ZLATO JE OSVETNIČKI METAL
I POVEZANO JE
SA BANKROTOM AMERIKE
Prije četrdeset godina počela je propast svjetskog ekonomskog sistema, dolara i američkih finansija. Sve dotad je važio dogovor koji je ustanovljen poslije Drugog svjetskog rata, da svaka zemlja, kad nakupi dovoljno američkih dolara, može da ih donese i zamijeni ih za zlato koje će da odnese kući i čuva kao neku vrstu najboljih deviznih rezervi. Amerika je tako svoj novac vraćala kući, gdje je i nastao i za šta je imao pokriče u robama. A zemlje su ozlatile, opredmetile, svoje dobre ekonomske veze sa svijetom.
Onda je Nikson donio odluku da Amerika više nije obavezna da isplaćuje zlatom svoje dolare po viđenju. Nisam tad bio nešto dobar sa Niksonom pa mi nije javio šta je bila skrivena namjera Amerike, ali, nešto kasnije u tekstu, a četrdeset godina u kasnije u vremenu, otkriće se šta mislim.
Sada je glavno pitanje Da li će 2. avgusta bankrotirati ta Amerika. Jer dotad ima para da plaća svoje obaveze. Ako bi se mogla zaduživati još više, preko tamošnjeg zakonskog maksimuma, zadužila bi se i plaćala bi dalje. Ne bi bankrotirala. Odložila bi ga.
Inače, američki dug je 14,3 biliona dolara. Nemojte, samo, da ovo čuju Čavić i Ivanić, otići će u Kongres i iznapadati Obamu da se neće ni pojaviti na izborima a kamoli pobijediti. Mihajlica može da čuje, on ne razumije.
Međutim, glavno pitanje maskira i prikriva suštinsko pitanje. Tačno je da Bankrot Amerike može da izazove finansijski cunami u cijelom svijetu ali to nije najvažniji događaj ovog vremena.
Pitanje Ambankrota samo je znak potpune propasti svijeta u finansijskom i ekonomskom smislu, propasti njegove dosadašnje organizacije, od temelja pa do krova. To nije katastrofično jer svaka propast sobom nosi i klice rasta.
Ali jeste katastrofično po moć Amerike. Ako bude moći da se shvati da je ovo jedna od epizoda silazne putanje te ekonomije koja je svoj silazni put sama projektovala, sazidala i uglačala da bi pad bio što ravnomjerniji i zakonitiji, onda će se morati zaustaviti trošenje onoga što nema čak ni u Americi. Sadašnjim tempom, za deset godina dug bi mogao narasti na 114 biliona dolara. Ili će se to računati u juanima.
A da se vratim Niksonu, nesretniku. On o ekonomskim transverzalama zlata i novca nije imao pojma. Kao ni o mnogim drugim stvarima. Čast za završetak rata u Vijetnamu. Finansijski moćnici Amerike primorali su ga na taj potez sa zlatom, koji je, u stvari, oslobodio bilo koga da bude odgovoran za dolarsku inflaciju, inflaciju dolara. Odavno niko ne zna koliko dolara ima u svijetu. Prvo niko nije vodio računa o plasmanu dolara, štampanju, naši pljačkaši države bi rekli O primarnoj emisiji. Zatim, niko nije smio Americi da postavi to pitanje. A naročito pitanje kako se finansiraju ratovi po svijetu.
Sve je to stvorilo novu valutu – Odmetnuti dolar. Dolar je postao Valuta Fantom, samostalno je lutao svijetom i obavljao poslove nekad za sebe, nekad za Ameriku, nekad za ratove, nekad za finansijaše, nekad za vojnu industriju.
Sve je to računato u Moć Amerike i u njen AAA rejting. Smiješno je da zemlja koja treba da bankrotira ima najviši finansijski rejting.
Ali, pojvaljuju se Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj kori, nove sile. One ne donose dolare i mole da se zamijene za zlato. One kupuju američke državne obveznice, Kina ih ima 1.16 biliona $, kupuju Američku Moć. A Američka Moć je bila dosad jedino njeno validno dugovno pokriće. Zato je sada bitan taj Drugi Avgust.
Da je Amerika zadržala dogovor o Zlatu, imala bi uvijek kontrolu nad svojim dolarima van Amerike. Oni bi imali svoje zlatno pokriće. Zlato je, nakon toga počelo da pada, da bi zadnju deceniju počelo da raste i tako se sveti onima koji su ga šutnuli u stranu.
Kinezi kupuju po svijetu rudnike rijetkih metala.
Shvatili su da s njima, kao i sa zlatom, treba biti dobar.
Samo žene misle da je zlato senzibilan metal.
Zlato je osvetnički metal.

KLUBOVI
NELIJEČENIH
VETERANA
Postraumatski stresni sindrom, PTSP, poznat kao Vijetnamac, Granatna bolest ... javlja se odmah ili u kratkom vremenu nakon događaja koji je izvandnevni i toliko snažan da traumatizuje svijest i podsvijest pojedinca ili cijele grupe. U najvećem broju slučajeva, bolest prolazi sama od sebe u roku od tri ili šest mjeseci. Ta sintagma Prolazi Sama Od Sebe ne znači da je događaj izbrisan i da je svijest i posvijest kao površina vode kad se baci kamen, malo se zatalasa i onda se sve umiri i vrati u pređašnje stanje. Veoma je teško izmjeriti dubinu prodora stresnog događaja i razlučiti šta je prikrivanje komformističkim ponašanjem a šta stvarni ožiljak na ličnosti koji se može aktivirati u ekstremnim situacijama.
Kod onih kod kojih PTSP ne prolazi sam od sebe, postoje i drugi preduslovi za razvoj bolesti, od nasljednih konstrukta ličnosti, ranije stečenih psihičkih oštećenja, dugotrajnih porodičnih ili grupnih uslova, alkoholizma, droge ili nastranosti raznih vrsta do bilo kakvog zaostatka, neizazvanog, u razvoju ličnosti.
Rat se završio 95. Vrijeme PTSP je prošlo. Koga je zahvatio a koga nije to niko ne zna. Sada je boračka organizacija Republike Srpske upriličila istraživanje PTSP na boračkoj populaciji sa inicijtivama da se taj problem detektuje i kroz neku kolektivizaciju riješi ili ublaži.
Moram da kažem da o tome Boračka organizacija ne zna ništa. A ne znaju ništa ni ovdašnji ljekari. Svo njihovo znanje svodi se na šturo lekcijaško ili internetsko pregledanje. Mnoge vojske i države o tome imaju tajne naučne podatke i netransparentno se bore protiv PTSP pa je time naučni uvid otežan. Najveći problem je što PTSP nije gripa pa da se kod svakog pojedinca manifestuje jednako nego njegova manifestacija i razornost zavise od ličnosti i od uslova u kojima živi poslije rata. Gledao sam ljude koji su poslije rata postali alkoholičari a u rovovima nisu liznuli subotički alkoholni otrov niti domaću šljivu. Gledao sam ljude koji su nastavili da budu niko i ništa i u miru, čak i hodaju kako su hodali na ratištu, zakopačavju samo onu dugmad koju su i tamo zakopčavali. Gledao sam ljude koji su iz ničega uspjeli da stvore kuću, radionicu i porodicu. Potpuno je drukčije poslijeratno ponašanje izbjeglice od onoga ko se vratio u svoju porodicu i nastavio život kao da je stao jučer.
Odmah je, nakon istraživanja, došla genijalna inicijativa da se pri domovima zdravlja formiraju Klubovi veterana. To neodoljivo podsjeća na KLA, klubove liječenih alkoholičara. Dajte veteranima da igraju šah. Toje nova getoizacija koja se čini nad borcima Republike Srpske. Prvu je izveo Karadžić kada je pitao vojsku da li je za njega ili za Mladića. To nije radio ni Kralj Petar ni Car Bokasa. Druga je takođe Karadžićeva. Svakom borcu poslije rata daćemo deset dunuma šume. Samo što nije rekao Ostanite u sojoj šumi, pizda vam materina, ne idite nam na oči. Onda su borci getoizirani invalidninama. Sve smo vam riješili, mi, BORS, borimo se za invalidnine, budite mirni. Kad nama bude trebalo, pozvaćemo vas na ulice. Ulice su sljedeći oblik getoizacije boraca koju izvode mediji, krnjavi političari i tetkine obavaještajne službice. Sada će ih strpati u KNV, Klubove Neliječenih Veterana.
Šta je trebalo uraditi.
Kada je potisan Dejton i kada su linije razmaknute po dva kilometra u dubinu, trebalo je za svakog borca sačiniti karton socijalnog, zdravstvenog, preživljenog u ratu, učešća u djestvima, kretanja u ZBD, radnog, porodičnog stanja itd. kada može za MTS, materijalno-tehničko sredstvo, vatrogasni aparat, može valjda i za čovjeka. Samo što nije imao ko to da uradi i da organizuje. Jer nije bilo države. Esdees i Radovana je kurac bolio za borce i za državu.
Tada bi se moglo sortirati podatke, detektovati potencijalno rizične grupe. Dabome, da onaj ko je bio pozadinac i kuvao loš grah, nema šta da priča o PTSP. Ali onaj kome je granata eksplodirala trideset metara ispred njega, taj se cijeli život okreće i gleda iza sebe da se nije usrao. Dakle, lako se moglo doći do rizičnih grupa i sa ljudima raditi.
Danas je stvar gotova. Posljedice su katastrofalne jer ih niko ne zna. Na porodice, na potomke, na ekonomsku i svaku drugu efikasnost, na troškove liječenja od ko zna čega. Oni koji su se ubili, najčešće bombama ili puškama, oni su sigurni pitiespiovci. Oni su se namirili i oslobodili društvo obaveza. Ali oni su samo vrh ledenog brijega.
Sada su u istraživanju, BORS i istraživači, ustanovili da 75% ispitanika ne vjeruje u bolju budućnost. Koja je budala stavila to pitanje u istraživanje. Pa niko od nas 120.000, u rovovima Prvog Korpusa Krajine, ni tada nije vjerovao u bolju budućnost. To je bio rat za goli opstanak a ne za budućnost. Osim toga, kad čekaš metak ne čekaš budućnost. A ovih 75%. Šta ste im sve uradili, dobro su vam htjeli odgovoriti na pitanje. Samo bih volio vidjeti njihove podatake u VOB-8. Pun mi je kurac onih koji su invalidi a nisu ni čuli eksploziju a kamo li je vidjeli, onih koji nose nepostojeće gelere radi invalidnine, koji su potplaćivali komisije. Takvi nikad ne vjeruju u budućnost, jer sve žele za svoju sitnu guzicu. Sirotinja koja je išla na liniju gladna i bosa i koja nije postavljala nikakva pitanja, i ne postavlja ni danas, ona vjeruje u budućnost. I tada i sada. Samo, ne znam koliko je njih u strukturi ispitanika.
Jebale vas invalidnine i KNV.

V SODELOVANJU Z BAČKO PALANKO
E, nek vam je rikno taj Fruktal. Jeste se kurčili. Kidrič, Kardelj, Pepca, Stane, Stanovnik, Križaj. Suverenost.
Sad vam Srbi, iz Bačku Palanku, ej bre, kupiše Fruktal. A babe vam trče na sto metara.
Kad je moja kćerka bila mala, sretna su bila vremena. Mada je drug Tito već bio otišao i sa onom jednom nogom naprijed. Bavio sam se tad grafičkim dizajnom, marketinškom industrijom i praksom, Kotler, MM, Ogilvy, sloganima, scenarijima i režijom kratkih spotova, do 12 sekundi. I oduševljavao se sloganom Fruktala V sodelovanju z naravo. Čim je kćerkica odustala od sise, počeo sam da forsiram najbolje iz prirode. Fruktal je imao fruteke od jabuke, od kruške, od meda i riže, čudo božije. Uz Bogicu, kako je dobila madimak, po njenom izgovoru za dugme, i ja sam jeo fruteke kadgod supruga nije imala dovoljno očiju da me vidi kako trijebim dječije zalihe. Bio sam toliko oduševljen Slovenijom i Fruktalom, Laško sam pio kad kćerka ne gleda, da sam noćima, nedjeljama i mjesecima sanjao da stvorim proizvod pod sloganom U sadjestvu sa Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom.
Onda je kćerka odrasla. Prerasla frutek. Postala djevojka. A ja sam postao konj. Počeo sam da jedem zob. Dobro, zobene pahuljice, med i mlijeko. Odbacio sam nagorjele i ugljenisane ćevape i druge brikete sa roštilja. Nije na nacionalnoj osnovi, nego zbog čiste energije i ekološki održive probave.
Onda je došao rat. Svo moje udivlenije Slovenijom propalo je ne zbog toga što su tražili otcjepljenje, osamostaljenje i što su mi razbili zemlju koja me othranila, odškolovala i dala mi posao koji nisam dobio preko veze, nego zbog onog bucka koji je kao pripadnik Teritorijalne odbrane Janše i Kučana, plakao pred kamerama ko pička. Zar su to Heroji Fruteka.
Ali i kad se završio rat, svi su mislili da su Slovenci najpametniji. Čak i kasnije, kada je prestala srbijanska mržnja prema njima a oni počeli da ulažu u Srbiju. Tako šumadijski gedža naziva rasprodaju nacionalnog bogatstva. Uložili su do sada, za deset godina, 812 miliona dolara. Dobro, najviše je to Merkator i Merkur, iz segmenta hapenzidrp, trgovina i osiguranje. Svaka čast Cimosu za Livnicu Kikinda – 100 miliona eura u proizvodnju.
Sada je Nektar, srbijanska privatna kompanija, kupila Fruktal za 35 miliona eura. A Pjebačica Severina im reklamira Laško. Žuja je zakon.
Koncept podržavljenja sve privrede, pa je tako Pivovarna Union kupila Fruktal, kao originalni slovenački pronalazak prilikom izlaska iz SFRJ i ulaska u EU, propao je. Slovenija je mislila da može da nađe poštenije lopove od onih koje su nalazili Tuđman i Milošević. Karadžić nije morao da ih nalazi. On je sam bio lopov.
Nema, međutim, tih lopova koji će uspješno da vode državu i državnu ekonomiju. Meni je drago da je porodica Radun kupila Fruktal bez Sodelovanja Dežele Srbije.
Nek vam je propo. Dabogda vam i sve ostalo propalo. Kad niste znali. Dosad je Fruktal mogao da bude supragigant sa velikom i jevtinom domaćom sirovinskom bazom i ogromnim plasmanom na tržište EU čija bi Jugoslavija bila član.
Ovako, V sodelovanju z Bačko Palanko.

TEŠKI VAKAT NASTUPIO,
MUSLIMANIMA UZOR
REPUBLIKA SRPSKA
U sandžačkom listu Danas, koji izlazi u Beogradskom sandžaku, pojavio se članak Akademika Tunje Filipovića Bosanskog, u posebnom podlisku, kao nauk neukom dunjaluku u Serbiji i kao turistički, umalo ne rekoh teroristički, vodič za teritoristička prava i političke privilegije Sandžaka s obje strane rijeka Lim.
Neukom Narodu Serbskom Akademik objašnjava da sandžak znači zastava. Šteta što je Fiat kupio onu fabriku automobila, mogla se zvati Crveni Sandžak. Ali kad su Turistički Turci Osmanlije, u daljem tekstu TTO, nastupili ovdje i potamanili mrske domaće agresore, ili ih prisilili da ga prime islam, onda su formirali područja u koja zabodu barjak i nazovu ih sandžak. Dvije su vrste sandžaka, kaže Akademik. Jedna je krajinska, krajiška, okrajaška, na međi dokle su TTO stigli u deagresorizaciji lokalnog hrišćanluka, Akindžijska vrsta sandžaka. Druga je za unutrašnju upotrebu, u okviru već sandžakovanog područja, ona vrsta sandžaka koja je dio šireg teritorijanluka, turskozavnog Ejaleta. Kobiva Entiteta. Tada je, kaže Akademik, Bosna bila Ejalet. Danas je ejakulat, kažem Ja.
Tako se sav dunjaluk iz raznijeh serbijanskih sandžaka, te Serbije koja je oslobodila sve sandžake svoje, a bilo ih je vako: Vučitrnski, Kruševački i Smederevski, obavijestio o svom učešću u istoriji. Novopazarski i Pljevaljski sandžaci, Zastavluci, takorekuć, pripadali su Ejakulatu Bosna. Sreća da Đuro Pucar Stari nije znao geografiju, inače bi na nekom od Avnoja i njihovih dana, to pripalo Socijalističkoj Republici BiH i danas bi bilo Treći entitet, Sunce ti jebem. Svejedno, savjetujem Horvatima da požure.
A kada se dunjaluk znanja podnapio, Akademik Tunjo Filipović Bosanski, odapinje glavnu tezu.
„U Sandžaku nema Turaka niti bilo kakvih drugih stanovnika osim Srba i Bošnjaka koji odvajkada žive na toj teritoriji na isti način kao što Srbi žive na teritoriji Bosne, pa je logično da imaju ista prava kao i Srbi u Bosni i Hercegovini.“
Dakle, prvo. Srbi su potomci nekih osvajača BiH, kao što su muslimani potomci osvajača tog srbijanskog prostora.
Dakle, drugo. Sandžak je Srbijanski Vatikan.
Dakle, treće. Republika Srpska je mjerna jedinica za razbijanje država.
Dakle, četvrto. Lakše je formirati sandžatitet u Srbiji nego ukinuti entitet u BiH.
A kažu da su Latini lukavi.

MAKARSKA REPUBLJIK
ILI SVAKOSEBICA
Ne razumijem zašto se digla tolika plima oko nekog stava Iva Ćurkovića da Bosanci, odnosno oni koji na plažu dođu sa kesom paradajza i sarajevskim kiseljakom, ne trebaju Dičnom Horvaškom Turizmu. Pa je i Knez Ivo od Zagreba pozvao proskribovane da dođu. One koji na portalima iznose jak politički stav Piša nam se u Jadransko more.
Jer, to što se događa u lokalnom listuljku u Makarskoj, jednako je onom što se događa na granici Sjevera Kosova sa Srbijom. Podjela, ne, bre. Da su Patrioti Makarani, a i drugi, htjeli da ugošćuju Bosance, a i druge,ne bi bilo onih događaja u kojima je ubijena Jugoslavija.
To što i drugi siromašni turisti, od bečkih sobarica koje za tu priliku unajme karavane pa ih natrpaju flaširanom vodom i ostalim dnevnim potrepštinama, uključujući i toalet papir, do starih evropskih zanimanja kao što su ukrajinke ili slovakinke, preplavljuju Jadran, to što Obznana Iva Ćurkovića pouzdano svjedoči o tome da Hrvatska ne zna šta će sa svojim turizmom, to ovaj put ostaje u drugom planu.
Kao što i osvajanje vlastitih graničnih prelaza u Nezavisnoj Državi Kosovo, u drugom planu ostavlja Evropske Integracije, koje su okosnica spoljne politike Države Kosovo, STJ, a u prvi plan ističe Podjele.
A ne razumijem ni zašto izvjesni mediji u Naseobini konstatuju proteste Bosanaca. Kao, oni su turisti drugog reda. Pa Sarajevo već dvadeset godina pokazuje kako predstavlja građane, živalj uopšte, drugog reda. Čak je stvorilo i Drugorednu Državu. Unutar BiH, Sarajevo čitav jedan narod drži Drugorednim Narodom. Čitav jedan entitet drži Drugorednim Manjim Beha Entitetom. Šta da očekuje od drugih.
Dobro zbori Ivo Makaranin. Sve smo radili posljednjih trideset godina da se ne gledamo. Da ne budemo blizu jedni drugima, da se ne miješamo, da se odvojimo, da se ne kupamo u istoj vodi i n plaćamo istim parama.
Ne katranišite ljude koji samo konstatuju ono što ste svi željeli i proveli. I Ivo i oni na Sjeveru Kosova. To što je na Kosovu uhapšen neki Duljaj, Muljaj, Beljaj, Zeljaj... kako bješe, za ratne zločina nad Srbima, SIJK, Kosovsko, i to što je Ivo Josipović, kao Dobar Državnik, rekao da su Dobrobosanci Dobrodošli, to neće promijeniti stvar stanja.
Sva Naša Područja, to možemo da kažemo mi, koji smo ispali iz voza na nekoj ranoj krivini i koji mislimo da je SFRJ bila dobra država za sve i da se mogla popraviti tamo gdje nije bila, zahvatila je Svakosebica. To treba poštovati i uvažavati. I ne treba se češati iza uva a svrbi nas guzica. Za one druge.

GDJE SU VAŠE PARE
Otkako su naši ratovi ušli u istoriju, u kavane, u uspomene i postali junački, herojski i agresorski, na hiljade puta je ubogi strani zvaničnik, a poneka i domaća budala, izjavio da je potrebno još samo ovo pa da se dogodi veliki prasak stranih investicija. Ako ga prihvatite u aprilu onda će stići strana ulaganja, ako ga prihvatite u Butmiru, dolaze strane investicije i vi idete u EU, ako primite Reformu Policije, doživjećete pravu navalu stranih investcija i ostvarićete ono što građani od vas traže. I tako bez reda i kraja. Ohaerovi genitalci su svakog stranca brifovali tim jalovim pričama samo da bi potencirali neku svoju akciju na koju primoravaju domaće političke snage. Stranci, koji u svojoj zemlji ne mogu uticati na kupnju kašike za čaj, ovdje su se razlagali obećanjima o stranim investicijama. Sada vidimo da je upravo u tom času svjetski finansijski kostur rasturan osteparozom, šupljim parama.
No, egzaktna stvar stoji gore od osteoporoze. U prošloj godini, strane investicije su bile zanemarive u najavećem broj zemalja koje se svrstavaju u tranzicijske. U Rusiju je stigla 41 mlrd dolara. Ali u u prvu sljedeću, Poljsku, samo 9,7 mlrd $. Češka 6,8; Ukrajina 6,5; Rumunija 3,6; Mađarska 2,4; Bugarska 2,2; Srbija 1,3; Albanija 1,1; Slovenija 0,8; Crna Gora 0,8; Hrvatska 0,6; Slovačka 0,5 mlrd $. Pa gdje je BiH, ta miljenica stranih demokratoljuba, ta obećana zemlja za strane investicije. BiH 0,06 mlrd $TJ.
Šta, dakle, zaključujemo. Investicije idu u geopolititčki zanimljive zemlje. Po Obodu Nacionalnog Interesa. Ovdje ta ulaganja nemaju nikakav razlog za lokaciju. Čak ni druge države, kao nekada takođe hit-zemlja, Mađarska, spale su Kvrganu za uši. Pogledajte Hrvatsku, zemlju koju je otcjepljivalo pola Evrope a ostala polovina vukla ispod šape mrskog agresora. Šest stotina miliona dolara. Pih.
Kada se pogleda struktura ulaganja, slika je temeljno katastrofalna. Radi se uglavnom o ulaganju u finansjski sektor, telekome i slično. Niko ne ulaže u stabilnu i dugoročnu produkciju i radna mjesta. Ko vam je kriv kad ste dopustili da umre Boris Kidrič, Edvard Kardelj a otjerali ste Antu Markovića.
Naseobina nikada neće ući u Evropsku uniju. Jer će prije toga da ode u Tripl M. Ali, da uđe, šta može očekivati. Hrvatska ima realne prognoze da će u trećoj godini za ruralnu politiku dobiti 352 miliona eura ali tek u trećoj godini članstva. Ko zna kakva će treća godina biti u slučaju BiH. Ili, primjer Slovenije. Ušla je tamo, mnogo spremnija, čistog donjeg veša, pa se sada osvrće poko sebe ko vjetrokaz na Triglavu. Ni na Balkan, ni preko Alpi. Nisam primijetio da su strane investicije premrežile slovenščino.
Šta BiH može očekivati. Ništa. Može dobiti kredite, da vječno bude zadužena, da neke protuve uzmu provizije i bonuse, da strane banke kupe ovdašnje profite i da malo cirkulišu prljavim novcem. Sanadermanya.
Ovdašnja ekonomija, mislim prije svega na Republiku Srpsku, ostalo kako zna, mora se okrenuti vlastitom radu i stvaranju radnih mjesta, makar ona bila neproduktivna, makar nadnice i plate bile niske, makar to sve služilo za zadovoljavanje vlastitih potreba. Najveći resurs je u neobrađenoj zemlji oko i između gradova, u voćarstvu, stočarstvu, u cvjećarstvu. Treba samo riješiti jednu sitnicu.
Početi sa radom, ne čekati strane investicije.

DJECA RATOVA
I Ejmi i onaj Ludi Norvežanin, sve je to isti svijet. Samo će površni voajeri reći da Anđeo Glasa nije izdržao u Svijetu Užasa i da je Norvežanin dokaz da je terorizam globalna prijetnja svijetu. Bez ikakve veze.
Otkako je pomro marksizam, malo se zaboravilo na klasičnu njemačku filozofiju, njenu marksističku nadgradnju i egzistencijalizam. Svi znaju šta je ekstazi, niko ne zna šta je otuđenje. Alijenacija, STJ. Ne Alijansa. Svi imaju mobilni, niko nema ključ Trinest.
Svijet je pod pritiskom pragmatično blefiranog nacionalnog interesa u kome je i kokakolanula nacionalni interes, i bombardovanje Gadalibije, i Serbije, i Sadame i Gomore, i borba protiv terorizma na svijetu, po svijetu i pod svijetom. Od tog pragmatizma pokoravanja svijeta i rasprostiranja zemlje Sretenije posvuda, stvorena je cijela filozofija koja sa klasičnim evropskim civilizacijskim umovima, koji su jedini dosad razumjeli stvari, nema nikakve veze, osim da zafilozofira bitak sam, da bude maskirna mreža na pustinjskim haubicama i da se u njenoj sjeni vlada svijetom pa čak i pojedincem.
Otuđenje je zavladalo svijetom. Otuđenje kao osmosmjerka. Čovjek je otuđen od drugog čovjeka, otuđen od države i ona od njega, otuđen od novca, i novac od njega, novac od novca, um od rada i rad od života. Sam pojam otuđenja se proširio i umnožio od vremena kada su ga filozofi, sociolozi i humanolozi označili kao indikator razdruštvljavanja društva. U doba univerzalizacije prizemlja i površnosti, interneta i pridružaka, nema sredstva za deratizaciju otuđenja. Nekakav vještački aktivizam, kao ospice kolektiviteta i kolektivizma, samo su čašica gaziranog soka u nemirnom Beringovom moru.
Čovjek nema spasa. Pošto je iz ruku ispustio rad, sredstva rada, tri osmice, dio viška vrijednosti i profita, sindikalizaciju, naciju i vjeru.
U toj gubitničkoj eri koju troše već generacije, u globalnom premreževanju i u najezdi poragmatičke propagande, čovjek je izgubio moć da razazna prijatelja od neprijatelja, ne samo među ljudima. On ne zna da li su mu drug ili nedrug, voda, okolina, ceodva, cunami, nuklearke, motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, režimi, sistemi, paktovi, municija ovakvi i onakva. Ako već u glavi nije šizofreno biće, on je u svojoj očnoj optici, svijesti i podsvijesti, višestruko šizofren. Stoga je Ejmi u okolnom svijetu koji ju je obožavao, ali i ubrzano eksploatisao i otuđivao, prepoznala neprijatelja i počela da se ukopava u rovove votke, droga i mikspsihotozoida. Stoga je i Brejvik prepoznao neprijatelje u nekim muslimanima a prijatelje u Karadžićima. To jesu konstrukcije jedne potpune izlude i odume, ali su i znakovi otuđenja o kome govorim. On nije umio da prepozna prijatelje u norveškoj naciji, u vjeri norveške nacije, u postulatima i slobodi norveškog kolektiviteta. U jednom slobodnom, mladalačkom, družilačkom ostrvu on je detektovao neprijatelja. Temeljno pitanje je da li je njegov um poremećen ili je on samo javka poremećenih umova. Mislim da je on navještaj da se nešto u koletivnoj i pojedinačnoj svijesti razara a mi to ne umijemo, a i ne želimo, da dijagnosticiramo i priznamo.
Druga bitna pozadina Brejvikovog prapećinskog divljaštva jeste činjenica da je Čovjek Biće Ratova. Ratovi su stvorili civilizaciju, napredak i današnji nivo svijeta, dobra i dragocjenosti. Svaki rat je bio poraz zla, negativiteta i nazatka a spomenik i stepenica dobra, prosperiteta i napretka. Ti ratovi u dugoj ljudskoj povijesti, unijeli su u ponašalačku, motoričku, genetiku, permanentnu krvoločnost. Ali su ostavili i duboke tragove postraumatskih stresnih sindroma. Oboje je, s koljena na koljeno, s gena na gen, sa svijesti na svijest, prenošeno i pohranjivano generacijama. Rat i njegov stres su neuništivi kao i energija. U pitanju su samo oblici. Ne branim Brejvika, đubar treba objesiti odmah, na trajektu, ali mislim da je on samo posljedica, dijete nekog dalekog rata i stresa njegovih predaka. On je znak da čovječanstvu nedostaje rat. Jer su ratovi odseljeni na neka druga ljudska staništa. Staništa nižih vrsta.
Nažalost, ništa više ne možemo učiniti sada. Ali možemo za budućnost koja nas se, samo naizgled, ne tiče. A tiče se, jer naša kolektivna svijest se ugrađuje u civilizaciju, u dobro ili zlo, u napredak ili klicu propasti. I od toga kako je sada ugradimo, neko će, za sto miliona godina uživati ili, pak, u krvi plivati. Dabome, reći će neko, kakve veze to ima sa nama. Nema sa nama, ima sa njima. Sa nama ima ono što je u kolektivnu svijest ugrađeno milionima godina prije nas.
Norveška, i svi drugi, bogati i moćni naročito, treba da shvate da nema Društva Nagrada. Ljudski rod ide naprijed balansirajući na žici, a lijevo i desno, nad provalijom, su sreća i kazna, nagrada i eliminacija, poklon i pepeo. Besmisleno je za društvo, nezaštićeno od nasilne i proizvoljne pojedinačlne i masovne smrti, odrediti maksimalnu kaznu od 21 godine zatvora. Smrtna kazna neće vratiti živote nevinih, neće spriječiti nekog budućeg Brejvika, ali će pomoći u ravnoteži. Ljudskost, demokratija i civilizacija nisu božićne jelke kojima je zadatak da samo sretno i očaravajuće svjetlucaju. Ne treba vam lonac ako nema poklopca. Niti je moguć zločin ako nema kazne. Slučaj norveškog smrtnog ostrva nije zločin. To je samodestrukcija jednog društva. Možda je sada kasno za kazne.
I još jedna ravan proizvodi Lude Norvežane. Masovna, globalistička promocija neprijatelja. Čitavi slojevi ljudi, vjere, nacije, kulture, proglašeni su oružjem za masovno uništenje. Stovreni su vampirski Neprijatelji za masovno okruženje. Otuđeni Obični Norvežanin ili neki drugi ...anin, ne može tome da se odupre. On mora konačno uzeti svoju dozu Antineprijateljenona. Svoje droge. Masovna prizemna površnost njemu svakog dana govori, kljuca, ulijeva: Prepoznaj svog neprijatelja. Što će njegova podsvijest, kad tad, protmačiti kao: Ti si sam sebi neprijatelj a Mi smo ti prijatelji. Mi koji vladamo nadkrojačkim transverzalama.
I tako unedogled.
Već sada norveško društvo nemože da objasni slučaj Smrtnog Ostrva. Ne može da razazna i klasifikuje. Ne može da nađe ambulantu za prvu pomoć. Norveško društvo je u potpunom bunilu.
Mislite da je svijet u boljem stanju.
Ježim se primisli da onaj ludak Brejvik to zna, i monalizistički neizvjesno i neodgonetno nam se smiješi u lice.

BiH JE BEZVRIJEDNA,
DRŽAVA VODU DOK MAJSTORI ODU
Morton Abramovic i Džejms Huper u National Interestu i na RFE objavili su tekst o Bosni. Kogod BiH zove Bosnom, nije objektivan, ratno-sarajevski-žrtveno-muslimanski je baždaren i, u ovom vremenu, pojma nema o predmetnoj stvari.
Pomenuti tekst je sročen kao analitička zabilješka špijuna koji svoje veze i izvore, kobiva, taje a u stvari pabirče činjenice, relacije i postavke po internet kanalizaciji.
Stoga tu i nema ništa značajno osim povoda da se zaključi da i oni koji savjetuju i oni koji su savjetovani, i oni koji se konsultuju, i oni koji odlučuju, i oni koji su predstavnici međunarodne zajednice ovdje, i oni koji su međunarodna zajednica tamo, ne stoje sa svečetiri noge na zemlji u pogledu BiH i odnosa prema njoj. Ali zato savršeno znaju sve Poze Odnosa s Njom.
BiH je jedan od najeklatantnijih primjera propasti novih demokratija, promašaja konsolidovanih demokratija, dezerekcije i dezejakulacije novih država i sloma nagodbenih i interesnih oblika kolektivizacije geografskog prostora.
To su konstatovali prije više od decenije konsultanti, analizaotri i teoretičari Zapada kada su uveli sintagmu funkcionalna država. Od Meda i Mlijeka, od Najbolje evropske prakse, od Novog svijeta, od Zlatne kašike privazitacije, od Cunami inostranih investicija, ostala je samo Funkcionalna država. Država vodu dok majstori odu.
Ideal funkcionalnosti za BiH je Kosovo Republjik.
Bosnom i Hercegovinom se bave još samo sitnoplaćenički mediji ovdje, poneki, kao RFE ili DW, tamo, nešto nevladinih dojavničara i amatera OJOU, i onaj ko mora, misionari raznih instutucija iz bijelog i evropskog svijeta, protuve Sa Dna Kacina i diplomate koji nemaju gdje da sjede u administracijama pa, da ne bi bili na hodniku, šalju ih u BiH.
Teorije o pripajanju Beogradu, uticaju Zagreba, efikasnosti EU u pretvaranju Naseobine u Državu, samo su eho starih vremena. BiH nije više nikome važna. Ni Zagrebu, ni Beogradu, ni EU. ZG ode u EU, pa pa, Beograd ima svojih Kosova do grla a EU ima ovakvih Ćorkana više nego ćuprija.
U tom bunilu mnogima je promakla vijest da je Republika Srpska dobila 0,5% više prihoda od PDV nego što je do sada imala. To je posljedica veće ekonomske aktivnosti. Pederi iz medija i Pederi iz Sarajeva, pardon, i Pederi sa ATV, neće zabilježiti taj podatak jer njihova slika Republike Srpske je Slika Opšte Propasti. Otkuda sada veća aktivnost, veća potrošnja, veća uplata poreza, SIJ.
I još je promaklija vijest da je otišla tužba za 52 miliona maraka Pedevea za koliko je u tri godine oštećena Republika Srpska. Na ovom blogu sam već obrazlagao kako priča o parama znači početak kraja jedne zemlje. Neću opet jer će neko misliti da je nastupila Retorika, STJ. Ali hoću da kažem da BiH trenutno vrijedi ta 52,3 miliona KM. I ništa više. To kaže berza i Dejtonski Indeks Funkcionalnosti.
Ako se nađe investitor, ako plate, to jest, BiH će opstati. A ako ne plate, majstori će jednom da odu.