NIJE ETNIČKA ALI JE PODJELA
Haris Silajdžić je počeo držati rijetko konferencije za štampu, skoro kao Lepa Brena koncerte u Sarajevu.
Novinarima je odaslao tvrdnju da se podjelom državne imovine, koja ne postoji, ostvaruje strategija etničke podjele i stvaranja državne zajednice.
ZNDBiH, kazujem.
Kada se govori o tome na šta misli Haris 100%, onda je jedini mogući termin Imovina u BiH.
Nikakava državna imovina ne postoji. Kao što ne postoji ni imovina BiH. Dejtonski sporazum je jasno razdvojio vlasništvo nad rijekama, jezerima, putevima, prugama, fabrikama. U nekim oblastima Dejtonski sporazum je predvidio formiranje korporacija na nivou BiH. To je, otprilike, kao kada Nisan i Reno formiraju korporaciju. Svako donosi svoje i ostaje vlasnik svoga. Željeznička korporacija, na primjer.
Stvar je, dakle, sa imovinom jasna.
Jasno je i to da Država BiH ne postoji i da je nastoji napraviti preko zajedničke policije, zajedničke Sipe, zajedničke obavještajne službe, zajednička tri junačka vojna puka. I sada, preko zajedničke imovine. To je kao kada bi momak koji ima stan i cura koja ima auto, otišli u sud i uknjižili tu imovinu kao vlasništvo ½ a onda otišli u opštinu da zaključe brak.
Što se tiče etničke podjele ili podjele uopšte, ona je ozvaničena priznanjem Hrvatske kao samostalne države. Time je ozvaničena i legalizovana čak i podjela na Ibru. Ali ozvaničena je i formiranjem muslimansko-hrvatske federacije i odlukom da se ide u konfederaciju sa Hrvatskom. Nisam primijetio da je Silajdžić bio protiv toga i da se i tada jednako borio za Državu i Imovinu. Mada razumijem da politika mijenja stavove kao u sličice u kaleidoskopu. Silajdžićevo epohalno zalaganje za 100% obavezuje ga da uvijek bude na toj liniji.
Osim ako nije u pitanju dominacija nad teritorijom i nad Srbima u BiH. Da Hrvate ne pominjem.
A onda su sva sredstva, i stavovi, dozvoljeni, kako demonstrira Silajdžić.
Haris Silajdžić je počeo držati rijetko konferencije za štampu, skoro kao Lepa Brena koncerte u Sarajevu.
Novinarima je odaslao tvrdnju da se podjelom državne imovine, koja ne postoji, ostvaruje strategija etničke podjele i stvaranja državne zajednice.
ZNDBiH, kazujem.
Kada se govori o tome na šta misli Haris 100%, onda je jedini mogući termin Imovina u BiH.
Nikakava državna imovina ne postoji. Kao što ne postoji ni imovina BiH. Dejtonski sporazum je jasno razdvojio vlasništvo nad rijekama, jezerima, putevima, prugama, fabrikama. U nekim oblastima Dejtonski sporazum je predvidio formiranje korporacija na nivou BiH. To je, otprilike, kao kada Nisan i Reno formiraju korporaciju. Svako donosi svoje i ostaje vlasnik svoga. Željeznička korporacija, na primjer.
Stvar je, dakle, sa imovinom jasna.
Jasno je i to da Država BiH ne postoji i da je nastoji napraviti preko zajedničke policije, zajedničke Sipe, zajedničke obavještajne službe, zajednička tri junačka vojna puka. I sada, preko zajedničke imovine. To je kao kada bi momak koji ima stan i cura koja ima auto, otišli u sud i uknjižili tu imovinu kao vlasništvo ½ a onda otišli u opštinu da zaključe brak.
Što se tiče etničke podjele ili podjele uopšte, ona je ozvaničena priznanjem Hrvatske kao samostalne države. Time je ozvaničena i legalizovana čak i podjela na Ibru. Ali ozvaničena je i formiranjem muslimansko-hrvatske federacije i odlukom da se ide u konfederaciju sa Hrvatskom. Nisam primijetio da je Silajdžić bio protiv toga i da se i tada jednako borio za Državu i Imovinu. Mada razumijem da politika mijenja stavove kao u sličice u kaleidoskopu. Silajdžićevo epohalno zalaganje za 100% obavezuje ga da uvijek bude na toj liniji.
Osim ako nije u pitanju dominacija nad teritorijom i nad Srbima u BiH. Da Hrvate ne pominjem.
A onda su sva sredstva, i stavovi, dozvoljeni, kako demonstrira Silajdžić.