SEDAM SEKRETARA LOJA
Sarajevske provincijske institucije kulture, takozvane Državne Institucije Kulture, njih sedam, ili Institucije Kulture Države, već odavno su u fazi fosiliziranja i zrele su za Samirovo Piramidalno Istraživanje. Odavno su upale u mrak i upalile svijeće lojanice da Državni Kulturni Animatori barem imaju privid da bauljaju. Smrt je, konačno, nastupila kada je Meliha Husedžinović, Banjalučanka, otišla u penziju sa mjesta direktora Umjetničke Galerije BiH. Umjetnička Galerija BiH. STJU. Čim je jedna Banjalučanka dospjela na takvo Državno Mjesto, znao sam da je propast blizu. Inače bi to zaposjeli Sandžakezi, Gašijaneri ili drugi Petrioti Usmjerenog Spektra. Sirota Meliha. Život je posvetila Kulturi a ne Državi, ali ju je na kraju Država napenzičila. Zna se kako se to prevodi.
Takozvanične Državne Institucije Kulture, DIK, jedno su od svjetskih čuda. To su Vjesnici Države. Sarajevska Kaldrmaška Bosna, glumeći Državu uz pomoć Kristijan Amanpur i Druga Ba Bona, poznatih planetarnih kulturnih radnika, čitavu šikaru institucija, koje nisu pokrivale ni teritoriju obje obale Miljacke, proglasila je Državnim. Tako su sve komunističke sarajevske republičke organizacije postale Državne a Države nije bilo ni na ražnju. Poslije se pokazalo da je Država bila i ostala na Kulcu.
Žao mi je onih koji su iskreno mislili da će podići DIK. Kad mrtvac prdne. KMP. Da će kultura oživjeti Državu. Da oni koji su na Sarajevskoj Kaldrmi prividjeli Državu, znaju nešto o kulturi, da nacije koje je razdvojio Alija Deklaracija svojim žrtvovanjem mira i pokretanjem rata, i koje su razdvojili, kame, meci i krv, može da spoji kultura, da je grafika Širbegovića ili Berbera, zamjena za Bratstvo i Jedinstvo, da će srpske ekskurzije autobusima, vozovima i pješke, listom ići u Galeriju Takozvane BiH i uživati u multietničkom Sarajevu. Ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Kako su te sarajevske državne institucije bile vjesnici nepostojeće države, tako su sada vjesnici njenog nepostojanja i kraja iluzija.

DOPAMETI SE SRBIJO
U mojoj duši Kosovo. U mojem džepu Kosovo. U mojoj bazi Kosovo. Na mom sjeveru Kosovo.
Kako mogu da se transformišu srbijanski stihovi o Kosovu. Sve se mijenja. Predsjednica Vlade Zemlje Lidera, dolazi na noge Srbijanskom Albancu Tačiju, što je u nivou guvernera Čiova, i, u maniru najbolje Dankedojčland diplomatije, izjavljuje ubistvenu rečenicu za Srbiju, za Josipovića i za regionalnu saradnju: Kosovo nema većeg prijatelja od Hrvatske.
A kaj je rekel Angela Merkel
U sinhronizovanom plivanju Angela Merkel je u Beogradu zahtijevala da se vlast Srbijanskog Albanca proširi na Sjever Kosova. U prevodu, to znači da nema KucKucEU dok Srbija ne prizna Kosovo i Kosovo Srbiju i dok Kosovo Opet Ne Bude Celo, Iz Jedno Delo.
Samo se politika Srbije ne mijenja.
Srbija je, čak, iz svog diplomatskog predstavništva u Berlinu, iznenađena i uvređena. Nakon toliko podjela na Balkanu, za ovu sjevernu, kosovsku, kasno je. Srbija nikako da shvati, da se upameti, da se dopameti. Proja se dijeli dok se mijesi, kad se ispeče, samo prži.
Predlažem inovaciju. Opet u Gluvo Glamočko. Predsidetelj Serbie, Predsidetelj Kroatske i Predsidetelj Turkie. Samit Trojstva. Ako ne može Predsidetelj, neka dođe onaj Dvaputoglu. Može i Kozaračko. Suština tih samita je da se kupuje vrijeme, Srbija ununava, drugi napreduju, Srbija slabi...
A sve je to moguće jer je Srbija sama sebi okačila kamen oko vrata: Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo, ni po cenu ucene za EU.
Umjesto da je rekla: Nema Kosova. Mi ne znamo o čemu pričate. Preselićemo Srbe Sa Severa, jest da nije Četiri Es ali i Tri su srpska, ostavljamo vam Tačija i Kosovare, i ugalj i Soroša.
Ali, Srbija je već pokazala nebesku važnost joj Kosova i sad je gotovo. Sad igraju na tu kartu. Znaju da niko ništa ne sme da uradi jer će izgubiti izbore. A ne smiju ni da se organizuju dobrovoljci, dragi kapetani i karkani za još jednu sekvencu Tamo gdje su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja.
Ta omča o vratu, Kosovo, služi i globalnom kolijenčenju Srbije ali i u korist malih igrača kao što je Kosorka Djevojka, Hrvatska Merkel. Sada je to predizborna hrvatska tema. Umjesto da Hrvati u BiH budu predizborna tema to su Albanci u Srbiji. Gospodi pomiluj.
Pored Obznane: Eto vam Kosovo, Srbija bi trebala da kaže i: Džaba vam EU. Analitičari neka procijene da li je kasno za to. Tada bi Srija dobila cenu.
Ovako, neće dobiti ni ucenu.

OVO JE STARA
HRIŠĆANSKA ZEMLJA
Dobro zbori Vladika Grigorije za Mostar. Ovo je stara srpska zemlja u kojoj žive Bošnjaci muslimani i Hrvati katolici.
Ovdje, s ove strane Une, nekad je rasla samo trava, mnogo prije nego što je došao gajtan. I došli su Slaveni. Najstariji Srbi na ovim područjima. I to dobro zbori Vladika. S one strane Une, došli su Slaveni drugog plemena. Onda je došlo i hrišćanstvo među Slavene. Mnogo kasnije, došao je i islam. Među oči. Mnogo, mnogo kasnije, kod Vasića najprije, pojavila se Islamofobija. Istina, to je, u narodu, prvo bila sabljofobija, pa sepetofobija, pa islamizaciofobija, pa poturicofobija, pa tako... Vasić nije shvatio svu Lakoću Otomanske Stabilnosti, Krvavog Prosperiteta i Sabljokratije.
Vladika Grigorije širi Mostar. Sretan je, očinski, što se barem jedan čovjek vratio na neko teško krvilište. Mada će Cerićevci zapomagati da širi Islamofobiju. Kao što Dnevni Ahvaz zapomaže Eno ga, svojata Mostar. Kao da je islam, prije Srba na tom mjestu, tekao umjesto Neretve. A i inače, Neretva i Mostar su stare otomanske, turske riječi. JMM. Samo me čudi što se Mostar, onda, ne zove Ćuprijar.
Cerićevcima nedostaje istorijske uviđavnosti.
Tačno je da se istorijski točak ne može vratiti unazad i da nema kočnice. Pa se tako ni islam ne može izbrisati sa dijela Balkana. Ali bi ta kasta, koja svojata i islam i BiH, i Srbe, i Hrvate, i žrtvište, a i Sandžak, trebala uvažiti da pored turskih imena zemljištu i mjestima, ima, i mnogo više, slavenskih, hrišćanskih imena. Naročito naseljima, rijekama i planinama. A to nešto kazuje o svojatanju.
Zato niko s ove strane Une ne svojata Mostar.
Mostar svojataju oni koji su srušili Stari Most, optužujući Hrvate za to. I oni koji su srušili Sabornu Crkvu obukavši odore Hosovaca.
Čista Mostarofobija.

SAMOUNIŠTAVAJUĆE
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.

PRSTI TAJNIH NARUČILACA
Neki Drkadžišvili, rekao bih Drkadžija ali mi je previše turkicistički a i Odnosnog nerviraju psovke, na Furuntalu onog Simića, Frontal rs, pisao je neki neidentifikovani leteći objekt o mom romanu Prsti ludih očiju.
Drkadžišvili je izvjesni G. Dakić a uz nepoznatu protuvu ide i teški upitnik o tome šta je Odnosni pokušao da napiše. Njegova nedokazana teza je da politika od knjževnih analfabeta pravi klasiku. Problem je samo u tome što je to pokušao da pokaže trima mojim fotografijama koje nemaju veze ni sa književnošću ni sa politikom. Iz toga sam zaključio da me Odnosni ne podnosi. To je tako uobičajeno za Banjalučki Sokak.
Očekivao sam da napiše nešto što će ličiti na književnu kritiku. Mada znam da ne umije. Književni kritičari su izmurli kada sam ja završio gimnaziju a Igor Mandić prestao da piše u VUS-u.
Optužba da sam postao romanopisac zato što sam u politici na nivou je prekida filma, predzoru, kod hroničnog alkosa. Zato je u taj tekst udrobio i Kusturicu i njegov eventualni film po Andrićevom romanu Na Drini ćuprija povezao sa filmom po mom romanu. Mada su i jedan i drugi film bez međusobne veze i samo najave mogućnosti.
Ili je trebao tezu razvesti do u duboku prošlost.
Mehmed-paša Sokolović je izgradio ćupriju na Drini jer je bio blizak politici. Andrić je napisao roman Na Drini ćuprija jer je bio blizak vlasti. Pa je logično da je Kusturica planirao da snimi film jer je blizak politici.
Odnosni Dakić mi liči na sokačko pseto koje s one strane tarabe laje i kad prođu tačke, i kad prođe bicikl, i kad prođe automobil, ne shvatajući razloge lajanja i ne razlikujući te točkove koji se okreću mimo njegove svijesti. Šta je, dakle, pseto u rečenici. Pa, pas, jebo ga ti. Pas je uvijek pas. Samo se točkovi mijenjaju.
Ovaj put mu je, samo, neko naložio, nagovorio ga, naručio ga, kao kurvu, da pomene kako roman sadrži psovke i kako je stilski neujednačen. On i njegovi pisodavci žele da omalovaže roman jer iz svoje sokačke ćaršijske turcijanerske vizure ne mogu da podnesu uspjeh. Da omalovaže člana Ninovog žirija iz Banjaluke. Vjerovatno im se ne uklapa u klanove i sokake, PIMT. Turska. Kao i rubrika kulture Glasa Srpske. Ni ona se ne uklapa. Ti njegovi pisodavci, a i sam Odnosni Dakić, i njegova posuđena pisalačka posteljica, Furuntal rs, turci su u najcrnjem smislu riječi. Ostalo im od poturčenja. Samo sjede, umaću kocku u džezvušu i za sve što se u ćaršiji dogodi imaju svoje: Jah, ba.
Neko je, veli naložio žirijima Ninove nagrade i Vitala da se roman vine u zvjezdane visine. SNSD je iskoristio svoji uticaj u Srbiji. Razumije se Odnosni u odnose u Srbiji kao Mara u KK.
Napiši roman, ne moraš čitati moj.
Ne piši laži, jer nisam nigdje rekao da je jedini roman iz Republike Srpske koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu.
Ili nemoj pisati ni neidentifikovane leteće objekte. Drži se za PS 67 mm. Pišajuće Spolovilo. Bolje ti stoji.