KAKO RAT PRETVORITI U LJUBAV
Ljudi, uglavnom, nemaju pojma o ratu. Iako ga vole, kao nekog svog.
Rat je u ljudskoj prirodi od samog nastanka. Rat je u prirodi svakog živog bića. U rat se ide najnormalnije. Ljudski. Samo su pripreme i predigre za rat neljudske. Na scenu tada stupe krvožednice, krvopije, krvožderi i mrzitelji i odigraju svoju ulogu prizivanja krvi, kame i metka. Poslije, kad sve uđe u svoje kolotečine, njih nema nigdje. Ni među herojima, ni među poginulima.
Nisam ni ja imao pojma o ratu. Mislio sam da je rat istorija. To su epske skaske o velikim bitkama. Prozor noćas mora pasti. Čerčilovi memoari. Staljingrad. Paton: ne gledajte da poginete za svoju zemlju, natjerajte one Njemčuge da poginu za svoju. Kada je đavo došao i po mene, vidio sam da je rat tu, pod mojim lijevim pazuhom iz kojeg je počeo da izbija hladan znoj. Igrao sam tada fudbal i imao snage za tri utakmice. Jednom sam, za opkladu, odigrao šest puta po poluvrijeme. Na velikom terenu. Ali, tog dana u Kasarni Kozara, moje noge su počele da se vuku po zemlji i nisam ih osjećao. Gledam krišom u druge. Njima ništa. Svaki drugi ima politru u njedrima. Povucider brate. Pričaju o onoj stvari. Niko i ne pominje sutrašnji dan na krvokoti sa koje se već mjesecima vraćaju samo mrtvi i ranjeni.
Idu u rat ko na ladno pivo.
Kada sam dospio tamo, u samo srce rata, u blato, krv i smrad, pružio sam smrti ruku. Kad dođe vrijeme. Kad dođe, nema potrebe da se plašiš. Jebo te taj znoj. Budi čojek i u ratu. Ne misli na mene. Ja, smrt, mislim na tebe. I za tebe. I za sve vas. Kad ti ideš putem, ja idem njivom. Kad ti šumom, ja potokom. Samo ako pomisliš na mene, tu sam. Ako ne misliš, siguran si.
U tim dugim noćima, u tom betonu mraka, bez svjetala na domet haubice 130 mm, razmišljao sam o tome šta može da spasi dušu ratnika. Metak ne može pogoditi svako tijelo ali rat je nevidljivi puškomitraljez koji pogađa svaku dušu. Mislio sam da je ljubav, možda, jedina zamka spasa. Poslije sam napisao roman Prsti ludih očiju u kome je smrt protkana ženama i ljubavi. Deset godina sam razmišljao o tome kako rat pretvoriti u ljubav i tako ga zauvijek zatrpati u grotlo usijanog vulkana, poklopiti ga nerazorivom gromadom. Trilogija o pretvaranju rata u ljubav podrazumijeva i drugi roman Gradina slobodnog seksa. Na malom ostrvu žena i vina. A kao kraj, za sirotane i kraljeve, samo za nju i njega, slučajne sretenike iz prvog romana, Cicvara i med. Beskrajni dani bez riječi. Samo ljubav i osjećanja.
Za dvije, tri godine, napisaću to, mislio sam. I smiriti se. Što sam mogao učinio sam. Bio sam u ratu a napisao sam Cicvaru i med. Beskrajni tok ljubavi bez riječi o ratu, bez mržnje, bez zavirivanja u dokumente ko si i odakle si. Bitno je da si iz ljubavi.
Onda, jučer, u Njujork tajmsu naletim na članak Budućnost e-knjiga u savitljivom obliku. Razvijaju se savitljivi čitači knjiga kao tehnološka revolucija nakon Amazonovog digitalnog čitača Kindl. Nikolas Negroponte kaže Gotovo je sa knjigom u papirnatom obliku. Dobro, i Nobel je mogao da kaže, nakon pronalaska dinamita, Gotovo je sa kamenom u kamenitom obliku. Pa nije bilo gotovo. Napisaću ja svoju trilogiju dok to stigne do nas. Sam sebi velim.
Ali, onda me ubila rečenica Razvijaju se savitljivi digitalni čitači knjiga koje ćete moći ponijeti u džepu čak i u rat.
Ljudi ne odustaju od rata. Kudgod ih vodio tehnološki vod njima je bliži ratni vod. Sve što izmisle u miru, iskoristiće u ratu.
Bio sam u pravu, onog dana u kasarni. Danas nisam. Nemoguće je pretvoriti rat u ljubav. Ljubav u rat, možda.
Svejedno, završiću Cicvaru i med i neću više pisati romane ni ići u rat.
Prozor nek padne ćaći svom.