2014.
U ČEMU JE RAZLIKA.
MESIĆ, MAMIĆ, GOTOVINA.

Ma kakav Mamić.

Hrvatska je u permanenetnoj antisrbovštini. Sudeći prema Mesiću, koji jeste dripac ali jeste i biviš dvomandatni Predsjednik Republike, mada mu nije referenca što je pobijedio Budišu i Kosoricu, i po onoj Guzici Ružici, Hrvatska Kolektivna Svijest, glede shvatanja svog nacionaštva i tuđeg nacizma, ide unazad.

A ako je došlo dotle da se predsjednik Vlade i predsjednik Države, članice Evropske Unije, moraju javno obračunavati sa jednom priludom iz nogomafijaškog miljea, onda nije samo Hrvatska u problemima. U problemima su Hrvati.

Jasno je da nekontrolisano i eksternalizovano državljenje jedne nacije, nosi sa sobom opasnosti da izlazak iz jednog sistema vrijednosti, vlasti i prisile, liči na sunovrat u ponor bez ptičijeg odijela ili padobranskog krila. Pa je, tako, i jasno, da tisućljeće dugu povijest borbe za Neovisnu Hrvatsku, budale tipa Mamića koncentrišu u svoja neograničena prava na prevod onog što je pozitivna, aktuelna, strateška težnja i politika Hrvatske. On nacionalnu potrebu za državom shvata tako da je imenovan za referenta za Očnjake U Srba. Ovo U je samo radi umjetničkog dojma.

Dabome, Mamić se prema Srbima, dakle, prema jednoj naciji, odnosi kao prema onom pjancu iz Dinama. Ili kao prema Eduardu koji više nije u Dinamu.

Ni to čak nije problem. Budala ima sva prava.

Problem je što je insistiranje državnog vrha na primjeni Vukovarskog Zakona o Ćirilici jednako neophodno kao i za spiranje ljage sa Hrvatske povodom Mamlajanja na radiju.

I što se odmah javila neka Ruža, isto staro hrvatsko ime, sa traktatom o gostima.

Mamića treba pustit da laje i dalje. Kad ga Neovisna može da trpi više od decenije u nogometu, području gdje su unutrašnja mržnja i divljaštvo prisutni skoro kao i prema Srbima, neka ga trpi i u ovom očnjačkom segmentu.

Jer, ako cijela zemlja slavi Oslobođenje Gotovine, pri čemu je jasno da se ne radi samo o Gotovini nego se slavi Olujisanje Srba iz Hrvatske, i slavi se činjenica da za to niko nije kriv, ako Mesić, bivši Predsjednik Hrvatske, Srbiju uspoređuje sa Njemačkom poslije Drugog svjetskog rata, a ako to sarajevsko Oslobođenje objavljuje, sa dodatkom jelima da Bosna mora ostati cjelokupna, što je poetsko ime za uništenje Republike Srpske i Srba, onda je Očnjački Jurišnik Mamić, problem sitnozora.  

Za dušmane, i one pedere sa fankla, da ne glođu kosti kao psi oko mesare
(prerezao sam minu protivtenkušu, trojku, ručnom pilom - to je samo za one koji imaju muda ko zvona katedrala, nevidjiva iskra koju može da proizvede pila o neki otvrdak ili nevidljiv kamenčić, pošto je mina u stvari samo goli kolač eksploziva, otvara vrata za let u nebo - na obuci za izviđačko diverzantske jedinice)

NADNASLOV, NAKNADNO: Pustite ga, neće Hrvatska riješiti taj problem hapšenjem jedne budale, koja je trebala za mnogo kriminalnije stvari da bude uhićena.
2012.
OTKUD
SRBIN,
MMJ

Indeksov Sport.hr prenosi riječi MMA borca, znakovitog, rjekogolog i nespoznatljivog nogometajkuna Zdravka Mamića, kome su i ime i prezime sterilisano i vakumirano hrvatski, hrvatstveni i hrvatstvujući, o napadu na izvjesnog ministra u Vladi Hrvatske, neizvjesnog Željka Jovanovića. Koji je Srbin. I koji, sljedstveno, mrzi sve što počinje sa Hrvatski. Mada u Hrvatskoj ništa i ne počinje bez Hrvatski. Mada su zato krivi Srbi i Slobodan, JIO. Mada ne svi, već Konglomerat Slobodni Srbi.

Ko ne zna MMAmića neće nikada znati šta se sve rodi kad se rodi Država.

Tako da njegova izjava o Srbima, ili o bilo čemu, spada u kategoriju uobičajenog divljaštva koje se kreće u granicama dozvoljene količine aflatoksina.

Što se, pak, dotičnog Srbina tiče, mada i to od Mamića ne treba uzeti zdravko za gotovo, postavljaju se dva pitanja.

Prvo. Šta će Srbin u Vladi Hrvatske. Osim kao Ukras. A situacija je, koliko vidim, povijesna i nema mjesta za ukrase i urese.

Drugo. Svaka čast urednicima Sport.hr ali ne vidim da je neka vijest ujesti Srbina u Hrvatskoj. Vijest kad Srbin ujede nekoga. Pošto su rijetkozvjerje.

Obnavljam svoju staru tezu. Raspali smo se. Hrvata više nema, osim na jednom mjestu. Niti Srba. Svako je samo svoja stvar. Nema potrebe popovati sada Hrvatima o Srbima niti Srbima o Četnicima. Npr.

Mamić govori ono što svi misle. I govore. Samo mediji ne prenose.

 

Oko proljeća

2009.
E, MOJ SAŠA
SOCREALISTIČKI

Doista nije jasno kako Zlagumdžija leže one komšiće. Izgledalo je da će, sa odlaskom Neželjka, koji, kako odjekuje iz Izvora Bliskih, osniva novu stranku, SNK, Stranku Naših Komšićanaca, posebne vrste Bosanaca, zauvijek da zamre leglo dvomandatne peradi iz kukavičijih jaja. Jer, Pudarić i njegovo Kazanovanje, tek je blijeda tragedija Komšićeve kopije. Kao što je Predsjednik Budimir, i taj je Multničar Pudimir.

Ali. Iz pepela Bosanske Magaze uzdiže se Saša. Meni baš fajn što je moje dijete upisano u knjige zajedno sa dijetom sa Pala i iz Kiseljaka. JMBG.

Ovakav socrealizam nije mogao da nastane ni u vanbračnoj zajednici Mladih Kapeesesovaca i Lijepih Skojevki. U ranoj fazi predkominternovske  i predgolootočke ljubavi.

Meni, kao analizatoru bosanskog društva poslije Tomana, nije toliko začudna pojava socrealizma u leglu Jaja Ispod Zlaja, sve mi se čini da on njeguje taj socrealizam da bi ga u pogodnom trenutku pikirao i tako dobio rasadu za tople leje Unitarnog Sarajeva, samo što se Svete, Želje i Saše kasno dosjete, koliko mi je neshvatljiva takva poruka obožavateljima Esdepea. Biračima.

Dok se teška bitka vodi za Popis Bošnjaka, Saša pjevuši o trojnom bratstvu iz matičnih knjiga.

A u stvari, pridružuje se najbrojnijoj anarhoradikalnoj struji Ustavokršitelja.

Jer, u Ustavu postoji Državljanstvo Republike Srpske. Riječ Državljanstvo nije Općenica, riječ opšteg tipa, kao Poklapača, naprimjer, za koju svi zaju a niko je nije vidio. Riječ Državljanstvo je pojam ustavnog prava sa preciznim značenjem i posljedicama. Taj pojam podrazumijeva Knjigu Državljana u kojoj se ne mogu zajedno naći djeca koje je Saša pobrojao. Kao što Saša ne može, istovremeno biti i oženjen i udat.

Ako su Amerika i Engleska mogle priznati Republiku Srpsku, jer ta riječ, Državljanstvo Republike Srpske, u Ustavu, precizno je međunarodno priznanje, zašto to ne može Sarajevski Politički Krug. JMBG.  

 

 

 

2008.
ULOGA SINDIKATA
U DRŽAVI
SOCIJALNOG SAVEZA
II
(Nastavak teksta Socijaldemokratija,
nedostižan idealitet ili podvala kapitalizma)

Ako je, dakle, logičan slijed dva propala procesa, Procesa stvaranja Države Blagostanja i Procesa Bezočnog Finansijašenja od strane nesputanog i bolesnog kapitalizma, stvaranje Države Socijalnog Saveza, koja će počivati na državno-tržišnom političkom i ekonomskom sistemu, na direktnoj predstavničkoj demokratiji čiji će mozaik biti identičan mozaiku stanovništa koje se predstavlja, na sili i zakonu kao zašititniku društvenih vrijednosti a ne slojevnih prednosti, na suverenitetu odgovornosti a ne na disperzivnoj globalštini, i koja će podrazumijevati Socijalni Ustav, političku artikulaciju socijalnog saveza, sa najvećom strankom koja se upravo i zove Stranka Socijalnog Saveza, postavlja se pitanje šta će raditi takozvani socijalni faktori takve države i takvog društva.

Sindikati, prije svih. Ali i nevladine organizacije. I infrastrukturni priručni sektor, razni fondovi, socijalne ustanove i čitava bižuterija lažne i neefikasne socijalne brige.

Posljednjih petogođa, ponegdje i decenija, uloga Sindikata, kao glavnog socijalnog protivpožarnog aparata i sigurnosnog ventila, atrofirala je.

Nestanak klasa, nestanak srednjeg sloja i u nerazvijenim i u visokorazvijenim zemljama i društvima, nestanak radničke klase, preseljenje kapitalističkog bogaćenja u nevidljive i virtuelne sfere upravljanja trendovima i tokovima, obesmislilo je sindikat. Nova zanimanja se rađaju brzinom svjetlosti a tromi prošlovjekovni sindikat, ili sindikat sa refleksima Devetnaestog vijeka, mrtvog konja, dakle, ne može da se organizaciono priključi vremenu. Temeljno pitanje današnjeg sindikata je koga organizovati u sindikate. Po kom osnovu. I na kojoj privoli. Odnosno, na kom interesu svakog pojedinačnog člana.

Nu. Prilike u razvijenim zemljama nedokučive su nam. Nismo u njihovoj koži. Procesi o kojima govorim mogu se analizirati i na ovdašnjem primjeru.

Sindikat Republike Srpske. Jasno je se radi o visećim vrtovima neplodne sindikalne zemlje. Sama struktura tih sindikata, grafičke djelatnosti, prosvjete, kožarsko obućarske i drugih budibogsnamica, govori o tome da je Sindikat Slijepac u tunelu. I koji još, k tome, žmiri. Njihov prošlogodišnji pokušaj štrajkova bio je glogov samokolac u mjesto koje se može označiti i grobnicom i lešom sindikata. Radnici u javnom sektoru nisu toliki socijalni i temporalni iščašenici da ne mogu jasno da razaznaju od koga zavise. Zavise od Države a ne od Sindikata. Oni znaju da ako izgube Državu Sindikat im neće doći ni na ukop.

Uloga Sindikata i njihovog članstva, već sada se mora transformisati u usitnjeni organizacioni vez, bez panrepubličkih apetita, koji služe samo samopromociji pojedinih parasindikalnih kvazilidera.

A u budućoj Državi Socijalnog Saveza pogotovu.

Šta rade naši sindikati. Okreću se prema vlasti i pokušavaju izazvati rat vlasti i zaposlenih. Taj rat je besmislen. Jer vlast omogućuje zaposlenje. Vlast u širem smislu, država, ekonomija, vlada, zakoni, demokratija, institucije. Pri čemu zaposleni ne omogućuju vlast. Jer nisu svi birači zaposlenici.

Sindikat se mora atomizirati i prilagoditi leglu. Oni moraju voditi rat sa svojom upravom. Ili vlasnicima. Ovisno da li je poslodavac država ili privatnik. I to rat isključivo oko ispunjavanja opštih ustavnih i zakonskih uslova, oko održanja radnih mjesta, oko brige za napredak.

To će raditi i u Državi Socijalnog Saveza.

Ali to neće više biti sindikat. To će biti organizacije uposlenika. Naprimjer, Savez Radnika Termoelektrane. Oni mogu čak biti i partneri upravi. Ući u kompromis i koaliciju i tako formirati neku vrstu zaposleničkog suupravljanja. I samo na tom nivou se može postići efikasnost jer se radi o konkretnim uslovima i konkretnim akterima.

Današnji sindikat, i Ovdje i u Socijaldemokratskoj Evropi, nalazi se u šizofrenoj situaciji. Situaciji Rascijepljene Ličnosti.

Prihvata i zahtijeva ulogu Socijalnog Partnera a želi da bude Protivnik Vlasti.

Te dvije uloge nisu spojive. One sputavaju Vlast a Sindikatu daju injekcije Lažnog Adrenalina. Uz inače poptuno lažnu zgradu Sindikata jer je upitno ko je stvarni član i u čije ime govori taj nestvarni Sindikat.

Dabome. Ulogu Zaposleničkog suupravljanja, kao i ulogu Stranaka Socijalnog Saveza, može samo da jamči jaka suverena Država koja će počivati na Socijalnoj Demokratiji.

A fenomen Socijalne Demokratije raščlaniću u jednom od narednih dana.

 

2007.
EL DŽABURI
NA BALKANU
 

Avaz je objavio tužnu priču koja se ponavlja otkako je čovjeka i vlasti. Onaj kvrgaš koji je velikim čekićem rušio spomenik Sadamu Huseinu, a i Sadam budala, ne dižu se spomenici za života, ako nemaš snage da im poslije narediš, onda ništa, sada dao intervju o tome kako se kaje.

El Džaburi sad može u bure da ga turi. Nekad je bio svjetski prvak u dizanju tegova. Sad ni svoj do svojega ne može da podigne. Ma, može, ali mu se ne računa.

El Džaburi ima prodavnicu rezervnih dijelova za motocikle. Osim za one koji odlete u vazduh kod masovnih pogibija.

Kada su došli Američani, na Belom Konju, kada je demokratija popadala s neba, ko skakavci u plodnim poljima ili slijepi miševi kad se sa neba Meksika vrate u velike spilje pa prekriju sve živo, i, demokratija, prekrila sve živo, El Džaburi je uzeo macolu. STJ. Zov demokratije je iskonski. Zov tetrijeba obični je prc.

Pala je bronza Sadama Huseina. To je vidio sav svijet. To su Američani tako i režirali.

Onda je El Džaburi nakon dvije godine vidio da se pjesnik malo zajebao. Nema struje, nema plina, nema para. Samo krvi ima. Otišli Američani. Jebiga, mreža Maskirne Demokratije treba na nekom drugom mjestu. Ali stanje se nije promijenilo.

Kako je demokratija padala se neba, Iračani sada tako lete u nebo.

El Džaburi je neizabrani politički predstavnik ljudi koji postoje širom svijeta. Koji ne podnose sistem. Koji ne shvaćaju da je bolji bilo kakav sistem od najsavršenije anarhije.

Otkako je čovjeka i vlasti uvijek se neki El Džaburi slasti. Ali ne razmišlja o posljedicama svojih demokratskih izliva. Jer, to su uvijek marginalci, ljudi niskog čela i sirove sile. Njihov mozak funkcioniše kao tanka ploča. Oni od lista ne vide drvo. A ne od drveta šumu. Dotle još nisu došli.

I Balkan je pun El Džaburija. Tako je Čeda Jovanović, isto niskog čela, rušio Bronzanog Slobu i odveo ga, ki mečku, u Hag. Tako je onaj Zvekan, Legijin primitivac, isto niskog čela, ubio Đinđića. Pa kakav je bolji svijet pao na Srbiju.

Tako i Ovdje. Kucanja nosa čekiće oko vlasti. Irački El Džaburi je bio svjetski prvak, iz Sadamovog Iraka, ali nije bilo pameti da bude zahvalan za to, a naši El Džaburi, i ono što su uspjeli biti, predsjednici vlada, republika i velikih stranaka, izgubili na kratkom putu. Da su barem pješke išli do Mongolije, rekao bih Dug Je Put, Konji Moji.

Ima, međutim, mala razlika. Sadamov El Džaburi je primitivno iskren a naši El Džaburi su primitivno podmukli.

2006.

MOŽE SE POBIJEDITI

BARSELONA, ALI SE
NE MOŽE NADIGRATI
 

Nemam baš nekih želja, osim nekoliko neostvarljivih. Jedna od njih je da zaigram u prvom timu Barselone.

2005.
ANTONIJA I UROŠ,
MIHA I IGOR,
TOMA I IVO,
BORO I RAMIZ
 

Antonija i Uroš, Hrvatica i Srbijanac, koji se vole, u Mostaru, na ničijoj zemlji, sa neprijateljima možeš da se voliš samo negdje Tamo Daleko, još su mali ali su napravili jednu veliku grešku.

Svoju iskrenu, mladenačku, stvarnu ljubav, upakovali su u ambalažu odraslih. Neoprostivo.

Jedno od najvažnijih pravila za mlad svijet, koji želi da ide svojim stazama a ne da gaca po tragovima kopita svojih prethodnika, punih blata, mokraće i žabokrečine, jeste da ne ponavlja ni greške ni dobrine svojih prethodnika.

Poljubac zaogrnut u srpsku i hrvatsku zastavu, zastave koje su nastale nakon mirnih reintegracija i krvavih dezintegracija, pravomoćna je presuda za Antoniju i Uroša. Njihova ljubav smještena je u industrijsku ambalažu i time unifikovana, modelirana i prilagođena masovnom kupcu, internetskom voajerstvu kojeg čini živalj najnižeg moralnog, humanog i hrabrosnog kolorita. Još kad se doda i prizvuk utakmice loptarnika Hrvatske i Srbije, u Zagrebu, jer ova internetka kao da je načinjena za tu priliku, a oko koje iz tabora Štimca i čadora Mihajlovića već nedjeljama stižu pokliči i pomirbe u ravnomjernom ritmu sluđivanja, onda je banalizacija poptuna.

Za mlade ljude, koji se vole, i treba da se vole, na svim stranama, svijet zastava je vještački svijet. Ljubav se ne pakuje. Pošto se i ne proizvodi. Ona nema gabarite i katadioptere. Pošto i ne poznaje granice. Ljubav se ne oglašava. Pošto nigdje ne postoji saobraćajni znak Pazi na ljubav.

Zastave su, uz dužno poštovanje i Kockarnici i Orlovnici, politički simboli i stvarnog ali i vještačkog svijeta. Kogod želi da stvori novi svijet, mora ga stvarati realnim.

Dvije zastave preko poljupca Antonije i Uroša, jednako su vještačke fraze kao i ovo što jutros pročitah od Adila Osmanovića o nekom Esdeaovom bivšem kandidatu za ministra u Vladi Republike Srspke.

Adil vještači, u duhu najboljih samoupravnih kardeljevskih fraza. Ponosimo se time što je naš kandidat bio u Armiji RBiH i časno i pošteno branio sve narode i građane države BiH i teritorijalni suverenitet i integritet naše države.

Da nije dvaput pomenuo bih, pomislio bih da je ovo Staljin rekao o Žukovu.

Eto, Antonija i Uroše, kad krenete stazama starih, dođete do Adilovih vještačkih pledoajea.

A kadikad mi je Toman rekao Pazi se da ne upadneš u Vještačke Pledoajee. Nikad istinsku ljubav, a ni zajedništvo, nećeš naći.

2004.
SOCIJALDEMOKRATIJA,
NEDOSTIŽAN IDEALITET
ILI PODVALA KAPITALIZMA
I 

Pomahnitali i podivljali Finansijaši i Veliki Krojači izvlače kapital i supraprofite iz zadnje svjetske sise. Vime je prazno i stoga se pred ovim vijekom nalazi veliko preslagivanje Novih Ekonomskih Ploča na zemljinoj i ekonomskoj i geografskoj kori.

O tome sam već pisao.

Mnogi svjetski ekonomisti, sve redom nobelovci i njihove apologete, nude kao jedino rješenje dvije svete krave kapitalizma. Potrošnja i Rast. Nu. I običnoj budali, a ne samo ekonomskoj, jasno je da ni jedno ni drugo ne mogu da idu do u beskonačnost. I da je Mad Marx u pravu kad je predviđao kraj kapitalizma.

Dabome. To neće da se desi ni lako ni brzo. Ni jednokratno i bez krvi. Kapitalizam, kako ja tepam konglomeratu Finansijaša i Velikih Krojača, ima još svjetskih sokaka koje nije osvojio. Još milijardi potencijalnih potrošača. To su cijela Kina. Cijela Rusija. Cijela Indija. Cijela Južna Amerika, Brazil, prije svega. Cijela Afrika. To su rajevi kapitalizma Potrošnje i Rasta.

FIVK će na ta područja donijeti i pare i proizvodnju i robe, žrtvovaće se tri decenije da bi sljedećih sedam ili petnaest muzli sirotinju i supraprofitirali.

Ako to uspiju uraditi prije nego što se Nove Ekonomske Ploče potpuno zaokruže, kraj kapitalizma će se odgoditi za možda dva vijeka.

Ako, pak, NEP zažive u punoj svojoj snazi, do polovine ovog vijeka, a to znači da Amerika spadne sa mjesta vodeće ekonomije na treće ili četvrto mjesto, doći će do sada nezamislivog procesa Jačanja Nacionalne Države. NEP nije moguće uspostaviti, one se ne mogu generisati, bez jake države koja mora da pobija globalistički neoliberalizam i nekontrolisanu Potrošnju i Rast. Ono što sada radi Kina i Rusija je, vjerovatno, začetak tih novih procesa. Taj put će moradi da slijede Brazil i Indija, žele li se odbraniti od FIVK. Ako popuste pred najezdom Demokratizacije, Ljudskih Prava, Civilnog društva, Otvorenog Društva, Homoseksualizma, Vještačkog Ekologizma, Zabrane nuklearane energije, izgubiće jedinu alatku koja je ljudsko pravo za kontrolisan, zaštitnički i pravedan razvoj. Izgubiće Državu.

Realno je da će pobijediti Država. Jer i u Americi je Država nevjerovatno jaka. Ništa se nije promijenilo do Makartizma, kada je Država pokazala svu svoju snagu i moć. To što po svijetu glumi ljudska prava i nebesku demokratiju, to ne znači da je tamo država slaba. Ne pitam u čijim je rukama.

Takva država, na području NEP, moraće da bude država koja kontroliše bogataše. Da ih kontroliše i u količini i u nivoima. Ako se pretvore u Finansijaše, bitka će biti zauvijek izgubljena. Rusija je uspjela da uspostavi kontrolu. Kina još ima šansu dok njeni bogatuni kupuju skupe mongolske pse. Kontrola bogataša i novca uopšte znači da je Država u nekoj mjeri socijalna.

I to je jedino što svijetu daje nadu.

Kako stvar stoji u Evropi. Gdje je prije nekoliko decenija promovisana socijaldemokratija i Država Blagostanja kao njen produkt.

Stoji sumorno.

Države blagostanja više nigdje nema. Države se bore da ozdrave Finansijaše koji dobrim dijelom simuliraju boljke da bi pažnju odvukli na drugu stranu. Socijalna država izdiše. Više to nisu ni Švedska ni druge. Još nešto se drži Norveška jer je bogata naftom a nije dozvolila da se velike svjetske korporacije bogate na njoj. Čak i Njemačka, koja je bila socijalna država, bez obzira da li su na vlasti bili crni, žiti, crveni ili zeleni, popušta pred Finansijašima. ECB, za koju se željezno zalaže Njemačka, znači direktno uništenje evropskih država, odnosno njihovih nadležnosti. Istovremeno, počela je da prodaje snabdijevanje vodom što znači da Njemačka Država izlazi iz te nadležnosti i obaveze. Voda u Njemačkoj više nije osnovno ljudsko pravo.

Postavlja se pitanje da li je Evropska Unija bila podvala kapitalizma, podmetnuta Evropi u poletu, Evropi demokratije i jednakosti, Evropi socijalizma u raznim oblicima. Jer, ovo što je sad pred našim očima je okovani neoliberalizam evropske unije. Okovan je šengenom a pridošlice polažu testove ekonomskog gologuzja gdje se ukidaju sve vrste zaštite domaćeg proizvoda, proizvodnje i proizvođača. I tržišne i zakonske.

Na taj način Evropska unija neće moći da opstane. I u nju ne treba ulaziti. Nikakva dobit nije na vidiku. Ograničenja sijeku granu svake državice koja ulazi a dobit iz fondova i slično, varljiva je kategorija. Nelogično je nešto tako dugoročno, kao što je suverenitet, dati u zalagaonicu radi jednokratnih finansijskih koristi.

Vremena za presabir nema mnogo. Iz jednog jedinog razloga. Plan je napravljen davno i sačinjen je za vijek ili više unaprijed. Putem se samo uspješno bacaju dimne bombe.

Socijaldemokratija evropskog tipa, na drugim mjestima ona se tako i ne može imenovati, očito je poslužila, ili je lansirana, kao opijum za mase. Za njihovu podršku procesima koji se, zajedno, mogu označiti kao procesi Za Šaku Socijale.

Široki slojevi kojima je socijaldemokratija trebala biti dar i alat, ostali su na vjetrometini krize koja izvlači i ono što im je bilo sigurno u rukama.

Oni danas osiromašuju, postaju sve paralizovaniji i nemoćniji. U ekonomskom smislu. U društvenom i političkom, pak, postaju rulja bez političke artikulacije. To se najbolje vidi po primjeru Italije. Političko predstavništvo čine jedan Razuzdani Finansijaš, jedan Uštogljeni Finansijaš i Jedan Cirkusant. Koji je upravo nastao na protestu načinu predstavljanja od strane prve dvojice.

Ideološki kreatori će morati da nađu zamjenu za socijaldemokratiju. To mora biti ideologija za najšire slojeve društva, ideologija koja će biti fleksibilna da obuhvati raznorodne slojeve, jer ni siromaštvo nije u vaservagi, ali i da prihvati jaku državu koja će biti garant razvoja u korist najširih slojeva a ne najužih bogatuna.

Ovdje, na zgarištima SFRJ, državice moraju da postanu Države. Da imaju svoje banke. Svoje velike kompanije. Svoje medije. To važi i za Državu Srpsku i Državu Crnu Goru, kao najmanje, ali i za Srbiju kao najveću.

Bilo je suludo prodati banke i velika preduzeća koja su mogla da se pokrenu ili ožive. Da su ih barem kupile velike svjetske korporacije. No su ih kupili diletanti usranci.

Uporedo sa jačanjem Države Srpska mora jačati svoju političku artikulaciju za najšire slojeve stanovništva. To nije narodnjačko političko predstavništvo. Ono mora biti označeno socijalnih predznakom. Društvenim predznakom. Sve druge opcije, privjesci, pootpadaće u tom procesu kao crvljivi žirovi.

Za Srpsku, kao i za evropske države, jednako je urgentno vrijeme da se jaka politička stranka svojom organizacijom približi biračima. U Engleskoj i drugim zemljama, članstvo u političkim strankama spalo je na jedan procenat ili manje ukupnog biračkog tijela. Sa tako uskim članstvom ne mogu se predstavljati najširi slojevi stanovništva. Elitizacija, feudalizacija, bunkeracija stranačkih organizacija na lokalnom nivou, pretvaranje lidera u dilere, nije dopustiv proces.

Socijalni Savez se ne može uspostaviti na uskoj i krutoj organizaciji stranke niti na narcisoidnom umnožavanju moćnika.

Kolikogod ta činjenica izgledala ovdašnja, globalna je.