ROMAN NEPRIJATELJ IZ BIHAĆA
Roman Dezerter autora Seada Seferagića iz Bihaća, izazvao je kontroverze i u Sarajevu, nakon lokalnih, na Festivalu knjige.
Žao mi je što nisam u mogućnosti da dođem do knjige i da vidim šta je tu „kontroverzno“ ali se mora stati u načelnu odbranu svega što je uspjelo da se uobliči u mišljenje, knjigu ili stav.
Seferagić, koliko sam shvatio iz medija, o nekim uvriježenim činjenicama govori na drugačiji način od onoga što je službena istina predstavila o sebi, i ovdje i u evropskoj istoriji,
Dabome, istinu za udaju spremaju moćni pobjednici i većina a onda se svakodnevnim pritiskom i neproceduralnim sredstvima, polako, stvara režimska istina, režimska literatura, režimski slikari i vajari, pa se onda, u drugom naletu, stvaraju samorežimski stvaraoci, umjetnički samocenzurisani umjetnici, mislioci i stvaraoci duhovnih vrijednosti i, na kraju režim nema problema ni sa kim a ni sa samim sobom.
Dezerter je problematičan, vjerovanto, jer govori o nečemu što je sveta stvar odbrambenog muslimanskog rata u BiH i jer nije stao na stranu činjenice o agresiji.
Na te dvije činjenice gradi se muslimanska strategija ideologizacije, postrojavanja i vagoniranja življa. One podrazumijevaju nedodirljivost stava o tome da je svaki muslimanski borac šehid, izuzev Babinih izroda, da je u odbrani od agresije sve dozvoljeno i sveto i da su svi koji su ovdje došli po osnovu islama, sa sabljom, sa porezom ili sa graditeljstvom, sveti i nedodirljivi a da su svi ostali agresori, sa naglaskom na Srbe (Hrvati su agresori u pričuvi). Na tom temelju se može govoriti, i raditi, na bosanskoj Bosni i Hercegovini, na Sarajevskoj Bosni, na Državi Bošnjaka, kao što postoji Slovenija Slovenaca ili Hrvatska Hrvata.
Kada sam govorio da Sarajevo nije Bosna i Hercegovina, da muslimana ima i izvan Sarajeva, mislio sam i na primjer Dezertera, iako tada nisam znao za tu činjenicu.
Zatvaranje u oklop svoje istine i proskribovanje i progon svega što ne može da prođe kroz sitne kontrolne rupice na valjcima nacionalne i vjerske drobilice ljudi i misli, najbolji je put odumiranja, balzamovanja i mumificiranja.
Da se radi o pojedincima, i bože pomozi. Ali radi se o jednoj velikoj skupini, vjero-naciji, koju se jalovi na pravdi boga.
Roman Dezerter autora Seada Seferagića iz Bihaća, izazvao je kontroverze i u Sarajevu, nakon lokalnih, na Festivalu knjige.
Žao mi je što nisam u mogućnosti da dođem do knjige i da vidim šta je tu „kontroverzno“ ali se mora stati u načelnu odbranu svega što je uspjelo da se uobliči u mišljenje, knjigu ili stav.
Seferagić, koliko sam shvatio iz medija, o nekim uvriježenim činjenicama govori na drugačiji način od onoga što je službena istina predstavila o sebi, i ovdje i u evropskoj istoriji,
Dabome, istinu za udaju spremaju moćni pobjednici i većina a onda se svakodnevnim pritiskom i neproceduralnim sredstvima, polako, stvara režimska istina, režimska literatura, režimski slikari i vajari, pa se onda, u drugom naletu, stvaraju samorežimski stvaraoci, umjetnički samocenzurisani umjetnici, mislioci i stvaraoci duhovnih vrijednosti i, na kraju režim nema problema ni sa kim a ni sa samim sobom.
Dezerter je problematičan, vjerovanto, jer govori o nečemu što je sveta stvar odbrambenog muslimanskog rata u BiH i jer nije stao na stranu činjenice o agresiji.
Na te dvije činjenice gradi se muslimanska strategija ideologizacije, postrojavanja i vagoniranja življa. One podrazumijevaju nedodirljivost stava o tome da je svaki muslimanski borac šehid, izuzev Babinih izroda, da je u odbrani od agresije sve dozvoljeno i sveto i da su svi koji su ovdje došli po osnovu islama, sa sabljom, sa porezom ili sa graditeljstvom, sveti i nedodirljivi a da su svi ostali agresori, sa naglaskom na Srbe (Hrvati su agresori u pričuvi). Na tom temelju se može govoriti, i raditi, na bosanskoj Bosni i Hercegovini, na Sarajevskoj Bosni, na Državi Bošnjaka, kao što postoji Slovenija Slovenaca ili Hrvatska Hrvata.
Kada sam govorio da Sarajevo nije Bosna i Hercegovina, da muslimana ima i izvan Sarajeva, mislio sam i na primjer Dezertera, iako tada nisam znao za tu činjenicu.
Zatvaranje u oklop svoje istine i proskribovanje i progon svega što ne može da prođe kroz sitne kontrolne rupice na valjcima nacionalne i vjerske drobilice ljudi i misli, najbolji je put odumiranja, balzamovanja i mumificiranja.
Da se radi o pojedincima, i bože pomozi. Ali radi se o jednoj velikoj skupini, vjero-naciji, koju se jalovi na pravdi boga.
(Na stranu to što svako razuman treba da bude sretan da je iz Bihaća, ma gdje živi autor, stigao roman).