IZLOG KNJIGA
Kraj je godine, kraj decenije. Da saberem jedan od kolosijeka mog angažmana, donosim pregled knjiga koje sam dosada objavio. koliko mogu da pišem - malo. Kvalitetno? To će neko drugi morati da kaže. Povod ovoj slikovnici je skorašnja, za koji dan, pojava Političkog ljetopisa za 2010. pod nazivom NASEOBINA, što je moja razdragana riječ za BiH a sa fotosom na naslovnoj strani pozajmljenim sa jednog teksta o mojim pisanjima na portalu Posavski obzor. Knjigu ću promovisati u Palama, početkom druge polovine januara.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: 101 OKO VELIBORA RAJČEVIĆA (knjiga kolumni u Nezavisnim pod pseudonimom Velibor Rajčević)

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: BiH NE POSTOJI, politički ljetopis za 2005. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: ESENESDUM, politički ljetopis za 2006. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: SARAJEVSKI ATENTAT MIROSLAVA LAJČAKA, politički ljetopis za 2007. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: BiH ZA DALTONISTE, politički ljetopis za 2008. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: ZEMLJA RASPADA, politički ljetopis za 2009. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI LUDIH OČIJU, roman, među osam za NIN-ovu nagradu

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI LUDIH OČIJU, roman, drugo izdanje

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI NA LUDITE OČI, roman na makedonskom jeziku

SOKAČKI POLITIKLUK
Denis Kuljiš je pretjerao. Da je Fakir sa Fetve, Federalne telezvijeri, uticajan kao Tijanić, nepredvidiv kao Latin i egocentričan kao Srba Stanković.
Bakir Šezdesetomerović nije ništa.
On nije ni novinar, ni urednik. Ni medijski prvak, ni hadžija, ni šef raje.
Bakir Hadžiomerović je dijagnoza sarajevske truleži. Crni prišt. Crveni vjetar. On nije čak ni produkt Esdepea i Gajtan Zlatka. Jer i Lagumdžija i Esdepe su takođe dijagnoza. Izuzev nekoliko komunističkih decenija, Sarajevo u tom ustajalom sokačkom istoku živi vijekovima. Taj kaldrmatorijum se pretvorio sav u sokak i zakonito, vantjelesnom oplodnjom, produkuje um, sredinu, okolinu, kolektivitet i odbojnost prema svemu što nije sokak i što je izvan sokaka. Kako se Sarajevo ponašalo prema svojim Srbima i Hrvatima, tako se ponaša i Gajtan Zlatko u politici, tako se ponaša i Faktir sa Fetve prema svima koji su izvan popodnevne sparine sarajsokaka.
Tu nema uspjeha, dometa i napretka. To što oni rade to je njihov način života, suština njihove egzistencije. Ako je trula tarabnjača pored sokaka domet i uspjeh, i Bakir je.
Bakir nije ni novinarstvo. Ni sluganstvo. Nije ni manipulacija, ni propaganda, ni mržnja. Bakir nije ništa. Jedan običan punkt bosanske truleži u kome važi poznato pravilo: Neko će platiti da se objavi, neko će platiti da se ne objavi.
Bakir Hadžiomerović, kao i Esdepe, i druge sarajpartije, nisu dio javnog i političkog sistema. Oni su produkt Komšiluka kao političkog sistema. Politikluka.
Taj politikluk u kome obitava i Bakir, i sve što je tamo zatečeno, svoj najveći napredak i domet nalazi u ustajalosti i nepomičnosti. Jedino što se mijenja u toj učmalosti, i učmarnosti, jeste količna i obim mržnje koju je još kao mladi učenik osjetio a kasnije i detektovao Maks Lagenfeld, Andrićev drugar iz mladosti. Taj Politikluk na čelu sa Bakirom, više je ljudi nazvao fašistima nego što ih je, hitlerovih, nazvala cijela poslijeratna Evropa zajedno. Njima je reći fašist ko nekome Pomozbog.
Ta sokačka javnost Politikluka spala je na novinare tipa Bakira i Vaskovića, na političke zvijezde tipa Kukića i Živanovića. Niko ozbiljan više neće tamo da se pojavi.
Uvreda je porediti Spodobu sa Latinom i Tijanićem. Pa čak i sa Stankovićem.
Kakva je perspektiva?
Nikakva. To je galerija atrofiteta. Kao što je odumrla Stranka za 100%, kako je odumrla sarajevska pop scena, sarajevska košarka, sarajevski fudbal, sarajevska kultura... tako će da odumire i Bakir kao koncept. Dok se sve u tom sokakuniverzumu ne pretvori u pepeo i prah. Pa opet ispočekta, kao toliko puta u proteklim vijekovima.
Stoga je velika greška od Sarajtelala Bakira praviti nekoga i nešto.

ŠTA FORMIRATI,

PLATFORMU ILI INSTITUCIJE?
Na dan kada je u Narodnoj skupštini Republike Srpske izglasavana nova vlada te snažnije bosanskohercegovačke države, otišli smo u Sarajevo da razgovaramo sa pet drugih stranaka, HDZ, HDZ 90, SDS, SBiH, SBB, o stanju stvari.
Dabome, u ime Esenesdea prisutan je bio Milorad Dodik, predsjednik stranke ali i Predsjednik Republike Srpske. To je velika žrtva koju smo poduzeli za Naseobinu. Jeste da smo bili potpuno sigurni u izbor Vlade ali jest i da bi Predsjednik Republike osnažio i održavio taj čin. Međutim, veliki broj birača koji je glasao za ovih šest stranaka zaslužuje da se u tom opširnom sastavu razgovara, bez obzira na sve.
Kada smo vidjeli da se rasprava u Narodnoj skupštini skraćuje i da Predsjednik Republike ne može stići iz Sarajeva u Banjaluku, poslao sam istorijsku poruku: Izaberite Vladu. Ne treba to da se odlaže zbog Sarajeva.
Stranke koje su danas razgovarale u zgradi komunističke skupštine, koju vole da zovu Institucijom Države, imaju većinski broj delegata za firmiranje institucija. Ali nemaju svi hrabrosti za to. Bošnjačke stranke ne žele da prihvate predstavništvo Bošnjaka nego samo poziciju parlamentarnih sranaka. A nije ni principijelno da dvije najjače bošnjačke stranke ostanu izvan vlasti. Mada bi bilo poučno da Esdepe vene u opoziciji zbog svega što radi Okolini u Naseobini. I mada ne znači da će Esdepe biti u vlasti.
U stvari, teško će iko od bošnjačkih stranaka dospjeti do vlasti. Odsustvo hrabrosti da se preuzme odgovornost, kao što je SNSD preuzeo 98. sa dva poslanika u Narodnoj skupštini, uslovljavanje po prinicipu Ako oni onda i mi i ultimatiranje Platformom ili zahtijevanje da se prvo formira platforma pa onda vlast, Sarajevski Politički Krug zakiva sve izlaze.
Da li formirati Platformu ili Vlast.
Sarajska opsjena da se napiše Platforma, Butmir, April... pa u njoj nacrta Država a onda formira Alijansa koja će da pravi Državu, razara Naseobinu. Nastojanje Mostarske Četvorke da se formira vlast, inistitucije, pa onda i raspravalja o nečemu što bi moglo da Naseobinu pretvara barem u D od Države, djeluje jedino moguće konstruktivno.
Tako smo došli do apsurda. Da se za Državu zalažu oni kojima je stalo do Prvog i Trećeg entiteta. A da protiv Ovo Malo Države djeluju oni kojima je Čovjek Pun Države.
Kolikogod bilo optimistično to što se od Hadeze i Esenesdea došlo do šestorke, toliko ne treba biti naivan da će Esdepe moći da se zaustavi u svojoj suludoj bob-stazi i da se vrati na početak. To bi značilo da priđe Esenesdeu i Hadezeu i kaže: Malo smo se šalili sa onim Zahtjevom za predsjedavajućeg. Još manje je moguće da Esenesde i dva Hadezea kažu: I mi smo se malo šalili.
Esdepe se toliko zamjerio Esenesdeu, zanemarujući stav o potrebi trojne rotacije na mjestu predsjedavajućeg SM, da ga ne može oprati ABH Korpus.
A Ljubić je danas u Sarajevu rekao da iza političke linije dva hadezea stoji intelektualna i svaka druga vertikala Hrvatskog Naroda u BiH i izvan BiH.
Te dvije konstante Esdepe je trebao uobziriti u ranijom fazama. Sada je kasno.
Skupo platili Ivanića. Trebali su pošto je on prodavao banke.

ĆORAVI NOVINARI
Dabome da sam bio naivac. Livadić. Generalić. Mislio sam da novinari sve znaju a i ako ne znaju zna ko zna. Novinar ne može da bude svako. Mora da bude pismen, načitan, obaviješten, koordinatan. Političar može da bude svako. Čak i Mihajlica. Šta Mihajlica, i Ivanić može da bude političar.
Novinari sve znaju jer su svaki dan na mješalici za informacije. Oni treniraju svezanje. Oni prvi saznaju kad se podvaljuje, uvaljuje i zaglavljuje. Oni na osnovu toga mogu da predvide, proniknu, izbjegnu.
Čujem da se novinari Republike Srpske sastaju mnogo prije nego hajduci, 10. januara, i odlaze u gore i planine, bježeći iz udruženja Bh novinari, STJ. Povući će odluku iz 2004. kojom su ušli i kojom je formirano to strašilo.
Tako su i oni priznali da su bili naivci. Neko je od njih pravio Državu. Neko ih je navuko na Kvrgan Bana, da se udruže sa protuvama kakav je Alfa Reket iz 3600 sekundi. A ona frljava Borka im predsjednik Udruženja, SJJ. Kao kad bih ja bio prvak Moskovskog baleta.
A jesu i poletjeli, kao golubica na Baščaršiju. Bh ovo, bh ono, pa i bh novinari. Gdje svi Turci tu i mali Mujo.
Kada sam se onomad borio protiv ohaer-sarajske unitarizacije televizije, informisanja, medija uopšte, niko od novinara nije ni repom mrdnuo. Razumijem da svaki novinar uživa kad ministar visi, naročito kad je njihov. Ali ne razumijem da nisu shvatili. Ćutali ko mumije iz piramide. Trebalo im više od deset godina.
Da li će Sloboda zauvijek ostati u Čačku?

KOD ZLATKA U ZAROBLJENIŠTVU
Formiranje vlasti na čelu sa Zlatkom pretvara se u sagu sličnu onoj o odlasku Džeke u Real, Bajern, Inter, Milano, Barselonu, Arsenal, Mančester, Polet iz Dračovaca...
Da ne bude kao sa Misimovićem. Ajd u Rusiju.
Lagumdija i Esdepe imaju doista čudnu taktiku. Ne zbog toga što misle da sve treba da bude Zlatko, ili onaj kome je uz njega slatko, nego što žele sve oko sebe da drže u političkom zarobljeništvu. HDZ i HDZ 90 treba da budu zarobljenici činjenice da Esdepe ima više glavoa od njih i još da budu u podzatvoru Željka Komšića, Člana P. SzBiH i SBB treba da budu zarobljenici manjeg rezultata među Bošnjacima. SDA treba da bude zarobljenik manje vrijednosti. HSPRZB su zarobljenici samih sebe. SDS treba bude zarobljenik činjenice da je prirodnije da politički nastupa u zajedničkim organima sa strankama iz Republike Srpske nego sa sarajevskim.
A svi treba da budu zarobljenici uzjogunjenog Esdepea koji ne želi da razgovara sa četiri najjače stranke u BiH.
Tako se Esdepe ponaša i u Republici Srpskoj. Zarobio je Esda koja zbog toga za Predsjedavajućeg Vijeća naroda Republike Srpske ne smije predložiti nekog drugog Bošnjaka osim Mirsada Đape. Bošnjaci postoje samo kod Esdepea. Kao i Hrvati. Ali, Esdepe pokušava da zarobi i cijelo Vijeće naroda u Republici Srpskoj, da onemogući njegovo konstituisanje a preko tog nečinjenja da spriječi i verifikaciju budžeta, izbor Vlade Republike Srpske i sve ostalo što je u nadležnosti Narodne skupštine. Da spriječi Republiku Srpsku.
To je pokušaj Zlatka Esdepea da Republiku Srpsku zarobi u Istočnu Njemačku.
I pokušaj državnog udara jer na ovaj način blokira Narodnu skupštinu, koja je neposredno izabrana kao vrhovno zakonodavno tijelo, pomoću Vijeća naroda koje je izvedeno, delegirano, i koje ne treba ni da postoji u Republici Srpskoj i koje je omogućeno nametnutim ustavnim promjenama i konstitutivnošću svakog komegod se i gdjegod mu se digne.
Ne znam za Državne Ustavne Promjene, ali Ustav Republike Srpske sve je zreliji za novi.

IZGLEDI KRIZE U EVROZONI
Ako je BDP u Evrozoni, 16 zemalja EU sa zajedničkom valutom, evrom, ove godine rastao za 1,7% onda prognoza da će u 2014. rasti za 2% nisu optimistične. Ali to nije stvar evrozone i to ne daje evroskepticima i prirodnim protivnicima pobjedničke pjesme Evrovizije, Tota Kutunja, Junajt, junajt, Jurop, pravo da likuju i da ekspertuju nad evrozonom u stilu nadmoćnih lešinara iz nekad zlatne američke finansijske ere.
Takav rast, ili manji, biće i na drugim ekonomskim pločama. Kriza koja se javila u Americi jeste američka ali se proteže na cijeli svijet, barem onim putevima kojim su išli dolarski drumovi i američka finansijska tehnologija bezsjemenske oplodnje kapitala.
Unatoč svim problemima koje ima Evropa, njena Evropska unija, pa onda i evrozona, jedinstvena valuta je jedan od najvećih civilizacijskih dostignuća. Drugi dijelovi svijeta nisu sposobni za to. A, vjerovatno, nikada i neće doći do tog stepena demokratičnosti, panhorizonta i uočavanja velikog cilja u šumi dnevnih, nacionalnih i državnih sitnica.
Evrozona, dabome, ima neke slabosti zbog same svoje suštine. Ona ne može da djeluje kao američki FED, koji je neka vrsta privatne narodne banke ili kineska centralna banka. Evropska centralna banka mora da uvažava činjenicu da djeluje iznad i u ime 16 država i da svaka od njih ima svoje zaokružene ekonomije, interese, performanse i slabosti. Zato, npr, zahtjevi za većom emisijom evra ne mogu da budu jednako legitimni i svrsishodni kao zahtjevi FED-u da otvori monetarne klokotnice. U evrozoni emisija novca u različitim zemljama uslovljava različite posljedice.
Stoga ne treba biti uvijek podnosilac zahtjeva za čudotvornošću institucija i instrumenata evrozone. Ujedinjena valutna Evropa nije činom svog ujedinjenja izbrisala razlike između sjevera i juga, između istoka i zapada, između tradicije i novotarije. To joj i nije bio cilj. Stoga i jeste stopa nezaposlenosti u evrozoni u Belgiji, Finskoj, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Holandiji, Austriji... manja od prosjeka za 16 zemalja. A u Francuskoj, Grčkoj, Španiji... veća. Zemlje iznad prosjeka su fluktualnije u svakom smislu, ekonomskom, turističkom, strukturnom (stanovništvo)... i to je logična posljedica.
Ono što može da učini evrozona nije borba protiv dolara ili valutna politika kakvu vodi Kina, niti je to ponašanje klasične monolitne države a nije ni kratkoročna taktička lepeza iznuđenih mjera. Evrozona može da djeluje na dugi rok i da promijeni dosadašnju folozofiju rasta i socijalne upravljivosti kapitalom i rastom ekonomije. To podrazumijeva potpuno drugi pristup ekonomiji – ekonomiji kao radu (ne samo fizičkom, radničkom radu). Takav rad nastoji da zaleže Kina i da ga praktikuje. Prošlo je vrijeme berzanskih i bankarskih rudišta kapitala, napretka, ljudske sreće i državne moći.
U Republici Srpskoj, i na ovim prostorima uopšte, to znači da je došlo vrijeme za okretanje vlastitim potencijalima. Svaka ovakva ekonomija mala je slamka među vihorove. Ekonomija mnogo sitnih potencijala može jednim dijelom nadoknaditi osustvo sposobnosti da se učestvuje u velikim tehnološkim, produkcijskim ili investicijskim kolačima. Snovi o izvozu velike serije jevtinih stolica od po četiri evra u svijet, raspršeni su sa krahom hladnog rata. Mada taj krah samo naizgled nema veze sa tom vrstom ekonomije
Za taj preokret će evrozoni, Evropi, trebati nekoliko decenija. Evropa je predugo bila pratilac i odsjajnik svjetskih ekonomskih tokova, predugo bila okoštala osteoporozna dama bez štapa i šešira.
Sada je, kao nikad, došlo vrijeme za fejslifting, uspravljanje kičme, ispravljanje hoda i zagledanost u budućnost. Evropa je jedina skupina država i nacija na zmeljaskoj kugli koja može da ostvari tako velike ciljeve za svoje žitelje.
Stoga slučaj Grčke, Irske, Španije nije nešto što će pokolebati Evropu. Neke od tih zemalja su se godinama nazad, možda i prije evrozone, ponašale više američki nego evropski. I tu je uzrok sadašnjih turbulencija. A zahtjevi, pak, cijele plejade američkih ekonomskih patriota, kojih je dobar dio nobelovaca, da se EU, ili Kina, ne ponašaju osiono i autohtono, kako se Amerika ponašala decenijama unazad, od zaključenja drugoratovskog mira, samo je žal za monopolom i totalitarizmom.
Uspjeh evrozone daće nam navještaj da novi ekonomski svijet može uspjeti. Cijenu tog projekta neće platiti Evropa. Platiće oni koji se drže stare bob-staze neproizvodne i neradne ekonomije.