plodan dan u ateljeu

1964.
PODREPAŠI
I DOREPAŠI
 

Samorazaranje koje zadnjih dvadeset pet godina preduzimaju žitelji Balkana, mnogo je efektnije od razaranja koje su poduzele Osmanlije, koje su donijeli fašisti i koje su načinili zemljotresi svih doba i epoha, zajedno.

Pored razaranja onoga što je stvorio komunizam, da upotrijebim sintagmnu koja nije tačna, stvorio je napaćeni radni i poletni narod svih nacija, dižući se iz pepela i krvi, gledajući u zvijezdu budućnosti i napretka, kolektivne i pojedinačne sreće i sigurnosti, a još, nakon dvadeset godina, imaju dobrog posla, oni razaraju i ono što sada niče ili što bi trebalo da nikne, izgradi se i stvori.

Andrićgrad, neka čudna gradina koja je pala tu s neba, zajedno sa idejom skupljanja svjetova na jednom mjestu i predočavanja ih ljudima koji žive ponosno u Pičci Maternoj, samo je jedan od primjera samorazaranja. Ako ljudi na zemlji neće gradinu svjetlosti i zdanje koje Okoćupriji donosi život, pretpostaviti je da hoće tunel, mrak i jazbine pod zemljom. Ako mene na Bikavcu nema, nek nema ničeg.

Prethodna vlast, vlast Esenesdea, dakle, nije bila voljna ni zainteresovana da se uključi u projekt i da ga prihvati. Nije bila sposobna da se oduševi Gradnjom Nečeg Novog. Gradnjom uopšte. Naprotiv, mumlali su okolo protiv tog projekta a podržali su ga u Skupštini Opštine jer nisu mogli protiv autoriteta Predsjednika Republike.

Sadašnja vlast, Mrkli Mrak Esdeesa, krenuo je otvoreno da ruši Andrićgrad. Esdees u Višegradu je Vila koja ruši danju. Sve loše vile ruše noću, SIJ. Kada su psi lešinari vidjeli da nema podrške niotkud, pokrenuli su lavinu upita i tužbi unazad vijekovima. Doći će do roditelja Mehmed Paše Sokolovića. Ko zna iz vremena koje carevine će se osporavati pravo na zemlju, gradnju i napredak.

Eto šta urade budale.

Da li je moguće da je Cicko na Sokocu shvatio a ovi dolje ne mogu.

Termoelektrana Ugljevik. Cijeli Ugljevik se pretvorio u stručnjake za podzemne zalihe uglja. Svi su postali Geološki Ekspertski Institut. Ima uglja za tri, četiri, za šest, sedam, za osam do deset, za desetak godina. Ta ugljena groznica je takva da se čini da u Ugljeviku niko ne jede, ne jebe i ne spava, samo istražuje ugalj.

Štagod se događa, može da se tumači i ovako i onako. Ali cilj je jedan. Zaustaviti gradnju Ugljevika III.

U Ugljeviku još od rata na ovamo djeluju zavrbovani interesni lobiji i pojedinci. Vrlo je moguće da se radi i o otvorenim parama i zatvorenim džepovima. Da Republika Srpska ima tajnu službu, umjesto ona zajednička Oba Muda, znali bi.

Ovako, sve se upakuje u sindikat. I protestuj. Nakon ovoga neće majka roditi budalu koja će u Srpsku donijeti ni milion za investiranje. Samo će nam otvarati tržne centre.

Dobro, samorazaranje, autodestrukcija, evidentirano je kroz istoriju. I kroz šifarnik doktora za pamet.

Ali nije evidentirana djelatnost Podrepaša, Dorepaša i Sadrepaša. Političkih snaga, stranaka, većinom partija, koje sjede sa strane i javno podržavaju razaranje svega postojećeg koristeći Višegrade i Ugljevike za svoje političke koristi, rušenje Režima i uspon na vlast. PDP, stranka bez obraza i političkog profila, ni poluprofila, ima hrabrosti da podrži Sindikat TE Ugljevik i tako sprječava investiciju od stotina miiona maraka, iako niko nije zaboravio da je banke predavala po jedan euro. Trebali su ostati na vlasti. Termoelektrana bi otišla za dva.

Da se mudonje barem stave na čelo kolone, na barikade, za govornice, pa da im se i povjeruje.

Ovaj sadizam i naslađivanje nad tuđim zabludama i manipulacijama, podjarivanje vatre razaranja, rušenje svega da bi meni na izborima bilo dobro, nezabilježen je politički sumrak.

PDP, DP i SDS, one preostale neću da pominjem, njih je Priroda samo obilježila, uskoro bi trebali da objave javni pozvi, na zajedničkoj presici, u kome očekuju da se pojavi Bagerist iz Majdanpeka i da za njih obavi posao.

 

Srebro kao ukras zlata,
ulje na kartonu, 20 x 30,
2002.

1962.
SOCREALIZAM
OKO SRĐANA
ALEKSIĆA
 

Nepojamno je sa koliko se energije ime nedužnog pokojnog mladića iz Trebinja koristi kao stijeg jednog vještačkog sistema vrijednosti, kao luč za nove ljude jedne nepostojeće države, kao biljeg negativnog kolektiviteta, kao pseudopromocija sredina i grupa, pojedinaca čak. Sve. Samo ne u svrhu obilježavanja jedne lične žrtve u donkihotovskoj borbi koja je unaprijed bila izgubljena.

Čitam. I Beograd će dobiti ulicu Srđana Aleksića. Pokoj mu duši ali, mislim da se sve pretvara u svojevrsni kič.

Ja, pak, ne veličam njegov čin. Meni je žao života Srđana Aleksića. Kao i svakog drugog izgubljenog nedužnog života u tom bunilu rata.

Ne veličam, jer mislim da se time ništa nije moglo učiniti.

Ali se još više protivim korištenju Srđanove žrtve po klasičnim socrealističkim i propagandnim obrascima, koji su, u suštini, svi antisrpski.

Prvo. Srđan je ustao da brani muslimana Alena od razjarene, vjerovatno i pijane, naoružane srpske vojne družine. Sugeriše se da je, ipak, i čudo, među Srbima bilo onih koji su Normalni toliko da ne žele istrebljenje muslimana. Ali ih je bilo tako malo da se nisu mogli pojaviti na površini, jer bi im glavu skinuli odmah. Već je objavljeno da je Srđan samo poznavao Alena. Dakle ne radi se o nekoj odbrani prijatelja muslimana. Srđan je reagovao instinktivno i uobičajeno za jedan sloj ljudi koji imaju hrabrosti i načina da potisnu racionalizaciju o posljedicama.

Suštinski, Srđan je dijete jednog drugog morala, socijalističkog. Ne sugeriše to samo jedna ista fotografija, koja se stalno objavljuje, sa petokrakom na kapi. Taj moral je kolektivistički, moral stvarnog i vještačkog bratstva i jedinstva, moral onih koji su preko cijelog Beograda jurili jermenske atentatore na turskog ambasadora. To nije samo srpski moral. Naročito nije moral za zaštitu muslimana. Tog morala već tada, kad je pretučen Srđan, nije bilo. To su bili samo trzaji koji potvrđuju pravilo. Tog morala nema danas. Nigdje. Danas se niko ne bi zuastavio kad nekog tuku, samo bi ubrzao korak. Čak i u najčistijem nacionalnom Sarajevu. Za svoga, dakle.

Drugo. Srđana su pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske. To je klasična muslimanska antisrpska propaganda. Tih dana, i mjeseci, nikakve vojske, nigdje, ni na kojoj strani, nije bilo. To je bio bulumregimentarijum sastavljen od svake božije mrake i sa značkama na uniformi i na kapama iz cijele istorije međunacionalnog klanja na Balkanu uopšte. Samo nije bilo bjelogardejaca. A ta muslimanska propaganda, koja se ubi dokazujući da nikad nije bilo Republike Srpske, da je uvijek bila Republika BiH, i da je treba, kao idealnu, vratiti na scenu i na grbaču, sada  govori o VRS, tada, u toj godini početka međubratskog demokratskog višestranačkog klanja. Dabome. Poenta je na genocidnosti Vojske Republike Srpske kao instrumenta Srpskog Naroda.

Treće. Spomeničarenje i uličarenje Srđanu Aleksiću svojevrsno je obilježavanje svakog živog Srbina i dodjeljivanje mu krivice zato što svako od njih nije našao svog Alena i branio ga. Po mogućnosti i poginuo za njega.

Četvrto. Čim se počne sa socrealističkim maskenbalima, to društvo je zakoračilo svoj prvi korak ka tragediji. Mlada publika, koja će, moguće, pročitati ovo, nije čula za Boru i Ramiza. Kosovske drugare koji su zajedno išli u partizane ili tako nešto. Boro i Ramiz su bili supraidealizovani komunistički pa socijalistički par. Jebo Tita i Jovanku. Imali su i svoju dvoranu u Prištini. Pa šta je bilo.

Srđana Aleksića treba ostaviti da počiva u miru.

Neće on izliječiti ničije kolektivne i pojedinačne boljke koje se dijagnosticiraju kao žal za Državom bez Srba. Kao Svi Srbi u jednoj krivici.

1961.
OSMA
OFANZIVA
NA BiH
 

Jake neprijateljske snage pregrupisale su se u rejonu Brisela a šesta armija, u pokrajini Nato, već je pod čadorima, zemlju pritisla. Mješovita stelt divizija Sejdić/Finci nadlijeće teritoriju i evidentira kote. Glavni štab, duboko pod zemljom i pod sedam betonskih ploča procjenjuje situaciju. Zona B i Zona H imaju nekoliko slabih tačaka fronta. Katastrofalnih, kaže feldmaršal iz sjenke. Mostar. Nepobjedivo ali odvlači pažnju glavnine određenih snaga. Predsjednik Federacije. Nerješivo ali dobar teren za golf. Zaraćene strane, jedino, ne znaju da nema rupa. Vlada Federacije. Neshvatljivo. Nermin Nikšić se raščupao odmah na početku, kao da je znao da kraja nema. Savjet ministara. Ubačeni trećepozivci i konjevodci, sastav popunjen. Sukob Hrvati – Bošnjaci. Nefederativno. Prozor nikad neće pasti. Republika Srpska. Dodikativno. Ali važne rovove, Gradiška, Srbac, Trebinje... drže neidentifikovani grmalji koji nemaju ni municije ni boraca. Rovove opozicije ne drži niko. Grupa MČI 3, Mihajljica, Čavić, Ivanić, luta između Beograda, sarajevskih portala i glavne kancelarije Esdeesa. Uopšte, Entitet napadnut izviđačko-diverzantskim jedinicama izvana i iznutra.

Sad je pravo vrijeme da se sasređenom vatrom napadne Zona B i Zona H.

Vraćam se u stvarnost.

Stoga su i preduzete opsežne pretproljetne aktivnosti da se istovremeno napadnu problemi Sejdić/Finci i vojna imovina.

Računa se da su glavnina političkih snaga zauzete rješenjem odnosa u Federaciji. Zato su tamo bačene velike dimne bombe u vidu ekspertske grupe za moguće ustavne promjene, statuta Mostara i rekonstrukcije Vlade F. U Republici Srpskoj, pak, slabi rovovi su gubitak mnogo opština Esenesdea, labava federacija sa Beogradskom Državom, opkoljavanje Dodika i eksterna finansijska kriza koja se prelijeva i unutra.

Brisel-Nato Koalicija je procijenila da slamanjem Kota S/F i Vojna Imovina rješava dalje napredovanje oklopnih i transparentnih snaga ka liniji Izbori 2014. Jer, ako odmah ne riješimo te dvije tačke, domaće političke snage će se pregrupisati, konsolidovati i ojačati. Nikada nećemo izaći na plato Jalovi Lideri sa kojeg se kontroliše ne samo Zona B i Zona H nego i dobar dio Balkana.

1960.
TERITORIJA
ZAVJERE
 

Oni Američani, kako kažu analitičari, koji organizuju, ovdje, neke hajkice, dijele deset miliončića, štampaju značke i bedževe, Vlada i Bajka teve, sve je to mala maca.

Prava teorija zavjere odvija se sada u Srbiji. U tolikoj razmjeri da je Srbija postala Teritorija Zavjere.

Mada sam sumnjičav. Kao i uvijek. Da li je moguće, drugovi, da jedan Krojački Centar upravlja i Gaćicama Polovne Brankice, i primanjima u posjete Šarićevih izvršnih direktora, a samo slučajem kod Dačića nije prošla Kriminalača Rebrača, i doziranim i balansiranim lansiranjem parčića tog smetljišta u Kurirčine, Trice i Kurčine od medija, pa oni idioti iz Skrivene kamere, prijete da će se početi baviti ozbiljnim novinarstvom, jer, gazda je to probao u Bosni i na Kosovu, kao to je Ozbiljno Novinarstvo, ako je na tim područjima bilo Ozbiljnog Novinarstva onda nije bilo nijednog zločina, pa, upravlja, čak i miroljubivim razvojem koegzistencije sa Kosovom i Turskom.

Ne vjerujem u Jednog Krojača velike, opsežne i sveobuhvatne zavjere.

Biće, ipak, da je to posljedica koja se proširila na Celu Teritoriju, što je zakonitost kad KUD pravi Državu. KUD Miško i Šiško, KUD Šeško i Kertes, KUD, Sloba i Mira, KUD Koji Moj Do Mojega. Ali, da budem potpuno sfrjistički, i KUD Janša i Kurcin, KUD Ivo i Jaca. ITD.

Ta posljedica Države kao Kulturno Mjetničkog Društva, a na određenom stupnju razvoja ekonomskih, društvenih i produkcionih odnosa, i Društvanceta, zahvata sve. Čak i političku artikulaciju. Kako je lako radikale prevesti u naprednjake. Kako je lako Slobince prevesti u Kosovokoop. Kako je lako, sada i napokon, shvatiti da postoje Prljavi Demokrati. Boris Tadić mrtav ladan izjavljuje da je znao s kim kontaktira Dačić. JLZ. Deda mi umro u svojoj šestoj godini. Ko mi, bre, napravi oca, mamu mu jebem u trulu sisu, u ladnom grobu.

Ali da sumnja baš ne iščezne skroz, pobrinuo se jedan turski zvaničnik koji, za vreme posete Nikolića Istanbulu, otpeva geopolitičke stihove Hantington Stajla. Beograd je bliži Istanbulu nego mnogi turski gradovi a Istanbul je bliži Beogradu nego Brisel. I Stambol i Kosovo.

Još kad je Nikolić najavio trojni sastanak, BiH, Turska, Srbija, onda su me sumnje počele izjedati. Sve kako je radio Tadić, radi i Nikolić. Gluvo Tursko. Doduše, lako mu je kad ima Dačića i Vučića, koji mogu da preuzmu druge poslove.

To je najopasnija roba iz Velike Krojačnice. Srbija će se rešiti Šarića, tajnih podmetača u službi, Gaćica Moje Marice, Miška i grčkog bratstva, opšteg kriminala, čak i po cenu da se reši Dačića.

Ali, ubiomebog, Turske se neće rešiti.

Radikali više ne reže u Srbiji.

Nema veće jebe od vlasti, kaže Toman.

1959.
TUTA BUGARIN

Austrougari, bečki carevi, prevrću se u grobovima. Oni su formirali Fabriku duvana u Banjaluci da bi nezadovoljnom srpskom življu oko Banjaluke omogućili da sadi duvan, prodaje ga i tako živi i preživi i, koliko, toliko, izjednači se sa ćaršijskim svijetom.

Bilo bi uljudno pitati austrougarske careve da li možemo da prodamo Fabriku duvana Bugarima. Ali da im ne dozvolimo da komentarišu u stilu Na šta ste spali, da budete zona Bugarskog Biznisa, STJ.

Pušiona sa Fabrikom Duvana klasična je tragedija privatizacije na Balkanu. Posve je neozbiljno prodati jednu takvu fabriku u centru Banjaluke, dripcima koji se sada po krugu grudvaju i bezbrižno rumene dok im Predsjednik Vlade traži kupca i sveti vodicu sindikatima. Valjda je bilo logično Fabriku Duvana prodati onima koji znaju da proizvode i prodaju cigarete.

Kao što bi sada bilo logično da se Vlada ne bavi privatnim preduzećima. Radnici, ako imaju problema sa gazdom, mogu da krenu ponovo ispočetka. Okupiraju fabriku, svrgnu eksploatatore i uvedu radničku samoupravu. Možda se odnekud pojavi i drug Tito.

A ako Vlada želi nešto da učini, za očuvanje radnih mjesta i njihovo eventualno proširenje, treba da kupi Fabriku duvana, imenuje upravu koja će dobiti zadatak koji mora da postigne. Kao što radi svaka Država.

Ovako, ne zna se da li je Vlada dripčeva, bugarska ili radnička.

 

Kockolica

majka tuđeg mladunčeta

Jedan od Porođajnika

fotografija za korice moje knjige Vaša Država, JVO
(Politički ljetopis za 2012.)

1954.
PRAŠINA SE
OPET DIŽE
TURSKIM DRUMOM
 

Ejebiga. Dačiću pokazuju šubare, Nikoliću turbane.

Srbija je upala u bob stazu iz koje nema izlijetanja.

Opet Gluvo Stambolsko. Samo nema Brata Ive. Nešto zauzet Ustavnim zakonom.

Nikolić, Tomislav, Predsidetelj, kreće put Ankare. Poluzvanično je priopšteno da on od Turske očekuje da pomogne u bošnjačko-srpskoj vezi u Srbiji, otkud Bošnjaci u Srbiji, SIJ, i da pomogne u svezi sa Kosovom. Mada nije razumljivo šta tu uopšte može da se pomogne.

U svom radikalskom kompleksu, Nikolić ima pojačanu odgovornsot prema percepciji klasičnih srpskih neprijatelja koja sve srbijanske srpske lidere, bez izutetka, smatra divljacima. Taj kompleks mu nalaže da se nudi i Bratu Ivi i Didi Bakiru. Kadgod oni požele, ja ću doći. Idi, bre. Kojićeš im moj.

Srbija je ubijena u mozak. Niko tamo ne sme da iskaže državničku odgovornost. Da se reši Kosova i da povuče kartu na devetnaest. Pa nek je Evropa, BiH, Hrvatska... okrene. Ako sme. Nije dovoljno uhapsiti Miškovića. Miško je nus proizvod jalove srbijanske politike u poslenjih skoro trideset godina. Takozvani otpad. Nije ni za reciklažu. Miško igra ulogu hapšenja i isporuke Slobodana Miloševića. Nakon toga ništa neće biti novo. Šta je novo posle Cargo Sloba.

Odlazak Nikolića Predsidetelja u Ankaru pokazuje da je Srbija u većem procepu nego što to izgleda. Mnogi će birač sada da kaže Džaba je, bre, izgubio Boris. Džaba je, bre pobedio Toma.

Izgleda da su samo javno, Dači, podmetnuli šubarče. A tajno, Celoj Serbiji, neko maljče, MMJ.

1953.
OTKUP
SIROVE KOŽE
U BEOGRADU
 

Krzno, ovaj put, nije otkupljivano, nije bio Aladža Krsmanović.

Onomad je podvornica Simuna, revoltirana seoskim tračevima da se kurva sa cijelim muškim dijelom sela, uključujući i djedove a i neke brkate neudate snaše, obznanila javni uvid u prava zagondžija koji su trebali da se pojave u ljetni utorak, u šest, dakle, zavida, i da donesu validan dokument, nov ženski donji veš. Veš je stara slavenska riječ.

Pojavili se sakati Spasoja, ćoravi Đurađ i grbavi Dragutin.

Onda je, Simuna, da ne propadne skup, a da ne ponizi učesnike, pred mjesnim uredom, gdje je stambovala, poslužila plavi ibrik kave crnjuše, takozvane makadamuše.

Tako, i nekidan, u Beogradu.

Ko da je Đurđevdan pa se ide u ajduke, skupila se Otpozicija. Odzlaoca i odgoremetere.

Prvi put sam ponosan na moj, omiljeni, Esdees. Što nije učestvovao na Šizofrenom Sraniju, u biti, na Jaslarsko-Guslarskom festivalu popevki opozicije Republike Srpske.

Taj jadni skup gubavaca pokazao je ono što mu nije bila namjera. Pokazao je da je, u slučaju opozicije u Republici Srpskoj, Sahara mala pa su inostrane Masse objavili pojilo u Beogradu. Pored onakve vode, na pojilu se pojavila i hijena. Mihajlica.

Ponižavajuće je za političku scenu Republike Srpske, da, nakon, dvadeset godina od uvođenja višestranačja, njome, dijelom, upravljaju Domagoj i Predavač.