali je ovakav slijed događaja ponižavajući za Srbiju. Da je Srbija važna Evropskoj uniji, posjeta Kosovu bi bila odložena.
Ovako, ispostavilo se da Ketrin Ešton, i pored tog provokativnog odlaska na Kosovo, odatle šalje još i ključnu poruku Srbiji. Otprilike, Čestitala sam za hapšenje ali vi i ne znate šta vas sve čeka na putu za EU.
Prethodnog dana stigla je poruka, takođe iz Euareala, To što ste uhapsili Mladića, to je bila vaša obaveza i nemojte očekivati prinadležnosti, nagrade ili ustupke.
Politički analitičari, koji nisu ni do koljena mom susjedu Čaprdanu, izvikuju kako je Srbija birala po nju najbolji trenutak za hapšenje. Ma, Srbija cijelo ovo vrijeme nije znala šta će sa sobom a kamo li sa njima dvojicom, Karadžićem i Mladićem. Jedina istina je da ih se trebala odmah riješiti. Po potpisivanju u Parizu. A oni, da su kakvi ljudi, poubijali bi se istog dana, ili se predali. Ovako Srbija je samo gubila, gubila i sada ovim nije dobila ništa.
Malo pametnija je bila Hrvatska. A i sretnija. Franjo je na vrijeme dobio rak. A Gotovinu keširali nakon relativno kratke storije sa skrivanjem.
Zato sada imamo nesklad.
Hrvatska koja je na trajni izlet poslala trista, četiristo hiljada Srba, predala Gotovinu, koji njoj nije kriv ni za kakvo etničko čišćenje nego samo za šesnaest granata koje su pale u njive pred Kninom, sada je na vratima EU. Mada ja mislim da joj tamo nije sreća. U EU će samo ranije doživjeti bankrot. A Srbija, koja se jest riješila Šiptara, ali i Kosova cijelog, i dala Slobu, dala Rašu i dala Ratka, pred vratima joj je, i za vratom, više Ankara nego što je ona, Srbija, pred putokazom za EU.
Trajna osobina Srbije, a i Srba, dabome, jeste da najbolje vrijeme za nju uvijek prođe neopaženo.
Srbi, koji prvi to shvate, spašeni su.

BANJALUČKA KULTURA

– ZADAH TRULEŽI
Šta i kulturi može da učini Primitivno Srbovanje kojem je jedina veza sa srpstvom i pravoslavljem, mazanje bijelim lukom, slaninom i rakijom po čupavim prsima, vidljivo je u Banjalučkom pozorištu koje se zove Narodno pozorište Republike Srpske.
To pozorište je nekad bilo, za vrijeme Tita i Partije, i Franje Petrušića, refernetno pozorište sa glumcima koji su igrali i na drugim scenama i učestvovali u velikim filmskim jugoslovenskim projektima.
Danas to pozorište ne postoji. Nije registrovano u sudu. Danas niko ne zna koliko zaposlenih ima. Prema iskopavanjima koje je preduzeo novi direktor Nenad Novaković, ima ih 106, SIJ. Ministarstvo prosvjete i ostalog, koje finansira Pozorište, daje pare za plate i ostalo, nema taj podatak. Oni misle da ih ima 96.
U tom Pozorištu Zemunici rade ljudi, i plaćeni su, a nikada, ili skoro nikada, ne dolaze na posao. Neki i ne žive u Republici Srpskoj.
Pozorište Bunjište ima osam marketinških radnika i četiri pretplate za karte.
Ima više šaptača i dekoratera nego neki klubovio fudbalera.
Ima više vatrogasaca nego DVD Banjaluka. Vatrogasno Pozorište, STJ.
Možda ima i mrtvih četnika iz 47.
Direktor pozorišta, koji je iz Pedepea, to su oni nudiguzi koji Srbima prodaju Demokratski Progres, a koji je došao iz Esdeesa, a u koji je došao iz fočanskog sela Jabuka, STJ, naprimao je u to Pozorište Zgarište članove nekoliko porodica. Famelija, kako bi rekli kulturnjaci takvog ranga i takve majčine posteljice. Najviše je njegove famelije.
Nenad Novaković je tamo došao sam na ledinu u šikari iz koje reže krvoločne zvijeri Banjalučke i Srpske Kulture.
Banjalučko Pozorište Zvjerinjak samo je dio mozaika Banjalučke kulture koja sve više tone u glib mikroprovincijalizma, sokačkog sitnoklanovstva, vašarskog samoreklamerstva i stvaralačkog nadriljekarstva.
Ta, takva, kultura, vuče za sobom i kulturu Republike Srpske.
Ta, i takva, kultura jedino može na dnu da prokopa rupu u koju će da se izlije u ništa. Jer ništa i nije.
Drugi ljudi, kulturnjaci, po malim sredinama u Republici Srpskoj, bore se i napreduju. Jučer mi je došao do ruke zbornik radova sa naučnog skupa kojeg je organizovao Filozofski fakultet iz Srpskog Sarajeva, kažem Srpskog jer je to Srpska Kultura, i koji zrači ozbiljnošću tema i autora.
Analiziraju mnoge aspekte u segmentu Nauka i politika.
Čak i pojedinačne romane. Kecmanovićev, moj...
Kad sam kod romana, moram biti uvredljivo ličan.
Moj roman Prsti ludih očiju nije u sam vrh Nina i Vitala dopratila ta, Banjalučka kultura, nego Paralelkultura, Nepriznata kultura, ljudi koji su praktično podzemlje UBK, Usrane Banjalučke Kulture. Ljudi koji su skrajnuti, kojima se ukidaju katedre, kojih se deložira, koje se nipodaštava kafanskim giljotiniziranjem, teoretičari, profesori, književnici, slikari, galeristi... UBK je stvorila i protjerala u lilegalu cijele kordone stvarala, aktivatora i kreativaca.
Ne kažem, nije mom romanu trebalo prirediti doček na aerodromu. Ali ga je trebalo uvažiti kao mali dio banjalučke kulture. Sada, u UBK, ja ga više i ne dam.
Tom UBK vladaju politički prevaziđene babe. U Galeriji, u Muzeju... Sve redom protivnici aktuelnog političkog mozaika i opcije na vlasti u Republici Srpskoj. Možda se bunovan mogu složiti da je to znak demokratičnosti SNSD-a i slično. Ali moja temeljna politička postavka je da Hodže Ne Idu U Crkvu. Za njima ni zvona ne treba da zvone. Dođi i u kulturu kad tvoji dobiju glasove.
Više za Banjalučku kulturu i promociju Banjaluke učini Agencija Aquarius organuzujući Demo Fest nego sve političke Falš Babe i Djedovi u UBK.
Takva UBK je uspjela srozati Kočićev zbor, koga su Komunisti, na četničkoj Manjači, digli u tadašnje jugoslovenske kulturne visine, na borbu ulitanih bakova i trinaest praznih stolica pred mjesnom zajednicom kao dekor jadne književne nevečeri ili čega li.
Banjalučka kultura se mora obnoviti, osvježiti, podržati i osvijestiti.
Republika Srpska treba Ministarstvo kulture. Neće nas nikad niko prepoznati i uvažavati po nauci ili tehnolgiji, po protivgradnoj odbrani i turizmu... Može samo po kulturi. Jer, kultura vuče za sobom i naciju, i vjeru, i politiku, i demokratiju, i čovjeka, i Republiku.
A sve aktere i statiste UBK, Usrane Banjalučke Kulture, treba odvesti u Radni Logor Manjača ili slično, neka sade krompir ili sijeku zukvu. Ili, pak, u Trapistički manastir da rade. I šute.
Kao što šute decenijama.

BOLJE BATKO NEGO RATKO
Nisam ponosan što je uhapšen Ratko Mladić. Trebao je biti uhapšen mnogo prije. Ako je kriv. Ali pošto je sve trajalo toliko dugo, ozbiljno sumnjam u njegovu stvarnu krivicu. Ispašće da je tek nešto krivlji od Biljane Plavšić. Košto gledam očima. A Biljana je kriva toliko da ja, u odnosu na nju, imam hiljadu godina u Hagu.
Znam, kogod je optužen ili osumnjičen za ratne zločine, treba da na sudu dokaže svoju nevinost, ili mrsko tužilaštvo vinost. Ali, hapšenje Ratka Mladića poptuno je bespredmetno dok slobodno hoda, npr, onaj Bihaćki Palikuća koji se izdaje da je bio komandant Petog kirpusa Takozvane Armije BiH.
Za BiH i Ostatak Suživota mnogo je značajnije da je uhapšen onaj Ludi Batko. Jer se radi o konkretnim zločinima i konkretnom, po svemu sudeći, zločincu, mada još nije osuđen.
Sa Mladićem postoji, kao i dosada, opasnost od Opšteg Srpskog Plašta Krivice. Patrioti i Unitaristi će da mjesecima, i godinama, likuju o tome kako je Vaš Krvolok u Hagu. Njih nekoliko. Haški sud će uobiučajeno da bude nefikasan, kao i u svim dosadašnjim slučajevima. Suđenje može trajati dok Mladić bude živ ili dok BiH ne uđe u EU. Mada nema nekog tako dugovječnog a haškog.
Ali ni sam Batko ne može da doprinese mnogo. Na svakog Batka ide, možda petnaest, dvadeset, zločina koji nisu procesuirani i za koje još niko nije odgovarao.
Dabome, niko pa ni Ratko Mladić nema pravo da utaoči i ponižava Srbiju, Srpski narod i Republiku Srpsku. Poniženje je već u činjenici što je o tome na konferenciju za štampu morao Predsjednik Srbije.
Komandant vojske nije trebao da se skriva. Jer je vojska važnija od njega. Da ne pominjem ono istrošeno Moj narod.

NEMA REFERENDUMA
ALI NEMA NI BONA
A bez Bona Incko je ko ždrijebac bez Crvenbana.
Incko se danas raskrilio u Avazu. Neka se Dodik smatra pobjednikom ali Referenduma nema.
Iz čega izvlačim da je Incku, a i drugima, važnije da nema Refrenduma negao da u politici nema Dodika.
Kada je jedan od srpskih boraca, pripadnik Zemljanih Belih Orlova, na Savi, 93. u zimu, zapucao na hrvatsku stranu, preko Save, onda je neko s one strane, u tamnu noć, povikao Čedo, nemaš struje. Nema struje al nema ni Muje.
Tako je Čedo onomad shvatao Rat.
Pogrešno. Kao i Incko sada Mir.
Za Incka, i za druge, bolje je da ima i Referenduma i Dodika. Da misli dobro Bosni i Hercegovini, on bi došao umjesto Lejdi Ešton i sa Republikom Srpskom i Dodikom razgovarao o tom problemu pravosuđa. Pa ako ne može da se dogovori, javno izjavio da onda podržava Referendum. Neka građani kažu šta misle. I oni u Saraju bi to trebali podržati. Ali pošto Incko, i oni njegovi, to ne razumije, ne želim da mu objašnjavam. Ni za kakve pare. Jer ne mogu reći ni da će mu se samo kazati.
Nakon cijele operacije, mogu da pokupim mrtve i saniram bojište:
• Ima Referenduma. U Republiku Srpsku je ušao na Velika, Briselska vrata.
• Ako Incko, ili njegovi, sljedeći put dovedu Republiku Srpsku do Referenduma, neće niko iz Brisela potegnuti u Banjaluku da spašava. Tada bi to bilo poniženje za Brisel.
• Nema više onog autoriteta Takozvanog Suda BiH i Takozvanog Tužilaštva BiH. Doduše, nije ga mnogo ni bilo.
• Nema više Incka i Ohaera. Nikada ne špekulišem o budućim potezima.
Pošto Incko kaže da dobija esemsove iz Republike Srpske, i da uglavnom ima podršku, kao što ga podržava i otpozicija, evo i ja se pridružujem. Nek zaradi Telekom.
Dragi Vali, evo dobro sam kao što i tebi želim sve najbolje. Ne idi na vjeronuaku, idi na kurs algebre. Pozdrav uz stari nehrišćanski poklič Triput Pet Sedamnaest.

JOŠ ĆE ODZVANJATI
JASENOVAČKA
JEKA LELEKA
Totalitarizam Srebrenice je neumoljiv. Kogod pomene Srebrenicu u bilo kom kontesktu, od Srba, a da prethodno ne kaže: Mi, Srbi, koji smo najveći zločinci, genocidatori i istrebljivači na svijetu... osuđen je na javni linč. Oni koji na ovaj način sakate svoj narod, muslimanski, Ovdje, a od njihove Bosne i naše Bosne i Hercegovine, stvaraju Jamu Kosturašu u koju svakodnevno slažu žive ljude i njihove svijesti, njihov otpor kolektivnoj krivici, fašizaciji, podivljačenju i najcrnjem mirnodopskom getoiziranju i holokaustaštvu, od zla čine mrežu za lov na ljude Srbe.
Milorad Dodik je na naučnom skupu o Jasenovcu, u Banjaluci, a jedna od milion tuga Jasenovca je i to što je jedini njegov brižnik mrtvih duša ostala Republika Srpska, oni koji Nikada, ali Nikada, neće priznati Kosovo i oni koji u Jasenovac moraju samo jednom godišnje da odu radi slikanja, nemaju interesa za srpske i pravoslavne masovne pomore iz Drugog svjetskog rata, rekao je da je strah od Jasenovca doveo do mnogih događanja u bosanskohercegovačkom građanskom ratu, pa i do Srebrenice.
Ustali su razni dežurni skretničari u napad na Dodika. Usrani Slavo Kukić, kukumajkoprofesor nečega odnekle, inače zlajoljubac i sarajjaslar, veli da se u Jasenovcu jest dogodio zločin...
Zločin. Onda su Mladićevi u Srebrenici samo udarali klepke.
Ne mislim da branim Dodika, već će on njih poslati u 3LPM.
Ali je jedna od sljedstvenih niti događaja u građanskom ratu jednog dijela hrišćana i cijelog dijela muslimana protiv pravoslavaca, svakako i taj strah od Jasenovca. Podsjećam samo da su Srbi odvođeni i istrebljivani u tom logoru, kojim bi se podičio i Treći Rajh, bez ikakvog razloga osim gole fašističke i nacističke potrebe da se istrijebe oni čije tlo treba za ustaške arijevce kao njihov životni prostor.
Poznato je šta mislim o Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću, o njihovoj krivici pred srpskim narodom, i o njihovim hordama šumnjaka, srbljaka i amatera politike a krvoloka istorije. Ali, da nije bilo njih, cijela BiH bi bila pretvorena u Jasenovac. Da nisu osnivane te SAO i da nije osnovana Republika Srpska. Da nije bilo Vojske Republike Srpske. Kako se ponašala upišana JNA i kakve su se kame oštrile ovdje, ne bi se ni za srpske grobove znalo.
A Srebrenica. Jeste, svakako je posljedica i Jasenovca. Dabome, ne direktna. Ali, da li neko misli da može konstantno uništavati jedan narod, satanisati ga, proganjati, suditi, javno fašizirati, samo zato što se u njemu pojavio neki Slobodan i neki Radovan. Koliko znam, u predvečerje Drugog svjetskog rata nije bilo nikakvog Slobodana Miloševića i Paljanskog Krvoloka. Pa Jasenovac.
Teška srca kažem. Bolje da se pojavilo još čitava divizija tih Slobodana i Radovana, nego da su opet Srbe vodili u Jasenovac. Ovaj put bi to bilo definitivno.
Svaki akt prema nekom narodu ostaje zapisan u kolektivnoj svijesti. Znaju to i oni koji od Srebrenice prave nacionalnu armaturu i uveličavaju je do beskonačnosti. Znaju i da je za Srebrenicu kriv Alija. On je žrtvovao mir. Šta je mislio, i oni koji su pošli za njim, da će se u šumama i gorama brati kaćun i ljubičice.
Tako je u srpskoj kolektivnoj svijesti ostao Jasenovac, ničim neskrivljen. Tito, kome je danas, kobiva, rođendan, i koji je doista imao poštene radničke, kumrovečke, komunističke namjere za sve narode ovog prostora, koji će se poslije pokazati kao izvraćeni kolektiviteti nezaslužni onog što im je on stvorio, pokušavao je i Jasenovac, ali i druga zlogrotla, pritajiti, prikriti, ublažiti, ne bi li mi postali ljudi. On je umro a mi nismo nastavili terapiju. Mislim da je bolje bilo da se za svaku godišnjicu Jasenovca javno strijeljao jedan ustaša, dok ih ima živih. Bilo bi to pročišćenje i za Srbe i za Hrvate.
Ovako, danas samo kukuca Kukić. Bio je zločin!
Posljedica Jasenovca je, svakako, narodna pjesma Nikad više zajedno. Nisakim. Odaberi put. Meni ne staj na put. Podijeli sve što se može podijeliti. Kad ćaća rikne, stariji sin dovikuje mlađem u dnu njive Umro je. Mlađi dovikuje sa dna njive Ja ću ovaj dio do rijeke.
No, bez obzira što dioba još traje, i poslije nje biće jeke Jasenovca. Srebrenici, samo onima koji nisu dirali pušku, vječnaja pamjat. Moja suza im ne može pomoći ali mogu iskreno, vojnički, plakati za njima, kao i za svakim drugim civilom kojem su život oduzeli ratovi Ovdje.
Da li će i drugi ikada plakati za Jasenovcem.
Te jeke ne čujem.

SUSRET VETERANA BIJELJINE I BANJALUKE
Zahvaljujući šanskom prijateljstvu sa Željkom Milićem iz kluba Sloga junajted iz Bijeljine, organizovali smo susret veterana fudbalera. To je prvi takav susret na relaciji Bijeljina - Banjaluka.
Ovo je naša zajednička fotografija na stadionu koji izazaiva divljenje. Tako uređen teren u jednom malom siromašnom klubu, ostavljenom od vlasti i zvaničnika, teško se može naći na nekom drugom mjestu.
Bili su bolji od, 2:1, ali čekamo ih na jesen u Banjaluci. Osveta će biti teška i nemilosrdna. Pivo - meso, meso - pivo.

Skoro svi u ovom timu su nekadašnji igrači "Krajine". To je, dakle, ekipa, iz koje sam krenuo u veliki beli svet. Prvim fudbalskim znanjima pokušavao je da me nauči Božidar Žobi Petrović. Zajedno sa mnom internacionalci su postali i Milišić i Cvetanovski. Drugi s desna, do mene je Dule Milišić, poznat po tome što je htio da zatraži azil u Italiji jer je mislio da neće moći ostati živ od moje priče o Golu u Madridu. Srećom, u Rimu bile neke demonstracije pa se nije moglo do vlasti a i ja nisam neki davež. Al' što sam dao gol u Madridu. Pitajte Duleta.

Trio "Desno koljeno".
Tri generacije FK Krajina Banjaluka: Rajkula, Lola, Deki.
Svi imamo povrijeđena desna koljena.
Ali, Prozor noćas mora pasti.

PROMOCIJA "PRSTIJU"
U FRANCUSKOJ 7, U BEOGRADU

Moj roman "Prsti ludih očiju" doživio je još jedan veliki uspjeh. Promovisan je u Beogradu, u Udruženju književnika Srbije, u čuvenoj Francuskoj 7.

Zahvaljujući mnogima koji su se angažovali, od izdavača, Nikole Vukolića, do Predstavništva Republike Srpske u Beogradu, Mlađena Cicovića i njegovih saradnika, kwigoljubaca iz Udruženja do tajnovite mecene bez koje ne bi svega bilo, promociji "Prstiju" je prisustvovalo mnogo književnika, kulturaktivista, novinara i umjetnika.

IZVINJAVA SE MRTVA
TELEVIZIJA BEOGRAD
Televizija Srbije se izvinila gledaocima svoje i susjednih zemalja za sve neljudskosti koje je priredila tokom nesmotrenih ratova bratstva i jedinstva.
Nije baš jasno šta je Srbija htjela da postigne ovim izvinjenjem. Jer nije jasno kakve veze ima RTS sa Televizijom Beograd. I današnja Srbija sa opštim ludilom na jugoslovenskim prostorima, pa i na srbijanskim. Srbija nije sretna zemlja. Koliko vidim, jedino ona ne slavi nezavisnost, dan postanka, godišnjicu, kao sve ostale zemlje i vojne baze na ovom području. Iako je Srbija nastala nakon tih događaja kojima je doprinijela i TVB.
Sve što se događalo na tom jugoslovenskom području višestruko je međusobno povezano i uslovljeno. Svako ponašanje jednog naroda imalo je uzroke u ponašanju drugih naroda kao i posljedice kod tih naroda. Ali posljedice njihovog ponašanja. Televizija Beograd je nesporno bila idiotska televizija. Kao i Politika. I druge novine. Ali i Televizija Republike BiH, ili kako se već zvala ta Hadžifejzovićeva demokratoidna antiagresorska i antičetnička kutija. Pa Oslobođenje, Sarajevsko. Ono je, doduše i danas idiotsko. Čast Bazdulju. Pa onaj Đogo. Pa HRT.
Šta su, dakle, radili novinari kad je na koljena pao komunizam.
Ostvarili su svoju vjekovnu želju da budu društveno-politički radnici. U komunizmu su imali mjesto negdje na kraju agitpropa. Oni koji su htjeli nešto da rade, i da rade kreativno, mogli su. Oni koji su bili u Komunistu, Borbi i slično, divili su se Pozdercima, Mikulićima, Slobama i sličnim spodobama. Onda je došao slom. I svi su dobili priliku da postanu državotvorni, nacionaltvorbeni, patriotski, slobodarski, šturmbanžurnalisten... I iskoristili su je. Pokazali su svoje decenijske komplekse manje vrijednosti, minitestisizam i svoje idolopoklonstvo politici i političarima bilo koje ideologije i vrste.
Tako je bilo i sa Televizijom Beograd. Ti Mikrotestisisti nisu ih imali da politici i Slobi kažu da će raditi profesionalno. Nisu smjeli da Braci Kertesu kažu bilo šta. I drugim raznim Slobinim suknjašima. A ta velika televizija je imala potencijala, imena, pameti i profesionalnosti.
Ni sada RTRS nema muda. Umjesto da kaže Jebite se sa svojom istorijom, i sa njom i međusobno. Mi nemamo veze sa tim. Mi smo javna televizija. Mi radimo profesionalno. Ni po Tadiću, ni po Nikoliću.
Nešto se čudno dešava sa srbijanskim mudima. Kao što je Slobo onomad imao ih da TVB, i svim ostalim, zavrne ih i pretvori ih u jajca, Nemoj po jajca Djole, tako i sada jedino Dačić ima muda. Kosovo treba podijeliti. Ako je to još uopšte moguće. Svi drugi, Nikad, ali Nikad, heće priznati Kosovo.
Ovo sa izvinjenjem je tipična srbijanska, da ne kažem srpska, jer ima Srba i izvan Srbije, bezmudaška situacija. Šumadijski fol. Nepotrebno i minimalno. Nepotrebno, jer, kada su svi okolo Srbe etiketirali sa Četnik, zašto bi se iko ikad izašta izvinjavao.
A minimalno je, odnbosno nedovoljno je, jer je ta ista TVB, i njen Slobo, takve zločine činila Srbima sa ove strane, da sto izvinjenja nije dovoljno. Objaviti egzodus Srba iz Hrvatske u 27. minuti Dnevnika, nakon gologuzičaja sa Ade Ciganlije, za streljanje je, bre.
Ovako, ovo je na nivou Gluvog Glamočkog koje Srbija igra sa Turskom i Silajdžićem. Dobro, sada sa njegovim dublerom.

JASMILA,

SAVJEST KOSMOSA, STJ
Sarajevski režiseri, pošto nešto takvo bosanskohercegovačko ne postoji, Jasmila Žbanić i Haris Pašović, pisali su Kanskom festivalu, njegovom Nadzornom odboru, i protestovali što su sa festivala nogodupirali nekog Danca koji je hvalio fašizam a Srpskog Režisera Kusturicu nisu ni prozvali da recituje mada je poznato da on čak i pjesme pjeva o Radovanu koga Haški sud sudi za „genocid u Srebrenici“ i „masovna ubistva nesrba u zarobljeničkim kampovima širom Bosne“.
Nekoliko prethodnih činjenica:
• Taj Jasmilin Radovan još nije osuđen
• U Srebrenici se nije dogodio genocid
• Ne zna se šta su nesrbi
• Šta bi moglo značiti „širom Bosne“ kad Bosna ne postoji, osim one rijeke.
Ako se to dvoje izdaju za režisere, turobno je.
Razumijem da je Kusturica tamo, na tom Tepihu, izvodio Tri prsta ali ne razumijem kakve to veze ima sa Dancem Larsom von Trirom. Osim ako Tri prsta u očima Jasmile i Harisa nisu čisti fašizam.
Čak i to što Kusturica negdje nastupa u pjesmi o silasku Raše sa planine, ili slično, nema nikakve veze sa Kanskim festivalom.
Da li sarajevski rediteljski dvojac smatra da Kanski festival treba da konotroliše ponašanja filmskih umjetnika tokom čitave godine. Čak i njihovu privatnu pisanu komunikciju sa tetkama.
Monstruozno pismo Jasmile i Pašovića, mada ne znam šta će Pašović u duetu sa tom Nejasnilom koja je dobila tek neku političku filmsku nagradu, kao i onaj „osakrovac“ Danis, i umislila da je stvaralac, samo je dokaz o tome kako je lažirana muslimanska sarajevska predstava o tome kako su Srbi zločinci i agresori a Sarajevski Nesrbi patriote, šehidi i divjaci, Slobodari, Stvaraoci, Humanisti, trajno promijenila pojedinačnu i kolektivnu svijest tog svijeta iz Geta Žrtve.
Kako vrijeme prolazi, a Žrtva pada u zaborav, sve će više biti ovakvih postžrtvetnih traumatskih poremećaja. I umjesto konkretnih krivaca, sve će se više optuživati srpski kolektivitet i fokusirani pojedinci koji nemaju nikakve beze sa ratom.
Zamislite pomračenje uma jedne Jasmile: dok smo mi ovdje ginuli on je snimao filmove.
A koliko znam, ni Slobodan Milošević, koji ih je „sponzorisao, kako piše dvojac Kanu, nije nizašta osuđen.
Da li to neko misli da je Alija bio manji zločinac od Slobodana.
Priznajem da je bio bolji čovjek. Nije pio viski kao što ga je Sloba lokao.
Taj lažni stereotip o Žrtvi viševjekovna je podloga za mržnju svega što ima veze sa Srbima. Doći će vrijeme kada Srbi neće smjeti ni na međunarodni aerodrom. Njihov prapraprapra... bio je vojnik u banjalučkoj Drugoj lakoj brigadi, koja je bila dio Vojske Republike Srpske dok je u Srebrenici bio genocid.
Ako se to dvoje smatraju stvaraocima, pogubno je.
U svakoj blažoj varijanti i prilici, ta ista Jasmila, sa Harisom, oči bi vadila da neko kaže da je Kustirica srpski ili srbijanski a ne Bosanski Režiser. Samo da Kusturica malo mrdne repom. Ali u ovoj prilici centroregionalizma, kosmosokaštva i sarajcentrizma, tog konglomerata pomiješanih vrijednosti u glavama dvoje reditelja, ko može zamisliti šta je u običnim glavama, Kustirica je „srpski režiser“ jer crnji biljeg ne postoji.
Neko bi trebao savjetovati Snaši Jasmili da se počne baviti vezom kuhinjskih krpa, bibliotekarenjem ili podučavanjem iz geografije.
Ovi svjetski poslovi neće ići. Kusturica ima tih prstiju čudo jedno.

TROJICA SEPARATISTA
NA MJESTU GDJE
JE BUDVA
Kad se šćaše po zemljici čjornogorskoj, sila nezavisna, neprofitna, bivša, separatistička. Pa čadore postavljahu a najveći čador za Bila Kosovskoga.
Dakle, skupili se u Budvi, Milan Kučan, Milo Cetinjski i Burduš Meske, drugi predsjednik Hrvatske, što se hrvatska usrećila sa dugovima, sa Sana Derom, sa EU, ali što se usrećila sa drugim predsjednikom, drugi mačići se u vodu bacaju, i skupio se i Bil Klinton, Spomeničar sa Kosova a sve pod okriljem dobrotvora, izvjesnog Atlasa, u forumu nezavisnih i neprofitnih „Balkanska inicijativa“.
Neprofitni. Njihov profit je krv, rat i teritorija.
Na toj sesiji je Burduš Meske ponovo iskazao brigu za Hrvate BiH. Marš u Sarajevo. I za Beograd. Treba i oni svojima da kažu isto. Sugerišući, valjda, da je On Zagreb. Znači, Mesić je za jedinstvenu Bosnu, ne samo, i jednostavno, za očuvanje teritoriojalnog integriteta.
Milo Cetinjski je iskazao stav da Makedonija mora da ostane jedinstvena.
Milan Kučan, Separatist sa Južne Strane Alpa, rekao je da BiH više nema vremena i da Mir nije dovoljan. Moja lična analitičarka kaže da to znači da Dejton više nije dovoljan.
Tužni budvanski skup bivših Jaslara može da se tumači jednostavnim filozofskim jezikom. Došli po lovu. Pričam, dakle naplaćujem.
Može da se tumači i kao sastanak poslodavca i lokalnih istorijskih nadničara. Barem je dijelom jasno za koga rade.
Može da se tumači i kao Žal za Moći.
Apsurd skupa Gdje Je Budva, međutim, u tome je što se tamo Stari Fosili zalažu za geoteritorijalizaciju potpuno drugačiju od one koju su sami proveli i za koju su nagrađeni. Sve mi se čini da je Meske izabran za predsjednika Hrvatske ne zato što su birači mislili da je bolji od Budiše, nego kao nagradno putovanje u legendu za Beogradsku Rečenicu. I ona dvojica su nagrađivana, samo mi je dosadno da to obrazlažem.
Njih trojica su podijelili sve što se moglo podijeliti, ko da sam ih ja pravio svu trojicu. Sada bi da očuvaju teritorijalnu jedinstvenost. Slabi ovčari za jebena balkanska stada.
A i poslodavac im, Bil Klinton Santa Monika, ima moždanu osteoporozu. Čitavo vrijeme u Budvi pričao kako mu je lijepo u Makedoniji.
Kao kad je senilni Ronald Regan, kao aktuelni predsjednik, u Brazilu rekao da pozdravlja narod Bolivije. Nije Bolivija, došapnu savjetnik. Izvinjavam se, pozdravljam narod Kostarike a sutra ćemo u Boliviju.
Jadna je sudbina onih nasobina za čiju jedinstvenost se zalaže Budvanska trojka, četvorka.