PROMOTIVNI TERORIZAM
Bez obzira što svaki vehabija djeluje priglupo, retardirano i pećinski, oni smišljeno rade na svom Projektu koji nije stvar vjere niti radikalizacije vjere, niti je to neki ogranak islama, nego je projekt radikalizacije muslimana kao grupe, kolektiviteta, nacije.
Njihova lišajska upornost, zabrađena istrajnost i ambalažno sirotanstvo odjeće, što sveukupno stvara dojam samožrtvenosti koja zahtijeva sažaljivost, donosi plodove. Ovdje se događaju teroristički akti, za ovdašnje koordinate, veliki i značajni. Oni su zvaničnu vjersku strukturu primorali da im se ne protivi pa da im, prećutno, u nekom obliku, daje i dobrodošlicu. Izgradili su povezanu strukturu u dvije zemlje, obje iz interesne sfere Turske. Organi bezbjednosti prema njima nisu uspjeli da demonstriraju efikasnost što stvara pozitivan efekat i simpatije kod dijela javnosti. Ignorišu sudski i tužilački sistem što im takođe donosi pozitivu na ljestvici jer cijela suština i jeste u ignoranciji i eliminaciji svega zapadnog, demokratskog, institucionalnog i evropskog.
Vehabijski Jašar Terorizam u Saraju, Gradu Multietničkome, imao je precizno projektovano mjesto u tom cijelom nizu Radikalizacije Islama.
To je bio Promotivni Terorizam.
Vehabija je, u stvari, čitavo vrijeme izvodio oskudnu mini-monodramu koja je trebala biti, i jeste, promotivni spot za svjetske svakovrsne mreže pod nazivom „Lakoća Terorizma. Vaše Sarajevo“. Ponekad mu je nedostajalo pokreta i radnje, malo pucaj malo hodaj, jer su Organi, i u policijskom, više milicijskom, i u biloškom smislu, Organčine, imale problema da nabave neku dugu cijev, da se popnu na krov, da zauzmu položaje, sreća da je Karadžić u Hagu, ako bi sad opkolio Sarajevu, zauzeo bi ga za petnaest minuta, i da pogode jadnika. On je to jedva dočekao. Čim ga je zrno udarilo u nogu on je pao i rasčetvrtio udove ko Isus na krstu, bože me oprosti.
Ulogu Promotivnog Teroriste odigrao je fenomenalno.
I došao, a i svijetu predočio, do sljedećih saznanja:
• Organi, Državni Ministar, STJ, Granična Policija, 2STJ, Milicija Županije Sarajevske, OBA Muda Marjanova... Samo mucaju. Te ušao je U Zemlju juče ujutro, te ušao je u avgustu. Ni štetu na AmAmb ne mogu da ustanove pa dolazi FBI, sa jaknama na kojima će pisati FBI-ФБИ.
• Možeš lako i normalno doći iz druge države, oružja ima ovdje.
• Televizije i portali su ti na usluzi. Novinari nesposobni. Tvoja mama, tvoje tetke i ostala brojna rodbina će postati i zvijezde.
• Građani fenomenalni. Ti samo pucaš, oni spašavaju ranjene. Učtivi. Dobar dan, teroristo. Možemo li odnijeti ranjene. Ajd.
• Stranci isto učtivi. Sam opkoliš ambasadu, pucaš kud hoćeš. Oni kažu Incident. Ta zapadna demokratičnost. Na istoku bi mi za to odsjekli ruku i gurnuli prelomljen teljig u šupak. Najmanje. Ta istočna gej parada.
Sa Ambasadorskim Saraj Terorizmom, počinje nova era terora u BiH. Jer, BiH je na ovaj način postala jedna od zemalja u kojoj napadaju Američke Ambasade. Prvi kalašnjikovi se u vodu bacaju.
To će privući i druge američke strukure u BiH, osim stručnjaka za štetu u malteru, a to može privući onda i druge teroriste, a to može... i ide spirala, ide spirala.
Republika Srpska mora naći način da izgradi svoju obavještajnost. I da svoju bezbjednost podigne na najviši mogući nivo, ne čekajući nove znake terorizma. Bakir Izetbebegović govori o mogućim sukobima. Vehabije to mogu prevesti kao naredbu za napade u Republici Srpskoj.
Jer, zajedničke, bosanskohercegovačke, bezbjedonosne službe su pune aidovaca, dvostrukih i trostrukih agenata, plaćenika svake vrste, spavača, zločinaca i izdajnika pa nikad neće moći funkcionisati ni sa trećinom potencijala. A i da nema Aida i ostalih, jebo obavještajnu službu, i bezbjedonosne strukture tronacionalnog sastava.

TUĐMANA
ISKLJUČITI IZ HADEZEA
Znam da neće pomoći. Tuđmana treba isključiti kao čin moralne retroaktivne revalorizacije. Njegova varijanta kineskog političkog programa Nije važno da li je mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe, promovisana u obliku Hrvatskom treba da vlada sto porodica, možda sam pogriješio u pamćenu broja, koštala je Hrvatsku Ko Svetog Petra Kajgana. KSPG.
Danas košta Kosorku Djevojku, premijerku i braniteljku, bivšu radioteljku, i Suvremeni HDZ. Početak kraja je bio, vjerujem u neki oblik istinitosti, kada su agenti jedne važne tajne službe iz Okruga Evropa došli kod Sanadera i rekli Imate 48 sati. A onda je počela Ina da se odmotava. Jučer gledam zagrebačke novine. Niko iz toga neće živu glavu iznijeti. Sve se upreglo u pobjedu Esdepea. Mada mi Esdepe i ta Kukulicija više liče na kokošku koja kukuriče.
Dakle. Kriminal Hadezea. Optužena je cijela stranka. Zakopavali papire i lovu po dvorištima, dijelili narukvice, Znanader uzimao profite, profile i promile. Nezgodno mi reći Mito, srbijanska reč. Ništa neobično. Tako su nastajale političke stranke na Brdovitom Balkanu. Umro je Eskaju u jednome danu. A te nove Političke Stranke istom su vodicom krštene, isto u jednom danu. To je poseban sociološki oblik kolektiviteta dotad nepoznat pod nazivom Nek je nacionalno pa nek je i kriminalno.
Da. Svi skidaju gaće kad vrše proces vršenja velike nužde. Samo neki okreću bjelolasicu u živicu a neki na put. E, ovaj put se to desilo Sanaderu i Hadezeu. Okrenuli je na put. Osilio se MI i CIA nisu problem, zaboravio na One koji su se razmrežili i znaju sve, srušio Ivića Pašalića, izgotovinio što je trebalo, krenulo se ka EU, sad je prilika za mile milione. Kud 100 porodica može i 101.
No, Saniboj se nije pokvario u Hadezeu. Kao takav je ušao i prišao. Pčele na med, muve na govna.
Tragedija za Hrvatsku jeste u tome što se Hadeze nije uspio na vrijeme preorijentisati iz Pokreta za Nacionalnu Kriminalizaciju u Političku stranku. A ako će Esdepe vladati kao onomad Račan, opet neka vrsta tragedije.
Objektivno. Hadeze je u teškoj situaciji. Nema nacionalnog naboja u čemu bi lako pobijedio Neprimjetni Esdepe. Da je barem neki Gotovina pred izručenjem. To što je Hadeze uveo Hrvatsku u EU, to u kampanji ne treba ni pominjati. Tako dođemo do ključne izborne filozofije. Ne pobjeđuje ono što radiš danas. Pobjeđuje ono što si dosad radio. Uspjeh se podrazumijeva. Bitan je stav i percepcija koju ćeš isporučiti biračima. Dakle, pobjeđuje onaj ko je već pobijedio a gubi onaj ko ne zna ko je pobijedio.

KAKO JE
BILJANA SRBLJANOVIĆ
OTKRILA DA NE PIŠA
MINERALNU VODU
Biljana Srbljanović, srbijanska književnica, pozorištarnica, izvjesila je na nekon svom Štrikeru, tugopojku o tome kako je srednjoškolska publika, inače u svemu JDB, Jebena Do Bola, prilikom kolektivnog gledanja predstave po njenom tekstu u Jugoslovenskom Dramskom Pozorištu, izvikivala Ua na glumičino otkiće da je njen muž, Na Jugu, ubio dva civila. A na kraju predstave Glumica Nevinašce dobila je zvižduke.
Tu se, koliko sam razumio, njima svima snuždilo, sažalilo i splakalo pa je Glumica krišom otišla na drugu stranu od JDB publike ispred JDP.
Biljana Srbljanović živi u Pogrešnom Veku. Ali pošto je Dobrica kod tog sveta potpuno Progrešan, reći ću da Biljana živi u Pogrešnom Mozgu. Ona ne zna u kom je Svetu. Ona otkriva toplu vodu. Ona se čudi kao da joj je neko rekao da piša mineralnu sa magnezijumom.
Pa, gdjegod otimate zemlju od džave, prvi će najebati civili. I gdjegod branite zemlju državnu, prvi će najebati civili. Glava vojnička je uračunata. To je ustavna obaveza, da se odazoveš, da ispuniš svoju ulogu državnog podanika. Država ti daje ličnu kartu, čuva tvoju njivu, pravi školu za tvoju decu, daje ti mnogo lepih stvari od kolevke pa do groba, daje ti i mnogo ružnih stvari. A među njima je i puška u ruke.
Ne možete srednjoškolcima prodati priču da su Na Jugu, Na Kosovu, bre, samo Srbi ubijali civile. Ubijali su, dabome. Ali time ne možete sakriti činjenicu da su Šiptari protjerali, jevtino isplatili, pobili, terorisali, Svo Srblje sa Kosova. Ostao samo jedan Zvezdin stadion Srba. Srbi Severa. I ne možete prikriti činjenicu da to nije šiptarska zemlja. Nego da je u međuvremenu to postala.
Biljana Srbljanović je zalutala u Vek. Šteta što svoj svetski talent troši za Pišanje Uz Vetar. Ona ne razume da se može biti protiv političara, protiv političke partije, protiv vojske, protv crkve, ali da se ne može biti protiv naroda. Narod može da radi šta hoće. Nikada ne možete reći da je pogrešan narod.
Ona, i mnogi drugi u Srbiji, te svoje stavove, kojima je glavni cilj da opseru Srbiju, sada i uvek, shvataju kao modni trik, modni detalj, modni hir. Sad se nosi Armani vako a D&G nako. Kvazintelektualcima, kurcmondijalistima i kolaboracionistima možete prodavati te trikove. Srednjoškci su sami trik. Njima to ne možete.
Da Biljana ne shvata, jasno je i iz toga što ne može da pojmi da je to stav mlade generacije. Dakle stav koji će za deceniju, najdalje, biti prevlađujući društveni stav. I ne pojmljuje da se MPV može držati, kao večernja škola, starim generacijama, pa ih se, možda, može i preoblikovati. Mlade neće preoblikovati. Oni su odgojeni na zlu koje im je priredio Zapad.
A Biljana im misli da Svi Srbi treba da nose Crninu zbog Dva Civila Na Jugu.
Bez obzira što se smrti ne broje, ni moje ni tvoje, moja bol je meni najbliža. A tebi tvoja. To Biljani govore srednjoškolci. Vide da je Prvo, bilo Kosovo je Srbija, Drugo, Mi nikada ali nikada, nećemo priznati Kosovo, Treće Pregovori o pečatu nisu pregovori o Srbima Sa Severa, Četvrto, sad, Zaštitićemo kulturno nasljeđe na Kosovu... Na kraju će biti zvanična srbijanska politika da će se Uvek, ali Uvek, boriti za plavu boju na Kosovu. Jer su crvena i bela, kao ostale dve srbijanske boje, već zastupljena kod Albanaca.
Iz istog legla je i izvjesni e-govninarac Tomislav Marković koji komentariše, na nekom sarajskom portastalu, objavljivanje mojih postova na njihovom e-Svetinja Portalu. Kao, da je taj Vasić običan čovek, Mi se ne bi uzbuđivali. Ali pošto radi to što radi, na tom mestu, a misli kako misli, mi se uzbuđavamo. Dobro, on, taj Marković, zamenik urednika e-Govnina, STJ, nije ništa, običan je čovek. Zašto bi onda to njegovo mišljenje bilo bitno. I zašto bi se neko uzbuđavao.
Sve su pomešali. Nije bitno ko šta radi, u smislu radnog mesta, bitno je šta misli. Bitno je kako radi na tom mestu na kom radi. Kao što je bitno šta misle Biljanini Srednjoškolci. Ona bi, Biljana Staljinjanović, da oni misle kao Ona. I Tomica bi, dete. Da Vasić misli kao on. Bednik. Šta on iz Beograda, koji je i ranije bio u Sarajevu, a sada došao na mesec, SJŽ, zna o tome šta i kako ljudi Ovdje treba da misle.
Još nešto Brljanovićka nije shvatila. I publika je deo predstave. Nisu to više Njeni Skakavci.
Osim toga, Biljana je doista u Pogrešnom Veku. Nema više JDP. Odavno je izgrađeno JTP, Jugoslovensko Tragično Pozorište. A daleko je odmakla gradnja STP.

MORALNI
I CIVILIZACIJSKI SUNOVRAT
LIDERA ZAPADA
I SAMOG ZAPADA
U Pobjedi se ne uznesi, u Porazu se ne unizi. Ratuj tako da ostane i tvoja i tuđa kolijevka. Čak i krv ima svoja pravila kao što i čovjek ima krvotok. I kad prelaziš planine i granice, čini to sa mišlju da čuvaš ono što tebi pripada a ne sa mišlju da uništavaš tuđe i otimaš ono što drugom pripada. Učini krvoproliće ako moraš ali tako da to bude Sila Pobjede a ne Pobjeda sile. Nećeš biti učitelj i izvor ako učionicu premjestiš na tuđu teritoriju i državu nego ako to postigneš u svojoj teritoriji i državi, da te cijene kao učitelja i dolaze na izvor po znanje.
Ni rat nije što je nekad bio. Ni filozofija ratovanja kao neprekidnog načina opstajanja i napretka ljudskog roda i čovječanstva. Posljednji ljudski rat je bio Drugi svjetski rat. Od tada, do danas, sve je bezrazložno divljaštvo i istrebljenje.
Kako je došlo do takve devalvacije i izvitoperenja, Zapada prije svega, jer Zapad je dugo napredovao unutrašnjim i spoljnim ratovima a taj pošteni Drugi svjetski rat ga je katapultirao u orbite mnogo veće od onih potrebnih da bi se sletjelo na mjesec.
Kako je za manje od sedam decenija došlo do prevrtanja svih vrijednosti, kako su načela okrenuta naizvrat a Ljudi Lideri postali mali i neprimjereni.
Čerčil 27. maja 45. piše, u Memorandumu Predsjednika Vlade povodom poruke g. Djevisa (piše Trumanu): Predsednik Vlade (misli na sebe, Čerčila) se ne može lako pomiriti sa idejom da Sjedinjene države polaze od postavke da su Britanija i Sovjetska Rusija naprosto dvije strane sile – iste samo malo drukčije – s kojima treba otklanjati nedaće iz proteklog rata. Dobro i zlo se nikako ne smiju izjednačavati, sem ukoliko je sila u pitanju. Veliki ciljevi i načela radi kojih su Britanija i Sjedinjene Države stradale i trijumfovale, ne mogu se svesti na pitanja ravnoteže sila. U stvari, od njih zavisi spas svijeta.
Da li su Ljudi Lideri prerano odbacili Čerčila. U toj prepisci tokom i na kraju rata, u trouglu STČ, Staljin, Truman, Čerčil, ima univerzalnih humanističkih postavki, od spasa njemačke nacije do reanimacije poljske nacije, od kompromisa sa Sovjetima do brige za Evropu kao Zapad. Nigdje nije pomenuto uništenje nikoga. Čak ni tih gnusnih Sovjeta.
Gdje je nestao Spas Svijeta Vinstona Čerčila.
Da li je njegov gubitak prvih poslijeratnih izbora bio đavolji znak i okretanje putokaza u mrak, tamu i zlo.
A i dalje, u dubinu istorije, mnogo dalje, kolikogod hoćete dalje, ne može se naći ideja o kancerogenizaciji ratovanja kao ljudske djelatnosti napretka i kretanja.
Umijeće ratovanja Kineza Sun Cua, staro dvije i po hiljade godina, govori jasno: Nema države kojoj je dugotrajno ratovanje donijelo koristi. Oni koji ne shvate u potpunosti opasnosti koje leže u primjeni vojske nisu soposobni da zaista shvate moguće prednosti oružanog djelovanja. Vojska cijeni kad je pobjedonosna. Vojska ne cijeni dugotrajno ratovanje. Vladarevi nepovratni troškovi – kao što su upropaštene dvokolice, iscrpljeni konji, oklopi, kalpaci, strijele i samostreli, veliki pokretni štitovi, snažni volovi i velika kola – iznosiće šest desetina njegovog bogatstva.
Ali, dobro, možda su Čerčila prerano odbacili, okrenuli putokaz u pogrešnom smjeru i na pogrešnoj raskrsnici. Možda Sun Cua nisu čitali. Možda nije imao ni ko da čita.
Ali Gregori Kopli koji je, dvije i po hiljade godina poslije Sun Cua napisao jedno drugo umijeće, Umijeće Pobjede, isključivo je napisao za Lidere Zapada. Od njih je i naručeno. Sve će pokazati da ni to nisu čitali.
Kao i kod Čerčila, kao i kod Sun Cua, bezbroj aktulnih citata može da uči za budućnost. Jer Pobjeda je uvijek budućnost. Ni jedna pobjeda se ne događa sada.
Gregori Kopli, najprije, u uvodu, kaže Loša vijest je da će učestalost manjih, žešćih, skoro tradicionalnih ratova u XXI vijeku biti tolika kolika nije bila čak ni u XX vijeku. Ja sam pisao da će tek nastupiti Ljudsko Vrijeme Ratova. Za 4V – Vodu, Vatru, Varivo i Vazduh. Kopli im zato i piše Umijeće Pobjede. Da li je Zapad prestao da vlada sobom. Pitanje je da li je Zapad od kraja Hladnog rata izgubio svoje duhovno jedinstvo i zamajac ka konsolidaciji svoje dugotrajne Pobjede. Zapad je od kraja Hladnog rata u strateškom opadanju jer nema sovjetske nuklearne prijetnje. Ostao je samo amorfni teororizam koji razjedinjuje. Zapad je, piše Kopli, propustio šansu da Rusiju prihvati u svoje okrilje kao partnera. Najveća prijetnja preporodu Zapada nije neka jaka vojna sila kakva Kina obećava da će postati. To je prije pritajena rak-rana podjele društva na slojeve zbog apatije, anomije i anksioznosti.
Najteže je ostvariti pobjedu kad ne postoji neprijatelj. Kad se zabrinutost zbog neprijatelja pretvori u mržnju i obuzetost uništavanjem, skrećemo sa puta ka pobjedi.
Zapad nije imao nikakve planove za razdoblje nakon sticanja pobjede.
I tako, unedogled, piše Kopli. Svaka njegova rečenica je pouka.
Ne vjerujem da su današnje, jučerašnje, generacije Lidera Zapada imale kapacitet da čitaju i razumiju sve ovo. Ne samo zato što su bili zauzeti tuđim pušenjem bračnog druga, laganjem o iračkom oružju za uništenje svijeta ili crnim preživljavanjem u bijelom svijetu. Ili pravljenjem djece četrdesetpetogodišnjoj ženi kao dekompleksikaciji nizine, ružnoće i drugorazrednosti. Ili bombardovanjem evropske prijestolnice na prelazu između drugog i trećeg milenijuma.
Nisu imali kapacitet okruženja za vlastiti kapacitet. Njihovi prethodnici su stvorili društvo, Okruženje, nezajažljivosti, prokletstva, halapljivosti. Zapad cijeli se pretvorio u onog Henkrika sa nojevim batakom u raljama. U svemu, u koka-koli, u lijepom dupetu Barbike, u finansijama, u geostrategiji, u sili i oholosti. Takvo Okruženje ne rađa Lidere, ne rađa Ljude. Rađa Alatke Okruženja. Čitave generacije Lidera Zapada ne upravljaju Pobjedom nego se bore za Drugi Mandat, bore se da drže usta iznad Govana Okruženja. A Velika Govna Okruženja su konstantna – nepotrebni ratovi, svrgavanje tuđih vlada, getoiziranje bijede, generisanje narkoidokratije, ideološko terorisanje, monopoli, eksploatacija. Čitave generacije Lidera Zapada su trajno mobilisani u Oružanim Snagama a nikad ne dobiju ni čin Zastavnika Prve Klase. Oni samo služe. Oni ne vode. Oni ne znaju kud hode.
Velika Govna Zapada već su progutala onih šest desetina Vladarevog Bogatstva. Stoga je onaj finansijski balon u Americi pukao i stoga je tako smrdljiv po cijelom svijetu. Mada je i on dirigovano pukao. Naivno bi bilo misliti da niko ne zna šta radi i niko ne zna šta je cilj. Finansijska kataklizma je samo još jedna mobilizacija Lidera Zapada i cijelih država. Pa i Evrope stare, jadne i trome.
Zapad više ne ratuje radi Pobjede. Bombardovanje Srbije nije upriličeno radi Pobjede. Šta će Zapadu pobjeda nad Srbijom. Zapad više ne ratuje radi vrijednosti. One se čak ne promovišu ni u ravni ratne propagande. Sada se već nabrajaju niske Velikih Neprijatelja koji su ubijeni kao tvorovi na đubrištu iza štale. Bez suđenja. Bez pravde. Bez pouke. Bez koristi za Čovječanstvo, Zapad i bilo koga.
Divljaštvo nad Sadamom, nad Bin Ladenom, nad Gadafijem, a zaboravili smo bombardovanje Srbije, Aljendea, Makartizam... krajnji je Znak Nepovratka Zapada.
Jedini tračak spasa je da se pojavi generacija lidera iznimnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. Ali, to je nemoguće.
Istok će preplaviti Zapad. Samo se nadam da to neće biti krvoločno i zapadno kao prema Gadafiju. I da to neću dočekati.
Ipak ću ostaviti Čerčila, Koplija i Cua. Praktičnije je proučavati Propast Rimskog Carstva.

"PRSTI" POSTALI BEOGRADSKI I SRBIJANSKI ROMAN I НА ЋИРИЛИЦИ

На овогодишњем Сајму књига у Београду Свет књиге, београдски издавач, представио је четврто издање мог романа.

На снимку: Стево Ћосовић, власник Света књиге, др Душко Певуља и ја, неизмјерно им захвалан, као и другима који су помогли, учинили, радили...

ONI SAD: NEMA BOSNE

Unajmljeni popovitelji, plaćeni i zamoljeni da popuju Bosni i Hercegovini, Srbima, Hrvatima i muslimanima, popuju da BiH postoji a da oni ne postoje nego da postoje samo građani, Dobri Bosanci, Dobri Bošnjani koji plaćaju porez Sarajevu, koje je, međutim, u građanskoj Naseobini, multietničko, teško odustaju. Skupila se, tako, trojka Radio Slobodna Evropa, Slobodni Filozof Žile i Slobodni Profesor Grebo i popovali, na talasima radija, preko mosta, o tome šta se dešava sa BiH.

RSE je, pri tome, iznijela sumornu sliku Naseobine, takvu kakvu Turska Serijska ATV iz Banjaluke o Republici Srpskoj teško ikad da će. A sagovornici još zapaprili.

Slobodni Filozof Žile: Nema javnog saboraćaja između Banjaluke i Tuzle a dva i po dana treba da se iz Stoca stigne u Novi Grad.

Slobodni Profesor Grebo: A ova zemlja iza sebe ima 800, 900 godina istorije.

Slobodni Filozof Žile: Sramota me kako je Komšić sterilno pričao na sastanku Igmanske inicijative.

Slobodni Profesor Grebo: BiH ne samo da ne postoji kao država nego ne postoji ni kao društvo.

Radio Omer Karabeg: Smatrate li i vi da nema šanse da u BiH dođe do pobune gladnih.

Žile, Grebo i RSE, i kordoni drugih, popovački nastrojenih i najmljenih, popuju decenijama o stvarima koje nemaju veze sa BiH. Pri tome i seru, počesto. Nikakva država ovdje nije postojala 800 ili 900 godina. Nije postojala niti 800 ili 900 dana. A kako nije postojala Država tako nije postojalo tržište, tolerancija, multietničnost, građanština, liberalizam... koje RSE, Ž i G, i kordoni, neprestano popoviteljski naturaju i propagiraju. U najzlatnije tursko, ili Titino, doba nikakva budala nije putovala iz Banjaluke u Tuzlu niti iz Stoca u Bosanski Novi. Šta ću u Novom, matere ti. A kad Zlajoglua nije sramota Komšića, što bi SFŽ bilo sramota. Brate Žile, za društvo takvih pojedinaca se zalažete i ti i RSE i SPG. I kordoni. A Gladni, Nezaposleni, Borci, Invalidi, Penzioneri... vaši vječni GUJU, Glavni Ulični Junaci Ustanka, ne postoje kao politički faktor. To piše u svim Početnicama na političkim naukama. Oni su faktor kao i Stranka Crvene Mrkve. Postoje samo Srbi, Hrvati i muslimani koji su se 93. proglasili Bošnjacima.

2005. sam objavio knjigu BiH ne postoji. Njima je trebalo šest godina da dođu do toga.

SDA U ZLAJAGRLJAJU
Stranka demokratske akcije još je jedna žrtva srpske agresije. U Sarajevu. Samo što je Sarajevo ovaj put opkoljeno do strane Esdepea.
Ta patriotska, junačka, multietnička, u šta ne spada Fikret Abdić, antiagresorska i narodna stranka, držala je u Sarajevu sjednicu Glavnog odbora. I nije uspjela skupiti kvorum.
To je pouzdan znak raspada i propasti.
Snuždeni Tihić je priznao da se našao u ćenifi i bez države i bez čovjeka, odnosno u zagrljaju sa Zlajogluom i njegovom Koferskom Mrežom Esdepe.
Ali je iz tog zagrljaja i prostenjao dvije najneubjedljivije činjenice za jednu stranku:
• Da nismo ušli u koaliciju sa čovjekolikim strankama SDPHSPNSRZB, tri, četiri hiljade naših ljudi bi ostalo bez posla
• Nemamo ni jedan svoj medij. Pa smo, valjda, polučili loš rezultat i morali u Zlajagrljaj.
Ni jedna stranka ne može da bude Zavod za zapošljavanje a naročito ne ZZZ svojih ljudi. Vladajuća stranka ima nekoliko stotina odbornika, poslanika i delegata. I tu je još nekoliko stotina imenovanih lica kao što su ministri, članovi upravnih odbora, direktori i slično. U slučaju da se ode u opoziciju, ovih zadnjih nekoliko stotina dolazi pod udar, pod uslovom da se procedure promjena mogu zakonito provesti. Recimo, kod direktora škola to nije moguće. To znači da stranka nema nekoliko stotina članova koji su spremni svoj položaj i ugođaj da žrtvuju za politiku, ideju i prosperitet svoje stranke i zajednice uopšte. Takva stranka je torbarska stranka i njeni članovi jedva čekaju priliku da prijeđu neki dugi Zapošljavački tabor. Ne vjerujem da su u Esdea baš svi vapili Pazi, Sule, na moj posao. Prije će biti da Sulejman Tihić svoju nesposobnost pravda sudbinom tih tri, četiri hiljade radnih mjesta. Da je zapošljavanje stranački reper onda bi postojale stranke zaposlenih i nezaposlenih. I Stranka nezaposlenih bi uvijek pobjeđivala.
Esdea nema svoje medije.
U BiH niko nema javne medije. Čak ni Esdepe. To nisu mediji. To su javni nužnici.
Pravoj političkoj stranci ne trebaju mediji. Samo joj trebaju stavovi, događaji koje produkuje, potezi koje vuče i realno profilisana politička opcija.
Posljednja izjava Tihića, koje se sjećam, pri čemu je bio snužden kao da je on Gadafi na onoj smrtnoj pješčanoj uzbrdici, ona je o tome da ako nema Savjeta ministara do Novog Djeda mraza onda treba ići u nove izbore.
Tolika stranka, državotvorna, patriotidna, šehidska, mirožrtvena, pa nema pametniju i razumljiviju izjavu za svoje birače i građane svojih izbornih jedinica. Bili smo na izborima. Mi smo svoje obavili. To što vi imate želju da štrojite Hrvate i Srbe a ne možete da ih pohvatate, to nije naš problem. To mu, svjesno i podsvjesno, poručuju birači na njegovu izjavu.
Za takvu izjavu ni jednoj političkoj stranci ne trebaju vlastiti mediji.
Suštinska činjenica je, ipak, u Zlajagrljaju.
Ulaskom u Kofersku Mrežu Esdepe, Esdea se poistovjetila sa druge dvije Pristranke kojima je važno nešto budžetske love i nešto namjesničkih mjesta. U očima svojih birača Esdea skoro nimalo ili vrlo malo odskače od tih Nastrančica.
To će se kazniti na izborima. Kazniće se i Esdepe, jakako.