POZITIVNI SIGNALI IZ CRNE KUTIJE
BiH je jedna velika crna kutija.
Još se ne zna gdje je i na kojim mračnim dubinama a signali su sve slabiji.
Ostajem pri tome da je hajka na Srbiju i njenog predsjednika Tadića i hajka na Republiku Srpsku, u stvari, jedna antisrpska histerija koja se smišljeno razvija, sa različitim intenzitetima i impulsima, ne samo u političkim nego i u vjerskim pa i u najsvjetovnijim, plinskim kao i onosvjetskim, dobrovoljačkim i tuzlanskim nivoima.
Sarajevo je taj nuklearni reaktor iz koga ističe nekontrolisana uranska emisija.
Male nade, ipak, postoje.
Oduševio sam se danas, izjavama Srđana Dizdarevića u intervjuu sarajevskom Oslobođenju o tome da je državna imovina i njena podjela smiješna jer nikud ne ide i o državničkoj odgovornosti, kao i tekstom urednice koja prostonarodnim očima govori o tome kako se treba ophoditi prema predsjedniku Srbije – tražiti u njemu saveznika BiH.
Dabome da su to slabašni glasovi razuma i realiteta ali znače da nada nije potpuno izgubljena i da histerija nije premrežila nebo i zemlju.
Dodik je, u širem intervjuu, rekao da Republika Srpska gleda svoja posla u BiH. Prvi put njeno rukovodstvo artikuliše takvu politiku. U Beograd gleda kao u posljednji punkt od koga očekuje razumijevanje. Ali ne očekuje naredbe, recepte i dnevno-političku upotrebu. To zna i Beograd. Samo sarajevske budale mogu Tadića da poistovjećuju sa Miloševićem. To, pak, znači da je vrijeme u njihovim glavama stalo.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo prije svega, mora odvojiti Srbiju i Republiku Srpsku. Unutar BiH možemo diskutovati o ustavu i nadležnostima ali sa Beogradom, i Zagrebom, moramo biti u dobrim odnosima. Kao i oni sa nama. Nikada se ne zna kada će jednoj državi, kao i običnom čovjeku u životu, zatrebati prijatelj. Ili barem neutralan posmatrač.
Višegodišnji neadekvatan odnos Hrvatske prema Sloveniji ispostavio je račun kojem se cijena ne može ni izračunati. Zar to treba BiH? Sutra, od Beodrada ili od Zagreba.
Dokazivanje prazne državnosti tako što će se pametovati ili lagati o susjedima, samo će je još isprazniti.
Ali, eto, kako reče, Srđan, odijelo ne čini državnika.
Zlatni ljiljan ne čini političara. Inače bi na vlasti još bili Titovi nosioci Spomenice Četrdesetprve.
BiH je jedna velika crna kutija.
Još se ne zna gdje je i na kojim mračnim dubinama a signali su sve slabiji.
Ostajem pri tome da je hajka na Srbiju i njenog predsjednika Tadića i hajka na Republiku Srpsku, u stvari, jedna antisrpska histerija koja se smišljeno razvija, sa različitim intenzitetima i impulsima, ne samo u političkim nego i u vjerskim pa i u najsvjetovnijim, plinskim kao i onosvjetskim, dobrovoljačkim i tuzlanskim nivoima.
Sarajevo je taj nuklearni reaktor iz koga ističe nekontrolisana uranska emisija.
Male nade, ipak, postoje.
Oduševio sam se danas, izjavama Srđana Dizdarevića u intervjuu sarajevskom Oslobođenju o tome da je državna imovina i njena podjela smiješna jer nikud ne ide i o državničkoj odgovornosti, kao i tekstom urednice koja prostonarodnim očima govori o tome kako se treba ophoditi prema predsjedniku Srbije – tražiti u njemu saveznika BiH.
Dabome da su to slabašni glasovi razuma i realiteta ali znače da nada nije potpuno izgubljena i da histerija nije premrežila nebo i zemlju.
Dodik je, u širem intervjuu, rekao da Republika Srpska gleda svoja posla u BiH. Prvi put njeno rukovodstvo artikuliše takvu politiku. U Beograd gleda kao u posljednji punkt od koga očekuje razumijevanje. Ali ne očekuje naredbe, recepte i dnevno-političku upotrebu. To zna i Beograd. Samo sarajevske budale mogu Tadića da poistovjećuju sa Miloševićem. To, pak, znači da je vrijeme u njihovim glavama stalo.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo prije svega, mora odvojiti Srbiju i Republiku Srpsku. Unutar BiH možemo diskutovati o ustavu i nadležnostima ali sa Beogradom, i Zagrebom, moramo biti u dobrim odnosima. Kao i oni sa nama. Nikada se ne zna kada će jednoj državi, kao i običnom čovjeku u životu, zatrebati prijatelj. Ili barem neutralan posmatrač.
Višegodišnji neadekvatan odnos Hrvatske prema Sloveniji ispostavio je račun kojem se cijena ne može ni izračunati. Zar to treba BiH? Sutra, od Beodrada ili od Zagreba.
Dokazivanje prazne državnosti tako što će se pametovati ili lagati o susjedima, samo će je još isprazniti.
Ali, eto, kako reče, Srđan, odijelo ne čini državnika.
Zlatni ljiljan ne čini političara. Inače bi na vlasti još bili Titovi nosioci Spomenice Četrdesetprve.