1790.

NI KOSOVO, 

NI BRISELOVO

Pohvalno je što je Srbija počela da slijedi primjer Republike Srpske. Brisel treba da iskaže interes za integraciju. A ne da se za njim trči tužni beskonačni maraton spadnutih gaća. U kome Kacin, Pak i File glume prolazne punktove za osvježenje. Dobro. Kacin se još i pravi budala.

Pohvalno je da je neko jači izrekao takvu tezu. Tomislav Nikolić, Predsjednik Srbije. Otprilike. Trčali smo za EU deset godina i došli do prosjačkog štapa. Sad ćemo da okrenemo ploču. Sad će Srbija da postavlja uslove.

Republika Srpska je odavno to poručila Briselu. I tako radi. Uslov je Republika Srpska. Uzmi ili ostavi. Možemo i prije drugih u BiH da idemo ka Briselu. Ali se mora iskazati interes. I moraju se dati pare. Prazna poglavlja koja nam se nude isto su što i finansijski derivati propalog bankarstva.

Brisel mora da se bori za Srbiju i Srpsku kao što se Turska bori za Sarajevo i Sandžak. Kao što se Rusija bori za svoj srpski energetski areal. Da se malo kurčim. Pošto u BiH Hrvatska samouprava muči, Sarajevo se turči a Srbin se kurči. Nemojte Srbiji slati Kacina Golomudana. Kako je mogla Ketrin, Oprosti mi Ketrin, da sleti u Banjaluku čim je pomenut Referendum. Može i u Srbiju da se blago izvoli prispeti sa konkretnim ponudama.

Dabome. To se neće desiti. Ali će se Srbija okrenuti sebi što će biti mnogo produktivnije od mestimičnih proserica Kacina u obliku Zvaničnog Izvestioca.

Ako uspije da se izbori protiv kriminalaca i zadrži makar i spori tempo stranih ulaganja, Srbija će biti na konju. To važi za Srpsku. Koja ima nešto lakši posao jer je mnogo manje skrovito područje za kriminalce a relativni odnos veličine investicija i bidipija je povoljniji.

No. Srbiji tek predstoji veliki posao. Stav Tomislava Nikolića izrečen na izbornoj skupštini njegove stranke, mora se uobličiti u konzistentnu politiku. Onakvu kakvu Republika Srpska već odavno ima uobličenu, od Esenesdeove pobjedničke 2006. Potrebno je čitave strukture i kordone političara i javnih djelatnika preoblikovati i obučiti za čvrst stav prema Briselu. Nije dovoljno da to kaže samo Predsidetelj Serbije.

A to će biti veoma teško. Jer slojevi su se debeli nataložili na Politici Spalih Gaća prema Briselu i Zabole Me Za Kosovo. Mnogi su uživali u konforu kooperativizma, uljuljkavanja, proseravanja na temu Kad Srbija bude dio EU. Srbija na EU putu. EU je prioritet svih prioriteta. I Mediokriteta.

   

šangaj, maj 2010.

1787.

MA, NEMA POMIRENJA

Neki Ćurdaković, neartikulisani kandidat za Velikog Vezira Srebrenice, kaže da je priznanje genocida koje je izrekla Vesna Kočević, zajednička kandidatkinja srpskih stranaka za načelnicu opštine, put ka pomirenju.

Najprije, Vesna Kočević nije priznala genocid. To što je rekla da je bio zločin i što poštuje presude suda, ne znači priznanje genocida.

Ali, najvažnije. Priznanje genocida nije put ka pomirenju. To je put ka uništenju Srpskog Naroda. To je put ka Drugom, dobrovoljnom, Turčenju Srba. To je put stvaranja Islamske Republike Bosne.

Presuda za Genocid Haškog tribunala nije validna za ocjenu da je nešto bilo genocid. Srpski genocid ne ustanovljuje antisrpski sud. Genocid ustanovljuje kompleksna istoriografska nauka. Ni jedno naučno ime, pojedinačno ili institucionalno, nije izašlo sa tezom  i dokazom o genocidu. Plaćene sudije ne ustanovljuju genocid.

To je politička presuda iz mozaika opravdavanja udara na Srbe da bi Slovenija i Hrvatska postale nezavisne. A danas propale. U tu igru su se, slučajno uigrali muslimani koji nisu nigdje bili planirani za neovisne države, i počeli krvavu igru sa Markalama i sličnim „srpskim divljaštvima“, kako bi Ameri imali opravdanje da tuku Srbe i kako bi njihovu teritoriju zaposjeli muslimani proglasivši je državom.

Prihvatanje genocida, za šta Čavić treba da bude strijeljan po optužbi za veleizdaju, značilo bi trajnu satanizaciju Srpskog Naroda. Svako još nerođeno dijete imalo bi oko vrata pločicu sa natpisom Moj narod je izvršio genocid. Značilo bi gubljenje prava na kolektivitet što uključuje teritoriju, ustav, jezik i opstanak.

To i žele muslimanski agresivci.

Nikakvo pomirenje.

Osim toga. Nema pomirenja sa onima koji cijeli srpski narod nazivaju genocidnim i fašistoidnim. Nema pomirenja sa onima koji ne dozvoljavaju presude za zločine nad Srbima. Mi ne tražimo da Dudakovića sudite za genocid. Odrežite mu jaja za paljenje srpskih imanja. Samo to. Nema pomirenja sa omima koji su imali ratni cilj da, sa Hrvatima Haveoa, pokore Srbe i stvore ustaško-handžarsku unitarnu državu. Poslije rata, inače, nema pomirenja. Poslije rata postoji samo šutnja koja znači Krvavu vam mamisu jebemo. Čak ni kada bi se muslimanski agresivci, ili bošnjački političari, izvinili svima u BiH jer su za BiH žrtovali mir. Nema pomirenja, samo Svako Sebi. Nema pomirenja dok Turska dolazi.

Sve su šanse propuštene. Srbi više nisu Pušači Zajedništva.

1786.

KARADŽIĆEVA DOKTRINA

ZA ORUŽANE SNAGE BiH

Kada je Radovan Karadžić lupio svoju jubilarnu 2.632. ratnu glupost, u kojoj je obećao svakom borcu VRS, i neomiljenog mu Generala Ratka, deset dunuma šume, ni slutio nije da je time trasirao put buduće zajedničke vojske BiH. Državnih Oružanih Snaga, Sunce Ti Jebem. Žeženo.

Mi smo se tada potrali pljkačkajući i kradući bodljikavu žicu, ograde, tarabe i vrljike iz omrznutih muslimanskih i hrvatskih teritorija, i područja nacionalnih manjina, i ostalih Ostalih, jer je trebalo na brzinu da ogradimo svoje Šume Brata Radovana. Oni pametniji su svoju šumu opasali minskim poljima. Ja sam, pak, tražio šumu u kojoj boravi međed. Moj duh poduzetnika sugerisao mi je da poslije rata otvorim zološki vrt. Bio sam spremio i crveni tepih za slučaj da Karadžić dođe u posjetu. Ne meni, već Međedu.

Al, ne bi međeda, MMJ.

Sad me na slične zajebancije, i na gladi rata, podjsetila vijest da Pripadnici DOS, Državnih Oružanih Snaga, gladuju na isturenim položajima prilikom SL na dužnosti u OSBiH. Oni, kobiva čuvaju neke relejne stanice i kote, taj elektronski krvotok, uho i oko, nervni sistem Vaše Velike Države.

Znajući moral ovdašnjih bojovnika, mislim da Država koja ima ovakvu VRS, Vojnu Radnu Snagu, ne treba da brine za svoju budućnost. Oni su u stanju stojeći pomrijeti od gladi a ne dati ni pedalj kota i releja. Oni su u stanju bosih prsa i golih tabana da se okamene i zamrznu u toku dežurstva za Vašu Državu. I tako uđu u legendu.

Da bi im se olakšao taj SPČ, Sveti Patriotski Čin, predlažem da se izglasa Zakon o izmjeni i dopuni šumskog dodjelnog zakona Brata Radovana i da se pripadnicima vojske na SL u OS BiH, dodijeli po pet dunuma bašta, vrtova i gredica kako bi mogli, tokom službe da gaje paprike, paradajz, krastavce, strogo za jelo a ne genetski modifikovane za samozadovoljavanje, kukuruz kokičar i evetualno feferonke za unutrašnju upotrebu prije nedajbože kakve Agresije na Vašu Držvu.

To će im olakšati smrt dok se ne ukinu Oružane Snage BiH.

Jer, država koju su umjetnici napravili u Dejtonu nije projektovana da plaća svoju vojsku, svoju televiziju, svoje institucije kulture, svoju vladu, osim tri ministra.

Nemam ništa protiv da postoji njih deset. Ali ostalima, osim onih dejtonskih tri, treba podijeliti po pet dunuma negdje u okolini Sarajeva, pa neka se hrane o svom trošku. Do ukidanja SM VD.

Samo, ne po Karadžićevoj klauzuli. Koncesije da se potpišu.

1784.

PITAJTE AMBASADU

Pošto je neka Babetina snimila izvjesnu sisobujku kako sguženih farmerica i gaćica, sjedi mladiću u krilu, u mostarskom parku, živo me je zainteresovala ta društvena scena i sociloško-psihološka pozadina Stidnog Javnog Seksa.

Seksa se stide oni kojih je prošlo. Pa tako i Babetina. Kako je nazva Sisobujka.

Inače cijelo guzičenje u krilu otkriva mnogo društvenih apsurda. Tri hiljade šupaka, i njihovih čepova, smiju da marširaju metropolama, i Troše Pare Poreskih Obaveznika, a jedno nevino žensko dupe ne smije da se, golo i oblo, uljuljka u muškom krilu.

Park je za djecu, kaže Babetina. Pa šta onda ti tražiš tu. Odnosno, ne pravi se moral nekog društva s pomoću djece. Djeca su nevina i nisu za upotrebu u bilo koje svrhe. Ogroman udar na Moral Jedne Babetine upravo je taj snimak i Njegovo Mećanje na internet. A ne Mećanje Njega u parku.

A i pitanje je šta je stvarno bilo. Demokrati kažu da je to bila razmjena nježnosti. Ja, ipak, obzirom na iskustvo, mislim da je u pitanju bila razmjena vlažnosti i čvrstine. Nježnosti razmjenjuju plišane mede, kada mama pogasi svjetla a djeca pospu.

No, neka nevladina seksualnopravna organizacija trebala bi da se obrati Ambasadi. Da li je bilo seksa u mostarskom parku. Oni sve znaju. Kako se Fena, Feudalna Novinaska Agencija, obratila Ambasadi. Čuli ste Dodika. Da li je u Srebrenici bilo genocida. Kako da ne. Kaže Ambasada.

Dabome da nije bilo genocida. Osim ako uskoro neki helikopter ne dobije ime Blek Naser. Orić. Apač Naser.

A dok ne stigne odgovor iz Ambasade, pustite mlade nek se uljuljkuju gologuzi u krilu. Toliko je teško danas naći dvoje sretnih na jednom mjestu.

A Ti Babetino, i svi ostali, odvedite, prilikom toga, djecu na drugu stranu. Kad ih možete zaključati u sobi dok to skrnavljenje obavljate u stanu, možete ih odvesti i na sladodoled.

A ti Bona Feno, i dalje njeguj taj Otomanski Šarm Novinarstva. Šta Kažu Ambasade. A. Šta kaže Sulejman Pičastveni.

1783.

DOM NARODA

NIJE DOM TERITORIJA

Razni ustavotvorni smrdoprdi, unitaroidni kretenoidi, bosnoidi i svakovrsni samostalni nastranici i nasranici, predlažu ustavne promjene i rješenja koja će od Vaše Države načiniti Našu Državu. JMM.

U posljednje vrijeme, kako je aktuelan slučaj Sejdić/Finci, najviše ideja se roji oko Državnog Doma Naroda. Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Posljednji u tom nizu su izvjesna nevladina podgrupa Tuzlanski Građani koja se drznula doći i u Banjaluku da predloži ustavne promjene. Među njima je i ukidanje Entitetskog Glasanja. Kakve prilude.

Ali mene zanima jedna druga promjena.

Eksperimentatori nude niz varijanti, utrkujući se, u kojima je ključna osa izbor Doma naroda i teritorijalni sastav njegovih klubova.

Dom naroda treba da se sastoji iz klubova triju nacija koje postoje u BiH. Dobro. Pristajem da u nekom obliku postoje i nacionalne manjine i ostali, u tom Domu. Mada to nije nužno jer se ovdje rješava ravnopravnost i odnos nacija a prava manjina i ostalih se štite na drugi način. Oni koji pokušavaju uvesti i Klub Ostalih ili Klub Nacmanjina, žele, u stvari, nacije pretvoriti u građane.

Ali Unitarioidni Bosnoidi, svi listom, predlažu klubove teritorija koji bi bili nacionalno miješani. Pa bi iz Republike Srpske u taj Domnar birali Eskime, Irokeze, Tuarege, Ostale, Nacionalne Manjine i jedno dva Srbina. Za koji dan će oni doći do spasonosne alhemičarske formule po kojoj će većina Srba u Dom Naroda biti birana iz Federacije.

Kretenoidima treba jasno reći da se mora ići ka rješenju da se iz Republike Srpske u Dom Naroda biraju samo Srbi a iz Federacije, popola, Hrvati i Bošnjaci.

Dom Naroda nije Dom Teritorija.

Ustavno pravo ne poznaje takve mješalice za nacionalnu torturu. Jer, Lagumdžijin Srbin je gori od Crnog Turčina. On ne štiti Srpski Nacionalni Interes nego štiti Interes Lagumdžijinog Fesa.

Ta providna igra sa Ostalima, Nacionalnim Manjinama, Entitetskim klubovima i Konstitutivnošću Svih Svukuda, samo je rastakanje Srba i Hrvata kao nacija.

Umjesto izmišljanja Srba u Federaciji, jer se Srpski klub u Domu naroda Federacije ne može godinama konstituisati, treba se vratiti Srbima, Hrvatima i Bošnjacima u najčistijem obliku.

Inače se sve pomiješa pa Sejdić i Finci rade za unitarizaciju BiH.

1782.

SRPSKA,

KUĆA DO KUĆE

Politička komunikacija sa biračima, i sa članstvom, simpatizerima i glasačima, ko ih ima, posebna je tehnološka disciplina koju se najprije može detektovati i rasčlaniti u vremenu izbora.

Tada mnoge stranke zapadnu u stanje traganja za sloganom a još mnogobrojnije MZKDI Agencije, agencije sa zajednčkim lažnim nazivnikom Mi Znamo Kako Dobiti Izbore, zapadnu u vratolomnu utrku kako bi se nametnule i prodale nekoj stranci nesretnici i kreirale kampanju za nju.

Mi znamo Ciljne Grupe, mi znamo Podmet i Predikat, mi znamo Talasanje Birača. Tuku su sintagme a neuki stranački tipovi puše i izigravaju intelektualorijum, iako, negdje u dubini duše, znaju da neće pobijediti i da nisu nizašta i nizakurac.

Onda na vidjelo izađu svakovrsne budalaštine, laicizmi, nasilja i torture nad jezikom i ideologijom. Greške. Nekoliko je najuobičajenijih.

·         Prepisivanje i falsifikovanje slogana, odnosno poruka. Mi idemo naprijed. Kaže Esdepe. To Naprijed je Esenesde iskoristio još 2006. Osim toga, ne radi se o tome da oni idu naprijed. Birače zanima kud ide ono za šta se oni zalažu i šta je to, kako se zove. Da je realnosti, Esdepe bi poručio Bosna ide nazad. Da Esdepeovci idu naprijed, to zna i svaka budala. Osim njih. Inače bi im cipele bile okrenute nazad.

·         Silaža od slogana i poruka. Mnogi genijalci na isti plakat ili bilbrod namelju razne poruke i dosjetke tako da nije jasno šta je pisac htio da slaže. Naša Srpska. Jak Doboj, Jača Srpska. Bolji gradonačelnik. Ni volovi ne jedu iz pretrpanih jasala.

·         Klasične laži. Vratiću vlast narodu. Da narod može da ima vlast, ne bi išao na izbore. Držao bi je u rukama.

·         Narcisoidnost kao poruka. Bolji ljudi. Pozitivna Banjaluka. Mi smo mladi, lijepi i genijalni. Toliko smo lijepi da nam ne treba ogledalo. A sve nam puca od dobrote.

·         Univerzalne antiporuke. Vrijeme je za promjene. Riječ je riječ. Voda teče nizbrdo. Muškarci znaju zašto.

O Glavnoj Poruci Kampanje sve je već isteoretisano. Sa praksom, međutim, stalno imamo problema. To je dvorazložan problem. Prvi razlog je što pisci poruka i reklamnih tekstova dolaze iz pašteta-namaz-toaletpapirne marketnške sfere u kojoj je posve drugačija moralna vertikala. Tamo je dozvoljeno tako predstaviti pelene ili uloške da je normalno pomisliti da je dovoljno dva kamiona uložaka pa da Semberiju odbrane od poplava. Zato takvi pisci i kreatori iznad Čavićeve svetačke glave bubnu poruku Pozitivna Banjaluka. A, realno, nema mjesta ni žmigavcu. Nije ni lijevo ni desno. Nit miriše niti smrdi. Ovca jalovica. Drugi razlog je što same stranke ne znaju o sebi ništa osim što znaju da su izbori. Ne znaju ni šta im je ideološka platforma, ni šta im je osnova a šta potka, ne znaju kud gone, što bi rekli iskusniji volovi za neiskusne pastire. Takve stranke ne umiju da iskažu projektni zadatak onima koji ne umiju da napišu.

A profilisanje političkog marketinga i njegove instratrukture, specijalizovanih agencija, istraživača i pisaca, nije isplativo u situaciji kada ni tržišni marketing nema šta da radi i kada agencije propadaju pod pritiskom dirigovanih i monopolizovanih poslova.

Pravu poruku može da kreira samo PIA Stranka. Stranka permanentne izborne aktivnosti. Stranka koja stalno komunicira sa biračima i javnosti i koja potpuno vlada svojim potencijalima, orijentacijama i putokazima kratkoročne i dugoročne prirode. Takvoj stranci ne treba kreativna agencija. Takva stranka porukama ne govori o sebi i ne šalje prazna pisma sa lažnim poštanskim markama.

Dobra poruka mora:

·         Da bude jasna

·         Da ne bude banalna

·         Da bude kratka

·         Da bude sama

·         Da govori o onome što je u središtu političkog djelovanja stranke

·         Da nikada ne govori o stranci, partiji i neidentifikovanoj izbornoj grupi

·         Da ima notu podsvijesti jer izbori nisu samo racionalna kategorija nego i iracionalna, podsvjesna, kolektivno psihološka procedura

·         Da koncentrisano iskaže politčku filozofiju stranke obojenu aktuelnom mandatnom i vremenskom notom.

Srpska, kuća do kuće. Kad se čovjek zaljubljuje u ženu, prvo mu se čini da mu je poznata, da je zna sto godina, samo nikad nije zastala ispred njega. I Kuća Do Kuće je nešto poznato. Znači Bliskost, Blizinu i Zajedništvo. Šta bi sad to moglo da znači, sad u izborima. I kakve veze ima Savezom nezavisnih socijaldemokrata i Republikom Srpskom.

Ima. Ima. Srpska je glavna tema političkog djelovanja Esenesdea. Esenesde ne govori o sebi. Govori o onome radi čega postoji i radi čega je dobio glasove. Ali Srpska kao područje kuće do kuće, kuće uz kuću, čovjeka do čovjeka, ruka ruci, kao područje zajedništva i sloge, neprekida i kompaktnosti. Kao područje složnih lokalnih zajednica. Područje bez pustara i napuštenica. Srpska puna kuća. Puna sretnih ljudi. A sretan je onaj ko ima kuću. I kome je uz kuću još nečija kuća.

Ta poruka, Srpska, kuća do kuće, kreirana je kao poruka koja traje cijeli mandat. Poruka mora da živi. U poruci ljudi moraju da se nađu i prepoznaju. Da nazriju putokaz a da ne shvate to kao naredbu ili prijetnju. Politička poruka je prije svega životna poruka. To nisu komitetske smjernice, niti ekonomski bilansi, niti beznačajne banalizacije. Političku poruku treba približiti narodu. Iz naroda sve dolazi i narodu se sve vraća.