2061.
KAD SRBIJA
POTPIŠE,
ONDA SE ČUVAJ
 

Kadgod negdje treba depresirati Srbe, najprije se traži potpis Serbije.

Mogu da se sada izvode teorije o tome da Srbija nije priznala Kosovo. Nikog i ne zanima priznanje Srbije. Na sceni je nova vrsta suvereniteta za 21. vijek. Ko je jači taj će da suverenizuje. Ko neće da prizna, ko ga pita.

Potpis Srbije na bilo kakav papir koji Reguliše Srbe Severa bio je potreban da bi ih se inkorporiralo u Sistem Nezavisne Vojne Baze. To što će Srbi da predlažu svoje većinske sudije i policajce, to je, valjda, prirodno. Aparathejd, gdje je aparat tuđi, propao je odavno i u J. Africi gdje su većinski Crnci sebi birali policajce i sudije Bijelce.

Sad će kosovska mašinerija, sa inostranim instruktorima, uključiti mješalicu povlaka valjak. Pa će tamošnji Srbi u četiri sjeverne opštine i u još tri, četiri, većinske a razdvojene, postati predmetom najezde raznih rješenja U Skladu Sa Najboljom Evropskom Praksom. Za početak, Nema Jezika Mržnje.

Sve je to već viđeno nakon potpisivanja Dejtonskog Sporazuma. Kada je Republika Srpska, pod vođstvom Esdeesa Bez Muda, postala meta Najbolje Evropske Prakse.

Da ja nisam počeo da jebem mamicu Ohaeru, mada su mi za početak poturili ćelavog i brkatog Hejzloka, još daleke 1999. a 2005. napisao knjigu BiH ne postoji, i pokazao da može i na njih da ga se izvadi, ko zna šta bi bilo danas. Možda bi Ivanić danas bio Gospa Afife u Haremu Srpska, Čavić bi bio Zumbul Čava a Krsmanović bi najavljivao pred vratima Počuj, ide Zumbul Čava.

Malom Kosovskom Dejtonu posao je olakšan. Jer, Republika Srpska je u Dejton i u BiH ušla kao država. Doduše međunarodno nepriznata. Ali i Kosovo je iz Srbije izašlo kao država, međunarodno nepriznata. Srbi Severa sada ulaze u Mali Kosovski Dejton samo kao četiri opštine. Njima je dato, uz potpis Srbije, ono što njima, i bilo kome, i pripada.

Posao je olakšan i odmah će početi da traže kooperativne Srbe. Srbe Pičke. Kakve su i kod nas oduvijek tražili. Kod nekih drugih naroda, pardon kopanja, nisu morali tražiti. Sve PdoP.

Takvi Srbi vremenom će se namnožiti, kao u sudskom segmentu u BiH, primjerice. Pa će onda u sadejstvu sa regulatornim tijelima Srbi Severa jedva da dišu, dok, postupno ne odu sa Kosova. Tako je otišla većina. Još u komunizmu.

Srbija se zarobila teorijom da je Kosovo sastavni dio Srbije. Zato su je i tjerali da potpiše. Da su rekli, na vrijeme, mnogo ranije, Proglasili ste je državom, JVO, sada ste odgovorni. Onda bi vruće žige bile u rukama DRK, država kosovo i NATO.

Ovako, sada je Tačiju rečeno, kao i muslimanskom rukovodstvu pred Dejton, samo vi prihvatite a onda ćemo početi da meljemo.

Iako je Srba na Kosovu i Metohiji sada malo, njihova tragedija će biti duga i teška.

2060.
JEBO
DŽIP
DŽIPA
 

Ne ulazeći u činjenično stanje ko je peder a ko džip, potrebno je kroz širu optiku sagledati položaj crkve, i džamije, u društvu i odnos društva i crkve uopšte. Te krivicu jedne i drugog.

Crkva, koja ima te stoljetne, milenijumske, tradicije, pokazala se previše naivna u prelomnim događajima raspada. Njeni djelatnici, upečatljivo više pravoslavni i islamski, nisu shvatili da krah velikih epoha kod malih naroda na površinu izbacuje prljadiku, okorke i svakojaki škart, šljam i šlajm. Pa su se priključili Promjenašima. Bježeći više nego što je potrebno od socijalističkog samoupravljanja od kojeg se u nekim segmentima nije moglo pobjeći. Jer su, najvećim dijelom bili dio tog sistema. Kao i katolički svećenici. Razlika u ponašanju katoličke crkve samo je u tome što ta crkva ima Vatikan i što su njeni redovnici postrojeni a pravoslavlje je atomizovana i liberalizovana religija. Kao i islamski odmetnuti elementi, kojima ne vlada ni Meka ni Medina. Cerić i Muazuki su najbolji dokaz. Nu. Katolički djelatnici nisu bez mana. Oni su zadržali sve mane koje nose stoljećima.

Šta je crkva, i džamija, naučila od Promjenaša. I veoma efikasno primijenila.

·         Prelijevanje moći.

·         Prelijevanje para.

·         Prisvajanje moći.

·         Tolerisanje i podržavanje vještačkih i skorojevićkih podržavalaca.

·         I dogradila sve to koketiranjem sa vlastima. Ako je tako izgledalo a bilo obrnuto, ne mijenja na stvari.

Gradnja crkava i džamija, obnova međusobno porušenih takođe, jedan je od najefikasnijih načina prelijevanja društvene moći pod crkvene kupole. Crkve i džamije su građene listom. Umjesto da su rekli, pastvi, Izgradićemo bogomolju svuda tamo gdje vi izgradite fabriku.

Gledajući kako Promjenaši rade s parama, Crkva se priključila, preko svojih pojedinaca. Pa su pored obnova kapitalnih i potrebnih objekata, porušenih u ovom ili onom ratu, krenuli i u šundersku gradnju crkava o džamija. Pojedine prilude su počele da grade i privatne crkve. U tom kolovrzu pare su trošene i u svakojake luksuze i necrkvene stvari.

Kao logična posljedica ta dva procesa dogodilo se Prisvajanje moći. Vjerski sistemi, i mnogi njihovi pojedinci, postali su moćni kao upravljači društvom, moćniji od krimilaca u poratnoj fazi i od mnogih političara u kasnijoj konsolidaciji demokratije. Zadržavam pravo da označim prividom i jedan i drugi pojam.

U trci za moći i finansijskim sredstvima, vjerski sistemi su tolerisali i pothranjivali masovni priliv vjernika. Taj proces je postao prvoklasna društvena farsa, raširena do te razmjere da je ugrožavala temelje države i nacije. Najednom su svi počeli da se krste sa osamdeset, devedeset ili stodeset kila, svaki saobraćjani znak počeo je da slavi svoju slavu i svi su počeli da kleče, umivaju se nasuvo i izuvaju se. Vjerski sistemi nisu ništa učinili da spriječe ili kanališu taj izljev vještačke vjere. A dobro su znali da to sa vjerom ima veze koliko i pijesak pustinje sa mont everestima.

Posljednja velika greška koju su Crkva i Džamija učinile jeste koketiranje sa vlastima i dopuštanje vlastima da koketiraju sa njima. Time su ušli na igralište Politike, Parapolitike i Prljave Politike. I prihvatili njihovu igru. Katastrofalna greška je otići na tuđe igralište, igrati po njihovim pravilima i pokušati ih preteći njihovim driblinzima.

Posljedice su katastrofalne. Crkva, i Džamija, zapustila je vjeru i vjernike, izmiješala vjernike i falsifikate, namnožila svoje mane, prigrlila svjetovne trivijalnosti, upala u glib medija, potrčala za jevtinim svjetlima pozornice, relatizovala i kanone i opsjene, pomilovala bogatstvo i pozlatu, prihvatila skorojevićke simbole duha i tijela.

Sada povratka nema. Kraj velikih epoha kod malih naroda razgolićuje i cara i izmećara. I debelu caricu. Nepodnošljivo.

Sveopšti sumrak je zahvatio sve segmente nacija, država i društava. Kao što je Vučurević mogao da postane gradonačelnik, ili onaj ludi Splićo, svjedno, tako su i Vukanović i Duško Tomić postali ravnopravni javni besjednici sa vladikama.

Šteta. Od svih segmenata društava, vjerski sistemi su, u ovim istorijskim lomovima, imali najveće šanse.

 

2058.
ISTINE,
LAŽI
I RUŽE
HRVATSKE
 

Jedna masovnija analitika se digla Hrvatskom. Povodom rezultata izbora za Europski Parlament. Pažnju privlači mala izlaznost birača. Proboj Hadezea i njegovo skretanje udesno. Loš rezultata Esdepea. Struktura onih koji su prošli. Najveći rezultata Ruže Domaćice.

Imam status suseda, ne. Čak ni gosta. Ali me to ne sprečava da vidim da ništa od ovoga što se dogodilo nije ni čudno, ni iznenadno, ni nelogično.

Prvo. Ruža. Ta Dijasporičarka, radila kao agent u Kanadi pa došla izravno u Neovisnost, očekivano je dobila najviše glasova. Očekivano je, dabome, i saopštila da je Hrvatska za Hrvate a ostali su samo gosti. Birači koji su izašli da glasaju shvatili su jednostavan slijed. Evropa je oslobodila Gotovinu. A Gotovina i Ruža idu jedno s drugim. Niko ruže ne plaća karticom.

Drugo. HDZ. Ako je neko mislio da je Hadeze, za vrijeme Znanadera i Kosorke Djevojke, bio pomjeren prema centru, pogriješio je. To ulijevljenje nastupilo je samo zato što su pare bile malo lijevo. Hadeze je Hadeze jer ima sloj i segment birača koji o Hrvatskoj misle tako kako misle i nema te promjeen Hadezea koja će to promijeniti.

Treće. Esdepe. Činjenica da je na izborima pobijedio Josipović, kao predsjednik, i Esdepe sa Kukuriku Bratstvom, ne znači da je Hrvatska otišla ulijevo. Pobjedu Esdepeu donio je Sanader i njegova tehnologija vladanja i pljačke. Odnosno Hadeze. I mediji koji su, isntruisano, djelovali u tom smjeru. Kada se rasudi i osudi sva lopovska sanaderovština, desničarski eho će se vratiti, kao klatno, na političku scenu. Naročito pod pritiskom stanja koje će nastupiti ulaskom u EU.

Četvrto. Mala izlaznost. Birači ne znaju uvijek da razlikuju ideologije, da formulišu politički stav, da se miješaju u umijeće mogućeg, ali nisu budale da ne shvataju da je uloga Hrvatske u EU smiješna i jadna i da nema nikakve veze tko je tamo predstavlja. Kao što su smiješna i očekivanja od EU. Da su imalo realana, ne bi toliko zemalja imalo katastrofu pod nogama i na vratu. Ipa Mrkva nije ni za zečeve.

Peto. Struktura. Puno Tuđmanovaca. Malo Hrvata. Naročito malo onih koji su koljenima u Hrvatskoj. Zadržavam pravo da ne objašnjavam pojam Hrvat.

 

 

HOD

i ponosno, i pognuto

2055.
EVROPSKA
BUDUĆNOST
NASEOBINE I SRBIJE
 

Povodom odbijanja Srbije da potpiše, i podmetne se, pod Sporazum sa Kosovom, na Briselskom Kongresu, koji ne sadrži nikakve pisane članove, osim čaše vode pred Tačijem, izvjesni krugovi kukaju o tome kako je nastupilo Crno Zlo, kako je Srbija pred dilemom da bude evropska ili da trune na rubu jednog prostora, kako su Ketrin&Tači Riot, u stvari, Halejeva kometa koja jer prošla sad kraj Srbije pa će opet 2089.

Tako zbori Vladimir Goati, predsjednik TI Srbije i Vojvodine Cele. U Avazu, jednom od zagovornika Evropske BiH.

Slična kuknjava viori i u BiH, u daljem tekstu Naseobina, samo što mi, odnosno, vi, ne treba da prihvatimo Ešton/Tači kometu već Sejdić/Finci meteorit.

Ako ne riješimo, kaže uzvjesni File, neće se priznati izbori sljedeće godine. Što jednako glupo kao i izjava neke Bečlujke koja je rekla da će Vojvodina nestati, kao Inke i Maje, ako ne bude nezavisna, samostalna.

Goati još poteže sintagme o civilizacijskom i kulturnom krugu kome pripada Srbija. U Naseobini se to ne poteže. Ko ovdjeJ kulturu i civilizaciju.

Ja, pak, ne potežem tako epohalna i daleka pitanja. Moji zaključci su jednostavni. Zemlje koje gledaju Sulejmana Veličanstvenog, a koje već nisu, neće nikad ući u EU.

Nu. Da vidim kako stoji stvarna stvar sa činjenicom da BiH i Srbija spadaju u Evropu. Što se vidi iz svemira. Samo su File i Ketrin malo poćoravi.

Evropa je Ovdje gostovala nekoliko puta. U istorijskim slučajnostima i u velikim tektonskim razjebima.

U Srbiji, gostovala je preko ugarskog i austrijskog predstavništva, uglavnom u zauzimanju Beograda. I ultimatumom pred Prvi Svjetski. Evropa je gostovala i kada je Gitljer bombardovao Beograd. Gostovanje svijeta, prilikom Nato bombardovanja Begiša, ne računam.

U Naseobini, Evropa je gostovala kad je došao Kalaj. On je stvar evropeizovao tako da kamen na kemenu nije ostao. Zavadio kogagod je skim mogao. On je, u duhu najboljeg bečkog graditeljstva, renovirao zgradu mržnje u Naseobini i dao garanciju na hiljadu godina a ne na sto, kao što je K&K monarhija davala za željezničke stanice i slično. U sklopu Kalajevog evropejstva su bila i štmaprska slova arapskog pisma, naručena za Grafičko Bratstvo i Jedinstvo.

Gostovanje Svijeta, u sklopu Zoi, ne računam.

Dakle. Ono što je držala Austrougarska, to se ima smatrati Evropom. Zato je Vojvodina bitna kao samostalna. Aneksija se ima smatrati vanmateričnim začećem i ne može služiti kao referenca na tenderu. A to što su tu Bugarska i Rumunija, to je samo zbog Rusa. Ne zavaravajmo se. Ni to što ovaj prostor želi Nato, što i jeste glavni cilj, kakve Evropske Integracije, takođe Ne zavaravajmo se.

Ne znam za Srbiju, ne znam šta je dogovoreno kod Putina, nešto mi se ne javlja ovih dana, ali krajnji integracijski domet Naseobine je da se jedna epizoda Sulejmana Veličanstvenog snimi u Visočkim Piradimijama.  A ni Sultanija Hatidže nije za baciti.

Ne podcjenjujući nikoga, ako nas Slučaj, zapeta Presuda, Sejdić/Finci vodi u Evropu, nećemo guzice ogrijati na briselskoj vatri.