GODINA SITNOĆE
Nikad se neće doznati da li Šezdeset osmu više priželjkuje neka vlast ili njeni studenti. Kako je to bilo divno vrijeme studentskih protesta i demonstracija. Na novom Beogradu. Pa se, onda, zaleti komunistička milicija pa ubije Boga u studentima. Ne Boga, tad je bio Ateizam, ubije Petokraku u njima. A na bojištu, kao nekada protiv mrskog Franka u Španiji, ostane više cipela nego što je bilo studenata. Vlast, narodna i lijepa, fer borac, sve utovari u kamione i istovari u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Prethodno Veljko Vlahović održao nadahnute besjede. Ali milicija je djelovala, bez obzira na to. Onda se pojavio Tito i titro im malo mudanca. Studentima. Tako je Revolucija otišla u Kurac.
Danas, nema studenata. Postoje unije, skupštine, parlamenti. Ali, sve je to razbijeno. Pojavili se kupovni fakulteti, studira svako. A u Revoluciji ne učestvuje svako. I šta bi se revolucionisalo kad svi hoće da budu pravnici i ekonomisti. Neko mora da potkiva i konje. Da ne kažem da neko mora da bude i konj.
Ali vidim, neki studenti na Banjalučkom univerzitetu prijete ulicama, parkovima i travnjacima ako se ne iskorijeni korupcija na tom Univerzitetu. Di si bija kad je grmilo. Kako se toga baš sad sjetiše kad treba izabrati rektora. Očito je protest, i prostor u medijčićima, insceniran. Veliki peškir o korupciji a onda, ispod, fusnota, objašnjenje, evo starog koruptivnog rektora evo novog, esdeesovca, čistokrvnog. Valjda, kada je na Istočnom Sarajevu izabran esdeesovac, može i u Banjaluci.
Čudna vremena došla. Godina Sitnoće. Pet studenata prijeti ulicama. Šezdeset mašinovođa posjetili park Mladen Stojanović. Izvjestan broj mladića otpuštenih iz Oružanih Snaga BiH, svi mogu volu rep iščupati, hoće velike penzije od Države zato što su nekoliko godina u Oružanim Snagama, STJ, drkali kurac. Ateveu pala gledanost jer su svi otišli na ulice da učestvuju u protestima koje oni najavljuju. Lagumdžija u zvanične posjete prima strane ambasadore. I Neželjka Komšića. Molim strane ambasadore da odu iz BiH, da i Lagumdžija malo putuje. Sitnoća Ministra Inostranih Poslova. Doći će vrijeme kad će se reći da je Kalaj bio bolji.
Usitnila i opozicija. Ko prvi smije pomenuti kandidata za gradonačelnika iz opozicije. Usitnili i mediji, ono što ih je još ostalo, ne istražuju više ko će pobijediti na lokalnim izborima nego zavađuju. Sitni tiraži.
A nakon Velikih Godina Unitarizacije, i Ohaer i Supervizija broje sitno. Najradije bih sada rekao da i BiH broji sitno. Ali, ubi me patriotizam.
Biće ovo, do kraja, Godina Sitnoće.

BAGATELA
SRBIJANSKOG
OTPADA

e-Petar Zluković iz e-Govnina, koji ima kompleks zajebanih žena, izluđuje ga ministrica pravde u Vladi Srbije a sada i Meri Vorlik, ambasadorica SAD u Beogradu. Mora da ga je, kad je bio mali, neki odrasli curetak mjesecima šutirao nogom u dupence. Pred velikom rajom.

Ipak, Čovečuljak je fenomen. Dospio je u propast sa e-Govninama za samo četiri godine. Brže nego što je Yugu trebalo na putu za Ameriku, brže nego što su propale neke priručno formirane novine za jednokratni medijski serbijanski seks.

Otkako sam zapazio to portalče, otkako me počeo pominjati i reklamirati, Zluković sedi na trotoaru i prosi. Fala braćo, drži tata. Udelite e-Novinama, ubacite u Kasicu Lukovicu. Ugrožena je nezavisnost i delatnost.

A šta je, u stvari, taj Portuljak tog Čovečuljka i prateće bulumente.

Jedan obični Srpski Čir koji svjedoči o teškoj bolesti ispod kože koja tinja u kulja u opštem svijestnom haosu nesretnosti sluđene zemlje od raznih Šešelja, Gospodin Legija, Vukova koji mijenjaju ćud ali nikad Danu, Sloba, Mira i raznih Rasprednjaka. U tom potkožnom gnojnom tkivu Serbije živi i Zluković. Misli da je Vesnik Nove Serbije. Kao i svaki marginalac, krajputaš, kompleksaš i nastranik sladostrasnik u svojoj minornosti.

Imitirajući ismijevanje i kritiku, forsira neko vještačko suočavanje sa prošlošću, zaštitu žrtava a komadanje zločinaca na način da cijelu Srbiju i sve Srbe nabije na Kolac Krivca.

To počinje da biva ludilo.
Ludilo jer nema sistema i nema činjenica.
To je lešinarenje nad vlastitim drobom.

Lešinarenje, jer se nekim zlim vremenom pokušava dokazati sadašnje i trajno Zlo Serbije.

U tu svrhu se mjesecima prenosi šta je pisala Politika prije neznamkolikogodina. U tu svrhu je taj Portuljak postao muslimanski žrtveni žrvanj nad Srbima i u Republici Srpskoj. I nad svim drugim Srbima. Uglavnom, Srbi su u raspadu Jugoslavije sve pojebali. Što nisu mogli pojebati, pobili su genocidno. Što nisu genocidno pobili živo su pojeli. I, danas slobodno hodaju i smiju se Suočenim Zlukovićima u vrat, ne želeći da se suoče sa svojom navodnom krivicom. Ne želeći da se sami podvuku pod omču i načmare na šiljat grabov kolac.

Fala braćo, drži tata, nešto se ne čuje u zadnje vrijeme. Neka američka fondacija zavrnula slavinu za objavljivanje onog što je pisala Politika. I još mu, takođe neki američanski protočni račun blokirao neku hiljadicu dolara udjelice i uprosice. Kao da je to neki štos objaviti šta je pisala Politika. To postoji u svakoj prašnjavoj arhivi, čak i u Narodnoj biblioteci onog obožavatelja Nitkolaidisa. Za to ne trebaju dolari. Plaćeni su za nešto drugo, očito, a Politikom se prekrivaju. I, kao da je, uopšte štos objaviti šta je neko pisao prije dvadeset godina. Kao da je samo Politika nešto užasno pisala. Pisala je cijela Jugoslavija.

Ali, Ženski Kompleksaš Zluković je negdje načepio američku ambasadoricu. Nježno, kao što to umije slonovski srbijnaski kretenoid. Mislio je da će biti mirna kao i Sneki. Trebao je da pita Nas Odovuda. Mi znamo kako jebu ambasadori. Imamo čitav Medeljejev amb jeb sistem elemenata.

Ambasadorica Meri je tamo negdje rekla Gotovo.
Sad e-Petar vidi šta je demokratija.
Piši Petre, ne daj Meri.

Ali ova tužna storija i ispovijest o četverogodišnjoj propasti Portuljka i Petruljka, inače Sarajevskog Nosioca Velikog Barjaka Kotline, samo je genetski skener načina prodaje srbijanskih nevlastnih, građanskih, europejskih, mondijalnih, bezličnih, slobodumnjaka a, u stvari, slaboumnjaka.

Na svaku šaku dolara izvrate i mozgić i dupence pa im, poslije promaja odozgo nadole. I odozdo nagore, što je smrdljivo do zla boga.

Piši Petre, ne daj Meri.

BORIS BRISELSKI,
SULEJMAN VELIČANSTVENI
I TAČI IREDENTISTIČKI

Tužno, jučer, gleda Boris u Briselu. Kako, koji Boris. Boris Mac Mac. Tutnuli mu u ruke neku dječiju staklenu kuglu kao priznanje Savjeta Evrope. Istu dječiju zvečku primila je i izvjesna Sojhajr Belhasen. Vjerovatno Sojka Hajra. Ona je iz Tunisa, Predsideteljica Međunarodne federacije za ljudska prava. A nagrada se zove Sjever – Jug. Đe Me Nađe. Jebe me i Sever i Jug.
Tužno gleda Boris jer zna da je mala staklena kugla Katul Ferman. Farsična nagrada za sve zasluge u zamajavanju Serbije dok se Kosovo usamostaljuje. Te, imamo stupove spoljne politike, mada ste pomislili Kulture, te, imamo neutralnost, te, imamo Ruse, te, nećemo sa radikali i nazivaocem Gospodina Legije, te, pregovaramo oko pečata, te, kurčimo se oko fusnotu, te, Nikada, ali Nikada, nećemo priznati jednostrano otkosovljenje. A to što ćemo, u međudobu, priznati Kosovo i s njim pregovarati, to jebeš sada kad su izbori i kad je pala nagrada.
Priznanje Borisu je gniječenje crvenog luka ispod podočnjaka Serbije. Da joj se oči malo zavlaže. Da joj se stuži. Kako je naš Boris primljen u Selu Briselu, u Belom Svetu, kao Čkalja nekada na Putu oko sveta, dok ga je u zemlji čekao Crni sneg. Nagrađaju ga ka vladiku. Šalju poruku pred izbore. Zna Brisel da je za Serbe bolja blaga rakija od ljutu rakiju. Mac Mac. A Serbija isto ima ljudska prava, ona za koja se zalaže Sojka Hajra. Pa garantuje za Šešelja kad dospije na slobodu u Ostatak Serbije. Otkako je on u Hagu, otkrnjilo se mnogo. Garancije za Šešelja bi trebale biti poen vlastima. Da bi neki Vojvodin simptomatizer uglasio koji glas Deesu.
Farsično je priznanje Borisu u Briselu, dok mu je Serbija puna Turaka. Prikazuju se turske serije ko da si u Anadoliju. Ušle u šljivike, u ćuvike, u šikare, na bogaze, u magaze, pod četiri vode, a i tamo gde su rode, u povaljanu travu tvrdom guzom čobanica sa Jastrepca, Rtnja i Zlatara, u jasenje, izašle na tri putića, opasno otimaju Srblje od Pinkača, Kurira i e-Serbije.
Sulejman Veličanstveni opet među Srbima. To je onaj Demokratski Sulejman, malo mu nedostajalo da primi Briselsku Staklenu Lopticu, koji je podavio svoju djecu, brata i njegovu djecu, da mu ne ugroze prijestolje, da bi na miru mogao da umre Prirodnom Čadorskom Smrću, 1566. Kod Sigeta. Siget je stara turska, otomanska, reč.
Dometi Sulejmana Veličanstvenog koncentrisani su u najveće dostignuće Otomanske Stabilnosti, Danku u krvi. Nabijanje na kolac samo je osebujnija interpretacija.
Sirotinja Serbija nema vremena ni dinara da čita i uči istoriju. Sulejman je sada ljubavna priča. U sirotinjskoj Serbiji se prima ko uš na logoraše. Prethodno je Serbija pripremljena kordonima Umetnica, Pevaljki, mnijem, čije su dveri mrduše donje i titruše gornje, uz nešto malo potpevavanja, zavijanja i aralaukanja. Ceca, jebote. Poslije došla Pinkuša. Cela Serbija na Audiciji kod Pinka. Svakodnevni Kič.
Takva Serbija, pod šljivama, pod šljivovicom, dušu je dala za Turske Serije. To je Novi Val Kulture. Dok se Turci vraćaju iz Nemačke, preko Serbije, Turske Serije napreduju na Sever. Ako ih ne zaustavi Samostalna Vojvodina, neće niko.
Ako Borisa pozovu na još jedno priznanje u Brisel Selo, dogodiće se da se snimi i serija pod imenom Tači Iredentistički. Veliki Čadori, postrojene vojske Crnokosovaša, Serbi sa Severa, na čelu Sloba, jašu u kordonima i sabljare nad nevinim Šiptarima, a u pozadini Krvi, Slobode i Crveno Crnog ljubav Mladog Iredenta i u tri zida ograđene unuke Nosačice Titove Štafete. Baka Štafetaljka daje unuku Mladom Iredentu, malo plače preko izboranog lica ali svojim sitnim rukama na sipljiva prsa privija veliku crvenu limenu petokraku, zagledana u daljinu koju prekriva Kosovska Stabilnost.
Tužno gleda Boris u Briselu. Pogledati Politiku 35340, naslovna strana, u dnu. Gore Šešelj, dole Boris.

BOLJI ESDEES
JMM. Esdees je počeo da izdaje Bilten. Bolja Banja Luka. Oni Banjaluka pišu odvojeno mada je Vuk rekao da se piše kao što se govori. Savremeno, nema šta. Bilten. Dobro nisu počeli po manastirima da prepisuju žitija, STJ. Ili da od Oružanih Snaga BiH iznamjmljuju prašnjave geštetnere pa da umnožavaju taj Bilten.
Tražio sam u svojoj bogatoj izbornoj biblioteci, i interneteci, bilo kakvu stavku o uticaju Biltena na Izbore. Nema.
U tom Biltenu piše Srpska se brani jedinstvom a urušava kriminalom.
Mislim da oni to dobro znaju. Samo su malo pomiješali stvari. Urušava se jedinstvom a brani kriminalom.
Kada je Radovan Karadžić provodio jedinstvo u Septembru 93, sve je prštalo od odbrane Republike Srpske. To Jedinstvo je okupilo takve protuve da ih i danas pamtim. Kao da nije Bilo jednom nego Bilo sto puta.
Kada je Brat Radovan poslao ljubavno pismo vojnicima Vojske Republike Srpske sa referendumskim pitanjem Da li ste za Mene ili za ogavnog generala Mladića, to je bilo takvo jedinstvo da se i mojoj Osamdesetčetvorki cijev naježila iznutra.
Kada je Esdeesova policija 97. otvorila Zapadni front kod Prnjavora, bilo je to takvo očitovanje srpskog jedinstva da je i Milošević zaplakao u grobu. Dobro. Nije tad još bio u grobu ali tako se kaže. Kako se on nije toga sjetio.
A kada je Esdees imenovao direktore komunističkih i radničkih fabrika u toku rata, to je bio vrhunski kriminal nad radničkim znojem. Samo zato što su za tim borvercima, punionicama, kalupima i linijama radile osvjedočene komunjare.
Kada je za vrijeme totalitarne vlasti Esdeesa nafta švercovana vozovima a marke i dinari voženi traktorskim prikolicama i u velikim vrećama za brazilsku kavu, to je bilo takvo jedinstvo... pardon, opijen sam Esdeesovim Jedinstvom... to je bio takav kriminal da se guverneri Karadžićeve Narodne Banke nisu stigli ni potpisati na kliše za štampanje Lake Love.
Kada su iz Bratskog Beograda u banjalučku Gospodsku ulicu dovožene palete novooštampanih dinara da bi se od Bratskih Srba kupile Devize, Devize, a njima uvalili bezvrijedni Ulošci Nizadupe, to je bio takav kriminal od koga je Al Kaponeu u grobu spao šešir sa glavuše.
Kada je poslije rata procvjetao esdeesov Centrex, bio sam ubijeđen da se kriminal podvukao i pod stećke.
Sačuvaj me bože esdeesovog jedinstva i borbe protiv kriminala.
Dabogda Bolji Bio.

SOCIJALPREZENTACIJA
ŠIROKIH SLOJEVA

Vrijeme je za novu ideologiju.
Kretenoidni liberalni fondaterijanci, kapitalisti koji svijet, ili njegove bitne dijelove, shvataju, i prema njemu se tako ponašaju, kao svoje privatne fondove za liberalno i neoliberalno iživljavnje, uništili su desnicu kao ideološku potku.
Ortodoksni ljevičari, defektoidi koji su vlast masa suprakoncentrisali u vlastitu i vlast vlastite mašinerije, ušli u zamku klasne borbe na svim paralelama i meridijanima, Proleteri svih zemalja, ujedinite se, Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, Amerika i kanada biće zemlje udruženog rada, uništili su Ideju Lijevog Čovjeka.
A neoliberalizatori, deregulatorijanci, sorošijanci, militarijanci i bankarski koncentratori pristupili su i uništenju lijeve konfiguracije. Tako je nestala radnička klasa, radništvo, rad, a nastale usluge, virteulni poslovi koji disperziraju ideje, svijest i ideologiju kao neki nevidljivi heroin. Kao da je došlo vrijeme kraja ideologija.
Ta disperzija, granulizacija, homogenizacija, pasterizacija svijesti, ideja i ideologija, vlastitog pojma o koordinatnom sistemu i egzistencijalizmu uopšte, zahvatila je sve, od hipoketarnog inokosnika u Americi do nobelovaca ekonomije.
Jozef Štiglic, analizirajući nastavak puta SAD i Evrope prema Dnu, eurekacijski izjavljuje Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, smanjilo bi nejednakost i povećalo broj radnih mjesta.
Ne vjerujem da je Štiglic plaćen od neoliberalizma za ovakvo zamagljivanje, vjerujem da je i njegova svijest disperzirana u mjeri u kojom ne može da obuhvati postojeći svijet i potrebu njegovog prerazmještaja već njegovo krajnje dostignuće jeste samo fasadiranje. Da okrečimo ovu stranu ulice.
Iz istog arsenala su i optužbe Njemačke da svojim rastom, zaposlenošću i izvozom od bilion eura, postaje prijetnja Evropskoj Uniji. Rad je postao opasnost.
Kao što isporezivanje milijardi dolara od onih koji zarađuju ekstra i supra profite, šta zarađuju, jednostavno uzimaju, neće riješiti probleme širokih deegzistencijalizovanih slojeva stanovništva, tako ni usporavanje rasta Njemačke neće riješiti probleme onih koji malo rade, malo šparaju i malo se organizuju.
Ta Evropa, kolijevka i ljevice, i socijaldemokratije, nama danas i ovdje, najprihvatljivije ideologije, već je shvatila da, pod najezdom kordona kapitalpancera, gubi tlo za socijaldemokratiju. I traži njenu preorijentaciju. Konstatuje neoliberalnu hegemoniju nad socijaldemokratijom. Kasno se sjetila monstruozne konstatacije Margaret Tačer Ne postoji nešto što se zove društvo. Socijalna pravda djeluje kao sirup za kašalj na Sidu. A ekološka industrija ne može da se ubroji u potpornjeve socijaldemokratije.
Klasična, stopedesetgodišnja baka, Socijaldemokratija, ne može da zaštiti najveći i jedini vitalni sloj društva. Široki sloj osiromašenih, dezorijentisanih i deegzistencijalizovanih.
U taj sloj ne spadaju više samo radnici iz nekadašnje, zaboravljene, engleske industrijske revolucije, već i osiromšeni seljaci koje je zaobišao ruralni razvoj a razvoj seoske ekonomije još nije nastupio, već i Mali Privrednici, kako ponižavajuća nomenkaltura, već isamoradni borci za koru kruva i opstanak porodice, sitni administrativci i nezaposleni po svim osnovama ili zaposleni samo do prve raskrsnice.
Za sve njih je potrebna nova ideologija.
Ali ona ne može nastati deklaracijom, proglasom i sljedećom kućnom numerom Internacionale.
Za početak, potrebna je Socijalprezentacija Širokih Slojeva. I njihovog položaja, interesa, opstanka i uloge uopšte.
Površno gledajući, to zahtijeva objedinjavanje političkih stranaka koje se deklarišu kao socijaldemokratske, narodne, demokratske, socijalističke, progresivne i ujedinjavajuće ili masovne.
Ali, to neće biti lak put. Prijeći će ga Socijalprezentacija u ovom vijeku. To je sigurno. Zajedno sa formiranjem novih ekonomskih ploča na zemljinoj kori i vraćanjem rada na Veliku Egzistencijalnu Scenu Pojedinca, Nacije i Države. Običnog, neeksploatativnog rada, rada za pojedinca i društvo istovremeno.

KAKO JE
BATA CANE
JEBO NOVINARSTVO

Razumijem da sam u opasnosti da pišem o nečem i o nekima za šta i koga najveći dio ljudi uopšte ne zna šta je u i ptanju i ko su likovi, kao i da ih to uopšte ne zanima. Ali, slučaj je zanimljiv za kratku sudiju o novinarstvu.
Pošto su novinari umislili da su Svete Krave Indijske, ali da im vimena imaju dvadesetčetiri sise, ko Honda ventila, Sunce Ti Jebem, mnogi događaji ostaju van redakcija, stolova za vijesti i Dens Latin Talk Šokova. Događaji koji su, u stvari, Sedmice Anatomije mrtvog novinarstva. Ne časovi. U tim događajima i procesima glavne uloge igraju oglašivači, velike banke, koncerni, strani faktori, tajne službe, neformalne družbe i, veoma rijetko, sudske tužbe.
Novinari su se umislili nedodirljivima. Oni predsjedniku republike, bilo kojem, mogu da rade šta hoće. A njima neko ne može reći ni Šta Sereš Ti Tamo.
Pri tome su ostali na marginama svih događaja, procesa i trendova. Ispali iz kolosijeka. Samo su rijetki zadržali energiju da seriozno prate događaje u nekoj oblasti, da imaju kontakte sa važnim ljudima, da imaju koordinatni sistem vrijednosti, da nikad nisu pomenuli Izvor Koji Je Želio Da Ostane Anoniman. Čak i jedan Čavić, ma šta Čavić, i Borenović, znaju više o mnogim oblastima od novinara.
Sama činjenica da rade za gazdu, svodi novinare na najamnike. Bez obzira da li je gazda Kirba Njakos 3600 sec ili Hipnotičar koji ih bezbolno i neprimjetno navede na Apsolutno, Apsolutno Felacio. Na najamnike u ciglarstvu, u rudniku, na građevini, u voćnjacima.
Kada je propao komunizam propalo je i novinarstvo. Danas postoje mediji kojima ne trebaju novinari. Neoliberalizam, naročito Neoliberalizam Balkanskih Drekavaca, asocijacija na sintagmu Azijskih Tigrova, ne dopušta postojanje novinara kao samosvojnog aktera informacione i komunikacione sfere. Ta sfera je preskupa da bi se u nju pustio neki nezavisni intelektualoid sa završenom žurnalistikom ili, još gore, pravom.
Da li je iko primijetio sa kakvom je lakoćom Ona Amanpur postala novinar. Kao što je i Sinemaskop Kurava postala rediteljica.
Stane Subotić Cane, biznismen, Naše Gore List, tužio Nacional. To je onaj tjednik čiji je vlasnik
pitao bombu Buš Puki a bomb rekel Bum. Cane je tužio u serijama. Sudovi osuđivali Nacional u redenicima. Onda, pošto je Puki Pukel, a Puki je isto postao novinar u Rartnim Naplavinama, shvativiši to kao što je i Mara shvatila da Ga ima kad je čula pjesmu Jebla Mara Devet Govedara, novi vlasnici Nacionala su se nagodili sa Canetom. Ima da se javno odreknu deset godina pisanja protiv Caneta, protiv duvanske mafije, protiv njegovog, i Nekih Crnogoraca, šverca cigareta, da sve to izbrišu za fajlova, mejlova, sajtova, infova i da objave intervju sa Canetom, da objave jednu njegovu pjesmu za djecu, da ne objavljuju presude protiv sebe a Cane će da obustavi dalji seks David Protiv Jazavca pred zemljanim sudovima.
Oni koji su pratili tih deset godina Nacionala znaju da je to plasirano kao Istraživačko Novinarstvo, da je to razotkrivalo, raskrinkavalo, objelodanjivalo, transparentiralo, sve u 3LPM. Do istraga po Italiji za Milu Đukanovića, za udruženo zločinačko ilegalno dumagijanje. I sve tako do unedogled. A nigdje ništa.
Sada su Gazde pljunule na to i samo razmazale po tepihu. Pošto tepih nije bijel.
E. Dragi moji novinari, naročito vi koji mislite da je tiraž od 2.400 samo skraćenica od tiraža 2.400.000, i vi čija je tetka prvoj komšinici rekla da ste novinar, i vi koji niste vidjeli ni f od fakulteta, i vi koji završavate Kupovne Kolegijum Blokove, i vi iz Ratnih naplavina, i vi svi koliko vas ima, PVM, tako umire novinarstvo koje nije ni rođeno.
U slučaju Cane Prči Nacional pominju se scenariji u kojima su učestvovali poznati političari, obavještajci, medijstvenici. Ali to je sve nebitno. Može da bidne a i ne mora. Bitno je da je neki Bizmismen ubio cijelu jednu redakciju i njenih spektakularnih deset godina. Samo zato što je imao pare, i živce, da se sudi i što to Novinarstvo nije imalo Činjenice a imalo je Gazde.
Ipak, Novinari, one prave pišem malim slovom, mogu da budu mirni. Tih Bizmisnena, Canetova, malo je. Inače, kad bi ih se, Novinare, počelo tužiti, pušilo bi se sve do Čenobila.