1941.
DA LI JE PUT
BiH U EU KAO
PUT KOSOVA IZ SRBIJE
 

Stefan File je održao još jedan govor o BiH u Evropi. Ništa originalno. To je klasična formula koju su praktikovali visoki predstavnici, pikovci, ambasadori i slični. Svaki put se nađe jedna stavka koja je presudna i koja ima svoj smakovski datum. Ili tad ili smak.

Ili Sejdić i Finci ili ne priznajemo izbore.

Nije jasno kome File šalje poruku. Republika Srpska je prije sto godina rekla da će to riješiti i predložila konkrentu promjenu Ustava. Da li je opet u pitanju klasična priča. Ne smijemo ništa reći Sarajevu pa ćemo svima dati po ušima.

Ali, glavno pitanje jeste Kako je BiH dosada disala na ovim izborima i bila priznata, i ona i vlast.

Nije uputno tako se evropski igrati ispunjavanjem uslova koji neće ništa promijeniti. Jer ni Sejdić ni Finci nikada neće biti članovi Predsjedništva. Komšić je prvi i zadnji iskoristio tu šansu. To su bile nevidljive ustavne promjene Lagumdžija i Komšić. I, da nije malo prekoredno. Federacija ne može riješiti ni jedno hrvatsko nacionalno pitanja. A od fantomske BiH se traži da riješi S/F.

Stefan File je izrekao još jednu stavku koja je pogubnija za BiH.

Kad provedete Presudu S/F onda ćete imati SSP a kada imate SSP onda ćemo razgovorati o strukturalnim promjenama Dejtona.

Prvo pitanje je Ko ima želju da razgovara o Strukturalnim Promjenama Dejtona. Sarajevo, dabome. Opet Želje iz Sarajeva a Pozdravi iz Brisela.

Sve ovo neodoljivo podsjeća na put Kosova iz Srbije. Takav je put i BiH ka EU. Na leđima i na štetu Srba.

Najprije da Člana Predsjedništva, koji ne mora biti Srbin, bira Sarajevo, Parlamentarna skupština BiH. Pa potom ćemo izvesti par strukturnih promjena Dejtona.

A njih najavljuje upravo danas Finci. BiH kao Federacija regionalnih cjelina.

1940.
KOJE BUDALE U
U.B. TRAŽE DE GOLA
I ADENAUERA
 

Bilo trideset godina od potpisivanja sporazuma, u Parizu, k.č. Jelisejska Polja, između Nijemca Adenauera i Francuza De Gola. A onda, u Oslobođenju, kukaju izaglasa. Kako kod nas nema Šarla i Konrada. Kad će se kod nas pojaviti. Kako na Sarajevskom Polju ne može da se potpiše takav sporazum.

O saradnji, pomirenju, poljubljenju i oproštenju a naročito o izgradnji Vrlog Toplog Novog Sretnog Svijeta, sporazum predstavnika koji dolaze iz nekad fašističke agresorske zemlje i iz zemlje koja je imala agresiju, genocid i istrebljenje i bila Pokret Otpora.

Kako, dakle, naši Srbi, Republika Srpska, glavni zgoditak na Genicidnom Lotu, Prva Nagrada Agresije, nema Adenauera. Da ponizno dođe u Saraj Polje i potpiše.

Ako odbacimo kao normalnu sokačku vječnu tendenciju da se, on, sokak, kojim isto tako vječno teče mokraća a kad su kiše i razblaženi izmet, poistovjećuje sa Velikim Istorijskim Svijetom, što je nerealno jer u tom svijetu Istorija Ide a ovdje Istorija Stoji, teško je razumjeti takav politički autizam koji rida nad svojom Nesudbinom.

Teško je razumjeti da se sve pa i jedan sporazum iz 1963. koristi za podjarmljivanje jedne nacije, mimo svih civilizovanih kriterija. Analogija sa sporazumom De Gol – Adenauer ima jednu jedinu svrhu. Da pokaže kako su Srbi u ratu bili FAG nacija, Fašisti, Agresori i Genocidaši, i da treba da potpisuju tu činjenicu do vijeki vjekova. Na koljenima, po mogućnosti.

Kad treba da potpišu Izmirenje i da na zgarištu njihovog fašizma počne da niče sretna Vaša država. Onda se Srbe tretira kao Državu. Kad treba da žive ravnopravno u Državi, onda ih se tretira kao fašiste.

Srbi ovdje nisu mogli provoditi genocid sve i da su htjeli. Jer nisu imali Državu. A oni koji su imali Državu, htjeli su protjerati Srbe Preko Drine. Gluvi Drinski Marš.

Zato nema ni De Gola ni Adenauera Ovdje. Lijepo kaže grafit. Ovo Je Bosna.

Jer nema nade da se može izgraditi ono što je nastalo poslije tog sporazum u Evropi. Nikad te nade nije ni bilo.

Ovdje se i nada prodaje kao alatka podjarmljivanja.  

 

 

1939.
JUL
SA BAŠČARŠIJE
 

Nedime dragi, šta je ovo, ba.

Tom istorijskom rečenicom Hanka Paldum je na kapiji svog dvorišta postala jednim od temelja Bosne i simbola njene državnosti. Mislim Bosanske. Mada je ona jednakocvrijedna kao i Državnost Hanke. Ba.

Tu rečenicu je Hanka uputila Nedimu Lončareviću, uredniku TV SA u izvještaju sa licinog mjesta, nakon što je došlo do nekog Srpskog Sranija prilikom priprema da se izvrši tranzicija iz Bratstva u Jebinstvo.

Nedim, onako fin i uljudan, nije znao šta da kaže nego je to smontirao u prilog.

Onda smo svi otišli u rat i pozaboravljali se. Jebeš Hanku, nek je živa glava.

Potom smo svi otišli u PIM. Prijeki Internacionalni Mir. Koji je donio svašta samo Bosni nije donio Državu. Donio je i svjedočenje nekog logoraša koji kaže da ga je Hanka, osokoljena kad je shvatila šta je bilo.ba, učestvujući u putujućoj kulturnoj patriotskoj trupi, udarila nogom u muda.

Ne znam je li istina dok ne povjerujem.

Ali priča liči na Hanku iz Mira.

Evo zašto. Navodno je odnosnog, Logorskog Srbina bez logorske vatre, pitala Bil jebavo. Ne znam ko bi reko Bi ni u najcrnjem miru. Zanosna Hanka je, ako je tako nešto lanula, o sebi mislila i tada previše. Kao i sada.

Kaže. Ja sam simbol Bosne. Napad na mene je napad na Bosnu. STJ (op. a.) Ovo neće tako proći, ići ćemo na sud.

Ako nije strado ud, imaće posla sud.

Ako je Simbol Bosne spušten do Hanke, onda smo džaba ratovali.

I ako se Hanka u sarajevskom medijstvu i portalstvu tituliše Poznatom Umjetnicom.

Vlast koja šatoruše, mikrofonuše, pevaljke i trofrtaljke, i pofrtaljke, naziva umjetnicama, mora propasti.

Tako je bilo i u vrijeme vlasti Mire i Slobe. Kakve su oni imali Narodne Umetnice. Julka Brunclik i sl.

A radikali samo Šešelja.

1938.
A GDE JE PEČAT

Mnoge zajebancije iz bivših jugoslovenskih, naročito srbijanskih, filmova, potpuno su realna stvar. Nemoj po jajca, Đole.

Na internetu je scena sa nekog protesta trudbenika Niša u kojoj vođa radnika, preko megafon, čita proglas. I važno završava sa Radnici Niša. U tom času iza ramena mu iskoči faca, tipična Iz Niš. A Gde Je Pečat. I nestade megafondžiji iza leđa. Ovaj ga jedva nađe i pogleda ga mrko, s visoka i popreko. Gdje je pečat. Pokazuje Faca Iz Niš na dno papira. Megafondžja se snalazi. Mi smo Radnici Niša. Mi nemamo pečat. Mi nemamo prava.

Kad bi Kusta htio da je režira, ne bi scena mogla bolja da bude.

Razmišljam. Kad bi Facu Iz Niš mogli dovesti u BiH, Vašu Državu. Pa i u Republiku Srpsku, Našu Državu. Ne bi čovek zatvarao usta. A Gde Je Pečat. A GJP. A GJP.

Prvo. Sejdić i Finci. A Gde Je Pečat. Onda Prijesednik Budimir. A Gde Je Pečat. Ustavni Sud BiH. A GJP. CCI, A GJP. TI, AGJP. CIN, A GJP. Kurcolicija 1. mart, A GJP.

Pa onda Naši. Udruženje Zemljoraznika. A Gde Je Pečat. Sindikati. A GJP. Politički Analitičari. A Gdje Je Pečat. Za obraz ne pitamo. Portali. A GJP.

A Gde Je Pečat, jedno je od balkanskih višestoljetnih genijalnih varničenja duha, tela i straha.

Faca Iz Niš nam govori o tome kolika je snaga Pečata. Vlasti. Države. On zna da nema ništa Nako. Samoinicijativno. Neorganizovano. Iza svega stoji neki Pečat. Neko je to smislio, potakao, organizovano. Platio.

Govori i o poštovanju Vlasti. Pečatu se možeš suprotstaviti samo Pečatom.

Ali postavlja i glavno pitanje. Šta smo, Ko smo i Koliki smo.

Tu dolazimo do Sindikata Republike Srpske. Pozivamo roditelje da djecu ne šalju u škole.

A GJP, STJ.

Nema.

Zato nema ni štrajka, ulica i parkpičica.

U cijeloj istoriji, na Balkanu, samo dvaput nije trebao Pečat. Kad su komunisti predali vlast trećerazrednim protuvama i kad je Sloba krenuo da spasava Srbe i Jugoslaviju.

 

 

1937.
KRIV JE
BUBNJAR, JMS
 

Niko nije kriv za ubijanje srpskih civila. Alija crkao. Nije kriv ni Onaj Dudaković. Ni Ganić, ni Gul-Jovan. Niko nije kriv za logore sa srpskim živim inventarom. Nije kriva ni Hanka Paldum. Kriv je njen bubnjar. MMJ.

Odluka jednog običnog sudije da obustavi istragu nad dvjestapedeset mogućih krivaca za torturstva i ubijanja u nekoliko muslimanskih logora, dio je paketa u kome je davno zacrtano oslobađanje Gotovine. I prije nego što je nađen iznenađen u restoranu u Španiji. I oslobađanje Markača. I oslobađanje Haradinaja. I obustava procesa za Dobrovoljačku. I farsa sa Jurišićem u Beogradu.

Ne mogu Hrvati biti oslobođeni za zlodjela nad Srbima a Muslimani biti okrivljeni. Zajedno su išli pod tom Šahovnicom Na Drini. Zajednički cilj je bio odstraniti Srbe iz Hrvatske i BiH. Ne samo hrvatsko-muslimanski.

Dio paketa je i sveopšta Fašizacija Srba koju provode Jevtini Muslimani preko svojih jetrvskih udurženja, poluintelektualci, medijski trop i razne Prisrbice po Beogradu.

Jasno je da se oslobađanjem od moguće krivice, i nepronalaženje baš bilo koga krivog za zločine nad srpskim civilima, kao i fašizacijom ratnih i današnjih Srba, i njihove stoljećima stare muzike i pjesme, nastoji priskrbiti pravo da se Srbi istrijebe iz Bosne i Hercegovine, da se uništi Republika Srpska i da se za to, unaprijed, oslobode krivice svi. Kao i cijeli ratni soj, od Dudakovića do Ganića.

Treba se pripremiti i za drastičnije sudske, tužilačke i pravosudne situacije. Institucije Republike Srpske moraju pronaći adekvatan odgovor. To nije konferencija za štampu. Ali taj odgovor ne smije biti očekivan, onakav kakav su Age Sarajlije i Age Internacionalije predvidjele kao moguć. Zajedno sa svojim odgovorom i sankcijama.

Galerija Minijatura

1935.
VJEŠTAČKI
SINDIKATI
PROLJEĆARIJATA
 

Na veliku žalost Inspiratora, i Atevea, Sindikati su, jutros, predzoru, kolektivno, posredstvom svojih rukovodilaca, prišli prozoru. Otvorili škripava krila. I prdnuli u tamnu noć.

Izvjesni manipulanti pravima radnika mislili su da je dovoljno ući u prostorije nekadašnjeg Saveza Sindikata Jugoslavije. I postati Sindikat. STJ.

U neuređenim demokratijama, kakve uređuje Đakon Incko, i tamo gdje je vlast slaba i neoprezna, gdje ne vlada svim instrumentima ustava i zakona, gdje Sindikat može da se relativizuje prema situacijama i javnosti se lažno predstavlja, bez validnog članstva i snage, i obmanjuje sve redom, tamo je lako biti Sindikat.

Tu lakoću postojanja demonstrirali su razni sindikati Republike Srpske, u Predvečerje Predvečerja Proljeća.

Tako što su od Proletarijata htjeli da načine Proljećarijat.

Dakle. Sindikaonica se pokušala nametnuti kao rušilac vlasti i stvaralac novog društva. Taj obimno zamišljen projekt trebao je da blokira osnovne poluge Države Srpske. Policiju. To jest Državnu Silu. Pravosuđe. Obrazovanje. Administraciju. Više ništa nije ni ostalo. Ostala je Narodna Skupština. Ali su Sindikatu na vrijeme rekli da skupština i vlada ne mogu ništa ako nemaju silu i pravdu uzase.

Vlada je načinila grešku što je išla u Novu Ekonomsku Godinu bez dogovora sa socijalnim partnerima. Koji je trebalo obavaiti u ljeto, kad mu vrijeme nije. Ali je još veću grešku načinila, ne samo ova, što nije na vrijeme zakonima precizirala šta je sindikat. Šta su sindikalna prava. A šta prava države i građana.

Ovako je SSM, Savez Sindikata Miška, počeo da demonstrira klasičnu anarhiju nedovršenih društava. Direktori su trebali da budu iskorišteni kao sindikalni aktivisti i povjerenici. Roditelji su trebali da obave posao nepostojećih sindikalnih aktivista. A djeca su trebala na vrijeme da shvate kakvo im društvo prave tate. I savremena demokratija začinjena drkadžijama iz medija i Mrsomudima Međuzaja.

Direktori škola ne mogu da budu sindikalni aktivisti i provajderi. Oni su Vladini službenici. Njih imenuje Vlada. Oni su školske vlasti, zajedno sa Ministartvom. Stoga zakonski mora biti uređena svaka sloupotreba ili pritisak sindikata na direktora škole. I treba otkloniti ulogu Školskog odbora jer Durektor uvijek od sedam ima četiri. Pa zato mu vlast, stranke, ministarstvo i Vlada ne mogu ništa.

Sindikat mora imati registrovane članove, sa članskom kartom i urednim plaćanjem članarine. Obavezna članarina se mora ukinuti. Pa ko hoće da se sindikalizuje, neka se učlani i neka plati. Svi članovi sindikata moraju biti registrovani i predočeni u kolektivu. Pa, kad se iz Svete Stolice Sindikata pojavi bijeli dim, onda se objavi, i na vrijeme javi direktoru i ministarstvu, da kroz trideset dana štrajkuje VRM, sindikat u Verziji Ranka Mišić.

Onda se ne bi dogodilo da sindikat poziva roditelje da djecu ne šalju sutra u školu. Za takav poziv se ide u zatvor.

Sada je jasno da Sinidkat ne može izvesti na ulice nikoga. Propalo Proljeće. Ne može zato što nema članstvo. A i da ima, članstvo ne bi prepoznalo da je ova situacija za Generalni Štrajk, kako pompezno vole da imenuju svoje aktivnosti.

One iz Pravomuđa treba posebno pogledati. Ako je tačno da su oni najagilniji u štrajku. Jer su najplaćeniji. I Na Crno i Na Belo.

Sad, dok nema snijega, pa ne moraju da se razvoze Ultovi i Buldozeri, diljem Republike, Vlada mora hitno precizirati kompletnu zakonsku regulativnu.

Inspiratori i Prozorprditelji se neće tako lako smiriti. Ostalo im je još samo Dva Proljeća. U Društvu. Oni ne idu na izbore. Oni su bogomdati ko Kamen U Meki.

1934.
BILJANA SRBLJANOVIĆ,
KURČEVA EUROPLJANKA
I NEDOKURČENA SRPKINJA
 

Jedno je kad o Srbima u BiH, u Republici Srpskoj, s Ove Strane Drine, bulazne kretenoidi tipa Trulolukovića, i drugih natruha i truleži. A drugo je kad halucinira intelektualka, dramska pisačica.

Biljana Srbljanović je u Tviter Proserici dobila potrebu da polemiše sa Vukom Jeremićem. I u jednoj od njih je rekla Slično bi bilo kada bi nemački predsedavajući odlučio da za novogodišnji koncert otpeva Lili Marlen. Lepa pesma, zloupotrebljena, aha. 

Priznajem da nisam dramski pisac. Ali ovakva intelektualna, logička, simbolička i metafizička usporedba je nerazumljiva. Niskodrmatična je.

Ovde se ne radi o vrednostima pesme Marš na Drinu, niti o ljubavnoj atmosferi u Lili Marlen, niti o tome da su je nacisti koristili kao svoju himnu, generator i masovni vojni seksualoidni adrenalin, niti o tome da li je neko od Srba u ratovima, kolektivno pevao Marš na Drinu, kojoj 99.99 procenata, Srba, ne zna ni dva stiha.

Radi se o tome da su Jevtini Muslimani lansirali laž na koju su se, opet, upecali delovi Međunarodne Zajednice, ovaj put Banki Mun i njegova služba, svojom učtivošću pre svega, da ne bi nikoga uvredili. Pa su izrazili Žaljenje. Ali su se samozaludeli i samoproglašeni Eurosrbi. Srbi Sedme Generacije. Srbi koji ne seru i pišaju kao sav srpski svet. Već seru i pišaju u zlatne fišeke direktno. Sa plavom mašnicom i belim zvezdicama.

Samo se, ovaj put, Biljani Srbljanović omaklo da, sedeći na šolji i blago šišteći u nju, intelektualizuje o Srbima. Piša po jevtinom populizmu. Kojeg, kako kaže, predstavlja Vuk Jeremić. Jer, njegova fora sa Maršem na Ist Riveru jeste potpuno i bezuslovno populističko dodvoravanje toj vrsti Srbije. A na njenoj bedi je i postao protuva UN. Kao da su drugi, pre njega i sada, u UN sveci, ikonopisci i iscelitelji.

Samo Biljanino Onanisanje sa Lili Marlen, i o Vuku Jeremiću, najcrnji je populizam. Ta jevtina dnevna diskvalifikujuća simbolika osobina je Uske Srbije, koja nije Populistička ali jeste Popušistička. Srbije koja je Popušila u najgorem istorijskom smislu tog trenda. Biljana Srbljanović je nastavak, i nastavnica, one Srbije koja je uvek živela u iluzijama. Da bi završila u kurcu. U iluzijama panslavenstva, panjužnjaštva, srpskog pijemontizma, pandunavstva, panpravoslavlja, pankomunizma, pangologuzja, panjugoslovenstva.

Izjednačujuća Ponižavajuća Simbolika Lili Srbljanović nastavak je Jevtine Muslimanske Propagande, i dela Međuzaja, koja upravo tom simbolikom Srbi = Agresori, Srbija = Agresija, Srbi = Četnici, Srbi = Koljači, Srbi = Silovatelji, diskvalifikuje celu jednu naciju, veru i teritoriju.

Biljana Srbljanović, i njena čista bela guza, na beogradskoj intelektualnoj šolji, ne zna ništa o Srbima i Ratu s ove strane Drine. Neka se ne petlja u to jer to nije njena stvar. Niti stvar Beograda. To što vam je Sloba, JVO, tako predstavio, to nije u skladu sa činjenicama. A to što su razne protuve ovamo, kobiva, dovodile „dobrovoljce“, šešelji, arkani, vučine, i druge kurčine, nije slika srpske celine. I što ih je bilo, a pre su pobegli nego što su stigli, bilo ih je da nešto opljačkaju, i od Srba, i da leče nedovršene ličnosti svojih pošiljalaca.  

Ne zna Biljana Srbljanović ništa o Srbima i Ratu Ovdje. Mi smo za nju i njene, i za mnoge, Tako Daleko. Niko ovdje nije išao u rat sa pesmom. Niko nije išao da kolje. U rat su išli oni koji nisu znali ni puške da rasklope. PTM. Išli su ne da bi dokazali Vašu Tezu Agresorsku, Vaš Diplomski Dramaturgarijum, Vašu Medijsku Pulicerovštinu, nego da ne idu na klanje. Još jednom i zadnji put. Karadžićevi Srbi su deo BiH proglasili svojom. Muslimani i Hrvati su hteli, rekli, rat pokrenuli i mir žrtvovali, da bi uzeli celu Bosnu. Da li tvoja Lepa Bela Guza ili Profinjena Europska Glava, može da uoči razliku.

Zato je srpska nejač i seljač išla u rat. PTM. Tvoje lepo lice ne zna ništa o našem ratu. Inače, ne bi bilo tako lepo.

U Našem Ratu, koji ste vi, Biljana, i mnogi drugi, sad pretvorili u Vaš Rat protiv nas i cele nacije, nije bilo pesme. Ne peva niko ko ide u Veliku Nuždu, u Neizvesnost, u Crnilo Nedolska i Tamilo Neizlaska, što je neosporno ovaj rat za ove Srbe i bio.

Ako je i bilo neke pesme, neke srpske himne, bila je to pesma pokojnog Hašima Kučuka Hokija.

To što su ti, Biljano, i razne Beogradske Biljane, podvalili da su Srbi klali, nadirali, marširali, ofanzivirali i silovali uz Marš na Drinu, jednak je falsifikat kao kad bi ti mi rekli, onako populistički, da ti pišeš svoje drame, i inspirišeš se, uz gusle Vukote Govedarice.