OKO ZA CERIĆA
Starješnina uleme u BiH, koji se predstavlja kao starješina svih muslimana, učenih i nepismenih, Harisa Silajdžića pa čak i Zlatka Lagumdžašvilija, i koji se želi projektovati i kao filozof, mislitelj i evrosliman, reisul Cerić, izjavio je nekidan: „Žrtva ima pravo da traži oko za oko. Ako oprostite onda će biti oprošteni i vaši grijehovi“.
Ne znam da li je novina taj citat prenijela doslovno ili su te dvije rečenice spojene iz različitih odjeljaka, ali sve mi se ne čini baš suvislo.
No, može se govoriti posebno, o svakoj rečenici.
Oko za oko, zub za zub, krvna osveta, osuda omerte, mogu se tretirati kao sociološki fenomeni u relacijama pojedinac – pojedinac i pojedinac – kolektivitet ali i u svim drugim varijantama. Radi se o „pravnom“ sistemu opstanka u zajednicama niskog intenziteta i visokog primitivizma. Na taj okrutan način pojedinac se drži pod kontrolom tako da u užim grupama uvijek postoji vlasnik ponašanja koji će da kontroliše disperziju individualne manifestacije jer će potez njegovog štićenika njega samog koštati glave.
Oko za oko je društveni egzistencijalizam grupa, plemena ili naroda koji nisu dostigli nivo kolektivne sposobnosti gradnje i konzumiranja države, ni one koja je bila na nivou 17. vijeka.
Oko za oko promoviše žrtvu kao glavnog regulatora društvenih odnosa. Žrtva određuje sudbinu i vinog i nevinog, nije bitno. Bitno je da se neodložno ispoštuje ekvivalent. A to znači da se pojedinačno nasilje nad okom vraća bilo kom oku što implicira da se pojedinačna krivica proteže na cijeli kolektivitet da bi sankcionisala bilo kojeg člana kolektiviteta.
Iz te rečenice reisula može se iščitati i sva politička filozofija današnje političke artikulacije muslimana u BiH pa i samog Cerića – Republika Srpska za Srebrenicu, moja Bosna za tvoj zločin.
Ta rečenica je genetska modifikacija azijatskog i istočnjačkog načina uređenja društva koji se ovuda praktikovao u raznim dobima a zadržao se u albanskoj i šiptarskoj sociorelativi pretvorivši se od sankcionarijuma u sanktuarij, glavnu relikviju društvenih odnosa koji određuje kulturni, ekonomski i svaki drugi razvoj i pojedinca i kolektiviteta. Odnosno, limitira ga.
Oko za oko je mnogo razorniji društveni postament od obične divljačke osvete ili relegacije zasnovane na bilo kakvoj proceduri i običaju. Takvi odnosi su razvijani i praktikovani samo u onim zajednicama koje je zaobišla i zaboravila pravna i državna istorija od Polisa na ovamo. Takva društva, ako se mogu nazvati društvima, u stvari su enklave, starače, krajine opšteg društvenog napretka ljudske zajednice.
Čak i ako zanemarimo da oko za oko ima sva obilježja primarnog divljaštva zasnovanog na sili hijerarhije krvi, ne možemo prihvatiti goli ekvivalent kao sankcionisanje devijacija. Goli ekvivalent oko za oko, zub za zub, nikad ne omogućava oko za zub niti pak sistemom sankcija zasnovanih na proceduri, otkriva ili pomaže u otkrivanju uzroka devijantnog ponašanja pojedinaca i grupa. Oko za oko je površinska relacija i stoga prvenstveno ograničavajuća za cijelo društvo.
Ne treba, na kraju, da kažem da me čudi da starješina učenih govori na ovaj način.
Prava žrtve, gledana na civilizacijski, pravni i regulirajući način napretka ljudske zajednice, da li u golom državnom ili univerzalnom kulturno-duhovnom smislu, ograničena su. Prava žrtve preuzima zajednica koja uređenim proceduralnim sankcijama, od najokrutnijih na početku prava do odsustva smrtne kazne na kraju drugog milenijuma, onemogućava repeticiju od strane istog izvršioca ili od nekog potencijalnog. Ako žrtva ima prava na isto djelo kao i počinitelj, krivac, onda je nemoguć napredak društvene zajednice. Jer prava žrtve ne može da ostvari sama žrtva nego „ovlašteni nasljednik“. U tom slučaju, nekih nacija i država, cijelih područja u Evropi, danas ne bi bilo jer bi poslije Drugog svjetskog rata sistem oko za oko učinio da ne ostane ni kamen na kamenu.
Prava žrtve se, Ovdje, i od strane Cerića, žele iskoristiti kao prava koja omogućuju posjedovanje države i posjedovanje i drugih nacija, njihove istorije i budućnosti.
To se očituje upravo u zahtjevima da se Republika Srpska ukine kao „genocidna tvorevina“.
Prava žrtve ovdje se pretvaraju u geopolitičke sile moćnije od ratova, međunarodnog prava i univerzalno zagarantovane egzistencije kolektiviteta.
Neću sada da obrazlažem činjenično neutemeljenje teorije i prakse samo-mi-žrtva.
Međunarodno pravo, koncentrisano u grupi velikih sila a opredmećeno u Dejtonskom sporazumu, dovelo je logično i prvnosljedstveno do pozicioniranja Republike Srpske u okviru BiH. To je, pojednostavljeno, posljedica milenijumske egzistencije Srba na ovom području ali i njihovog jasnog opredjeljenja na referendumu o nezavisnosti, te činjenice da su pristalice nezavisnosti potegle za ratom kao instrumentarijem a ne protivnici referenduma, tj. Srbi.
Metodologija oko za oko zahtijeva ukidanje Republike Srpske i poništavanje Srba i pravoslavlja u BiH a na osnovu isforisirane pozicije žrtve.
Civilizacijska ljestvica polazi od uzroka i razvoja društvenih odnosa i omogućava Republiku Srpsku u okviru BiH. Zašto ne samostalnu, izvan BiH? Pa ne zato što je „žrtva“ nedovoljna nego zato što civlizacijski, državni i međunarodnopravni slijed nije još došao do tog stepena. Što ne znači da neće doći.
Metodologija oko za oko zahtijeva, što danas čujemo jasno i precizno, da „počinitelj“ Karadžić treba da pati kao i oni koji su stradali u zločinu jer je "krvolok" i "durmitorski koljač" bez presude.
Civlizacijska ljestvica zahtijeva suđenje pred međunarodnim tribunalom pa makar on bio i jednostran. Jer, sud je sud, a oko je za oko.
Druga rečenica nema veze sa prvom. Ako oprostite biće i vaši grijesi oprošteni. Amnestija nije stvar duhovne nadgradnje i unutrašnje meditacije. Amnestija je stvar društva. Oproštaj ne može biti naknadna dozvola za prethodne grijehe. Jer, grijeh može biti i u sferi duhovnih kanona, kao izvankanonsko djelo, ali može biti i u sferi društveno nedozvoljenih ponašanja konkretnog učinka.
Ljudski gledano, oproštaj je nemoguć i nepotreban.
Nemoguć je jer nema materijalno vidljiv oblik. Ljudska svijest, pojedinačna a još više kolektivna, nije tehnicistički agregat kome se odstranjenjem, oproštajem, jednog segmenta potire djelo i posljedica. Nepotreban je jer u kolektivnom pamćenju i nasljeđu, kolektivnom genotipu, neophodno je da ostane trag o djelu-nedjelu. Na tom fundusu počivaće buduće sociorelacije.
Oproštaj, kao i pokajanje, izvinjenje, klečanje, kolektivno-nacionalno suočavanje sa zločinom pripadnika „svog“ naroda, samo su banalna manfistacija za plebs i ne mogu zamijeniti društveno i državno uređenje.
Na arhaičnim rečenicama reisula, pokazao sam, nadam se, na čemu je utemeljena politička opcija da se od Bosne i Hercegovine načini Bosna, da se od Srba i Hrvata načine Bosanci a da se evropski napredak vrati u preddržavno azijatsko stanje.
To oko za oko iskorišteno je kao tehnologija generisanja rata u BiH da bi se, kasnije, moglo primijeniti za gradnju države za koju se žrtvuje mir, kao što to sada zahtijeva reisul. Zločin na Baščaršiji, „srpski svat“, ili zločin u Sijekovcu, učinjen je upravo s tom namjerom detonirajućeg štapina sistema oko za oko.
Volio bih da me reisul poduči nekoj islamskoj filozofskoj teoriji.
Oko za oko znam i sam.