субота, 20. новембар 2010.

IDRIZOVE RUKE U KAMENU
Idriz Zulić iz Pokoja kod Bihaća, rukama je zagrlio, zarobio i pripitomio vrijeme koje još nije ni došlo.
Idriz je tri godine dana klesao kamene blokove da bi sagradio vrata mrtvima a kad je završio uspravila su se vrata živima. I današnjim i onima koji se još nisu ni rodili. Znam da bi bilo primjerenije zemlji i nebu, gdje su vrata rođena, govoriti o kapiji na mezarju i uopšte upotrebljavati riječi istočnjačkog porijekla. Ali, kapija je ljudska ulaznica i izlaznica, rađena po čovjekovoj mjeri, podložna kiši, žezi i mrazu. Vrata od kamena nisu kapija. Kamena vrata su kao prolazi za vijekove, za nebesa, za zemljesa, za čudesa.
Koliko se dalo razumjeti, Idriz je zanatlija nekih brojki i računanja. Sjećam li se dobro da je radio i u službi nekadašnjeg društvenog knjigovodstva. Sve su mu to učitelji upakovali u zanat i glavu. A rukovanje sa kamenom, kamen u ruke, dodijelilo mu je Vrijeme i nepregledna čovječija i ljudska želja za nadtrajavanjem, opstankom i prekovremenošću.
Jeste da je i njegov babo, i drugi prije babe, kamenotvorio. Jeste da su taj bihaćki kamen koristili i odvozili stranjani, Talijanci, Austrijanci, Ugari. Ali, vjerujte meni, Idriza Zulića su kamenu naučili samo Vrijeme i Ruka.
Vrijeme je peta strana svijeta, sedma dimenzija. Vrijeme je sila i dobrota koja nadgleda sve. I ljude i njihovo vrijeme. Časove, noći, dane. To vrijeme s pete strane, sa strane za koju ne zna ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, nepomično je i neokrnjivo. Ono vidi sve, ono nadgleda sve, ono određuje sve, ono ima oko sa milion sličica u trenu i zato sve što mi mali ljudski mravi, vjetrovi, kiše, oluje, povodnji i zemljotrresi, dolje, na zemlji, radimo, Vremenu izgleda beskonačno sporo i nebitno. I zato ima kad da vidi šta je važno a šta nije, šta treba proslijediti i onima koji su tek stigli u nosiljku i kolijevku i onima koji će za sto godina biti rođeni. Tako je to Vrijeme, Veliko Vrijeme, Nepokretno, Nadljudsko, Nadvremeno Vrijeme i Idrizu dodijelilo nauk da od kamena načini biljeg, dovoljno vrijedan i velik da ono, Veliko Vrijeme, ne mora svakih sto godina da se, odozgo, zagleda i zapita gdje je taj Bihać, ta Una, taj Bihaćki kamen. Odmah će znati, po Kamenim Vratima.
Naša Ruka je poseban dio našeg tijela. Kada je Bog, ili neki drugi stvoritelj, odlučio da na zemlji bude ljud, Veliko Vrijeme je reklo: Sačekaj, evo i ovo od mene, može valjati. I dao je Bogu, ili kakvom drugom stvoritelju, Ruku. Poslije se nije moglo odgonetnuti, a nigdje nije zapisano, otkud ljudima dvije ruke. Uvjeren sam da je veliko Vrijeme na Dan stvaranja donijelo samo jednu ruku a da je onda Bog, ili kakav drugi stvoritelj, odlučio da Ruka ne bude usamljenica pa joj dodao i drugu, drugaricu. Da je Ranko Marinković ranije obitavao, posumnjao bih da je to bio on. Da je Veliko Vrijeme donijelo samo jednu ruku, uvjeren sam i po tome što ne postoje ni kod jednog čovjeka jednake ruke. Ne samo da su jedna lijeva i jedna desna, nego ne znaju raditi ono što radi druga ili ne znaju to jednako činiti.
Naša Ruka je Ruka Velikog Vremena i zato sve zna. Čovjek, da bi nešto znao, mora da ide u školu, da čita, da sluša od drugih, ruka ne mora ništa od toga. Ruka zna. Ko dojenče što zna gdje je majčina sisa. I ono lane, čim mama ustane, ustaje i ono i pravo pod sisu.
Tako je i Ruka Idriza Zulića znala klesati i obličiti kamen i prije nego se Idriz, bošpomozi, i rodio.
Ruka ima još jednu važnu ulogu. Ona nas drži za to Veliko Vrijeme. Da nije te veze ljudi bi se potpuno poumnisali, rasvijestili, izmislili, ne bi ih Bog sabrao i saklonio. Zato se i kaže, bježi od onoga što ne možeš držati u rukama i rukama vladati. Um caruje, ali ruka vlada.
Idriz je izmišljao te brojke, množio ih i sabirao. Ali, danas, kad ga pitaš: Šta si, Idrize, radio, gdje ti je to što si čitav život radio, Idriz će uzviti ramenima. Otišlo u mislima, u tablici množenja u kuglicama računaljke. Nema.
Zato je Idrizova Ruka jednog dana pokazala na kamen.
Idriz Zulić je stvorio Kamena Vrata, Kapiju Mezarja, tako ljudski i vremenski da je zaslužio da nikada kroz njih ne prođe a da se ne vrati.
Idriz je jedno vrijeme bio u društvu sa Velikim Vremenom. Bezvremen. Nedodirljiv. Nepokretljiv. I zato su i njegova Vrata takva.
Idriz Zulić, kakvih ima koliko ti bog oće, odavde do beskraja, rukotvoraca, odvažio se da radi ono što radi priroda, što radi čvrsta ideologija, što rade neljudske moderne silne mašine. Pogledajte bolje kroz Vrata Kamena. Tamo je, iza, betonski dalekovodni komunistički stub iz vremena Tita, Patije i Obnove. I kroz Vrata se vidi veliko drvo. Iz vremena Stalne Obnove Prirode. Ne znam kolio godova ima drvo i koliko će još. Ne znam kakve je marke beton za dalekovodni stub i koliko će još. Znam da će oboje još dugo.
Ali i znam da će Kamena Vrata Idriza Zulića i njegove Ruke, najduže.
Veliko Vrijeme je za jedno dulje vrijeme mirno. Odmah će znati gdje je Bihać, gdje Una a gdje Idriz Zulić.
Hvala: Hasanu Arnautoviću iz Bihaća, snimatelju i umjetniku, mom drugu sa nekadašnje Televizije Sarajevo, za snimke Vrata, Kapije i Idriza.
NATO – UZBUNA ILI SLET
Da li ima neke simbolike u tome što se samit Nato pakta održava u skoro bankrotiranom Portugalu. I ima li zakonitosti u tome što kad raste zlato, pada vrijednost Nato.
Dabome da ima. I u jednom i u drugom slučaju.
Samit Nato pakta nema gdje da se održi, u svih 28 zemalja, a da okolo lebde blagostanje, liberalni kapitalizam i demokratske vrijednosti Zapada. Ekonomska kriza, koja se tako naziva jer je to izraz iz repertoara nuna-nina, za uspavljivanje, a u stvari je ekonomski sistemski slom, dovela je do ugroženih temelja Nato alijanse. Bez para nema krvi. Zemlje koje su okosnica Alijanse, Engleska i Francuska, smanjuju vojne budžete. Možda će vanjski vojni izdaci ostati isti ali će zato u tuzemnim kasarnama šljemove praviti od zrelih tikava jer su jevtinije od karbonskih vlakana.
Krv po cijelom svijetu mnogo košta. Svaki ispaljeni metak, iz vazduha, u vazduh, u meso ili u grudobran, zahtijevao je ulaganje od 1000 dolara. To podrazumijeva sve, od rasvjete u fabrikama municije do vode za vojnika, na frontu, koji će ga ispaliti i ulja za čišćenje cijevi. Liberalni ekonomisti će reći da je to dobro za ekonomiju jer znači trošenje a trošenje znači potražnju a potražnja traži investicije a investicije potiču potrošnju a potrošnja donosi profit... OK. Ali to mi liči na beskonačno premiještanje iz džepa u džep. Ko će zaraditi za krpljenje džepova koji će se nakon određenog broja premiještanja raspasti. To je ključno pitanje svjetske ekonomije a to se upravo dogodilo.
U Lisabonu, kažu, Nato je na prekretnici. Moglo bi se reći da se nije snašao u monopolarnom svijetu. Rusi ne žele da se utrkuju i troše pare samo zato da bi Amerika imala opravdanje da troši svoje. Kina takođe ne želi da preuzme zastavicu supersile iako to jeste, mada ne u klasičnom vojno-indusrijskom smislu.
Zato Nato razvija novu strategiju na osnovu koncepta kojeg je razradila, na čelu radne grupe bila, stara Madlen. Zato Nato zove i Rusiju u Lisabon.
Moglo bi se, dakle, reći da je u pitanju prekretnica.
Ali, mislim da je u pitanju suština.
Ako je već svijet poskupio, poskupjela krv, poskupjela tanad, zlato već vrtoglavo skupi što je najpouzdaniji znak da sve druge vrijednosti, a naročito vrijednost rada i novca, propadaju, vojne alijanse moraju da pojevtine. Jer u Nato alijansi je 28 zemalja a izvan su one zemlje koje nemaju želju da uništavaju Nato, ni skupno ni pojedinačno. U Irački nuklearni program za uništenje svijeta se ne može povjerovati jer se nije moglo povjerovati ni u Sadama Huseina kao Masovnog Uništavača. Osim toga, ako svaki zaselak u svijetu ima nuklearno naoružanje, zašto ga ne bi imao i Irak. I još osimtogije: ako bi Irak i počeo da se nukleariše tim atomskim bombama, zapadna alijansa bi ga mogla pretvoriti u pijesak za tri dana i dvije noći. I poravnati za golf igrališta.
Znači, mora da pojevtini.
Nato pakt, da bi bio privlačan, mora da bude Alijansa sa olakšicama. Da zemlje nastoje svojom ekonomijom, štednjom i standardima, da uđu u taj savez i uštede nešto. A ne da imaju nove izdatke, nove misije, nove standarde. I da hrane potrošačke apetite nato-industrije, odnosno vojne industrije koja stoji iza tog sigurnog kupca.
Nato mora da shvati da dva temelja na kojima je počivao i bipolarni svijet, a sada i sam Nato, teritorijalizam i trka u naoružanju, nisu više ključne kategorije Novog Svijeta. Novi Svijet će morati da se okrene radu a ne ratu, zaradi a ne trošenju, štednji a ne rasipu. Iako će me ekonomisti proglasiti za amatera, pored energije, hrane i bolesti, ratovi i vojska su jednako vrijedni poligoni dugoročne štednje svjetske zajednice kako bi ona mogla opstati u budućnosti a ne propasti u skorašnjosti.
Inače neće više biti vic kako je jedna članica Nato pakta pozajmila dva aviona od susjeda, kako bi se malo kurčila na suverenom, slobodnom i branjenom nebu.

четвртак, 18. новембар 2010.

NOVI OČENAŠ:
CJELOVITA
KONZISTENTNA
VLADAJUĆA
STRUKTURA
SDP i SDA su postigle saglasnost da je potrebno napraviti političke snage u BiH koje su spremne da budu dio jednog saveza nove vlasti - cjelovite konzistentne vladajuće strukture u BiH, entitetima i kantonima, koja bi bila svojevrstan evropski blok.
Čitam černopisanije o emotivnoj softverskoj koaliciji Esdepea, Pobjednička stranka u klasi Ples sa Komšićem, i Esdea, isto pobjednička stranka u klasi Na pariće, i čini mi se da sam im ja pisao taj slovovrz i pletorijek. Isto kao kad se sa nekim zevzečim.
Čudovišna konstrukcija – Cjelovita Konzistentna Vladajuća Struktura – CKVS, odaje zaista jednu sofisticiranu, iznijansiranu političku orijentaciju za kojom je Bosna, a i BiH, čeznula još otkako su prvi stećci sletjeli na VNN, Veliku Neidentifikovanu Naseobinu. To je taj ozlajisani softver a ne obični hardver, sanduk, oplata, podšiv.
Otkako je umro Komunizam, i Kardelj, većeg jezičkog sranja nije bilo. Mene, ipak, oduševljava jednoglasje Tihića i Lagumdžije.
"Mi želimo da u procesu formiranja vlasti na nivou BiH vidimo opredjeljenost za ustavne reforme i ukoliko bude te mogućnosti, onda da formiramo veliku koaliciju, veliku parlamentarnu većinu koja bi to mogla i da provede", rekao je Tihić nakon razgovora sa delegacijom SDP-a o formiranju vlasti na svim nivoima.
Velika Parlamentarna Većina. Velika Koalicija. Nejasno je otkuda dolazi taj monumentalizam nakon što su i prije današnjih razgovora, a i danas, konstatovali da ne žele da učestvuju u nacionalnoj aritmetici već samo u Euro i Nato sintetetičkim halunicogenima integrativne, centralizovane i unitarizovane seanse. Praveći se da ne razumiju da su u Stolnom Gradu stolovi sastavljeni a u Banjaluci štitovi zašiveni i da je zadnji čas da Sarajevski politički krug artikuliše Realni Nacionalni Bošnjački Interes.
Svako dalje insistiranje na vještačkoj, integrisanoj, unitarnoj i centrotransovoj Bosni, Igri Vještica nad Bosnom, rad je protiv BiH. Četverogodišnji napori na stvaranju te Cjelovite i Jedinstvene, Jednosarajevske BiH, dovelo je do do juče nemoguće saradnje dva hadezea na Trećoj i esdeesa i esenesdea na Prvoj strani. To je utrojilo BiH. A unitarnu uštrojilo.
CKVS koalicija novu jezičku ekvilibristiku servira kao zamjenicu za Stopostobih. Umjesto te užegle Silajdžićeve ideologije Istoka, Zlatko Europejac i Pridruženi Sujelman lansiraju tezu o Nato i Euro integracijama. A na tom putu, zna se, čeka nas Tunel aždaja – Ustavne promjene.
Ustavne promjene su ovdje drugo ime za porobljavanje, uzimanje trećine, a nedavanje Trećeg, poturčavanje, pograđanjivanje, ujednoglašavanje, monoadresiranje.
Klintonova i onaj austrijski Švarcešarafneger su se o tome već složili. Malo ćemo ih i pritisnuti, vele. STJ.
Moje skromno iskustvo u političkoj mješalici i vađenju krompira , obratilo bi pažnju na dvije činjenice. Na Čovićevu stolnu hrabrost: Podnijeću sve za našu ideju. I na činjenicu da se SNSD i SDS nisu Sporazumjeli kako bi nešto unitarno konzumirali u Sarajevu bez mogućnosti međusobnog optuživanja za izdaju. Sporazumjeli su se da ništa više ne tovare Republici Srpskoj.
A i ovo: skoro niko više ne želi da bude opozicija u Republici Srpskoj.



среда, 17. новембар 2010.

OTPADAJU
ZANESENE PATRIOTE
KO SMRZLE MUŠMULE
U FEBRUARU
Neka je bolest u pitanju. Velika zaraza zahvatila Naseobinu. Sarajevska kuga, veliki povodanj, štono reče Andrić, nosi boleštine.
Odumire rijetka vrsta patriotizma. Bosanski Patriotizam. Patriotizam koji nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski. Ni bošnjački, STJ. Taj Bosanski Patriotizam je priraslica za poseban soj nebošnjačkog življa. Javlja se u sarajevskom regionu, kao nisko raslinje čiji je vijek trajanja najviše dvadeset godina. Zabilježeni su mnogi primjerci te endemske vrste patriotizma. Divjak, Mirjak, Pejak prof, Pejak glum, Gradijak, Šarijak...
Zlatko Pejaković u samoiscjeliteljskoj seansi, u intervjuu banjačlučkom Pressu, zavapi: Selim se iz Bosne. Na naslovnoj strani, STJ. On meni Iz Bosne. A Bosanski Patriot. Kad ja kažem Podijeliti sve što se može podijeliti, počaste me nadimom fašist, lahko, ko baklavom. On meni Iz Bosne. On, koji je slavu stekao protiv onog koji je njemu Nema Bosne. A taj glavni junak jedne monodrame, tad je bio pametniji od mene sto puta, kad nije bilo ni rata, on govorio Nema Bosne.
Zlatku, nešto mi poznato ime, nisu prihvatili scenario za film o Draganu Dabiću, na koga on pljunuto liči i što daje mnoge varijacije na stvaralačku temu. Ne znam, doduše, ko je bio zadužen da prihvata scenarije Bosanskih Patriota koji su u okupiranom Sarajevu, u uniformi i pod oružjem i opasačem, čuvali kulturne vrijednosti, Vijećnicu, Most Gavrila i principa, Vječnaju Vatru i Katedralu. Kulturne vrijednosti zvane Srbi, ni bog nije mogao sačuvati. I što je sačuvano, pobili ih snajperisti sa Šumskih Brda.
Gradimir Gojer, isto Vatreni Bosanski Patriota, ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, koji dan prije deložacije kardinala, takozvane Trotoarizacije kardinala, posebnog multietničkog vjerskog obreda zabilježenog u Sarajevu i nigdje na drugim mjestima Tolerantnog raja, otvori oči, progleda i zamijeti kako nema više Hrvata u Sarajevu.
Patrirotski general Jovan Divjak, tu skoro, u jeku intelektualnih multitetničkih rasprava da li se u Dobrokoljačkoj ulici dogodila masovna najezda stršljenova ili su se vojnici jna samospaljivali upaljačima, izjavi da je tu bilo i ubistava, čak zločina. On, Patriot od Bosne. On meni Zločin u Bosni, Zločin od Bosne.
Dobro, to smo sve čuli. Ali Zlatko, ma odnekud mi poznato ime, Pejaković, toliki čojek a nije debo, hoće da se seli iz Bosne. Dotle je, znači, došlo. Mada ja znam da kad Zlatko, imal još neki Zlatko, SMJ, kaže Iz Bosne on misli iz Sarajeva a ne iz Države. Država je za čovjeka, pa bio on i glumac. Sarajevo je Bosna. Samo Sarajevo, ništa drugo nije Bosna. U Bosni je sve uništeno, veli. Ova zemlja je najnepismenija u Evropi. Ma nemoj. A svi koji su išli u rat, potpisivali se, vidio sam svojim očima. Neki su se potpisivali krvlju. Neki cijelim deklaracijama.
Sad kad je nestalo patriotizma, svi zaboravili slova. Ljudi ovdje bili pismeni kad su stećke klesali a on meni sad Bosna najnepismenija. Moj pradjed Toman je govorio da dobro pazim da, kad neko kaže da je nestalo patriotizma, to treba prevesti riječima: niko me ne jebe ni zašta.
Dvadeset dugih godina se držao Ukrasni Patriotizam. Sad je došlo do selidbe. Doduše, sad je to stvaralačkije. Ne ide se više u kolonama, ne nose se zavežljaji i mrtvi u trulim kovčezima. Seoba je najstvaračačkija kad je sa rukama u džepovima. Dobrovljna. Nije Dobrovoljačka.
Nije meni što odlazi Pejaković, kako li mu ono bješe ime, nego je meni što ne mogu zamisliti kako li su te Bosanske patriote gledali Patrioti Naše Države. Ko budale, što bi rekao Izet Fazlinović.
I oni to nisu primjećivali. Ili jesu pa su bolovali od patriotskog mazohizma. Uživali u tome da budu patirote nikome i ničemu. Otprilike kao bakarni ukras zlatu. Toliko su bili cijenjeni, kao sekundarne sirovine. Sekundarni Patriotizam.
Kako se osipa taj Bosanski Patriotizam, ko maslačak. Kako se topi unitarizam, topi se i patriotizam. Kako se ne održava Država, ne drži se ni patriotizam.
A izgledao je posve unosnom robom.

понедељак, 15. новембар 2010.

DOŠLO VREME, SAD PRATE I MENE
Na konstitutivnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske i inauguraciji Predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, bio je prisutan dvadesetjedan ambasador ili predsatvnik ambasada i Predsjednik Srbije, Boris Tadić.
Republika Srpska je prešla dug i težak put, od ulaska u BiH kroz Dejtonska vrata do današnjeg međunarodnog uvažavanja i poštovanja.
Taj put popločali su građani svojom izbornom voljom i izbornom upornošću u kojoj je prevladavalo uvijek opredjeljenje za bolju varijantu a ne za stajanje u mjestu.
A taj put realizovali su Novi Srpski Politički Faktori u Republici Srpskoj. Savez nezavisnih socijaldemokrata. Demokratski narodni savez. Socijalistička partija. Prije toga, dio posla je obavila Koalicija Sloga.
Taj trend je omogućio i opšte ozdravljenje političke scene u Republici Srpskoj. Ozdravljenje u smislu transformacije Srpske demokratske stranke koja je uvažena od strane Saveza Nezavisnih socijaldemokrata i koja je izgradila unutrašnji potencijal da pristupi zajedničkom Sporazumu o usaglašenom djelovanju na nivou zajedničkih organa. A da pri tome u Republici Srpskoj, svjesno budu na suprotnim pozicijama, što je, takođe, kao i djelovanje u zajedničkim organima, dobit za Republiku Srpsku.
Dug je i mirnodopski krvav put prošla Republika Srpska, do današnjeg dana.
Nije bilo davno kada su predsjednici Republike Srpske proganjani po šumama ko četnici 46. Kada je u Beogradu sa neblagopočivšim Slobodanom Miloševićem dogovarana abdikacija Raše Palje i postavljanje Biljane Plavšić sa potpredsjedničkog na predsjedničko mjesto (instalateri Holbruk i Slobo), pa onda rušenje, isto iz Bgd, Biljane a instaliranje Poplašena. Pa onda plašenje Poplašena, pa hapšenje Šarovića....
A danas su Miloradu Dodiku došli na poklonjenje i na počast. Prije svega zbog Republike Srpske.
Bio je i Boris Tadić. Bio je i prije izbora. I u izborima je bio. Nije tačno da je došao da nas dijeli, kao što kažu amateri političari. I u kampanji, i danas, došao je da podrži Republiku Srpsku. Dabome, i Dodika kao Predsjednika.
I to je definitivni znak da se preko Beograda ne može daljinski sa Srpskom.
A nije bilo davno kada se predsjedniku Srbije išlo na noge, na kanabe, na saslušanje. Jedino je Slobodan Predsjednik došao jednom na Pale kada je trebalo da natjera Narodnu skupštinu da prihvati onaj grčki ratni sporazum kojeg je parafirao Karadžić.
Republika Srpska i Srbi u BiH su postali regionalni faktor uvažavanja. Jer kad Predsjednik Srbije dođe na ovakvu zvaničnu ceremoniju, to znači uvažavanje. U kampanji je podrška. Tokom mandata je saradnja.
Banjaluka je danas bila glavni grad BiH. Svojom zaslugom, Republike Srpske. I zaslugom dezorijentisanog Sarajeva.
Počinje Partnersko vrijeme. Barem što se Republike Srpske tiče. Tanani međunarodni i susjedski glasovi to potvrđuju. I ovi današnji, vidljivi. Republika Srpska taj patent može ponuditi i na druge strane. Bosna i Hercegovina bi trebala to da prihvati kao vrhovnu unutrašnju političku tehnologiju. I vanjsku. Bosna i Hercegovina se za Republiku Srpsku treba boriti kao za svog partnera. Samo tako se može dogoditi i obratno. BiH mora sa Srbijom i Hrvatskom da bude partner. Kao što je Republika Srpska sa Srbijom.
Danas je imala priliku da pogleda praktični očigled.
Težak i uspješan put je prošla Republika Srpska.
Za udivlenije. Mada ga još ima.