G-KOLA ZA VOZOVOĐE
Zabrađeni direktor sa visećim naočarima, ministar saobraćajućih dela i Vlada cijela, kao da su namjerno čekali da se Dodik, Predsjednik Republike, vrati iz Amerike pa da riješi štrajk Kajas-majstora za lokomotive na ŽRS.
Dabome, da je to svima minus u dužini jednog šinskog polja, prije nego što su šine, onomad, dignute na valjke i povarene.
U međuvremenu, mnogi su se okoristili o štrajk vozovođa. Dobojski podzemni konglomeratorijum koji decenijama željezničari u toj više Ozrenskoj nego Trebavskoj oazi. Pa Prijedorski Okrug sa pripadajućim Okružiteljem. Pa naručioci variva kojeg su skuvale Vozovođe.
A te Vozovođe su mi sumnjive od zla do boga. Onaj Marin, kad govori važne radničke proglase, gleda niz nos, kao da se boji da nešto ne slaže. Pa onaj drugi koji se ne boji otkaza pa zamjenjuje Marina Mašinovođu. Pa seru svaku veče o šinskom satu, o satu preko pragova, o kilometar vožnji, o dizelka minuti, o koeficijentu skretnica po jedinici vremena...
U stvari, koriste činjenicu da njihovo zanimanje nije rasprostranjeno na biroima za zapošljavanje. A uprava ko Ovca Jalovica. Digni jednom naočare, Sunce Im Jebem, digni bilo šta, i razašalji Otkaze. Ne čekaj Milu iz Amerike. Osim ako niste svi u istoj igri. Neka Štrajk Traje.
Vrijeme je da Republika Srpska zakonodavno preciznije reguliše štrajkove u vitalnom ekonomskom krvotoku. Da ne bi i to malo robe što se može prevesti željeznicama gubili zbog Karina Marina.
A sindikat neka protestuje. Kad ne umije sada dići glas protiv ekonomske štete koju čine, najviše radnicima, avanturisti iz Akademije Nauka Za Vuču Vozova.
Ako ti je mali vučni kilometar sat, nađi neki drugi posao, druže pružni.
Dok se to zakonski ne zabrani, Akademici Vozovođe će stalno pozivati Dodika. Da on prvo njima dođe, pa da oni njemu prvo ispričaju, pa da on čuje i drugu stranu. Jebli ih mediji koji im to objavljuju.
Nema druge strane. Na svakoj strani je Republika Srpska.
Akademici Vozovođe Žeresa su se pokazali kao rasuti teret za G-kola. Valjda ima među njima onih koji znaju o čemu pričam. Trebaće kompozicija. Jer, ima Dodataka Šinskim Jelima.

KLJUJIĆ, GANIĆ, GOJER...
SVE MOJ DO MOJEGA
Sad mi je jasno kako je Lagumdžija isplivao u koferskog, socijaletničkog, čaršijskog i muslimanskog političkog lidera u Tom Saraju.
Saraj Polje je nepresušni rudnik priprostih političara regrutovanih iz raznih zanimanja i zanimacija u kojima su možda i mogli da postanu referentni ali ih je njihova prizemna pohota da u Saraju budu nešto, odvela do sunovrata. Odvela ih na Kazane duhovnog samopogubljenja dok pravi dželati, Lagumdžija, Cerićlija, Bakirlija... gledaju sa strane i trljaju neokaljane ruke i bradu. Kakoko.
Gradimir Gojer, pozorišni reditelj je tipičan takav proizvod, certificiran u Saraju. Made in Saray Cotline. Nevjerovatno je kako decenijama u Tom Saraju na scenu stupaju razni Gljujići, Džengići, Gadnići, Divljaci, Blejanovići, Grešovići, Ajvanovići... i svi znaju sve.
Grahdimir razgovara za divnim gospodinom iz Banjaluke. I šta kažu u Banjaluki, a. Samo što nije propala. A onda na scenu stupa Spasilac Gojer. Neće Beograd pomoći Banjaluci. Pomoći ćemo, opet, mi, ljudi iz Federacije.
Sačuvaj me bože pomoći iz Federacije. Znam da bi iz jednog dobrog dijela među prvim pošiljkama bilo krvavih noževa i dugih cijevi.
Onda Pozorištarac Gojer lamentira malo nad svojom sudbinom u Sarau. Nakon što se sjetio da je Hrvat i nakon što ga je neka rečenica koštala. Prvi put ga nešto koštalo pa se žali i dreči na sve strane. Ali, zaključuje, nije važno kako je Hrvatima u Sarajevu, treba vidjeti kako je Bošnjacima u Livnu ili Banjaluci.
Tako se pravi sretna zemlja. Zavirujući u susjedov lonac. Sa namjerom da bude bosanski. Bošnjaci u Livnu i u Banjaluci nisu, nažalost, više mjerilo za Kako je Bošnjacima. To je isto kao i pitanje Kako je Srbima na Severu Kosova. A pitanje Kako je Srbima na Severu Kosova je isto kao i pitanje kako je Bošnjacima sa Eskimima.
Na Skretnici Rat ili Mir, i Gojeri su odabrali rat. Jebiga. Sastavljeno. Kao što ste i svi u Saraju.
Kako li je Gojeru u Mostaru.

ZAKON
O DRŽAVNOJ POMOĆI
ILI POMOĆI DRŽAVI
Republika Srpska ne treba da prihvati Zakon o državnoj pomoći. Ne samo zbog toga što je to prenos nadležnosti, niti zbog toga što se tu pominje i podržava država.
Taj zakon je ispao iz vremenskog kolosijeka i jedan je od krajstaničnih otpadaka procesa ujedinjavanja Evrope koje više nema i koje se, ujedinjavanje, nije pokazalo čvrstim pred novim ekonomskim kataklizmama koje dolaze iz Svijeta Bivših Indijanaca.
Zakon o državnoj pomoći, serviran Bosni i Hercegovini kao neka stepenica u pridruživanju i statusu, birokratizovani znak da se ekonomski život ne može urediti i usaglasiti u briselskim kancelarijama, preferira Čisto Tržište i Goli Liberalizam. Država ne smije ništa učiniti što bi poremetilo regulaciju tržišta.
Umeđuvremenu, tržište je propalo a neke tržišne kule održava država najogoljenijim intervencionizmom. Ono što je uradila Amerika sa hiljadu milijardi suve love za svoje banke, to nije uradila ni najgora etatistička diktatura ikada u istoriji. Ovo što sada rade Francuska i Njemačka, takođe je najdržavniji intervencionizam koji ne samo da uređuje ekonomske tokove nego i ponovo uvodi, ovaj put na Zapad, nekadašnju istočnoevropsku teoriju i praksu Ograničenog suvereniteta.
Pošto u BiH ne postoji jedinstven politički, ustavni, teritorijalni i ekonomski prostor, Republika Srpska ne smije toj Nepostojećoj Državi prepustiti odlučivanje o Državnoj pomoći. Jer kako je danas zakon predvidio da se država ne miješa u tržište, tako može sutra biti promijenjen i predvidjeti da se Država miješa. A to znači kraj dejtonskog suvereniteta i samostalnosti Republike Srpske.
Njemačka i Francuska ne samo da državno odlučuju o intervrencionizmu oko Eura, Eurozone i Disiplinovanju Grčke, nego ujedinjuju svoje vojne brodogradnje. Šta je to ako nije udar na tržište. Dok se, istovremeno, Hrvatskoj zabranjuje da pomogne svojim malim brodogradilištima. Njemačka, pri tome, odvaja pet mlrd eura za svoju brodogradnju jer u toj industriji, koja zapošljava samo 16.500 radnika, saučestvuju i mnoge druge grane industrije. Šta je to nego intervencionizam koji ruši tržišnu samoregulaciju.
Republika Srpska mora biti spremna za slučaj da se uđe u EU u nekom razumnom roku u kome ona neće propasti pod udarom raznih Grčkih virusa. Ili za slučaj da se dobije status kandidata. Svi hrvatski ozbiljni ekonomisti, i iznutra i izvana, prognoziraju teške dane unijske sudbine Hrvatske. Željko Ivančević, lobist iz Brisela, napisao je knjigu o tome. On otvoreno kaže da hrvatske biznismene čeka borba za opstanak. Ali ovaj put ne samo na hrvatskom nego i na unijskom tržištu. Misli li neko da će, sutra, kad uđemo, neko iz Sarajeva spašavati ekonomiju Repubkike Srpske.
Slavoj Žižek, estradni hit-filozof govori o tome da je brak između kapitalizma i demokratije gotov. Kapitalizam je mrtav, skraćujem njegovu elaboraciju. Nalazimo se, kaže Žižek na dvostranosti: ili anglosaksonski neoliberalizam ili kinesko-singapurski kapitalizam s azijskim vrijedostima. Ako ništa ne poduzmemo, kaže on, a nećemo, kažem ja, čeka nas novi tip autoritarnog društva.
O tome i ja govorim. Čeka nas vijek koji će se u praksi označiti kao Uvod u Autoritarnu državu.
Državu ne treba dati Bosni i Hercegovini jer ona to ne umije i ne može da bude.
Država pripada naciji. Ako to baš nije bilo očigledno u istoriji, u ovom vijeku će biti.

ZA PLATFORMU SPREMNI
Dva skorašnja presUdna događaja Učvrstila sU PlatformU. Sada je ta Koalicija ne samo koferska, ne samo kobasičarska, ne samo vehabijska već i Ustaška i kongresna.
Održan je Vanredni Kongres Esdepea za LagUmdžijU jednoglasno.
Izabran je novi predsjednik mostarske podrUžnice mladeži Haespea.
Vanrendi kongres Esdepea bio je skrpljen kao što je skrpljena i mUltietničnost te ratne mUslimanske stranke, U kojoj sU najveći mUslimani Željko Komšić i Svetozar PUdarić, kao što je bila skrpljena i govornica, oblijepljena selotejpom i izgUžvanom zastavom, Bosanska Partija Za 21. Vijek, SUnce Ti Jebem, za kojom je ZlUtko sam sebe jednoglasno reizabrao. Jer sU njegovi favoriti Želja, Neka i Neki GrgUr, jednoglasno odbili koferatUre.
Novo rUkovodstvo JJ za okrUg Mostar, rUkovodstvo JUrišić JUgend, pripalo je izvjesnom DariU KnezovićU, sa kikboksfejs, intelignetne fUl izvedbe sa polUzinUtom Usnom šUpljinom. U svrhU šire podrške Jurišić Jugend Leader fotografisao se sa Mladom Ustaškinjom koja, sa plavim pletenicama više liči na MladU PartizankU nego na krvoločnicU, sa Starim Ustašom koji je dUgi kožni kapUt naslijedio od Ozne i sa Čelnikom Pravaša čija bUcmatost ne priliči ispijenim i isUšenim Ustašoidnim facama. Kakva vremena, Ustaše se debljaju ko krmače.
To je, dakle, ta mUltietničnost ZlUtka LagUmdžije i njegovog Esdepea. Za PlatformU Spremni.
Očekivao sam na Vanrednom KongresU da će se nešto reći o novim idejama i ozračjima U Socijaldemokratskoj Državnoj Partiji, o novim ljUdima i mladeži U sklopU Platforme.
Umjesto toga, stalno iz Sarajeva čUjemo da smo svi mi, ostali, fašisti. Sarajevski mUdiji ništa ne prozboriše o Ustaškomladeškom kamenčićU U mozaikU Platforme. Valjda će kada Mostarska Ustaška Mladež organizuje trodnevni izlet na DrinU, njihovo Sveto Željeno Mjesto. A ni ZemUn nije daleko.

NIZ KALDRMU, NANO,
KLEPEĆU LAŽI SAME
Sarajska sokačka filozofija utemeljena je i na lažima. Pored čekanja, prevara, podmetanja, pretvaranja i virtuelne multietničnosti. Nakon laži o tome da je Jašar Kratkopantalonac Srbijanski Terorist, pri čemu Kusturica nije Srbijanski Reditelj nego Fašist, da je uzočas skrenuo i da mu je, u stvari, predočeno da je došao na modnu reviju, Jesen – Zima, doduše, sa Kalašnjikovim kao modnim detaljem, da je ušao u Naseobinu juče ujutro i u avgustu, istovremeno možemo očekivati vijest da su sarajevske mesnice pune svinjetine samo Masovni Sarajevski Srbi ne žele da je kupuju jer misle da je to prenos nadležnosti.
Danas je Dodik, opet, što ne ostade još deset dana u Americi, na B92, nastupio neprecizno. Umjesto da kaže kako su Srbi i Hrvati većina u Sarajevu i da su tu većinu samo malo otkrnjili Ljiljanče Komšić i Romanijac Jurišić sa svojom strankom HOS na Drini, on, Dodik, je izjavio da je Sarajevo nerazredivi koncentrat muslimana, devdesetosampostotni. Mada je, u suštini, nešto važno poručio Kurcmondijalističkom Beogradu, i pojedinim, ali i svim, liderima političkih partija Tamo, klenovi iz Ahvaza su se odmah upecali. Aaa, rekao je da je Beograd lud za Sarajevom a da ne zna pravo stanje. Kakav separatistički napad na Državu Tačka Ba.
Tekst je podržan fotografijom gdje Dodik izlazi iz starog zdanja Hipotekarne banka Bana Milosavljevića, u srcu Banjaluke. Ispod fotografije Ahvaz mrtvo piše: Dodik u Sarajevu.
Nije to greška urednika fotografije. Sarajevu je to urođeno. Ladno su, tokom rata, lagali o žrtvama, o silovanjima, u nauci poznatim kao Harisova silovanja, inscenirali izgbije, izvikivali po svijetu opsadu Sarajeva, a ja da sam im bio tamo na komandnom mjestu, izveo bi četiri brigade kroz tunel, zašao tim četnicima iza leđa i herojski oslobodio Naseobinu i Kotlinu cijelu, samo mi ne pominjite muda, poslije rata lagali strancima kako etničiki slaninci hoće da se pripoje Dorćolu, lagali Hrvatima da će Hrvati biti na Drini, kada unitarizujemo Naseobinu i povaljamo Četnike, samo nemojte tražiti da budete u Federaciji, lagali o njihovoj sumanutoj želji da BiH uđe u EU, lagali da je Željko Hrvat.
Ima jedna zanimljiva priča o Njihovim lažima u Komunizmu. Neću da pominjem laži o Velikom Učešću Muslimana U Partizanima, sa naglaskom na U.
Da je neko prije trideset godina upitao milion stanovnika Socijalističke Republike BiH, čija je pjesma U lijepom starom gradu Višegradu, svih milion bi odgovorilo da je to lijepa stara muslimanska narodna sevdalinka.
Himzo Polovina je, pedeset i neke, prvi otjevao tu pjesmu. Tako dobro da sam, dok sam bio mlađi, ko lud, noćima, hodao po ćupriji, i proklinjao je što ispod nje ne teče vino. Ali pjesma se ne zove U lijepom starom gradu Višegradu nego Jutros rano slušam. To u Lijepom starom gradu Višegradu trebalo je da da taj istočnjački, petstogodišnji, sevdalinski miruv.
Ali, dobro i to. Nego, sve te decenije, od prvog pjevanja Himzinog, nikada se nije pjevala, niti se objelodanila, zadnja strofa pjesme koja glasi: Ustaj, isprati me, moram da putujem, u Srbiju idem, svome rodnom gradu. Za tobom ću, Kiko, večno da tugujem, zašto sam te ostavio mladu.
Pjesmu je 36. godine napisao i komponovao čudni Srijanac, Pevac sa gitarom, Dragiša Nedović, koji je napisao desetine pjesama za koje svi misle da su narodne, između ostalog i Kad si bila mala, Mare, STJ, što si bila lepa.
Nemoj, dakle, da mi neki Srbin opevava Naše Stare Ćaršije. Ako neće da bude Agresor, daleko mu put.
Molim urednika Ahvaza da ne kažnjava urednika fotografije, ili kakvog drugog folder-arhivistu.
Urođeno ljudima.
Dodik u Sarajevu. Mrski Agresor. A mesnice pune slanne.

MIRIS I JAŠARA I NIJAZA
Autor čuvene islamofobične izjave Miris tamjana se širi Bosnom, komprof Nijaz Duraković, raskrilio se u Avazu, i na naslovnici, i na petici, i opet širi miris, Miris Alije nad Bosnom. JGA.
Komprof Duraković za Jašara Teroristu okrivljuje sve i svja. Samo ne sebe. Kriv je Alija što ih je doveo. Ali, njemu je još u ratu rekao da se pokajao. Jašta.ba. Krive su i granice. Znate kako je bilo. Armija Bosne je držala velike frontove na sve strane pa nije mogla paziti na granice AR, Autonomne Regije Bosne. Krive su obavještajne službe. One, zapadnjačke i druge, pošalju ljude, tajne agente i tajne agentice, koje dobro plešu trbušnjake, pa nesretnu ohmladinu uhbijede u vehabizam. Kriva je i IZ jer ne može jedna hutba Efcerića da zaustavi to zlo.
Samo nije on kriv. Član Ratne Vlade ARB. Najlakše je na mrtvog Aliju. Kao da je i on sam proizvod tih tajnih trbušnjaka. Kako se pojavila Alijina Islamska deklaracija u kojoj piše upravo ono što Jašar sada propagira. Ne priznajem ovaj vaš sud. To je izmišljotina. Alija je napisao da nema ništa dok muslimani ne budu sami i ne budu uređivali svoju državu kako spada.
Svi ste krivi, profesore. Svi koji ste tada stolovali u Sarajevu. Ti, onaj tvoj Lagumdžija. I tvoj Bogić. I Ćelo. I Caco. Nešto od toga vam je pobrojao Tunjo nekidan. Borili ste se za kurčevu multietničku BiH sa Vjerskom Islamskom Armijom.
Danas upravo toliko BiH i imate.
Mislite da je Jovan Divjak dovoljna zamjena za tamjan. Da je on dovoljan krst za vašu multietničnost.
Komprof Duraković iznosi tezu kako su bosanski muslimani suniti hanefijskog nezheba. To je, kaže najvitalniji i najtolerantniji islam. I uspio je, opet kaže Nijaz, da u srcu hrišćanske Evrope opstane 600 godina u razvijanju tolerancije, približavanja, solidarnosti. JMM.
A čim se ukazala prilika, počeli su zvjerski rat za Islamsku Republiku. I Efcerić danas traži zemlju za Bošnjake. Doista je ta kontinuirana šestostogodišnja linija tolerancije, približavanja i solidarnosti zakonito prešla u zahtjev za Islamsku Bosnu i protjerivanje hrišćanstva. To je tako tolerantno i civilizacijski. Suniti hanefijskog mezheba.
Suniti hanefijskog mezheba su za svoju državu u srcu hrišćanske Evrope žrtvovali mir. Da li je Komprof Nijaz pitao Aliju o pokajanju i na tu temu.
Tražnja, htijenje, nezavisnost na silu i ratovanje za svoju državu u nečijem tuđem srcu je samo po sebi teror.
Potpuno je logično da se pojavljuju jašarevići u takvoj bašči.ba. I biće ih sve više. BiH je, u Sarajevu, postala Bosna. A Bosna je plodna gredica za radikalizaciju islama. To što Turska primiruje budale a Efcerić oštro osuđuje, to je vrh ledenog brijega i dobra taktika.
Ne treba imati iluzija, u ratovima koje nosi ovaj vijek, za evropske hrišćanske prostore najvažniju ulogu odigraće Sandžak, Kosovo i Sarajevska Bosna.

AKO NEMA POSLA,
DAJTE SIROTINJI DIZAJN
Kapitalistički svijet je pun provala. Tržište je regulator svega. Tržište ga diže, tržište ga spušta, svakome prema zaslugama, svakome prema potrebama. Kapital mora imati slobodu kretanja. Kao i radna snaga. Ako je potrebna kapitalu. Nigdje starih dobri marksističkih postavki o izrabljivanju radnika, eksploataciji čovjeka po čovjeku i slično.
Čak i u konačnom slomu, kojeg još mnogi nisu svjesni, mnogi od aktera i kreatora, sirotinja jeste odavno, ozbiljni ljudi svjetske ekonomije bave se provalnim djelatnostima.
Najnovija smiješna storija Njujork Tajmsa nosi naslov Dizajn spašava siromašne. Radi se o brazilskim favelama, najmasovnijim i najtužnijim sirotištima iz kojih samo ponekad iskoči sreća, poput smeđe šumske žabe iz hrasove krošnje, nekom Rivaldu ili Ronaldinju, takvim sirotanima da im, i kad se obogate, oči ostaju tužne, i u smijehu, i u radosti, i u novcu.
Smislili su junaci da te potleušice, i stepenice do njih, i neke zidove betonske, oboje raznim lošim bojama. Došla je duga u vaše smrdljive favele. Stigle boje liberalnog svijeta. To se desilo Santa Marti u Riju. Obojeno je i šetalište u Karakasu. Željezne cijevi, kao ograda, šestica fi, žuto, plavo pa crveno. Prekrasno. Kapitalizam je nezaustavljiv. Stiže svuda gdje ima ljudi. Istina, prije stiže tamo gdje ima neljudi.
Nekako istog trenutka stiže izmišljena vijest kako je u Indiji rođena sedmomilijardita beba. Ima nas ko termita u Amazoniji. Izmišljena zato što se rase prcaju takvom brzinom da je nemoguće detektovati kad je ko gdje ispao i po kom broju. Tako je i ovdje, posve politički, devedesete, kad li, rođen neki Adnan Šestomilijarditi. Pa mama mu kaže da niko iz Uena nije dao neku paru, nije poslije došao ni da se slika sa Šestomilijarditim.
Da li svjetska ekonomija razmišlja šta sa tolikim Savsvijetom.
Ma, ne razmišlja. Nema Svjetska Ekonomija ni za farbanje. To sa nekom željeznom ogradom i nekom favelom, čisti je fur za jednokratnu upotrebu. Pa u Njujorku su ulice isto smrdljive kao i favele. Kud nenarodni kapital prođe, ni sretan se prosjak neće zvat.
Možda je pitanje kako na sav svijet primijeniti kinesku tehnologiju Jedno dijete po braku i brak tek kad imaš stambeno pitanje u koje ćeš da vodiš ženu svog života. Ali to će teško ići. Kina postoji hiljadama godinam i tamo raste posebna, kineska, filozofija društva, kolektiviteta i organizacije. Neprimjenjiva baš kod drugih.
Jedini način da se spasi svijet i da se izbjegnu Ratovi za 4V, jeste da se ove silne milijarde zaposle. Živim radom. Da nam živi, živi rad. Živi rad je jedino vezivno tkivo ljudskog kolektiviteta kroz cijelu istoriju. Nema ovdje prostora da se pobroje sve izvitoperenosti zbog nedostatka rada. I rata, dabome, samo što je rat skuplji i uvijek troši pare. Rad je jevtin i uvijek zarađuje pare, barem za finansiranje samog sebe.
Dabome, rad ne shvatam kao proizvodnju intelovih čipova i kokakole. Toliko zemlje, vode i kamena vapi za radom koji bi ljudsku okolinu pretvorio u čistu, obnovljivu, prirodi pogodnu, sjetvenu i žetvenu. Samo što ne kaže, kao onaj indijanski poglavica, predajem vam svu zemlju. Čovjek čovjeku, i zemlja čovjeku.
Ako se iskoti još koja milijarda, neće niko toliko stado moći više vratiti zemlji. A dotad će se morati ograničiti ulazak u gradove i cjelodnevno prcanje. To jeste malo nedemokratski ali u poređenju sa uvrtanjem muda kapitalu, što se takođe mora dogoditi, nije ništa.

BAKIR-BEG IZETBEGOVIĆ
Novo ćage stiže od Bakira Izetbegovića, rezervnog bošnjačkog člana P. Novi ferman stiže sa Miljacke.
Vid' ćaršijo šta nam radi Dodik. Eto, nane, šta nam ćine Hrvati.
Nikodkoga nije vidljiva ta stambolska politička crta vladanja i, uopšte, ophođenja sa ljudima, kao kod Lagumdžije i bradatog Izetbegovića.
Njih dvojica su podijelili posao.
Jedan se premiješta sa ponjave na ćilime, pa sa ćilma na ponjave, i pametuje. Treba vako, treba, ba, nako. Morebit da je dobro a morebit da nije dobro. Treba Dodik svoju energiju da upregne u Našu Zemlju. Treba, ba 'rvati da svoju energiju, a i pare, upregnu u Našu Federaciju.
Drugi, ba, od koferčeta do koferčeta, sa basamaka na basamake, sa kaldrme na kaldrmu, sa kongresa na kongres, miješa piljke i probacuje, sad u Vladu Federacije, sad u Predsjedništvio, sad u Dom naroda. Pa onda vanredno izađe i sam jednoglasno odbije svoj prijedlog da odstupi sa mjesta Predsjednika jedinog multietničkog Esdepea na prostorima bivše SFRJ. A i šire.
Dakle, ono što Bakir-beg izmudruje to Zlatko-rđa realizuje. Isključiti Hrvate i Dodika. Ili ih natjerati da poštuju begluk i dođu begovima na noge.
To što praktikuju ta dva ba.kaldrmaša Sarajevskog Političkog Kruga, samo je vrh ledenog brijega. Oni su najvidljiviji i najmoćniji predstavnici cijelih segmenata, klasa, slojeva Ćaršijskog Moćnog Življa koje misli da se samo na taj način vlada Bosnom i Sirotinjom Rajom. Pri čemu je sirotinja raja uvijek srpska i hrvatska. Njihov vidokrug sve sveo na vidotrokut, ako je i toliko širok taj vizir, iz kojeg nije moguće shvatiti interese drugih nacija. Pa čak ni kad je u pitanju boljit vlastite nacije93 i same države BiH.
To više nije ni Sarajevocentrizam jer takvo, političko, Sarajevo ne podnose više ni Bihać, ni Tuzla, ni Mostar, znate vi dobro koji dio, ni Zenica. Barem ne u cijelosti.
Glavnogrado Sarajevo je tako, preko Sarajevocentrizma, stiglo do Sarajevoautizma. Od obmane življa, preko obmane Međunarodne zajednice do Samoobmane.
Doista je politički morbidno sam sebi lagati kako sam Želji, Neki i Grguru, kome li trećem, nudio mjesto Predsjednika Partije. Jadni stranci, oni nikad neće spoznati taj nivo Čaršijluka kojeg u sebi sadrže, i obilato demonstritraju Bakir i Zlatko. Sve su nam ovo učinili Hrvati jer su otišli u Banjaluku. A tako smo ih fino.ba sjebali u Vašingtonu, i tu njijovu ba.Herceg-Bosnu.
Vrhunsku Stambol-tehnologiju Bakir, Zlatko, i drugi, izgradili su u islamskoj čekajućoj filozofiji života. Čekali su da Nato bombarduje Srbe, čekali su da im visoki predstavnici unitarizuju Državu.ba, čekali su da Republika Srpska propadne, čekali su da se Hrvati raskatoliče. Sad čekajku da Čović ode iz Banjaluke a da Dodik turi glavu u jaram Naše Države.
Na žalost njima, a ostalima na sreću, Čekanje je samo zatamničilo Sarajevo koje više nema nikakav politički uticaj ni moć na bilo koje područje u BiH. Sarajevio se, tako, našlo u okruženju. Opkoljeno je, koliko-toliko, normalnom i korektnom političkom scenom u koju se glasači mogu pouzdati. U basamačko-ćilimsku političku scenu Sarajeva nema svrhe više ni gledati.