1985.
MANIPULAUSKAS
BIRAČIVIDIS
UZIMAJUSKAS
 

Vidim, Vlada se opet bavi privatnicima. Koji je, i cijelu Republiku, ucjenjuju novom nizaštonejebavajućom parolom Radnici će ostati bez posla. Ovaj put to nije Fabrika duvana ali jeste Fabrika Glinice. 1000 radnika će ostati bez posla. Dajte pare Vlado.

Ovo je posve nova situacija. Umjesto radnika i povika Dajte plate, Dolje uprava i slično Dođi Vlado na noge.

Trebalo bi jednom pogledati ugovor. Pa, ili raskinuti ili ih pohapsiti. Jer Republika Srpska se neće nadavati para tim Uzimajuskasima. Dosad je, koliko shvatam Vlada, za pare koje je istresla, uzela 80% hipoteke prvog reda.

To znači da Uzimajuskasi rade šta hoće i da će vrlo brzo staviti ruke u džep i otići odatle sa tradicionalnim srpskim pozdravom Eto vam hipoteka, da vas jebala hipoteka.

Ali to znači i da Birač nije trebalo ni prodavati. Da vas jebali stranci koji su vam rekli da je spas u privatizaciji. Privatizovala je Amerika banke, dobro privatne banke su stvorile Ameriku, ali tako se kaže, pa je Obama, socijaldemokrat, svojim Uzimajuskasima morao krknuti 1000 milijardi $.

Država Srpska je morala ostaviti Birač kao državni projekt od nacionalnog značaja. Kao što je Dojče Ban u Njemačkoj. A nadležno ministarstvo smjestiti na najviši sprat. Pa kad rukovodstvo Birača i vi ne ostvarite pozitivan rezultat, imate kao izlaznu varijantu prozor. S tim što izgovor o cikličnim kretanjima cijena glinice na svjetskom tržištu ne može biti uvažen.

Ali nije potrebno ministarstvo ni uprava.

Rajko Dukić bi to sve sam riješio.

To je i drugo rješenje. Vlada treba da aktivira hipoteke i ostale pravne zajebancije, hitno, i dovede Rajka Dukića. Pa da vidiš kako guja krsno ime služi.

Ovako, pored svih problema koje ima Vlada, sa nama, sa onim zakrivljenim sindikalnim prostorom, sa čoporopozicijom, još je i vlasnici Birača zajebavaju.

1984.
JAVNA PREDUZEĆA
A TAJNI INTERES
 

Da li bi pomoglo da se Javna Preduzeća u Republici Srpskoj nazovu pravim imenom. Državna Preduzeća. Da li bi se iko počešao po tetkici. Jer, ako Republika Srpska ima apsolutnu vlast nad njima, onda su državna.

Vlade dolaze i prolaze a Javna Preduzeća ostaju na mjestu. Putuj igumane.

Ako se već, u javnosti, a ta javnost je, približno kvalitetna kao i neka velika javna preduzeća, čemer i jad, raspravlja o Padu Vlade, pa i ako će ona da se promijeni, da li Javna Preduzeća mogu u svemu da ostanu Tajna. Da li mogu da ostanu po strani. Kao što su ostala izvan vladine vladavine.

Dabome, Vlada Republike Srpske mora da vlada. A to znači da ne zakazuje latentne tematske sjednice, jer tematska sjednica nagovještava da o nekom problemu niko ne zna ništa pa se to pretvori u dvočas očigledne nastave gdje čitava galerija likova iz odnosnih oblasti dođe naoružana i spremna da neobaviještenu vladu prevesla žednu preko debla, šine ili čega već. I onda se Vlada bavi fabrikom duvana a onaj, sa srpskih šuma svaki dan telali i polemiše sam sa sobom. Sam sebi portparol. STJ. Onaj sa srpskih šina tuži mašinovođe. Onaj sa Rite Ugljevik mirno gleda kako kolektiv organizuje proteste protiv vlade i stranih investicija. Onaj sa televizije mirno gleda kako Obeen ima ligu šampiona a mi LGM. Golih Mudanaca.

Dakle, ako nisu JP mogla pod vlast vlade, moraće taj njihov javnodžment podijeliti neke od vladinih sudbina.

Nema toliko vlada za promjene koliko oni mogu dugo da stoje na mjestu.

Prljava moć javnih preduzeća uzela je maha dijelom i zbog činjenice da privatni sektor ne može da dođe do izražaja jer je tržište zatvoreno i opkoljeno, razne cefte i uvozni lobiji, ubiše boga u nama, a i eksterna finansijska i ekonomska kriza uopšte, a dijelom jer su se omeđedili i utorčili. Kao, mi smo od javnog interesa.

Ali i regularna moć nije zanemarljiva. Treba pogledati samo koliko je odbornika prošle godine izabrano sa jasala javnih preduzeća. Niko iz telekoma, MMJ. Tako se predstavnička demokratija pretvara u predjavničku demokratiju.

Ako neko nešto sazna iz Izvora Bliskih, neka javi.

1983.
ČUDNI

ČOVJEK

IBRAN

 

Ono što bošnjački političari i kobivanevladinaraja još nisu radili jeste samo to da nisu organizovali peta autobusa patriota, sazvali konferenciju za medije i horski izdeklamovali Mi, koje ovdje vidite, žrtve smo genocida, mrtvi smo, sahranjeni smo u masovnu grobnicu, samo još nismo stigli do Memorijalne Srebrenice.

Sve ostalo su radili. Lagali.

Poneki borci, naročito srpski, lažu o svom herojstvu, o svojoj neustrašivosti, o tome kako su se golim rukama držali za rafal i prebacili se do neprijateljskih linija pa ih onda sve poklali ne skidajući šubaru sa očiju, jer je ionako bio mrak, o tome kako su poštovali i ženevsku konvenciju pa, kad nas dvojica potjeramo bataljon u bijeg, 707 ljudi, STJ, iz ljudskosti i humnosti viknemo im da bace oružje, brže će bježati, ali da lažu da su mrtvi, to je izuzetan gest.

Poneki borac doista misli da je herojski čin poginuti za svoju ideju, vojsku i otadžbinu, ali lagati o tome kako sam poginuo, kako su me na moje oči ubili četnici IIIa, razrednika Ratka Mladića, nije ravno ni poznatoj kovncenciji Hatkine njive i dimije.

Srebrenica je posebna vrsta laži muslimanskih političkih, vojnih, nevladinih i obavještajnih struktura. Posebna, jer je najveća. To znači da su laži rasprostranjene diljem geografije i poslijeratne politike. Od Markala do Tuzlanske kapije. Pri čemu u onoj koloni u Tuzli nije niko poginuo osim par vrabaca koji su imali slomljena krila. Kao i u Dobrokoljačkoj.

Sve je to, manjeviše, poznato. Laže Sarajevski Politički Krug i danas. Lagumdžija ode u Socijalističku internacionalu pa kaže Izbacite one Četnike Vojvode Dodika. Pa se vrati u Sarajevo, šta u Sarajevo, vrati se u Banjaluku, pa potpiše sporazum sa Vojvodom. Treba samo detektovati čudni opšti trend. Kako Srbi prestaju da pričaju o svom ratu i herojstvu, i da lažu i dodaju, tako Patriot Aktivisti sve više lažu o tome koliko su ih Četnici istrijebili.

Iza tog draperija pojavio se, odnekud, Ibran Mustafić. Koliko sam shvatio, pokušava da iznese činjenice, samo činjenice i ništa više osim činjenica, o onome što zna. To je veoma teško. Jedan čovjek, u najvećem ili najmanjem vrtlogu rata, pred očima ima uvijek ograničen broj činjenica. Sve ostalo su utisci, otisci, impresije, strah, prepričavanja, poluistine, laži, mržnja, propaganda, nacionalizam i rasizam.

Ibran priča posve drugu priču od Zvanične Patriotske Genocidologije.

Ne pada mi na pamet da ga svojatam. Gdje si Ibrane, Izabrani Srbine. Kao što Sarajevo, čim vidi nekog Srbina sa samo kićankom od fesa, Čavića, Jovana ili onog profesora, odmah ga usvoji, pijedestalizuje i maše njime sa Trebevića. Dovoljno mu je, Ibranu, njegovih muka. Ako se izbori i za jednu činjenicu, treba ga cijeniti kao heroja.

Mogu samo da kažem da je, možda, ljudski lagati o svojim ubijanjima. Neljudski je lagati o tuđim.

1982.
MEDIJI,
JEDNI DRUGIMA
POD REP
 

Medijska scena u Republici Srpskoj se doista ubrložila, ubalegala i usrala i šefa i stanicu. Zalud su Stranci Sranci onoliko para i energije uložili u Nezavisne Škole Novinarstva. U cijeloj BiH, mislim. Ubili se objašnjavajući kao je Jezik Mržnje opasan i kancerogen za slobodno i otvoreno, takorekuć Razjebano Društvo koje ovdje žele da izgrade.

Zaboravili su da postoji i Jezik Trača, Jezik Podvala, Plaćenički Jezik, Destruktivni Jezik.

Upravo u tim paranovinarskim disciplinama, mediji Republike Srpske, privatni, plaćenički, alternativni, avangardni, masturbativni i oni koji su posve NKN, dostigli su savršenstvo.

Došli su do te mjere da bi morali pronaći neki način da privatnim televizijama zabranimo informativni program. Ili da Poreska Uprava uvede taksu na pominjanje Našeg Izvora u vrhu Esesnesdea i Izvora koji je želio da ostane Anoniman. Jedno pominjanje – sto hiljada maraka. Budžet bi bio pun ko brod, Vlada ne bi pala a opozicija i plaćenički novinari bi glodali svoja mudanca od muke.

Ta paranovinarska scena u Republici Srpskoj uspjela je potpuno da zamijeni Bakira 60.

Ili su im isti poslodavci ili su išli u džamiju, SIJ.

Da je novinarstvo spalo KZU, jasno je kad se samo jedan dan analizira medijski vrtlog. Izvjesni onostrani bloger, na osnovu svojih veza u Vrhu Esenesdea, ima više onih koji imaju svoje veze u Vrhu SNSD nego što SNSD ima uopšte članova i vrha i privrha, objavi skupinu nebuloza, garniranu sa analitičkim procjenama amaterskih obavještajaca i dosjetkama podstanara mu Dragana Čavića. Izvjesna televizija u čijem sastavu je i SRT, Suzana, STJ, zašilji ga, olovku, pa počne da citira Onostranog Vaskovića ne pominjući dotičnog već svoje izvore koji su željeli da ostanu anonimni. Onda, drugog ili trećeg dana, izvjesne novine, specijalizovane za blicobavještajni rat, razvezu o tome. Vlada visi o koncu. Ili pak to uradi Ahteve. Šinjel Kos.

Možda Vlada i visi o koncu, ali mediji iz ove moje službene bilješke, vise o kurcu.

Dabome, da sve to nije slučajno. Samo je Eva slučajno uzela jabuku a dala kivi jer nije znala šta je ni jedno ni drugo.

Kako niko nema izvore bliske Vrhu Pedepea, bliske Vrhu Esdeesa, bliske Vrhu Čavića, bliske Klubu poslanika Esdeesa. Kako se niko ne bavi Ivanićem i Bosićem. Samo Dodikom.

Taj medijsko-tračerski muare potpuno je projektovan u službi destrukcije i razgradnje Republike Srpske. I jedan je od glavnih segmenata tog projekta.

 

 

1981.
EPIZODA
U ŽIVOTU
BERAČA BOSNE
 

Danis Tanović je Politički Oskarovac. To je, valjda, jasno. Kao što je Bosna, u zemljišne knjige stare dobre esterajhungarske upisana kao Bosna i Hercegovina, kasnije poznata kao Dejtonija, Ešdaunijia, Inckonija i Naseobina, Politička Država. A politika je tako promjenjiva.

Sada je na Berlinaleu dobio Srebrenog Međeda za film Epizoda u životu berača željeza. Glavni glumac, naturščik, dobio je nagradu za mušku ulogu.

Film je trebao biti dokumentarac o Romima koji skupljaju staro željezo ali se, na licu mjesta, pretvorio u igrani.

Dabome da nisam gledao film. Ali nekoliko relacija su potpuno neoborive. Dokumentarac kao forma je toliko istražen i eksloatisan, i rediteljski i kamerski, da se tu više nema šta genijalno i za nagrade uraditi. Mislim na zemaljsku kuglu i sve ono što bi moglo da se dokumentuje. Svaki filmski i televizijski mladi reditelj može načiniti genijalan dokumentarac. Samo ako ima dovoljno love za troškove. Pretvaranje dokumentarca u igrani film, može biti samo korak unazad. Priča koja je dobra kao dokumentarna ne može biti dobra kao igrana. Morala bi se nadgraditi ali dokumentarne priče u sebi ne sadrže dovoljno početnica za igranu formu. Igrana forma ih, jednostavno, pojede, dokumentarističko u njima iskopni. Inače ne bi postojali scenaristi za igrane filmove. Kamermani i reditelji bi samo bauljali po svijetu i nalazili dokumentarce pa ih pretvarali u igrane filmove.

U ovom slučaju Tanović je glavnog junaka dokumentarca proizveo u glavnog glumca igranog filma na istu temu. Volio bih da vidim tu mađioničarsku vještinu.

Drago mi je samo što glavni glumac ostaje na zemlji i kaže da ovog mjeseca opet mora skupiti dovoljno starog gvožđa da bi mu porodica preživjela.

Sve drugo oko Tanovića i njegovog filma je na Ničijoj Zemlji. U magli. Nerealno. Manipualtivno. Epizoda u životu inostranih Berača Bosne. Iluzija. Vještačko disanje za Bosnu. JIO.

Tanović je, na žalost, upotrijebljen čovjek. Kao i Bosna mu. Zarobljen u vještačke nagrade. Zavrbovan u politiku. Osnovao stranku, ili tako nekako. Budibogsnamica.

Sam Tanović je proizvod lobija, kao i Bosna mu. Lobija koji treba da održe iluziju o uspjehu Bosne. Kao što i Sejdić/Finci treba da održe iluziju o opštoj ravnopravnosti. Kao što Anđelina Džoli treba da održi iluziju o bosnocentričnosti svijeta i tako normalnim zločinima Srba. U daljoj perspektivi može se očekivati književna Nobelova Nagrada za Bosanca iz Bosne. I Nobelova Nagrada za Mir. STJ.

Dok će u Bosni, Bosni i Hercegovini, sve ostati po istom. Glavni Glumac Rom će i dalje skupljati Staro Gvožđe. I hiljade njih. I hiljade onih kojima je uništen život Iluzijom Bosne. A onaj Incko kaže skupljač starog željeza treba da bude posljednja epizoda u BiH.

Ta epizoda je tek sjeme. Tek će da se tići. Dok vi odobravate nove tablice množenja, štitite Budmiristan, tolerištete laboranta Zlatagana, ilegalno gajite Unitarizaciju Bosne...

Kako je nastao Srebreni Međed. Pa, jedan od Velikih Krojača stupio u polni odnos sa Kalajisanom Bukvom.

 

 

 

 

počinje ciklus Vertikale

početak

čekajući proljeće

1977.
OTOMANSKI
POGLED NA DRINU
 

Ako su budale odustale od politike Šahovnica na Drini, pošto je mečka začačkala na drugim vratima, Ćirilica u Vukovaru, nije se Drina riješila budala. Onaj patrioidiot, rušitelj brane hidrocentrale u Višegradu, koga je i Alija molio, Nemoj Murate, ode Bikavac, Pusti me, Aljo, da Beograd potopim, reinkarnira se svakodnevno. Pojavio se na televiziji u liku Amera Jerlagića, Silajđžićevog eksperta, STJ, za energetiku. Ne mogu da se grade hidroelektrane sa Talijanima, ni sa Nijemcima, jer Drina je Državna Granica a osim toga, i Državna je Imovina i treba Dozvola Države.

Logično, velim ja. Tako je i Mehmed Paša Sokolović prvo pitao sultana u Stambolu. Vaše veličanstvo, mogul gradit ćupriju na Drini, oformio sam konzoricijum. Ajd.

Tako bi i Država sada. Nije dovoljno da Savjet ministara, priručna radna grupa, po Dejtonu, Predsjendištva BiH, formalno da saglasnost. Treba da se ide Paši na noge. Treba da se, idući odatle, stalno telali da je to Država i Državna Imovina. A idući od Paše, da se telali Fala Državni Pašo za Državnu Dozvolu. Fala što si uzeo Trećinu hidrocentrale.

Ne misli samo stopostotna Stranka ZBiH tako, ni Jerlagić. Misle tako i Lagumdžijini eksperti za energetiku. Na razgovorima o sporazumu, upro Zlaja lično, i ekspert mu, da sufinansiraju, kao Federacija, hidroelektrane na Drini.

Dakle. Nema više Šahovnica Na Drini. Sada je Sarajevo na Drini.

Ne rarazumijem. Kad sultani nisu bili opsjednuti da imaju granicu na Drini, šta je ovima danas, juče, prekjuče.

1976.
ZAŠTO SIPAC
SIPA NAJAVE
 

Direktor Sipe, u velikom nekakvom intervjuu najvaljuje da će u narednim aktivnostima biti uhapšeni direktori, mininistri, političari.

U razvijenim demokratijama, a to znači gdje je regularna moć svedena u procedure a prljava moć svedena na simboliku, Glavni Sipac ne daje izjave. A intervjue, samo kad ode u penziju i po odobrenju Poslodavca.

Ako bih cijeli slučaj, a i prijašnje javne istupe, Glavnog Sipca, gledao kao filmski reditelj, onda bih to okarakterisao kao uživljavanja u ulogu.

Ako bih imao kakve poslove s drogom, ne bih se brinuo. Dok se raspetljaju poslovi direktora, političara i ministara, moj stećak, i da ga neko postavi iznad mene, kad ciknem, izjele bi kisele kiše. Ne bi ni oblutak ostao.

Da sam ministar, a uprljan, također se ne bih brinuo. Brže će me smijeniti nego što će me Sipac uhapsiti.

I tako u nedogled u Zemlji Nezemljiji.

Da bi Sipa, ili nešto takvog tipa, funkcionisalo, institucije i procedure društva moraju da funkcionišu kao švajcarski sat. A ovdje, u Naseobini, u tom mehanizmu nema ni kolomasti, STJ.

Ako nema političkog sklada, stabilnog političkog sistema, transparentnih procedura, parlamentarnih odluka i zakona, političkog ambijenta, sklada Države i Državljana, sinhronizacije svih bezbjednjačkih službi, na svim niovima, ljubavi, razumijevanja i poštovanja Tužilaštva, Sudaštva i Narodne Milicije, nikad niko neće uhapsiti ministra. Taman da ga zateknete na njemu. Na izvršenju krivičnog djela.

Šta ako sutra neko iz Amb saopšti da TIT, Taj i Taj, treba da ostane do kraja mandata.

Zubčanik se ne pravi od jednog zupca.

Ovdje smo stigli do hapšenja električnih sajdžija i sitnih šumokradica.

Pošto svega toga nema, i nema još nekoliko puta više nepobrojanog, neko bi izjave Glavnog Sipca mogao shvatiti kao prijetnje.

A i da ima, i da su izvjesna hapšenja, to se ne najavljuje u novinama. Inače se može ispasti smiješan.

Onaj Nasermendi pobjegao im ispred nosa. Dojavila mu moja baba Milevka. Inače ministar.