ŠTA JE SA KAMPANJOLOM
Pitali me mnogi.

Evo, radim. Biće, biće, štonoreko pokojni fotoreporter Oslobođenja, samoupravnog, predratnog, Vojo Garić.

Nisam poslušao pradjeda Tomana: U godini izbora nema autoreparaturnih radova.

Ipak, mnogo je urađeno. Vrata, blatobrani, hauba. Lakirani, ubijaju živu silu. sada radim donji postroj. majstori znaju koliko puta treba prijeći istu površinu, vodom, kompresorom, antirostom, četkom, temeljnom, lakom...

Sljedće godine, to vozilo Ljubavne plave armije, pojaviće se na cesti.

MARKS IZGUBIO BITKU PROTIV KAPITALA
Deni Rodrik, profesor političke ekonomije na fakultetu Dž.F. Kenedi, u sklopu Univerziteta Harvard, i drugi američki intelektualci, ako takva masa postoji na tom kontinentu, izuzimajući Čomskog, imaju iza sebe reference, karijere, knjige, bestselere, blogove, nobelove nagrade... ali ne razumiju finansijsku i ekonomsku stvarnost i praksu amerike. Niti utiču na nju. Niti ih bilo šta ko pita.
Oni, onda, već decenijama, prežvakavaju, razžvakavaju, preživaju, glabaju, ili su protiv i izbacuju ga iz jasala, ili su za Kejnsa. Njihove rasprave se uglavnom svode na opisivanje onog što okorjeli nedostupni kapitalisti smatraju bitnim. U stilu: ako bi smanjili poreze ovima to bi dovelo do potražnje onoga a ono proizvode oni koji bi tako dobili veće zarade i uložili ih u potrošnju onoga, dijelom, a dijelom u hipotekarne kredite koji bi potakli onaj sektor u kome bi nova radna snaga dobila mogućnost za potrošnju onoga čiji sektor stagnira već duže vrijeme.
Profesori političke ekonomije još veći su sljepići. Oni su ideologizirani zašifrovani monoliti. Robuju ekonomiji demokatije i demokratskoj ekonomiji bolesnije nego nekada komunistički opravdači gasudarstvenog plana.
Deni Rodrik, u jeku propasti u americi, kada Fed, američka narodna banka i Ben Bernanke, umanjuju procjene ekonomskog oporavka, shvativši da nije dovoljno da Džon i Beti, sa 47. prigradskog avenijskog puta, pošto su ostali bez kuće koju su uzeli na krediti, ovog mjeseca triput odu do samoposluge i tako daju znak da potrošnja raste, sere o tome da autoritarizam i privredni rast ne idu zajedno.
Za jednog profesora sa Harvarda taj tekst, iz arsenala Project Syndicate, nije ništa drugo do kanalizaciona ekstrakcija prije prečistača otpadnih voda.
Demokratije omogućuju mnogo veću ekonomsku stabilnost. Na svaku autoritarnu zemlju koja je uspjela brzo da napreduje, postoji nekoliko koje to nisu. Kineska KP i dalje čvrsto drži u svojim rukama nacionalnu politiku i sliku o ljudskim pravima obilježenu učestalim zloupotrebama. Autoritarni režimi proizvode ekonomije koje su krhke. Budući naprdak Kine zavisi od toga da li će uspjeti da otvori svoj politički sistem konkurentnim sistemima.
To su analize Rodrika sa Harvarda.
Da je ovo napisano prije petnaest, dvadeset godina, možda bi i imalo nekog odjeka kod studenata prve godine ekonomije na regionalnim privatnim fakultetima zaostale istočne Evrope.
Danas, nakon kraha američke ekonomije i banaka kojima je država, bez obzira što se to zove Demokratija a tepa joj se Obama, dala više od hiljadu milijardi dolara, i koja zavisi od Kine, jer ako Kina povuče samo dva ekonomska poteza, amerika bi zauvijek propala, pisati ovako s visoka, sa demokratoidnog, autoritarnopotrošačkog pijedestala, anintelektualno je.
Mada nije razumljivo zašto Rodrik i drugi Putina i Kinu svrstavaju u autoritarne režime, Kina je upravo dokazala da ekonomija nema nikakve veze sa ideologijom. Svaka ideologija može sve da upropasti. Planska ekonomija nije propala u SSSR-u nego je propala antipraktika ideologije. U kini, pak, održale su se i praktika, vrtoglavo napredujući, i ideologija. Kina je dokazala da Marks nije bio pravilno shvaćen. Jedni su ga ideologizirali a drugi satanizirali. Radi se o tome da ga se ekonomski protumači. Marks nigdje nije tvrdio da će komunizam proizvesti ekonomski raj niti da će ekonomski raj proizvesti komunizam. Samo je analizirao kako bi to dvoje funkcionisalo na jednom mjestu. Pri tome je koristio univerzalne kategorije, rad, novac, promet, novu vrijednost, višak vrijednosti, koje nemaju nikakve veze sa komunizmom jer ih komunizam nije ni rodio ni pokopao.
Rodrik i drugi ideologizirani apologeti ekonomije totalitarnih korporacija i monopolnih banaka, raspravljaju o diktaturama kojima nikada i nije cilj da razvijaju ekonomiju. Rusija i Kina to nisu. Diktatura se uvodi radi krvi a ne radi ekonomije.
Ekonomija amerike ne poznaje jednu veoma važnu kategoriju, odgovornost prema društvu. Dopustiti da milioni ljudi propadnu i izgube svoju imovinu i radna mjesta, društveno je neodgovornije od kršenja ljudskih prava, po skali Zapada. Jer ono što su ljudska prava u americi, u Kini su anarhističke i rušilačke alatke.
Pored društvene odgovornosti, danas nema demokratije na punktovima Zapada, kao što su Barclays Capital, Citty group, propale banke, BP... zdravstveni sistem, socijalni sistem, industrija ratnih nacionalnih interesa... Pričati drugima da to donosi demokratiju i ljudska prava, ili da će ljudska prava i demokratija donijeti nešto drugo od američke propasi, naučno je neozbiljno a politički nelegitimno.
Budi dobar s Kinom, Rodrik.

NEKULTURNI SLOVENAC I DOBRI DOBRICA
Već četrdeset godina čitam novine. Dosadile mi. Znam šta će da napišu. A kako se bavim ovim poslovima dnevne političke mješalice, znam i šta će ko da izjavi. Odavno sam prevazišao blok čitanje silazeći niz stupac cik-sak linijom. Sada novine samo gledam i uočavam ključne riječi. Naprimjer: Ognjen. Stomaraka. Mihajlica. Pička. Jedna.
Gledam, tako, večeras Sandžački Danas, koji izlazi u Beogradu. Srbin. Demokratija. Belgija. Ništa nisačim. Nazad, u fazu konstrukcije plana, što bi rekao kojot koji nikad ništa da ulovi. Dobrica Milovanović, pomoćnik gradonačelnika Kragujevca, bre, izvestilac Kongresa Saveta Evrope o stanju demokratije za Beligiju i Nemačku. Idi, bre.
Kaže Dobrica, aplicirao za to mesto izvestioca. Tender, jebote. Posao izvestioca podrazumeva upoznavanje sa stanjem demokratije i ljudskih prava, posete, razgovore, podnošenje izveštaja. A nakon toga rezolucija, deklaracija, ako treba.
Za Belgiju, što me zanimalo naročito, dobriči Dobrica natenane. Flamanci uslovljavaju kupovinu nekretnina na svojoj teritoriji poznavanjem flamanskog jezika. Šta ti je dostignuće. Da su Srbi i Srbija znali da uslovljavaju Šiptare da, prilikom kupovine zemlje od Srba na Kosmetu, kažu baklava, ne bi danas Kosovo bilo većinsko šiptarsko nego bi sva Srbija, zajedno sa sve Tadićem, uzvikivala: Mi nikada, ali nikada, nećemo posegnuti za teroitorijalnim delovima Albanije. Umesto... znate vi dobro šta.
Dobrica mirno besedi o svemu kao i o činjenici da je Kongres Saveta Evrope u decembru 2008. na osnovu njegovog izvještaja, usvojio Rezoluciju kojom je Belgiji naloženo da svoj zakon o lokalnim izborima prilagodi Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi.
Nigdje Dobrica ne kaže: Belgija mora da raskrsti sa svojom prošlošću, Belgija mora da se odrekne..., Flamanci moraju da se izvinu Valoncima..., Valonci treba jednom za svagda da...
I tu se sjetim Jelka Kacina. I on je neki izvestilac. Ali ni sličan ovom Srbinu Dobrici, Četniku jednom. Ko zerdelija banani. Razmišljam da taj SE nije uveo novi rang, Jurišni izvjestilac. Pit bul izvjstilac. Sunce ti ne jebem. Nisam primijetio da Kacin razgovara, posjećuje, konsultuje se. Samo sere. Ubija živu silu sasređenom vatrom. Srbima na celom porodičnom drinskom stablu izmetence zamre i sledeni se od straha kad se Kacin sprema da nešto izjavi.
A Dobrica onako dobar, smiren čovek, obrazloži, konsultuje se, proverava pa onda izveštava. Sada ga stalno po Evropi zovu da drži predavanja, iznosi primere, učestvuje u raspravama na zadatu temu. A od Kacina svi bježe kao od usrane ponjave.
Kako to da je Kacin Slovenac tako nezgrapan i nekulturan a Dobrica Srbin Srbijanac tako europljanin i intelektualac.
Biće da su kod Jelka Sa Dna Kacina u pitanju psihodelije iz mladosti rane. Predmržnja. Predrasuda. Naciosadizam. A kod Dobrice evropejstvo Svetozara Markovića, npr.
Kad slijedeći put vidim Kacina, maršnuću ga.
Marš, bre, u Srbiju i nauči se uljudbi o demokratiji i ljudskim pravima.

KAKO RAT PRETVORITI U LJUBAV
Ljudi, uglavnom, nemaju pojma o ratu. Iako ga vole, kao nekog svog.
Rat je u ljudskoj prirodi od samog nastanka. Rat je u prirodi svakog živog bića. U rat se ide najnormalnije. Ljudski. Samo su pripreme i predigre za rat neljudske. Na scenu tada stupe krvožednice, krvopije, krvožderi i mrzitelji i odigraju svoju ulogu prizivanja krvi, kame i metka. Poslije, kad sve uđe u svoje kolotečine, njih nema nigdje. Ni među herojima, ni među poginulima.
Nisam ni ja imao pojma o ratu. Mislio sam da je rat istorija. To su epske skaske o velikim bitkama. Prozor noćas mora pasti. Čerčilovi memoari. Staljingrad. Paton: ne gledajte da poginete za svoju zemlju, natjerajte one Njemčuge da poginu za svoju. Kada je đavo došao i po mene, vidio sam da je rat tu, pod mojim lijevim pazuhom iz kojeg je počeo da izbija hladan znoj. Igrao sam tada fudbal i imao snage za tri utakmice. Jednom sam, za opkladu, odigrao šest puta po poluvrijeme. Na velikom terenu. Ali, tog dana u Kasarni Kozara, moje noge su počele da se vuku po zemlji i nisam ih osjećao. Gledam krišom u druge. Njima ništa. Svaki drugi ima politru u njedrima. Povucider brate. Pričaju o onoj stvari. Niko i ne pominje sutrašnji dan na krvokoti sa koje se već mjesecima vraćaju samo mrtvi i ranjeni.
Idu u rat ko na ladno pivo.
Kada sam dospio tamo, u samo srce rata, u blato, krv i smrad, pružio sam smrti ruku. Kad dođe vrijeme. Kad dođe, nema potrebe da se plašiš. Jebo te taj znoj. Budi čojek i u ratu. Ne misli na mene. Ja, smrt, mislim na tebe. I za tebe. I za sve vas. Kad ti ideš putem, ja idem njivom. Kad ti šumom, ja potokom. Samo ako pomisliš na mene, tu sam. Ako ne misliš, siguran si.
U tim dugim noćima, u tom betonu mraka, bez svjetala na domet haubice 130 mm, razmišljao sam o tome šta može da spasi dušu ratnika. Metak ne može pogoditi svako tijelo ali rat je nevidljivi puškomitraljez koji pogađa svaku dušu. Mislio sam da je ljubav, možda, jedina zamka spasa. Poslije sam napisao roman Prsti ludih očiju u kome je smrt protkana ženama i ljubavi. Deset godina sam razmišljao o tome kako rat pretvoriti u ljubav i tako ga zauvijek zatrpati u grotlo usijanog vulkana, poklopiti ga nerazorivom gromadom. Trilogija o pretvaranju rata u ljubav podrazumijeva i drugi roman Gradina slobodnog seksa. Na malom ostrvu žena i vina. A kao kraj, za sirotane i kraljeve, samo za nju i njega, slučajne sretenike iz prvog romana, Cicvara i med. Beskrajni dani bez riječi. Samo ljubav i osjećanja.
Za dvije, tri godine, napisaću to, mislio sam. I smiriti se. Što sam mogao učinio sam. Bio sam u ratu a napisao sam Cicvaru i med. Beskrajni tok ljubavi bez riječi o ratu, bez mržnje, bez zavirivanja u dokumente ko si i odakle si. Bitno je da si iz ljubavi.
Onda, jučer, u Njujork tajmsu naletim na članak Budućnost e-knjiga u savitljivom obliku. Razvijaju se savitljivi čitači knjiga kao tehnološka revolucija nakon Amazonovog digitalnog čitača Kindl. Nikolas Negroponte kaže Gotovo je sa knjigom u papirnatom obliku. Dobro, i Nobel je mogao da kaže, nakon pronalaska dinamita, Gotovo je sa kamenom u kamenitom obliku. Pa nije bilo gotovo. Napisaću ja svoju trilogiju dok to stigne do nas. Sam sebi velim.
Ali, onda me ubila rečenica Razvijaju se savitljivi digitalni čitači knjiga koje ćete moći ponijeti u džepu čak i u rat.
Ljudi ne odustaju od rata. Kudgod ih vodio tehnološki vod njima je bliži ratni vod. Sve što izmisle u miru, iskoristiće u ratu.
Bio sam u pravu, onog dana u kasarni. Danas nisam. Nemoguće je pretvoriti rat u ljubav. Ljubav u rat, možda.
Svejedno, završiću Cicvaru i med i neću više pisati romane ni ići u rat.
Prozor nek padne ćaći svom.

GDJE RASTE TERORIZAM
Mlijeko raste u frižideru. Droga raste u Kolumbiji. A, mam, gdje raste terorizam. U Republici Srpskoj, kćeri.
Republika Srpska ne želi da pokloni sve svoje, i policijske i bezbjedonosne, nadležnosti na Sarajevo, što direktno generiše terorizam u BiH.
To je američko porodično-departmentsko viđenje svijeta terorizma i glavne talibansko-alkaidske uloge Republike Srpske u BiH. Godišnji izvještaj Stejt dipartmenta pisan je starosarajevskom glagoljicom unitarističke otomanske raskošnosti. Te ocjene napisane su ovdje i onda nebrojeno puta fajlirane i kopirane dok nisu pristigle kao ispečene i ispeglane za konačni, ekspertski izvještaj o stanju terorizma na području Naseobine.
Mislim da oko toga ne treba da se uzbuđavamo. Ni kao Djole. Oni koji su pisali taj izvještaj, ne bi, bez pomoći protokola i ostalih službi, ni za pet godina znali pronaći je i doputovati u BiH. To što tamo piše, stare su ruine sarajevske sedre iz vremena kada im je neko obećao lagano maligno ukidanje Republike Srpske. A Herceg Bosna je već bila otišla niz Mutno Neretvo.
Saraj je, međutim, izgubio bitku mnogo prije. Trebalo je da se izbori da Bond stil ne bude na Kosovu nego na Butmiru. A ta bitka se vodila negdje prije nego što je pokojni Stipe Šuvar, ispred Cekaeskaju, sišao u okna Trepče, na noge uštrajkanim Šiptarima.
Nakon toga, Naseobina je jedva skrpljena u Dejtonu. Danas ne drži ni vodu. I neće Stejt dipartment učiniti više od ovog izvještaja.
Istovremeno, stigla je vijest iz Hamburga. Zatvorena je tamošnja džamija u kojoj su se okupljali Letači 11. Septembra. Počeli ponovo, neki novi klinci.
Mislim da je problem tog terorizma u Njemačkoj, Njemačku sam dosad smatrao samo zemljom Bizmarka, Marksa i Rumenigea, šta ti je neobaviještenost, u tome što džamije nisu objedinjene i centralizovane pa se onda lako pojavljuju teroristi bez finalne obrade hlača, na koje nema ko da pazi uniformisanim i centralizovanim ilahijama i kasidama.
Terorizam u BiH je, da zbiljno razmotrim određenu pojavu na određenom stepenu razvoja bratstva i jedinstva, i šire, direktna posljedica antisrpskog rata i destrukcije Jugoslavije, uz veliku pomoć unutarsrpskog divljačko-imbecilnog korpusa. Taj rat je obilovao velikim pronalascima tipa Što gore to bolje, Sredstvo opravdava cilj, Srbija zemlja loših momaka... i dobar je pomagač mio ma koje vjere bio. Tako su ovdje došli, da ratuckaju, Legijaši, Čerkezi i Mudžahedini. Problem sa ovim posljednjim je što ne odlaze, kao vinske mušice za vinom, nego ostaju, prave djecu i primaju se, šešeljizuju džamije i džematlije.
I problem je s njima, mudžahedinima i podvarijantama ratovjera, što generišu terorizam ako im ne date državu ali generišu terorizam i ako im date državu.
Oni kjoji izvana podržavaju unitarizaciju Naseobine, u stvari kupuju vrijeme kako bi pronašli način kako da vladaju Agresivnom Vjerom Terora dok se to zlo modifikuje u Teror Agresivne Vjere i u Vjeru Agresivnog Terora, u Funkcionalnu Državu.
Oni koji iznutra, prećutnije i skrovitije, podržavaju Teror, kupuju Unitarizaciju.
A oni koji i izvana i iznutra podržavaju unitarizaciju i centralizaciju, kupuju dugotrajnu alatku upravaljanja Naseobinom nesvjesni da alatka mijenja ruke mnogo krvavije nego što ruke mijenjaju alatke.
Centralizaciju traži i Terorizam. Samo što to ne ispoljava kroz medije, deklaracije i ustavne promjene. I Trorizam voli jednu adresu. Onda najlakše napada, osvaja i prisvaja.
Ko dakle, ovdje i tamo, vabi Terorizam?
A gdje raste Republika Srpska?