• Što je s Republikom Srpskom u svemu tome?
• Nekoliko godina nakon rata se moglo činiti da postoje neka druga riješenja za BiH, te da se stvari mogu promijeniti. No, danas samo teški idiot može misliti da se Republika Srpska može mijenjati, ukinuti. RS je, a izgovaram to s užasom, jedna potpuno konsolidirana struktura.
• Je li onda Milorad Dodik najuspješniji političar u BiH?
• Njemu je dano da to bude, zahvaljujući Daytonu. Bilo koji srpski političar bez ratne hipoteke je to mogao biti. U BiH postoji dvopolna administrativna podjela zemlje, a unutar nje jedan je dio rovit i nestabilan, a to je Federacija BiH. RS je uzorno dizajnirana politička struktura, u administrativnom smislu je centralizirana, ima vladu i općine. Protok ekonomskog, administrativnog i političkog života je jednostavan, ono što se danas odluči može sutra biti napravljeno. Ne smijem na glas ni reći, ali Republika Srpska će ostati, dok je Federacija kaos. Tome svakako doprinosi i rastući sukob između Bošnjaka i Hrvata, koji bi mogao prerasti u svašta.
  (Isječak intervjua sa Ivanom Lovrenovićem)
  KAD MOZAK NEMA OČI
  Sada je, u 20.30, potpuno jasno da je i danas sunce izašlo i da je nakon toga došlo podne. Sa užasom velim da je i jutros svanulo.
  Tako i danas, više od 15 godina od završetka rata i prihvatanja Sporazuma u Dejtonu, tvrdi i Ivan Lovrenović, filozof iz Mrkonjić Grada.
  Svanula mu je Republika Srpska.
  Ivan Lovrenović je to mogao da kaže i prvog dana po prestanku Dejtonskog Pjanstva. To je mogao svako da kaže. I Sarajbosnodršci. Samo da su ljudi Sarajevskog Političkog Kruga imali i oči i mozak. I da nisu lagali muslimanima i Bošnjacima, i cijeloj inostranoj javnosti, o tome kako samoproklamovani patriotizam automatski zrači demokratijom, ravnopravnošću, pravdom, partnerstvom, multinacionalnošću i zadovoljstvom Hrvata i Srba.
  Ali zbog tog sarajsljepila, te podmukle maloazijske nakane da ne bude kako je beg obećao dunjaluku, zbog šutnje mislilaca, intelektualaca, naučnika, javnosnika, enveovaca, hodža... BiH, Njihova Bosna, došla je do otvorenih kaverni.
  Lijepo su u Dejtonu oni Američani napisali. A svi potpisali. I da je struktura vlasti na nivou BiH ista kao i u EU, da je dejtonski ustav, umnogome, kopija američkog ustava, da je Federacija, Federacija BiH a da Republika Srpska nije Republika Srpska BiH pa prema tome i nije BiH, da je Federacija doista federacija županija i kantona, da i u Federaciji i u Hrvatskoj postoje županije, da je predviđena konfederacija sa Hrvatskom, da Republici Srpskoj pripada 49% teritorije, da se, dakle, ne može svesti na 27% ili 14% ili na 40% i da se, dakle, ne može ukinuti, smanjiti, izduvati...
  Ali, Saraj samo tjera svoje. I dandanas.
  Posljedice tog sljepila i skoro istočnjačke filozofije Obećane Države, velike su.
  • Bošnjačka politička artikulacija ne postoji. Atrofirale su sve opcije jer ni jedna nije zastupala političke interese Bošnjaka. Nego Države. Esdepe nije politička opcija. To je komplot za državni i nacionalni udar. Te stranačke opcije danas su živi invalidi, od multietničara postali su multiplegičari. 15 godina su koristili proteze. Proteza OHR, Proteza PIK, Proteza Švarc, Proteza Tsch, Proteza Pedi.
  • Federacija, ta rajska tvorevina, rajska jer je bez Srba koji su tada bili najveće zlo i za Kristijan Amanpur iz Sienena, i za nanu Remziju iz Zgrbića, potpuno je uništena. Umjesto da sada bude na pragu EU, zajedno sa Hrvatskom, ona je na pragu hrvatsko – bošnjačkog rata. To je hod unazad. Alija im je pokazao kako se za BiH žrtvuje mir. Oni, izgleda, pokazuju kako se za Federaciju žrtvuje mir. Doći će dotle da će se za Miljacku žrtvovati mir. • Prijatelje Hrvate koji su im omogućili sve, od prihvata izbjeglica u Hrvatskoj, naoružavanja, zajedničkih vojnih operacija, teritoriju, jer su pristali da se ukine Herceg-Bosna, uspjeli su pretvoriti u neprijatelje jer ih nisu uspjeli pretvoriti u sužnje i Političku Sirotinju Raju.
  • Republiku Srpsku, su kroz poniženja i političko salijevanje strava, ojačali i usavršili joj politički sistem i institucije do neslućenih razmjera za Usrani Balkan a Srbe ujedinili u političkoj sferi koja obuhvata nacionalni program.
  • Izgubili su strane saveznike. Amanpur se udala a visoki predstavnici uglavnom kupe otpatke sudskih potjernica. Niko više Srbe ne tuče topuzom a na Hrvate ne natjeruje tenkove.
  • BiH je u pitanju. U velikoj nuždi.
  Sve je to SPK, i Ivan Lovrenović, prije većine jer je mislilac, mogao znati prvog dana.
  Da sam ja sjedio tada u Sarajevu, ponudio bih Republici Srpskoj pravo na samoopredjeljenje, Savjet ministara kao izletničko-konsultatitvno tijelo, malo piknik na Vrelu Bosne, malo zimi na Jahorinu. Ponudio bih Hrvatima da vrate Herceg-Bosnu i da donesu tog kapitala, jer Hrvati, od ovih bosanskijeh čeljadi najbolje znaju sa kapitalom, da je razvijaju. Tako bi bili mirni i Hrvati i Srbi i Bosna.
  Ali kad si u prilici da nudiš, nisi u prilici da razmišljaš da možeš dospjeti u priliku da ti niti nude niti daju.
  Zato danas Ivan konstatuje sa užasom. Mogu misliti šta je u drugim glavama.
  
  

EVROPSKI NOVINARI
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.

OBA RADI,
SLOBODA SE GRADI
Dva ilegalca iz Obavještajno-bezbjedonosne agencije BiH, OBA BiH, STJ, bila kod studentske aktivistkinje u univerzitetskom kampu u Banjaluci. Studentska zajednica je uznemirena.
Mene, pak, muči način na koji bih ostvario svoju zamisao da formiram Obavještajnu Agenciju Republike Srpske za Obavještajno-bezbjedonosnu agenciju BiH. Jer, OBA BiH postoji i djeluje a da niko ne zna šta radi, niko ne zna ko je kontorliše i niko od nje nema koristi. Barem nema Republika Srpska.
Mislim da Republika Srpska treba formirati svoju obavještajnu agenciju za javnu i kolektivnu bezbjednost. I to Javnu Agenciju. Agenciju koja se neće kriti i koja neće imati tajne agente jer će morati pokazati svoje dokumente, potpuno se predstaviti i navesti druge podatke kako bi se do njih i do njihovih pretpostavljenih moglo doći. Ta javna Agencija bi izvještaje prezentovala javnosti i Narodnoj skupštini, osim onih istraga i aktivnosti koje su u toku.
A studenti i univerzitet?
Ne treba da se brinu niti da mnogo protestuju.
Boravak Oba iz OBA znači obadvoje:
• I da OBA nema pojma o svom poslu. Ko danas u obavještajnim agencijama radi na njihov način: Dobar dan, dobar dan, mi smo tajni agenti iz OBA BiH, sjedi curo da malo pričamo. Ta činjenica govori da će ta OBA brzo atrofirati jer na taj način može samo saznati da je danas četvrtak. Mada će to saznati tek u srijedu. A na taj način će brzo propasti i BiH. Mada nikada neće saznati zašto je propala.
• I da među studentima nema špijuna, cinkaroša i tajnih doušnika OBA. Možda nisu ni pokušali da ih vrbuju, što znači da sam za prvo u pravu, ili nisu studenti htjeli da sarađuju sa stranim tajnim okupatorom, što znači da sam opet za prvo u pravu.
Ovo drugo je za studente mnogo važnije nego što je postojanje OBA za BiH.

DA LI SRBIJA
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.

SRBIJANSKI
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.

Katarina Nevedalova, slovački poslanik Evropskog parlamenta iz grupe Saveza socijalista i demokrata kaže da je tokom posjete BiH vidjela da iz Banjaluke i Sarajeva postoje dva potpuno različita pogleda na situaciju. "Postoje prepreke koje je neophodno riješiti i lični interesi pojedinaca koje ne želim da imenujem. Oni moraju prije svega da shvate da nije bitno da li ste Hrvat, Bošnjak ili Srbin, već da se gleda koliko ste dobar političar i koliko želite da se žrtvujete za napredak ove zemlje".
MINI LABORATORIJA
Dobro nekidan reče Špirić. Ovo nije ništa. Ovo je mini laboratorija.
Naseobina je poligon za pametovanje evropskog polusvijeta, najviše srednjoevropskog. Upadne tu i pokoji Kacin.
Zbog neshvatanja o čemu se radi, Evropa je mrtvo-ladno gledala, i potpomagala međukoljačke demokratske ratove na ovim prostorima, sa specijalitetom na kraju – u BiH.
Sada neke uistinu evropske inicijative imaju ozbiljnije ambicije ali taj proces ide sporo što bi trebalo značiti i temeljitost.
U međuvremenu, domaći politički šibicari, tipa Lagumdžije, odu u Atinu, npr, na sastanak PES-a i tamo sjarane neke rezolucije, deklaracije, smjernice i pamflete, o tome kako Naseobina, a naročito Srbi i Hrvati, ne znaju kakvog Sina Dragulja imaju u svojoj toploj leji, toploj od zdravih međunacionalnih odnosa. Tako se jedna neobaviještena a pogrešno izbrifovana evropska struktura uključi u Maglu nad Naseobinom. Po milioniti put se forsira jednostrana politička opcija lažnog sadržaja, lažne budućnosti i lažne brižnosti za BiH.
Hajde što šibicari opsjene Pesovce. Oni su u Atini. Nisu bili na mjestu Zlajinog Postizbornog Zločina. Ali, nekidan je ovdje bila gorenarečena Slovakinja Nevedalova. Gledala svojim očima i ništa nije vidjela. Kao da je gledala Crnca u tunelu.
Njen putopis je pejsažni, lirski, rajski. U Naseobini rastu tikve kao rudnički demperi, grozdovi bijelog i crnog grožđa hodaju po zemlji, brazde se svake jeseni i proljeća same okreću po komandi, kao na velikim reklamnim panoima za Džonson i Niveu, omladina organizuje sletove za bolju budućnost… samo par političara ima svoje lične interese i ne daju da pukne napredak.
Nikako da shvate da nije bitno da li si Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego da li si dobar političar i da li se žrtvuješ za napredak ove zemlje.
Draga moja Nevedalova,
i ostali nevidalovi,
Kad to nije bitno što niste ostali u Čehoslovačkoj i žrtvovali se za napredak one zemlje. Ma uopšte nije bitno biti Slovak ili Čeh.
Da sam na vašem mjestu, uzdržavao bih se od pametovanja i laboratorisanja. Žrtvovali su se mnogi za Ovu Zemlju. Mnogi od njih su sad u zemlji. Pa nije pomoglo. Ovdje ne postoji zemlja. Ovdje postoje Tri Zemlje. I nisu Lični Političari birali Srbe, Hrvate i Biošnjake, nego su Srbi, Hrvati i Bošnjaci birali političare.
Nije sramota biti uzdržan. Bolje je biti smatran neobaviještenim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju