PRESUĆEMO VODU
U DRUGI LONAC
I TAKO PROMIJENITI
NJENU POVRŠINU

Moj Incko. Veliš, Dodik će promijeniti retoriku.
I Ti se razumiješ u Retoriku ko MUKK. Mara.
Međunarodna zajednica se u BiH pokazala površnijom od Komunizma Druga Tita. Komunizam je barem imao sintagme i parole, Bratstvo i Jedinstvo, Socijalističko Samoupravljanje, Narodi i Narodnosti. Međunarodna Zajednica ima samo providnu površinu pogrešnih dijagnoza. Kao što je zabrana govora mržnje u medijima.
Sjeća li se neko te faze stabilizacije demokratije u BiH.
Zabranićemo da se u medijima piše i govori ustaša, četnik i balija. I sve ćemo riješiti. Kame će postati lizala, kazani će postati džakuzi, ubijanje civila će postati seoski turizam.
Ali iz te zabrane govora mržnje, koju su nadgledali i provodili samoregulisani regulatori, izrodio se najveći medijski monstrum Jugoistočne Evrope, Srednje Evrope i Evrope uopšte. Bakir 60.
Sada je Incko potegao do Ist Rivera da bi ustvrdio kako je osnovni problem kod Dejtonskog Čeda Retorika Protiv Države. Dodikova Retorika.
Prvo, Moj Incko, politički stavovi stranke koja ima 153.000 članova i više od 330.000 birača nisu retorika.
Drugo, Dodik ne govori samo u svoje ime. Govori u ime gorepomenutih a vrlo često i u ime cijelog srpskog življa Ovdje.
Treće, ako Dodik više ne iskaže ni jedan politički stav, misli li neko da će birači i građani Republike Srpske promijeniti svoje mišljenje i poimanje.
Četvrto, od početka Srbi i Republika Srpska ne vole BiH. Ne samo zato što su primorani da Republiku Srpsku drže u njoj.
Peto, da li je Retorika dovela do odlaska Srba iz sarajevskog Sarajeva nakon Dejtona.
Šesto, da li se iko pita da li je korijen takvog srpskog stava, pa i Dodikovih stavova, u unitarističkom, podjarmljivačkom i pokorilačkom ponašanju Sarajeva i Bošnjačkog Političkog Vođstva.
Čak i da noćas u Republici Srpskoj svi postanu gluvonijemi, da li bi se stvarnost Mržnje, Nadvladanja, Majorizacije, Pokore, Unitarizma, promijenila.
Između Stvarnosti i Države, ja bih, ipak, više pažnje posvetio Stvarnosti.

FUDBALSKA UTAKMICA

LCA LIGAMENTICOSI - ZOTOVIĆ

Doktor Siniša Bijeljac, hirurg za Prednji ukršteni ligament, izvodi početni udarac.

LCA postiže gol

ZOTOVIĆ postiže gol

To je ta desna operisana. Malo elegantne ukočenosti.

Ekipa ZOTOVIĆ

Ekipa LCA LIGAMENTICOSI

Malešević, Šteković, Smiljanić, Trninić, Kovačević, Vasić, Šaka, Smiljić, Šarić, Kuruzović

Zotovićevci

LCA LIGAMENTICOSI - ZOTOVIĆ 4 : 2

Bila je utakmica.

Utakmica koja će ući u istoriju sporta i medicine.

Nikad niko u svijetu nije sačinio ekipu sa istom dijagnozom a naročito od igrača koji su imali isti operativni zahvat i vratili se sportu. Mi, koji smo operisali prednji ukršteni ligament - LCA - Ligamentum cruciatum anterior - u banjalučkom kliničko-rehabilitacionom centru "Zotović", okupili smo se u ekipu da odigramo utakmicu protiv fudbalske selekcije samog "Zotovića" i da im se na taj način zahvalimo za sve što su učinili za nas.

Ljudi koji nisu iz svijeta sporta ne znaju da je u mnogim sredinama, i na Balkanu i u Evropi, povreda koljena sa rupturom prednjeg ukrštenog ligamenta nerješiv problem i da je teško obezbijediti povratak čak i rekreativnom sportu. U ekipi LCA ima momaka koji su se vratili aktivnom drugoligaškom fudbalu a od više od tri stotine operisanih u "Zotoviću" bezboroj je onih koji igraju fudbal, rukomet ili košarku, to su sportovi iz kojih najčešće dolaze povrijeđeni. Skijanje šalje rekreativce na operacioni stol.

To su nesumnjivi uspjesi "Zotovića" u evropskim razmjerima. Njihova prednost je u tome što su savladali operativnu tehniku bez mesarskih rezova koljena i bravarskih radova ali i u tome što su operativni zahvat produžili kontrolisanim rehabilitacionim periodom koji za aktivne sportiste obuhvata tri mjeseca, uključujući i vrijeme od operacije. U tom dobu se postigne potpuno savijanje i ispružanje koljena a pacijenti onda individualno nastavljaju pet, šest mjeseci u teretani. Svi iz ekipe LCA vratili su se fudbalu na velikom terenu nakon osam ili devet mjeseci od operacije.

Sve ovo pokušavam stručno da objasnim da bih nekako odložio priču o rezultatu.

Pobijedili smo.

Previše dobro su nam uradili koljena.

A i morali smo da ih pobijedimo da ih ubijedimo da rade evropski. Jer, mislim da su previše skromni i tihi, nenametljivi javnosti. Međutim, u našem zdravstvu i u našim uslovima "Zotović" je apsolutno čudo kvaliteta, reda, znanja i organizacije.

Utakmica je počela odmjeravanjem snaga. 1 : 0, 1 : 1... ekipa LCA je igrala sa deset igrača jer je jedan igrač otkazao u zadnji čas a nismo htjeli da popunjavamo redove neoperisanim igračima. Ili nekim ko je operisao samo slijepo crijevo. Moram reći da su nas iznenadili kretanjem i postavkom na velikom terenu. Očekivao sam da će biti više onih koji nisu igrali veliki fudbal i da će se pogubiti na tom prostoru. No, kako je utakmica odmicala, preuzimali smo igru, zadržali snagu a protivnikova pluća su malo popuštala, možda su u prejakom tempu počeli prvih pola sata što ih je ispraznilo.

Među brojnim navijačima bili su i doktori i osoblje "Zotovića", na čelu sa načelnikom, direktoricom, glavnom sestrom i glavnom fizioterapeutkinjom. Navijali su za svoje. Ali su rekli da smo i mi njihovi.

Dogovorili smo da ovaj Ligament-kup postane tradicionalan. "Zotović" će pruzeti organizaciju sljedeće utakmice, na jesen ili na proljeće.

Fudbal je još jednom uljepšao život.

Mada sve teže izdržava pred naletima interneta, televizije, igrica, raznih društvenih poslastica i neaktivnog doba koje deformiše i rijelo i sportski duh.

*

Sa ekipom LCA, na snimci je i dr Bijeljac koji nas je operisao. On je izveo i početni udarac.

*

više fotografija objaviću danas ili sutra, nakon obrade.

ekipa LCA LIGAMENTICOSI

DVOBOJ KOD OK RADIKALA
Vuk menja i dlaku i ćud ali ne menja dušu.
Upravo ta činjenica je večeras omogućila da se na delu i nedelu vide dve Srbije. Jedna Nikolićeva, skoro mračnjačka, nazadna, depresivna, optužujuća, uvredljiva, pesimistična, neuljudna, nedržavnička. Druga Tadićeva, amorfna, neuhvatljiva, bledo ubedljiva, ipak konzistentna, elokventna, često nejasna i bez rešenja.
Kao što je Nikolić ostao sam, sa Koštunicom, tako bi sama ostala i Srbija sa njim. Kao što je u dve nedelje lutao od haosa do konstrukta, tako bi i Srbija lutala sa njim. Ta Duša Radikala se teško iskorenjuje. To je politika javnog pozorišta, poprišta i prišta. Politika protesta za svaku bužiju materu. Politika kolektivnog iživljavanja masa kao što se njihov i haški i ovdašnji vođa iživljava i ovaploćuje tiradama i govorancijama. Politika koja nikada ne kaže kako će i šta će. Tako je i Nikolić večeras sipao kaskade i serpentine reči o tome šta sve nije valjalo u zadnjih osam godina, šta je obećano a nije izvršeno, šta je loše u Srbiji, šta je propalo. Duša Radikala nikada neće shvatiti suštinu politike i javnosti. Ne pobeđuje onaj ko dokaže da je njegov protivnik slagao o dvesta hiljada radnih mesta. Da i jeste obećao, to je bilo pre šest ili osam godina. U današnjem svetu to je ceo vek. Promenili su se uslovi i okolnosti i ni jedna sila ne bi mogla da ostvari ono što je tada izgledalo normalno i lako. Nikolić, dabome, nije znao da kaže kako će on zaposliti i dve hiljade. Pri tom je popljuvao i vladu i Daču i onog klempavog Jovanovića, i Dodika. I slagao da je on stvorio najjaču stranku u Srbiji. Preuzeo je.
Bojažljiva i uglađena Srbija, Srbija koja se stalno okreće i osvrće, Srbija koja ne želi da se zameri ni Srbima povodom Kosova ni Briselu povodom integracija, koja nema snage da jasno kaže bilo šta i o bilo čemu, Srbija koja, ipak, ima i samokritike i realiteta, ta Srbija je govorila večeras preko Borisa Tadića.
Boris Tadić je uspeo da Srbiju predstavi uljudnom, građanskom, otmenom, koja neće prihvatiti nadvikivanje. Ali koja će doći do Devojaka Sa Morave, kao lep momak sa iskustvom, prolaziti kroz svet i kola, zasvirati i za pojas zadenuti i u pravo vreme, pre ponoći, otići bez ičeg konkretnog tako da će Devojke Sa Morave ostati u nedoumici, da li da se nadaju ili da zaborave. Da li ima nešto što nisu dokučile ili je to sve od lepog momka.
Boris Tadić se predstavio državnikom u maksimalnoj meri u kojoj je to moguće ovih decenija i sada u Srbiji. Nikolić se predstavio kao seoski lola koji je neko vreme boravio u gradu pa se vratio misleći da je pobro svu pamet. Nadmenost i oholost prema protivniku, crnilo prema Srbiji, mrtvačka ledenost prema boljoj budućnosti.
Kako sam i očekivao, ni Tadić ni Nikolić nisu ništa rekli o Kosovu i Metohiji. Nikolić je optuživački i lažno govorio o Tadićevom nedelu na Kosovu a Tadić je iz rukava izvlačio 1244 i Nikada Neću Priznati. Tema je bila nezaobilazna ali ona ne dobija niti gubi izbore.
Dvoboj čoveka I Kosovo i Brisel i OK Radikala više će odagnati nešto birača od izbora nego što će nekom od njih doneti nove. Najrealnije je da jedan broj birača i jednog i drugog ostanu kod kuće. Nikolićevi će biti razočarani nedovoljnom agresivnošću, Koštuničine neće dobiti jer su to uglađeni tradicionalisti koji i Legiju oslovljavaju sa Gospodin a drugih rudnika nema. Tadićevi će oladiti jer je sve to što je Predsidetelj rekao već ispričano. Pripomoći će Dačićevi koji će svi izaći na izbore baš da Dačiću pruže mogućnost da bude određen kako Tadić nije bio. Čedini. Došli ne došli.
Pobediće Tadić a dobit za Srbiju je što će imati uljudnog Predsednika i agilnog premijera.

KAD TE TURSKA VABI
Ružu vjetrova začepi rostfrajnim tubusom sa torband glavom. I, za svaki slučaj, metni je uzazid.
Bošnjački ambasador Turske u Sarajevu i Srebrenici, Ahmet Jildiz, izjavio je da je Nato najbolja brana protiv secesije. Pa što ne primiste Jugoslaviju u Nato, JVO. Jebala Vas Ona. Kako si sad našao da nam otkrivaš toplu vodu.
Bošnjački Politički Krug, za ovu kratku istoriju Bošnjaštva, objasnio je sve aspekte istorije, sadašnjosti i namjera u pogledu Bosne i Hercegovine kao Bosne. Jedino je ostala neobjašnjiva patološka želja da se u cjelovitoj, centrovitoj i unitarnoj BiH živi sa svojim agresorima i istrebljivačima.
Sada se toj patologiji pridružuje i Jildiz. I njega Svrbe Srbi. A češe se tamo gdje je Secesija. Da se ti genocidni, agresorski i fašistički Srbi ne bi, nedajbože, otcijepili. Ko Slovenci.
Na toj težnji su se, slučajno dabome, našli Turska i Sarajevo.
Ali, Turska vidi još jedan ćar. Ulaskom u Nato, BiH postaje interesna sfera Turske. Njen zabran. Kolonija. Ispostava. Odskočna daska za Otomansku stabilnost u Zukorliji, Albaniji. Gdjegod ima Bošnjaka.
Bošnjački politički krug, pak, misli da je, bez ulaska u Nato, najizglednija varijanta da Republika Srpska jednog dana ode po novine i više se ne vrati u BiH. Oni to zovu Secesijom. Ja to vidim kao Raspad. Raspad kao Naravska Stvar. Jer, sve što se u BiH događa, osim konstruktivnog pristupa Republike Srpske, ona se žrtvovala i za Savjet ministara, i za budžet, i za vojnu imovinu, i za SF, događa se kao humanitarna pomoć Raspadu. Sa ulaskom u Nato, misle, najizglednija je stvar da se Srbi i Hrvati podave u Bosni kao punoglavci u plićaku.
Ako je samo zbog Secesije, ja ne bih u taj Nato. Mislio sam da će Nato donijeti prosperitet, strana ulaganja, demokratiju, da ćemo i mi biti važni za nebesku demokratiju pa će nas pripasti čast da nekog noću bombardujemo iz vazduha, da ih sravnimo sa zemljom, mamicu im jebem nedemokratsku i neljudskopravnu. Tako stalno govore. Čak i Jildiz Se o tome. Kaže, Dokazano je da dolaze strana ulaganja, kao u Albaniji. E, ako je Albanija reper.
Republika Srpska se mora držati prava na referendum o ulasku u Nato. Jer, ako Jildiz govori o Nato Paktu, to nije ulazak u Nato nego ulazak u Tursku.
Pri tome Republika Srpska ne treba da baš mnogo gleda u Srbiju. Srbija i može da uđe u Nato. Jer nije u BiH. Republika Srpska može da uđe u Nato. Ali ako nije u BiH. BiH može da uđe u Nato na asimetričan način. Bez Republike Srpske. A Manjaču možemo da iznajmljujemo tom Nato paktu. U sezoni.

ZA BiH ĆU ŽRTVOVATI SDA

Daleko je dogurao nasljednik Alije Izetbegovića. Silajdžić onomad srušio Aprilski Paket a on, Sule J Man, ruši Aprilski Budžet. Otac Na Bosanskom Putu, Alija Izetbegović, za BiH žrtvovao Mir a on, Tihić, za BiH će žrtvovati Esdea.
Budžet i Država su važnije stvari od toga da li će Esdea biti u vlasti. Rekao je Sule J Man. Kao da nije vidio kako je prošao Ivanić i Pedepe kada je za rekao da je Država važnija od Koalicije sa Esenesdea.
Šamac je, inače, i prije rata, bio rasadnik talentovanih teoretičara koji su budžet povezivali sa državom. Ako raste Budžet, raste i Država. Ako je budžet velik, i uspravan, država je Naša. Ako nije velik, zalud je i uspravan, Država će naći drugoga.
Sule J Man je imao još raznih teorija. Kao Kardelj. Mi ne možemo dopustiti da se članovi Predsjedništva biraju asimetrično. Ko su u rečenici Mi. Zatim. Srebrenicu treba istrgnuti iz Republike Srpske.
Znam da su u pitanju dva različita aktera, ali, ne mogu se oteti utisku da se Sule J Man počeo ponašati kao Želja K Omšić. Obojica pod kopitom Zlatagana. Koji nit romori niti rže već samo po tri reketa suče u daljinu a po dva u visinu. Obojica bi se oteli a da im ne izađe.
Sule J Man utuvio sebi da mora početi da srbuje kako bi nešto postigao na lokalnim izborima i tako pojačao osnivački ulog kod Platforme. On zna da ga Zlatagan neće izbaciti jer je cijena ogromna. Morao bi uvažiti Hrvate kao Naciju što je mnogo skuplje nego uvažiti Lijanovića i Jurišića. Zato, Sule, i srbuje.
Ali dobro što srbuje. Već i laže. Kao i njegov predak Alija Izetbegović.
U Banjaluci nije dogovoren ovako mizeran Budžet Naše Države. Reče.
Tako je i Alija Lisabon. Reko pa poreko. Popišmanio se.
Tako Bošnjački Politički Krug neprestano igra istu timsku igru. Jedni mede i glade a drugi ruše i zatežu. Kupuju vrijeme. Od Srebrenice prave Srpsku Kosovsku Bitku. Uljuljkuju narod. I čekaju Unitarnizaciju Naše Države.
Ali. Čekati Unitarizaciju, sada kad je prošlo vrijeme Visokih Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja, isto je kao i čekati da nađu Čiča Dražu pa otići u Četnike.
Vrijeme više ne radi za unitarizaciju. Radi za Republiku Srpsku. A Tihić i slični, u Saraju, rade za raspad.
Pardon, Raspad se piše velikim slovom.

SPASITE
NAŠ HUMANISTIČKI
OBRAZ

Ima u Tuzli, mislim, izvjesni Fatmir Alispahić, pisatelj. Kažu za njega da mrzi Srbe. Ne znam u čemu je stvar. Ima li ikakve druge sposobnosti. Kod izvjesnog kruga muslimana Mrziti Srbe je božije davanje o kome se ne raspravlja. Kao biti žensko. Kao što se ne vole krastavci tako se ne vole ni Srbi. Dabome da i kod Srba ima mnogo onih koji ne vole krastavce. Naročito zelene, kornišone, sjemenjake još i nekako.
Nu. Dobro. Tako je ovdje sa mržnjom. Prvo nikne pa se onda posije. Prvo procvjeta pa se onda zasadi. Plodovi se sami ubiru, ne trebaju mrzoberačice ni elevatori. Sama se pakuje i isporučuje. Postoje vremena kad svi, u toj Posni, da prostiš, zabiju glavu sebi pod muda, ovi sa dužim vratom i u prkno, pa još i zažmire, i prave se da nema mržnje. Kad izvade glave, na sve strane Sve behara i sve cvjeta. STJ.
U takvom jednom dobu Fatmir Alispahić, javljaju mediji, podnio molbu za doktorat. Na svom fakultetu u Sarajevu. Ja đe će, kaže moja komšinica Paša.
Ali na fakultetu u Sarajevu čeka Pronastavni Lovrenović. Ne može Alispahić. On je rasist, nacionalisti, mrzist. A ovo su humanističke nauke. Kakva izbjeglička tema u književnosti. Inženjer jake struje može istovremeno da mrzi i doktorira. Humanist ne može. Ustanovljeno je da se kod mrzista, kad doktorira, njegova mržnja uvećava po formuli M = D x broj stranica doktorata : broj riječi iz srpskog jezika x konstanta 7116,3 na sedmu.
Zaključujem da nema potrebe da Fatmir doktorira. Dovoljna je ova kod njega konstatovana količina mržnje.
Zaključujem, takođe, da kroz čitavu istoriju postoje Dežurni Šinjeli. Oni su raspoređeni na fakultetima, u školama, u crkvama, u vladama, u medijima, SIJŠ, im jebem šinjelsko, jedan Šinjeldžija u Banjaluci, a nije Lovrenović, sazvao svoje urednike iz tri medija, i onog vremenske prognoze, i naredio Nemoj da se pojavi ime Rajko Vasić u Vašim Mojim Medijima čak ni u slučaju smrti, postoje i u javnosti, humanitarnoj naročito, u blibliotekama, u ćenifama sa čučavcima, kod širokodemokratskih internacionalkurčina, i kurčića, kod pojedinačnih podivljalih umova samoniklica koji su umislili da su neovisni regulatori, skretničari i humanopazitelji... kao što je dotični Lovrenović. On će na sve da pazi. I da Dodik nešto ne zasere protiv Bosne. A naročito Republika Srpska. I da Fatmir neopaženo ne doktorira.
Sva bijeda velike slobodoumnosti istrgnute iz koordinata društvenih vrijednosti sruči se na ljude koji imaju nesreću da žive na određenom prostoru. Pošto se uspješno uništio koordinatni sistema socijalističkog samoupravljanja onda se istrgnu razne slobodumnosti, kao Lovrenović, kao onaj koji je htio da ruši branu u Višegradu, kao Bihaćki Palikuća, kao Batko... neka se Batko ne ljuti, sve je to ista sojta, i podviknu Ja sam od danas Sistem. SVJ. Sunce Vam Jebem.
Ako ima šta da doktorira, neka doktorira. To što ne voli plavuše, Srbe ili krastavce, to Fatmiru treba upisati u zdravstvenu knjižicu, negdje na kraju, za slučaj hitne intervencije.
Ipak. I mene kopka crv. Moram prestati da pišem romane. Šta ako postanem književnik. Jedan je književnik podržavao i branio Aliju, kao ja što sada podržavam, u minijaturi, Fatmira, pa otišlo sve u Tri Pizdine Žrtve Mira.
Možda će Fatmir samo žrtvovati doktorat.