HRVATI IMAJU PRAVA
Njemački ambasador u BiH, Joakim Šmit, izjavio je, nakon duge šutnje o unutrašnjim stvarima BiH, da Hrvati imaju pravo formirati svoja vijeća i povezivati zajednice u kojima žive dogod se bave onim pitanjima koja su u skladu sa ustavom ove zemlje. Šmit je još rekao da se nada da se neće ponoviti greška od prije deset godina.
Izjava njemačkog ambasadora, može, dabome, da znači jednostavnu neutralnu dnevnu reakciju jer ga je novinar zaskočio pa nije uljudno da kaže Nemam komentara.
Skloniji sam nekim drugim rakursima.
• U situaciji kada Nebeska Demokratija bombarduje Libiju, jer tako je, bože moj, naložila Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN, i kada Njemačka ne učestvuje u toj novoj Nebeskoj Alijansi, a nakon izjave Nove Ambasade da Uvažava činjenicu da su HDZ BiH i HDZ 1990 u opoziciji, te nakon nekoliko proteklih dana, dakle, smireno i sa dovoljno vremena za odmjerevanje, izjava ambasadroa Njemačke se mora smatrati i stavovom Njemačke.
• Izjava o Pravima Hrvata u BiH može se smatrati i direktnim odgovorom na stav Am Amb. To povlači za sobom i uvažavanje mogućih podjela EU i SAD oko BiH. Što otvara veću mogućnost uklinjavanja Rusije na ovo područje što nije samo produžetak aranžmana sa Srbijom.
• Šmit i Njemačka na ovaj način finaliziraju dvokružnu seriju razgovora sa političkim subjektima koji su obavljeni u diplomatskom miru i racionalnoj njemačkoj hladnoći, bez, dakle, klasičnog sarajevskog trijumfalizma nakon svakih takvih prekobarskih sesija ili zahtjeva a koji se ogledao u Tarabić predviđanju: Sad će vam Ujka Sem Valter jebati mater.
• Njemačka se očito slaže, nije rečeno i da podržava, sa trendovima kojima upravlja hrvatska politička artikulacija u BiH. Jer, dobronamjerno se upozorava na greške od prije deset godina što odgonetaču može da se predoči kao znak da tadašnje nakane treba realizovati bez rizika intervencije sa strane.
• Ja bih, lično, ovo svakako protumačio i kao poruku potrebe okretanja Evropi i EU u traženju podrške za demokratizaciju i ravnopravnost u BiH. Ako to ne uspije, podršku za raspad neće trebati tražiti ni od koga. Platformaši, njihovi sateliti i priušci su, očito, okrenuti na neku drugu stranu.
• I, takođe, lično, protumačio bih ovu poruku o Pravima Hrvata kao i poruku Republici Srpskoj u onom segmentu u kojem njena politička artikulacija sarađuje i podržava vlasnike devedesetpostotne volje hrvatskih birača.

PODSVIJEST KRIVICE I

NAZADNJAČKA
SVIJEST GULAGUMDŽIJE
Minimalno posjedništvo karaktera zahtijeva da, ako lažeš, lažeš svojima, onima koji nešto znaju o onome o čemu lažeš. Tuđe i one koji ne znaju ništa o onome o čemu govoriš, informišeš. Neuljudno je obmanjivati.
A takav je karakter Gulagumdžija.
Gledam kako na Hrvatskoj televiziji bezočno laže cijeloj Hrvatskoj. Uz to, ne odgovara ni na jedno konkrento pitanje urednika, igra na kartu nekakvih anti-jna emocija, vezuje Sanadera i tri Naša Sanadera kojih će se riješiti, Samo Polako, STJ, i, uopšte, vraća se, neprestano, podsvjesno nazad, u prošlost.
Mogu misliti šta sere strancima na zatvorenim razgovorima kad onako može javno, pred milion, ili dva, gledalaca.
Taj višeslojni negativni karakter, prirodni i politički, Zlatka Lagumdžije, Samo Polako dolazi do izražaja.
• Lagumdžija ima mrziteljsko-tabloidnu crtu karaktera. Jer govori o tome kako je Njegov Budimir pucao po avionima JNA u Slavoniji a Neki su te avione popravljali u Sokolu. Neki je Dragan Čović. Dabome, gledatelji hrvatske televizije ne znaju da je Lagumdžija sam proizvod centralnokomitetskog nepotizma i da nema nikakvo ljudsko postolje da spočitava bilo kome što je negdje, prije rata, radio jer on nije radio nigdje. Njemu Čović nije politički protivnik. On Čovića mrzi.
• Podsvjesna prošlost u projekciji krivice postala je karakterna crta Lagumdžije. Lagumdžija nesvjesno pominje Antu Budimira, umjesto Živka, očito ličnog i tadašnjeg salonskog međaša među sarajevskom partijacijom koja se statusirala i statutuisala u lavirintima cekajaštva. Taj pritisak zlatne cekajaške prošlosti koja se miješa sa tamnom sadašnjom crnokošuljaškom, proizvodeći amalgam dezorijetnisanog sumraka, probio je nekoliko puta u istupu Gulagumdžije na HRT-u jer je ponavljao stvari iz prošlosti i bio neuobičajeno konfuzan, kao kad bi nekoga sa laborginijem uhvatili u krađi kokošiju.
• Kompleks hrvatstva i srpstva. Gulagumdžija zna da je grešan pred bogom i ustavom. Dobro, bog manje više, to je šinjelaško čeljade. Nije propustio da naglasi kako je Esdea eminentno bošnjačka stranka a kako su Hasapinovci i Lijanovci eminentno hrvatske stranke, te kako je on, Esdepe dobio najviše glasova tamo gdje su svi u manjini, bošnjaka u Republici Srpskoj, Srba u Federaciji... mada i to laže.
• Kompleks sanaderatizacije. Lagumdžija i svjesno i podsvjesno zna da je Prvi Reket Naseobine i njegova podsvijest mu nalaže da se brani optužujući druge a njegova svijest mu kaže da javnosti Hrvatske, i ovdašnje, podiđe pominjući im Sanadera znajući da će se puk s njim složiti jer svi žele da se što prije riješe Brata Ive i zaborave ga. Tipičan naseobinski sindrom. Pa svi kradu. Što mene. Samo što za druge to nije ustanovljeno a za Esdepe...
Tako se pokušaj HRT-a da krivca upita za to kako stvari teku, pretvorio u njegov reklamni poligon za javnost Hrvatske i razotkrivajući crni ćilim za javnost Naseobine.
HRT je pogriješio.

SAMO DA SU
DUBLJE ZAKOPALI
TUĐMANA I MILOŠEVIĆA
Sarajevski profesor Istorije za Državu, istorije BiH od 1918. do 1995., Husnija Kamberović, nije, koliko se da zaključiti, jedan od histerika iz dnevne sušilice mozgova svima onima koji čim se probude ne zaurlaju u slavu Države Bosne.
Ali kod njega se, u intervjuu koji je dao beogradskom Danasu, detektuje taj automentalni predmonolit o koji se mora odbiti sve na ovom svijetu, i srbijanska agresija i hrvatsko dvoličje prema Bosni, i karađorđevska nagodba i ovovremena saradnja dvije stranke, jedne iz Republike Srpske i jedne iz Stolnog Mostara.
U tom intervjuu, u inače neprijateljskom listu Danas, listu koji trlja neku nadriameričku viziju Bosne po principu Svi smo građani samo Albanci na Kosovu imaju pravo da budu Albanci, Kamberović iznosi tezu da se nikad neće naći sporazum Tuđman – Milošević jer on ne postoji ali postoji njegov duh koji i danas dijeli Bosnu. Jebala ga Bosna, kad je tako zove. Da nije tog duha Bosna bi bila tu, u nama, ne bi valjalo nama preko rijeke.
Uglavnom, i Kamberović kao intelektualac, pritisnut je i svijest mu je izokrenuta u smjeru kazaljke suprotne od života i činjenica. Svi u sarajevskoj, bošnjačkoj, muslimanskoj, državnoj pržionici divljeg kestenja koje ne želi Državu Bosnu, smatraju da je Bosna jezgro kosmosa koje je jedno i nedjeljivo i da se sve okolo može raspasti, sve je podložno ljudskim i vremenskim bolestima, naročito ustaštvu, četništvu, genocidu i agresiji, ali Jezgro Bosne je veličanstveno božanstvo i ko to ne vidi nepatriotski je agresor i separatist.
Tako misli i Kamaberović. I drugi intelektualci. Sve do sirotana u zimskim kaputima, poznatijih kao 99 krugova. Ili kako.
Tuđman i Milošević, piše Šarinić u svojoj autobiografskoj knjizi, u Karađorđevu su razgovarali nasamo, prilikom šetnje. Dakle, nema garancija da su razgovarali o podjeli BiH. Poznato je šta je Tuđman mislio o BiH. Vještačka tvorevina. I bio je u pravu. Tu nema šta da se misli. Milošević o BiH nije mislio ništa. Mislio je kako može iskoristiti Karadžićeve budale za svoju istoriju. Nije, bre, važno šta će reći narod, važno je šta će reći istorija. Mislio je o BiH isto što i o kninskim Srbima.
Dabome. Njih dvojica nisu bili maloumni da nebi vidjeli da BiH nije Bosna i da je niko nikad neće spojiti. Oni, dakle, nisu morali da je dijele. Ona je mrtvo biće koje živi samo još u svojoj samopodjeli. I tako će biti mrtva do kraja života. Dok se ne raspadne.
Danas, veli Kamberović, novinarki Danasa, Čović i Dodik su kao Tuđman i Milošević. Taj sporazum, kaže istoričar povijesnog sranja od 1918. do 1995., sporazum koji ne postoji, ostavio je tako dubok trag u svijesti političkih elita da se on danas provodi kroz dogovor Čović – Dodik.
Dakle, kad intekektualci, koji se hrane i čak nekom istorijom, ne razumiju i ne vide da je na otvorenoj sceni neootomansko podjarmljivanje Srba i Hrvata, hrišćanstva, samo za Kazaza i društvo pod ventilatorom, doista se ne isplati živjeti u ovakvoj Jednici. Mada je trebalo da stoji Zajednici.
Kada se ne vidi da je petina te Kamberovićeve istorije potrošena na ukidanje Republike Srpske i na šutiranje Hrvata u dupe a da pri tome niko nije lebdio iznad grobova Tuđmana i Miloševića i skupljao duhove podjela, nego je upravo to pogrešno utrošeno vrijeme opet na svjetlost dana dovelo popucalu i podijeljenu Naseobinu za koju više nema konca da je zakrpi i konopca da je uveže.
Svo je zlo, po Danasu, zato su i našli Kamberovića, a ovaj im kaže kako u Banjaluci nema istoričara, dakle oni nemaju pojma, a u Mostaru je bio Ivo Lučić pa je otišao u ZGB, pa i oni nemaju pojma, u Dodiku i u Čoviću. Oni su duhovi karađorđevskih duhova. A ovi su duhovi mrtvih duhova.
Biće neko živ i poslije Dodika i Čovića. Pa će znati kako se Naseobina raspala, rastrula i rasula.
A ovo što rade zanatlija Gulagumdžija, istoričar Kamberović, krezubi pjevač hita Jovo, Jovane i Sarajkaldrmaši, samo je odbrana i posljednji dani mrtvih eskadrona nepostojeće vojske oko umagljene i izmišljene tvrđave koju neko naziva Državom, neko Hiljadugodišnjim trajanjem, neko Republikom BiH, neko Naseobinom.
Tuđman i Milošević su ne znam zašto sve nisu krivi ali za BiH nisu. Oni su samo prošli kraj poukotine.
Dodik i Čović, Srbi i Hrvati, samo je, tu pukotinu, osjećaju na svojim leđima.

MARKO I U MARKA

DONJI VEŠOVIĆ
Kažu mi portaldžije Pomenuo te Vešović. Nisu rekli da li trebam da budem ponosan ili da znam da mi četrdeset dana nema napretka.
Malo se zainteresujem i nađem u nekom tekstu umnoženu sintagmu Tuzlanski Rajko Vasić. To je, kobiva, Fatmir Alispahić. Ne pratim baš ni Fatmira ali nađem njegov tekst o Čika Jovi Zmaju od Beča. Vešović veli da taj Fatmir ne voli Srbe, ni male Srbe jer kolju zečeve u Beču i gledaju krv ko Barbiku. Pa koji je štos da ne voli Srbe. Srbi tako žive čitav vijek. Ne velim da i oni mnoge ne vole. Mene je odmah spopala jeza. Čika Jovo u Beču a Mali Srbi tamo kolju zečeve. Čika Jovina glava bijela, bjelja od moje, naličiće nekom na Malog Belog Zeca. STJ.
Alispahić, međutim, dobro osvjetljava taj sarajevski krezubi fenomen Jovo, Jovane. Osvjetljava i kolektivitet muslimana. Možda malo prekolektivno i pregrubo. Ja sam tu za pragmatičniju i zolupotrebljiviju, dnevnu nijansu kod vještačkog transa Jovo, Jovane, muslimanski Srbine.
Ali, svejedno, ne vidim da je tu Alispahić fašist, kako ga takođe umnoženo, časti Vešović. Ovi iz Sarajeva, SIJ, nema koga nisu nazvali fašistom. Uskoro više niko neće govoriti Ma, peder, Fašist, pizda mu materna.
To što Fatmir mrzi Male Srbe nije neka vijest.
Mada nije ni vijest zalazeći Marko od Vešovića. Poznati sarajevski penisist. Tunjo Veliki i u Tunje Mali.
Zalazeći, jer je zalazeća i baruština koju je, dijelom, i on stvorio. Ta BiH, koja se ubaruštila u Saraj, staraču žabokrečine u kojoj izumiru punoglavci tipa Vešovića. Svi pravoglavci su otišli iz Saraja na vrijeme. Ostala je samo praznopunoglava staromlađ koja nije imala kud, nije imala s čim i nije vidjela dalje od nanule.
To je potvrdio sam Donji Vešović u intervju portalu Tačno.ba.
U tom intervjuu Marko, malo malo, citira sam sebe, dosadno ko proljetni pljuskovi. Te ovome sam se najebo matere u ovoj knjizi, te ovome ću u nezavršenoj knjizi, te srpski popovi su gamad, te Crnu Goru ne može očima gledati. Ali će, veli Crna Gora jednom biti ponosna na njega. Ima li ovakva BiH šansu. Za mog života ne. I nije me briga. Ali, ako moja kćer bude morala u Sarajevo da se vrati, itekako će me biti briga.
To je finale beživotne borbe za život koji ne postoji. Borbe Marka i cijele plejade, zajedno sa Čika Jovom Fatmirovim. Svi su oni ostali u starači intelektualne baruštine koja se pojavila samo njima nenadano, dok su provodili noći i dane u pjansko-birtijsko-ćenifskom bunilu kreativnog dosjetilaštva, jer ono što izvaljuje Marko to nije nikakvo pjesništvo, to je, već sada, trijezno kafansko dosjetilaštvo, dok su po pet dana, Dijak, Sidran... išli na sahranu a vijence i cvijeće zaboravljali u trećoj od sedam birtija, pa se nakon petodnevnog mamurluka, vraćali po njih i ponovo opijali, kao što je i sada Vešović u trijeznom bunilu propijenog intelektualnog zalagalaštva za Nepostojeći Raj Saraj u kome, ni među njegovim studentima, sam kaže, nema ni traga novih pjesnika.
Neki, veliki, najveći dio njih, i srećom, vrijednih i umjetničkih, imao je sreću da pomre prije početka Velikog Markovog Dosjetilaštva.
Vešović nije čak ni poznati pjesnik Sarajeva, a i Crna Gora će obijeliti dok on postane ponos joj. Pjesnici su zastali, umirili se i nestali, sa Makom, sa Sarajlićem. Njega su, Izeta, doduše, psi preveli i tako, mrtvog, ubili. Bela, negrljena ramena daće dečacima ijekavizirano je. Bela, negrljena, ramena nisu tako bela ako su bijela. Konji ne znaju da je ekvaština Sarajlića ili Miljkovića, Da li će sloboda umeti da peva, posebna samo zato što je među ijekavicom spjevana. Kad Sloboda peva, to zvoni, kad Sloboda pjeva, to pjanci po sebi prolijavaju pjenasto pivo. Kad su Bela, negrljena, ramena, poginuo bih za njih na Karpatima, kad su Bijela, negrljena, ramena, to sam viđao.
Vešović samo pjesničari. Spao je, odavno do poniž u Tunje Malog.
Postao je jedan od njih. Fatmir Fašist.
Bilo bi prirodnije da govori o tokovima, makar i te ustajale baruštine koju je, dijelom, opunoglavčio, nego što vrijeđa Fatmira Rajkom. Meni je, pak svjedno. Fašist danas, fašist sutra.
Kad sve prođe, ostaće za analizu jedna dobra tema, kojom se niko neće baviti. Kako je sarajevsko pjesništvo usralo rat i ubilo pjesmu. Vešović je General Divjak mrtvog Sarajevskog pjesništva. Kaže, Dodik je Radovan drugim sredstvima. On sam, Vešović je, samo pjesnik, malo bolji nego Radovan, mada je ovaj u nekoj svojoj pjesmi predskazao mrtvoulice Markovgrada Sarajeva, dok Donji Vešović nije predskazao ni povratak svoje kćeri. Pjesnik bez stranke. U tome je razlika između njega i Radovana.
I ne diraj mi Gatala, Donja Vešino. On hoda i piše po kamenjaru, od nemila do nedraga a tebi je Saraj uzlatio samoprijestolje univerzitetskom profesurom, prevodilaštvom, izdavaštvom i službenom titulom Raskrinkavaoca balkanskih nacionalističkih mislilaca.

DIJAMANT POSTAO SIVI LIV
Kad će Džeko, Državni Centarfor, Državni Dragulj, Državni Talent, Državni Fudbalist o kome su mediji tukli Bošnjake a, bogami i Hrvate i Srbe, godinama, sezonama, postati Neko.
Nisam htio o tome da govorim jer se radi o mladom fudbaleru koji nema veze sa Državnim fudbalom, kao ni Salihamidžić, npr. I jer su ovdašnji mediji izvikivali, šatorisali i talambasali Džeku, mimo njegove volje i bez, uvjeren sam, njegove karakterne osobine pogodne za tako nešto.
Ali, nešto je Osim progovorio a nešto je procurilo i od saigrača Edina Džeke iz Sitija.
Edin Džeko nije ni izbliza potencijal kakvim su ga predstavljali državoljubni mediji. On je, jadničak, služio kao živi dokaz postojanja Države. Poznato je da nema Države bez Velikog Centarfora, kao i bez Veikog Tužioca, po mogućstvu, Barašina, koji svaka dva časa prelazi u Milan, u Barselonu, u MUTD, u Čelzi, u Inter... STJ. Nema gdje ga nisu odveli. Na kraju je završio u Sitiju koji, inače, pojma nema o kupovini igrača. Oni Emiratori, vlasnici Sitija, razumiju se u fudbal kao ja u češagijanje deva.
Sporna je čak i suma koja je plaćena za Džeku. Desetak miliona je krajnji domet. Vjerovatno je menadžersko - medijska magluština dovela do toga da naivni vlasnici plate tri-četiri puta skuplje jer su bili ubijeđeni da će na njemu za koju godinu zaraditi.
Kakav je, dakle, fudbaler, Edin Džeko.
Tipični proizvod njemačke škole za proizvodnju centarfora. Ta škola da je centarfore vojnike. Stari Miler, mladi Muler, kako ga zovu neki sarajevski genijalci komentatori. I drugi, koji su igrali u njemačkim klubovima, morali su igrati tako ili su propadali.
Njemačka terenska mašinerija melje devedeset minuta i od centarfora se očekuje da bude u svom rovu, da ne razmišlja mnogo, da koristi sve lopte i da daje golove. Odmah i jednostavno.
Zato Džeko ima dobar prijem lopte i ništa drugo, konstatuju njegovi saigrači.
Danas se od centarfora traži da učestvuje u kompletnoj igri. Da ima osjećaj i da razmišlja kao i Desetka i da šutira kao Bukal, i da lobuje kao Mesica. Zato ne uspijeva Adebajor, takođe centarfor na rasklapanje, Berbatov, iako ponekad zablista, kada se igra Junajteda sklopi tako da igra kao valjak a on samo centarforiše.
Džeko je hladna njemačka efikasnost. Možda je njegova i najveća šansa premijer liga, mada mislim da je previše mekan za tamošnje ledolomce. U nekoj maštovitijoj i bržoj ligi, ne bi imao nikakvu šansu. Svakih pet minuta bi pitao Gdje je lopta.
Ako ga Mancini ne koristi, neki enlgeski trener neće pogotovu.
Ako ga saigrači ocijene loše, nema lopti, nema uklapanja u tim i igru.
Možda su njegovi najbolji izgledi u nekoj pozajmici, u manjem klubu.
A to je i najizglednija sudbina BiH. Da je neko pozajmi. Ili, ako je human, usvoji.