SIPA IZ ŠUPLJEG U PRAZNO
Upravo je danas promovisana knjiga Milana Ljepojevića OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA DODIKA.
Radi se o poznatom procesu u akciji Kriminalizovane odbrane srpstva pod kodnim imenom Sječa Dodika i njegovih ministara. Proces je osmišljen odmah nakon pojave progresističke vlade Mladena Ivanića i vođen je nekoliko godina.
Sudski proces je ispao smiješan.
Danas imamo sličan proces, samo na drugom nivou. Sada su se u pokušaj pretvaranja Dodika, i cijele političke garniture, u lopova uključili SIPA i Tužilaštvo BiH. Kako kaže Dragan Lukač, sipovac, radi se o prikupljanju obavještajnih podataka i informacija o mogućim nezakonitostima u odnosu na „putem medija i na druge načine“ objavljene podatke.
Kako ono ide kod Nušića: patkovo dupe, ministarkin but i svastikin kuk.
SIPA je jedna od institucija koje su stvorene na silu kako bi ucviljena i neformirana Država B imala neke svoje mehanizme. Nastala je ukidanjem ovlaštenja entiteta pa je tako učinjena dvostruka šteta – ta ovlaštrenja nisu sada djelotvorna ni na jednom nivou. Slično je i sa OBA/OSA koja je ukinula entitetske obavještajne službe pa sada ne funkcioniše ništa. Samo postoji.
SIPA zvuči genijalno – Agencija za istrage i zaštitu. Ali kako zvuči to da radi na osnovu nečega što je objavljeno u medijima. Znamo valjda kako funkcionišu mediji u nezavisnim uslovima. Kao u Americi, na primjer. Afera Votergejt: dva novinara „istraživačkim radom“ dođu do podataka koji mogu smjestiti Zeki Niksonu (pri tome je nekoliko decenija evidentno da je dotični radio svašta, ali to je Amerika). Objave i smjeste. Dobiju novinarsku Nobelovu nagradu. A onda dobri stari polušpijun na samrti kaže kako je on dao podatke nobelovcima. Da li je neko konj da misli da je nešto drugačije i sada. Možda samo u nijansama: pošto nema ništa stvarno, podaci se isfabrukuju i doda se šeszdesetminutaških začina u vidu kriminalac, bandit, zlikovac, lopov... Tad na scenu stupa SIPA na osnovu „putem medija...“
Ne znam kako tog Lukača, i druge, nije sramota. Oni se vode kao profesionalci. Doduše i onaj Huver je bio profesionalac. I peder.
SIPA je jedna od institucija koja je se svojim radom legitimira kao suvišna. A u sljedećoj fazi će se kandidovati za samoukidanje, kao RAK i slično.
Iz svega su jasne dvije činjenice:
· U Republici Srpskoj postoje nadležne institucije za te zgrade, investicije, prodaje i privatizacije. Policijske, tužilačke i sudske. Ne vidim ulogu SIPA u tome. Nije valjda izgradnja zgrade Vlade Republike Srpske stvar visoke špijunaže i zaštite.
· Republika Srpska mora imati institucije iz nadležnosti SIPA i OBA jer to ne mogu za nju honorarno obavljati zajedničke institucije pošto se lako isntrumentalizuju.
I treća činjenica, kao poruka Lukaču: a šta je sve putem interneta i na drugi način objavljeno...
Upravo je danas promovisana knjiga Milana Ljepojevića OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA ZA DODIKA.
Radi se o poznatom procesu u akciji Kriminalizovane odbrane srpstva pod kodnim imenom Sječa Dodika i njegovih ministara. Proces je osmišljen odmah nakon pojave progresističke vlade Mladena Ivanića i vođen je nekoliko godina.
Sudski proces je ispao smiješan.
Danas imamo sličan proces, samo na drugom nivou. Sada su se u pokušaj pretvaranja Dodika, i cijele političke garniture, u lopova uključili SIPA i Tužilaštvo BiH. Kako kaže Dragan Lukač, sipovac, radi se o prikupljanju obavještajnih podataka i informacija o mogućim nezakonitostima u odnosu na „putem medija i na druge načine“ objavljene podatke.
Kako ono ide kod Nušića: patkovo dupe, ministarkin but i svastikin kuk.
SIPA je jedna od institucija koje su stvorene na silu kako bi ucviljena i neformirana Država B imala neke svoje mehanizme. Nastala je ukidanjem ovlaštenja entiteta pa je tako učinjena dvostruka šteta – ta ovlaštrenja nisu sada djelotvorna ni na jednom nivou. Slično je i sa OBA/OSA koja je ukinula entitetske obavještajne službe pa sada ne funkcioniše ništa. Samo postoji.
SIPA zvuči genijalno – Agencija za istrage i zaštitu. Ali kako zvuči to da radi na osnovu nečega što je objavljeno u medijima. Znamo valjda kako funkcionišu mediji u nezavisnim uslovima. Kao u Americi, na primjer. Afera Votergejt: dva novinara „istraživačkim radom“ dođu do podataka koji mogu smjestiti Zeki Niksonu (pri tome je nekoliko decenija evidentno da je dotični radio svašta, ali to je Amerika). Objave i smjeste. Dobiju novinarsku Nobelovu nagradu. A onda dobri stari polušpijun na samrti kaže kako je on dao podatke nobelovcima. Da li je neko konj da misli da je nešto drugačije i sada. Možda samo u nijansama: pošto nema ništa stvarno, podaci se isfabrukuju i doda se šeszdesetminutaških začina u vidu kriminalac, bandit, zlikovac, lopov... Tad na scenu stupa SIPA na osnovu „putem medija...“
Ne znam kako tog Lukača, i druge, nije sramota. Oni se vode kao profesionalci. Doduše i onaj Huver je bio profesionalac. I peder.
SIPA je jedna od institucija koja je se svojim radom legitimira kao suvišna. A u sljedećoj fazi će se kandidovati za samoukidanje, kao RAK i slično.
Iz svega su jasne dvije činjenice:
· U Republici Srpskoj postoje nadležne institucije za te zgrade, investicije, prodaje i privatizacije. Policijske, tužilačke i sudske. Ne vidim ulogu SIPA u tome. Nije valjda izgradnja zgrade Vlade Republike Srpske stvar visoke špijunaže i zaštite.
· Republika Srpska mora imati institucije iz nadležnosti SIPA i OBA jer to ne mogu za nju honorarno obavljati zajedničke institucije pošto se lako isntrumentalizuju.
I treća činjenica, kao poruka Lukaču: a šta je sve putem interneta i na drugi način objavljeno...
Нема коментара:
Постави коментар