DOK SMO MI PRAVILI
SARAJ-DRŽAVU,
HRVATI NAŠLI LJUBAVNIKA
To je, ovlaš blanširano pa prepričano, mišljenje saraj-intelektualaca, Tunje Filipovića i Šaćira Filandre.
To se mišljenje moglo pročitati u Avaznjaku, Tunjinom poligonu, uz i neka plastičnija mjesta – ono: Sjedimo u ćumezu i pušimo, garež svuda, ne izlazimo nikud, ni mokriti, a okolo se Srbi i Hrvati razigrali pa jedni druge naučili svačemu, Srbi Hrvate Žikino kolo a Hrvati Srbe pjevanje u klapama. I boćanje. STJ.
Povod analizi gareži bio je sastanak Dodika i Čović u Banjaluci. Iz podsvijesti je stigla i nekidanska posjeta Rajka Kuzmanovića, Predsjednika Republike Srpske Mostaru, uz prisustvo stolnogradskog načelnika.
Dobro što intelekualci pište ali pište i portparoli po saraju, pište i hosovci, i haespeovci, i komšići stari, i sulejmani pište, Dodik nama nudi što nije njegovo, Čović nema suglasnosti hrvatskih stranaka za Treći entitet...
Da li je doista problem u tome što su se muslimani, Bošnjaci, ne mislim na narod, mislim na Političku artikulaciju, stranke i partije, malo zabavili sobom i malo zaboravili, zaturili i zabacili Hrvate pa ih onda Dodik namamio, prilude, pričom o Trećem entitetu.
Problemi sa Hrvatima, čak i vezivanje zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama, problemi sa Srbima i problemi sa Državom, genetske su prirode. Ne ljudske, jedinične genetike, nego Političke genetike.
Sitni šićar. U Velikom projektu Velikih krojača uz dužnu i velikodušnu pomoć Srbljaka, Srba Divljaka, koji je podrazumijevao pretjerivanje Srba preko Drine, a ako bude sreće i preko Zemuna, tadašnji muslimanski politički, intelektualni i zatvorski krem se uključio bržebolje, bez programa i koncepta, bez realnog političkog interesa i uobličene strategije. Prva ponuda koja je došla, Šahovnica na Drini, daj, samo da se riješimo Srba, vjekovnog kompleksa. Slično su se ponašali i Hrvati, i oni su poskidali gaće na Drinu a nisu imali taj koncept, strategiju... i Srbi, Karlovac-Virovitica-Karlobag, ili kako već ide ta čuvena strategija, pardon, stragedija. Dotad je sve bilo uredu, ujednačene budale. Ali tokom rata stvari se diferenciraju. Niko nije shvatao da će Hrvatska, a i Srbija, u jednom trenutku dići ruke i neće više povlačiti karte u toj igri ajnca.
Moram biti otvoren. Srbi su se prvi snašli. Formirali su veoma rano Republiku Srpsku, najprije kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina. Muslimani, tada još uvijek, formirali su opkoljeno i granatarino Sarajevo, Žrtvu, Agresorovu klaonicu... to je sve u redu, nije uredu da ljudi ginu, da se razumijemo, dok je tu CNN. Čim siđeš sa top vijesti, gotovo. A nema koncepta, strategije.
Onda se pružika prilika sa Muslimansko-hrvatskom federacijom i konfederacijom sa Hrvatskom. Trči, ba, tamo.
Onda se pružila prilika u Dejtonu. Potpiši, ba, Alija, a onda ćemo satrati Srbe, polahko. Potrči, potpiši.
Onda se pružila prilika Federacija BiH. Dok ne dođe Dražava, STJ, zajebi Hrvate. Gdjegod možeš. Ubij banku, ubij jezik, ubij teve kanal, ubij obrazovanje, ubij im izbor Člana.
Onda se pružila prilika da se ukine Republika Srpska. Potrči tamo, ukidaj.
Dakle, jedna obezglavljena, Tamo-vamo politika, politika sitnog šićara, sitne koristi, koja uvijek donosi krupnu štetu.
Nedostatak nacije, višak vjere. Islam preferira vjeru a ne naciju. To, sa filozofskog egzistencijalističkog ili civilizacijskog aspekta, samo po sebi nije štetno, može da bude i korisno, ali u konkretnoj konfliktnoj praksi, kakva je balkanska, ili neka druga višenacionalna zajednica u kojoj su prisutne stare a ne male i izlovane nacije, to je otežavajuća okolnost. Vjera ne može da se bori ili da sarađuje sa nacijama, vjerskim sredstvima. Elementarna nekompatibilnost. Insistiranje na vjeri stvara odbojnost, stvara nepovjerenje i utiče na to da se druge nacije u blizini ili u okruženju osjećaju inferiorinim jer svoj kolektivitet dijele i na vjeru i na naciju dok muslimani svu energiju koncentrišu na vjeru i tu stiču prednost. Nacionalnost kod drugih, onda uzvraća udarac.
Baci komšiji ko psu. Odsustvo tolerantnog egzistencijalizma. Sva postojanja su ravnopravna. Niko nema veća prava na egzistenciju. Egzistencija drugih nije kuče koje se ponekad pomazi po glavi. Ništa ne može, među nacijama, narodima i vjerama da ide po principu kurban-bajrama. Odnesi i komšijama. To se lako izrodi u Baci nešto i komšijama.
To se demonstrira tako da vam, jednog po jednog, izaberemo članove Predsjedništva. Kad već nedate da mi uvijek imamo Predsjednika.
Nedemokratičnost. Silajdžić, Lagumdžija, Izetbegović, Tihić, u svojim strankama ne pokazuju demokratičnost. Ne mogu je pokazati ni u državnim, javnim, političkim i koegzistencijalnim poslovima.
Kolaboracionizam. Umjesto međunacionalne saradnje u tvorbi zajednice, muslimanski politički faktor, Sarajevski Politički Krug, razvija saradnju sa inostranim nelegitimnim i retrogradnim faktorima u Nametanju Države.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora dovela je do položaja Hrvata kao da su u Hindusko-peruanskoj Federaciji a ne u Muslimansko-hrvatskoj i dovela, zakonito, do političkog stanja Trećeg realiteta.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora ojačala je Republiku Srpsku i razradila njen, srpski, politički realni interes i strateški koncept.
Da nije Čovića i Dodika, bila bi neka druga dva lidera na tom mjestu.
Mislim da su neki procesi otišli predaleko i da se trendovi ne okreću ko volovi u brazdi, kad se, njivom, stigne do međe. Vrijeme radi za autonomje i temeljne antagonizme.
Čak i da postoji energija i htijenje da se preispita muslimanska pozicija, strategija i politika, za to je kasno. A i da nije kasno, ne postoje objektivne pretpostavka za to. To je slijed iz kojeg nema izlaza. Čak i površna prebirka, analiza, toka svijesti Silajdžića i toka svijesti Lagumdžije, svjedoči o urođenoj neurotično-političkoj crti kolektivnog karaktera koji sa drugim narodima opšti sa visinsko-podvaljivačkih pozicija.
Da je bilo pameti, pa da se Federacija BiH, razvila kao Federacija Hrvata i Bošnjaka, Republika Srpska ne bi imala kud i priključila bi se procesu održavljenja. Imala bi na očigled hrvatsku korist u tom odnosu u okviru jednog entiteta. Ovako, potpuno suprotno, na sceni je pitanje Šta bi bilo s nama kad je ovako sa Hrvatima, saveznicima, sutvorcima federacije.
Ali, SDP Fundamentalizam srlja još dublje u politički ponor. Iz koga više neće moći biti formulisan bošnjački, muslimanski interes u BiH, izvan BiH ili pored BiH. Bez tog interesa pojavljivaće se stalno novi autisti. Jedanput u liku Harisa, drugiput u liku Zlatka. Dok naseobina ne postane Čabarli Prduša. Prdne u čabar.
Bez tog interesa, a sa interesom Države Za Čovjeka Komšića, nema državne interakcije Srba, Hrvata i Bošnjaka.
A dominacija vjerskog nad nacionalnim kod muslimana, dovela je, zakonito, do hrišćanske saradnje u BiH. Ionako se o tome uveliko misli i praktikuje u Vatikanu i u Moskvi.
Neki trendovi su nepreokretljivi.

NOVI TAPECIRUNG NA OTOMANSKU SEĆIJU
Moj omiljeni pohodnik Starim stazama Otomanske Stabilnosti, ministar Turske za spoljne poslove, Ahmet Davutoglu, izjavio je, a možda i naredio, prema ilahiji Sulejmana Tihića, da treba formirati svebošnjački savez Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije. Kako na entitetskom tako i na sarajevskom niovu.
Klasika je: KKK se jedan ministar ima miješati u koalicije, kombinacije i kolaboracije za vlast. Mada KKK znači Koji Krasni K...
Ali čvrsta stvar sa ulogom Turske u Naseobini, a i šire, zaslužuje analitiku.
2006. godine smrzli su se pregovori o ulasku Turske u EU. Turska je trebala da riješi Kiparski problem, Kurdski problem, Ljudska prava problem, Problem Pravoslavnih. A nije imala želju.
Od tada, datumski, počinje nova faza Turske i njenog odnosa prema susjedima. Promoviše se politika nultog problema sa susjedima i još čvršće se okreće Americi. Uticaj Turske na okolinu se širi a Erdogan, premijer, izjavljuje da je Turska privržena evropskim integracijama ali ne želi da se ponaša kao bespomoćni prosjak. Krajem septembra 2009. Erdogan je rekao: Turska će se u budućnosti odreći ideje članstva u EU i izabrati put koji slijedi Norveška.
Kolikogod je Turskoj važan uticaj na području Iraka i Irana, još joj je važniji uticaj i položaj na području Balkana, u Bosni. Bosna je, kako je oni i svi drugi idioti uništenja hrišćanstva zovu, prva i najviša stepenica za Evropu.
Dakle, Turska je stigla na Balkan. Sticajem okolnosti, u trenutku kada se Amerika samozadovoljila Kosovom a Evropa izgubila elan, koji nikad nije ni imala, u rješavanju zaostalog međunacionalnog konflikta u BiH.
Ali, kakva je Turska stigla.
Kurdi zauzimaju 31% teritorije Turske. Ima ih između 17 i 25 miliona. Precizniji su podaci bili u Otomanskoj carevini. Zna li neko koja prava imaju toliki milioni Kurda. Ne zna niko jer i nemaju prava.
U Decembru 2003. u Turskoj je, na jedvite jade, na pritisak EU, donešen zakon kojim je omogućeno djelimično obrazovanje na maternjem jeziku za manjine. Ali, svako od njih mora najprije da završi osnovnu školu na turskom jeziku pa da onda počne obrazovanje na jeziku svoje mame. Škole na manjinskom jeziku su privatne. To nije stvar države.
Turska se prema manjima na drugim mjestima odnosi posve drukčije. Muslimani u Srbiji se u intelektualnoj literaturi Turske nazivaju Južno-srpski Turci.
Takva Turska je stigla u Zapadno-balkansku Tursku. U Bosnu.
Prije politike Nula problema sa susjedima lebdjela je politika Panturkizma, kao odgovor na Panslavizam koji se revitalizovao poslije sloma SSSR-a. To, kao i sabijanje vojske pod plašt vjerske prednosti nad sekularizmom, najbolji su temelji Nove otomanske stabilnosti koju, navodno, emotivno a suštinski sabljativno, promoviše Davutoglu.
Sad čvrsta stvar sa ulogom Turske u Bosni postaje jasnija. I Turskoj treba jedna adresa. Nije zapad ništa pametniji. Unitarizovanom i centralizovanom zemljom se lako upravlja. Ne treba ti mnogo poštara. Samo jedan katul-ferman treba uručiti, kad se steknu uslovi i prilike.
Stoga je Davutoglu insistirao da se objedine SDP i SDA. Pa čak i da je Sulejman Tihić pola slagao, odnosno dodao.
Klasika bi rekla: Pa zar nacionalistička konzervativna SDA sa petokrakašima i progoniteljima Babe Alije. Pa zar Informbiroovci i komunjare, ljevičari sa nacionalistima pa makar se oni turali u narodnjake?
Ali to je površina i nije čudo. SDP je temeljna, fundamentalna, muslimanska stranka. Ostali politikoidi promovišu se bošnjačkim strankama a to je novotarija i pi-ar. Onako kako je Alija zamišljao Bosnu, najbolje je vidi SDP. Jer SDP je već pokazao da zna da vlada drugim narodima, da janjičari druge narode i da ih otomanski ponižava i dužem periodu i u širem prostoru. SDA vidi šansu opstanka sa SDP jer su svi drugi bez ideje i vođstva a i sam Suljo se utuljio pa mu je Bakir preuzeo frontmensvo i liderstvo. Dok SDP hoće da vlada Bosnom, Hrvatima i Srbima rajom, dotle SDA hoće da se održi u sedlu i drži komorskih kola sa snabdijevanjem.
Turska, pak, Davutoglu, nema milosti. Haris je dobio Svilen gajtan. Okrećemo se drugima. I nema gadljivosti. A ima pragmatičnosti. Jedini pravi Centralni i Unitarni Musliman u BiH je Zlatko Lagumdžija. Sve ostalo su mudroseri, aprilci, prudaši, saboraši. Lagumdžija ima otomansku crtu beskrupuloznosti, fatihoidnosti i sulejman-veličanstvenosti koja je potrebna za upravljanje pod brigom Turske i za korist Turske.
Vidjeli smo kako će se u narednom periodu ponašati Turska u Naseobini.
Ostaje da vidimo, mada je nešto natuknuto ovih dana u Banjaluci i Mostaru, kako će se ponašati Hrišćanske Zemelje Naseobine.
Ako mogu da se bliže dva sarajevska prsta, mogu i dva hrišćanska krsta.

SEVDALINKA O VLASTI, ZATKU I SLASTI

Kako je hećim Torabije pomogo formiranje vlasti u BiH

Nepoznati pjevač, okolina Sarajeva, početak 21. vijeka. Pribilježio: Đorđe Krajišnik

Mili bože čuda velikoga
U čestitom šeher Sarajevu,
Gdje se diže kula Radončića
Gdje stoluje silan Bakir paša
Bakir paša i Željko subaša,
Dogodi se čudo neviđeno
Neviđeno i nedoživljeno.

Pukla priča svuda po čaršiji
Da je stigo hećim iz daleka
Iz Maroka crnog i ponosonog
Te da liječi rane od bolesti
Od bolesti, tuge i žalosti.
Kad to čula sarajevska raja
Pohrlilo veliko i malo
Pohrlile bule i kadune
Sve gospođe i gospoda redom,
U dvoranu što je Zetrom zovu
U dolini brda Koševskoga,
Da dohvati ruku hećimovu
Da osjeti energiju njenu.

Ulaz bješe samo jedna marka
A tretmani zabadava dani
Samo hećim vodu naplaćivo
Što je š njome bolesti sapiro.

O tome se rastelali avaz
Širom lijepe rosne zemlje Bosne
Snimale su kamere reklame
Pa puštale na TeVe ekrane.

Glas je stigo iz Saraj’va grada
Do centrale Dodik Milorada
Milorada od Laktaša grada
Banjalučkog vožda i kadije.

Kad je Mile glasa zaprimio
On zaziva brata Vasić Rajka
Silnog Rajka na peru junaka
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću mrskom Sarajevu
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Milu s kim vlasti uredit.

Glas je stigo s olimpijske Zetre
Do centrale Zlatka Lagumdžije
Silnog Zlatka, jalijskog junaka
Sarajevskog gospona i druga.
Kad je Zlaja glase zaprimio
On zaziva pobratima Željka
Komšić Željka bosanskog ‘rvata
Da on sprema svitu i bratiju
Te da kreću Zetri olimpijskoj
Ne bil’ hećim znao misli sredit
Pomoć Zlaji s kim vlasti uredit.

Kad je bila nedjelja popodne
Dv’je se svite u Zetri pobiše
Dva se ljuta sukobiše vuka
Bahat Mile i jalija Zlaja
Ko će kome vlasti preoteti.

Kad to viđe hećim Torabije
On poziva dva ljuta dušmana
Da izmiri i misli im sredi.
Gleda Torab dva grozna junaka
Te se misli kome pružit lijevu
Kome lijevu kome ruku desnu.

Utom pade hećimu na pamet
Da on tamne ukrsti si ruke
Te da obje podjednako dade
Kako Zlaji tako Miloradu.

Kad su vuci dotaknuli ruke
Milina im prostrujila tijelom
Te se vide očima drugijem.
Tad im veli hećim Torabije:
Vidite li mili poglavari
Da ste džabe kavge zametali
Zametali, svoju krvcu lili
Vi ste braća po svom uvjerenju
Oba jeste soc’jal demokrate
Oba jeste čestite delije.

Te manite kavge i belaja
No idite i vlast formirajte
Sebi bratski sevap učinite.
Kad to čuše dva bivša dušmana
Ruke šire u lice se ljube
Za junačko pitaju se zdravlje.

Željko Komšić Vasić Rajka fali
Vasić Rajko Komšić Željka brani.

STJ

E, našta su spale epske pjesme, na Komšića. A i na Vasića, bogme.
Dobio sam ovu pjesmu iz ustajalog akšam-smiraja koji je zahvatio Saraj-kulu nakon izbornog vrtloga a koji je, tu skoro, prošao Kotlinom Prevara.
Čudi me ko energiju troši na ovakve teme, pa makar je taj stihoplet već bio sročen za nešto drugo a samo nova imena sada umalterisana.
Međutim, iz ovoga se ima šta pročitati o Saraj-kuli, Naseobini, Političkoj Miljack Filozofiji, Nakanama Zlatka.
Najprije, ovo je klasična čaršijska predvečerska, ićindijska, skaska bez dinamike I aktivizma, sa sretnim krajem na samom početku. To je samo predvečerje mirnog sokačkog dana koji je počeo sa Dobrojtro, čaršijo, na svečetir strane. Čaršija na taj način funkcioniše vijekovima. Nikom se ne zamjeraj, nikog ne prozivaj, ništa ne predlaži, niti šta radi. Jer, Duh Čaršije je sve već riješio. U čaršiji ima i crkva, i jedna i druga, i džamija dovoljno. Sve behara i sve cvjeta, svi smo komšije, svi mogu na hurmašice al’ se zna ko je sirotinja raja. Zna se i da su oni iz Bajne Luke, ba, nacionalisti i fašisti. Babe su im bili agresori, oni mogu samo grđe.
Čaršija je tiha, nepomična, ustajala, ulojena, užegla. Al’ je naša. Čaršija se ne pokreće, ne okreće, ne ustaje sa sećije i skemlije. Niti iza sinije. Kome treba neka dođe u čaršiju. Kao i Dodik Mile i Vasić Rajko.
Čaršija tako sanja sanak da je Stambol. Ima da joj dođu. U Stambol se Caru ide. Stambol i Car nikome ne idu. Osim kad sabljica zove a krvca je mami.
No, stvar je i ozbiljna, nije samo otomanska, akšamli-smirajska i beharli-umilna.
Bez obzira što je Lagumdžija svojim telalima naložio da Onu Dvojicu, Dodika i Čovića, proskribuju kod sokaklija diljem Države, on u dubini duše ima želju da u vlasti bude sa Dodikom i Čovićem jer zna da mu oni daju legitimitet. Sa njima bi bio Premijer, STJ, Sunce Ti Jebem, bez njih tek Dželebdžija. Gonič dželepa.
Druga dimenzija te podsvjesne želje dunjaluka iz ove epske pjesmurije, da se Zlajo i Mićo u vlasti nađu, a sa Mićom ide i Čova, jeste stalno prisutni sindrom Alijanse. Alijansa je originalna Alatka Čaršije i Zlatka. Zvuči istorijski, zrači patriotski a znači idiotski. Oni koji su bili u Alijansi, onomad, znaju o čemu govorim. Iz Alijanse sa Dodikom, Lagumdžija bi izašao ojačan, ili barem ostao za istom džezvom, a Dodik uništen.
Treća dimenzija tajne želje slijepog sarajevskog narodnog pjesnika svakako je praktično-politička spletka. Zlatko Lagumdžija u programskim načelima ima ustavne promjene sa vatrometom i ukidanjem entiteta, a ovdje, kad se kaže entiteti, uvijek se misli na Republiku Srpsku. Dodik i SNSD ima ugrađenu političku filozofiju Srpska Zauvijek a BiH dok mora. O sebi da ne govorim. To su inkopatibilne političke stvari. U tom aranžmanu bi Lagumdžija bio za Evropu, Integracije, Zapadnu Njemačku, a Dodik za šiptarske zidove, nacionalizam i izolacionizam. Tako bi Zlatko predstavio svima slatko.
Stvar stoji ovako.
Da bi Mile i njegov drugar Rale, zborili sa saraj-gospodom, potrebno je ispuniti nekoliko sitnih uslova:
• Bakira i njegovu Tevedžimliju deportovati u Gvantanamo
• Republiku Srpsku proglasiti svetom zemljom
• Na putevima, gdje ih međuentitetska linija presijeca, s one strane, postaviti velike table: Sretno idite u Republiku Srpsku
• Poslati velike milošte u vidu Prava na samoopredjeljenje
• Razapeti Čador pred zgradom Vlade Republike Srpske i godinu dana čadorovati nebili se Mićo smilovao i pitao ko je u Čadoru
• Putem plaćenog oglasa u Tajmsu, Njujork tajmsu i WSJ, na srpskom jeziku, ćirlicom, objaviti izvinjenje za sve što je protiv Dodika, SNSD i Republike Srpske urađeno u medijima, u Sipi, u Tužilaštvu, u Socijalističkoj internacionali.
Tada bi Zlatko Lagumdžija možda mogao da dospije u situaciju da razgovara sa SNSD-om. Dotad, ostaju mu mrljuše iz SDS-a i PDP-a.
A i ako se sa nama nađe u tom Savjetu ministara, kojeg on zove Državna Vlada, STJ, biće to prisna artimetika, kao i sa SZBIH.
Ali, kakogod bude, sve mi se čini, velika će žalba sa Nikolom da bude.

SDP I SAUČESNICI
Kada je jetrvski razgovorljiva voditeljica Saraj-Behatea, očigledna esdepača, sinoć upitala Borenovića, potpredsjednika Pedepea, šta misli o zamisli da Lagumdžija bude Dželebdžija Savjeta ministara, obzirom da je u studiju bio i neželjeni svjedok iz Hadezea, pobjedničke hrvatske stranke, Borenović je, nastavivši gledati niz nos, kao i tokom cijele emisije, a gledanje niz nos odaje veliku količinu uživanja, hedonizma i oduševljenja, prolio tezu kako je Pedepe tu očigledan i smatra da, ako je dosad predsjedavajući bio iz Republike Srpske, onda na red dolaze dva puta predsjedavajući iz Federacije. A ko. Pa, to je stvar dogora.
Ovako precizan stav može iznijeti samo roterdamska kurva sa dvadesetrogodišnjim minulim radom kada govori da je prošle nedjelje, čistim slučajem, izgubila nevinost.
Borenović je na taj niznosni način otkrio da je Pedepe saučesnik Esdepeovog zločina prema Hrvatima i cijeloj BiH. Jer, njegov Predsjednik Demokratskog Progresa gostovao je nekidan kod Bakir Kapije, omiljenog svratišta Esdepeovaca. I na drugim sarajskim teledžeblijama. A naimenovani Borenović je iste sinošnje večeri bio Lepa Crvena Brena na dva sarajska esdepekrana.
Tokom jučerašnjeg dana, odvijali su se i tajni brdsko-planinski razgovori, na znatno nižem nivou od predsjednika, između Esdepea, Pedepea i Esdeesa. Očito je da se kao saučesnik vabi i Bosićeva stranka.
Drugi saučesnik Esdepea, Esdea Sulejmana Tihića, za razliku od Esdea Bakira Izetbegovića, još je u prikrivenom stanju. Očito je da Sule čeka da vrijeme obavi svoje nakon puštenog balona o crveno-crnoj koaliciji i Bakirovog protivljenja. Ako Esdepe obavi posao, nikom neće biti do toga da ostanu na peronu u Podlugovima, dok odlazi voz za vlast.
Saučesnici Esdepea su i Fedoralna televizija i Televizija bez Direktora.
Ostali, sitni politički džeparoši, kradljivci kokošiju i fišeklije, čekaju dok Zlatko izmajstoriše pa da i njima baci neku oglabinu. Ljubić 09 i slično.
Veliki projekt Izbornog Državnog Udara kojeg je trebao realizovati Generalisimus Zlatko, nije računao sa činjenicom da će neka hrvatska stranka a naročito Hadeze, dobiti 60 posto glasova stvarnih Hrvata u BiH. I da će Ivanić izgubiti u trci za člana Predsjedništva BiH. I da će SNSD biti apsolutni gospodar Narodne skupštine i Vlade Republike Srpske. Tri sitnice samo.
Ali od projekta se ne odustaje. Mobilizacija saučesnika je maksimalna a bigadni generali Esdepea obavljaju posao dok Dželebdžija sjedi u ladovini i puši putem nargila.
Izvjesni Damir Mašić, u niznosnoj emisiji saučesnika Borenovića, sa gađenjem je pokazao na onu dvojicu, Dodika i Čovića, rekavši da, dok ovakvi Razvaljuju Državu, Esdepe to neće podnositi i s njima u istoj vlasti biti. Riječ Razvaljuju je veliko dostignuće sarajske Teorije vlasti i vladanja čiji je najveći praktičar Valter Komšić, poznatiji kao teverazvaljivač Bakira i studijskih stolica a teoretičar sam Lagumdžija sa temeljnim postavkama o oružanom ratu protiv Republike Srpske i Dodika.
Pored ostalih stranaka i faktora bošnjaka muslimana, najveću logističku podršku u organizoanju, disciplinovanju i postrojavanju bošnjačkih glasova u Republici Srpskoj za Mladena Ivanića, obavio je Esdepe i, očito, manjim dijelom Esdea. Sada Ivanić vraća dug. Dok Veliki Krojači vrše pritisak na CIK da ponovo broji bijele nevažeće listiće nebili, ko ćorava kokoš zrno, našli pobjedu Mladena Ivanića Prevodioca.
Esdepe i saučesnici, u nastavku Projekta, nastoje da amputiraju HDZ i SNSD i ostave ih u izolovnim područjima a da vlast na nivou zajedničkih organa, Državnu Vlast, preuzmu sami i tako stvore uslove da SNSD i HDZ budu divljaci sa pobunjeničkih područja koji ometaju cvjetne staze euro i nato integracija kao i konačni izlazak Bosne na Bosfor i Dardanele.
Esdepe i Lagumdžija se tako pojavljuju kao temeljni rušitelji Bosne i Hercegovine. Mnogo temeljitiji nego što je bio Haris Silajdžić koji nije bio toliko podmukao i prevarantski talentovan.
Esdepe nije, dakle, samo Gutač Nacija u Bosni i Hercegovini.
Esdepe je i promotor političkih marginalaca, bilo pojedinaca, Komšić, bilo čitavih stranaka, Pedepe, u važne faktore Lažne Demokratije.
Esdepe je nadzorni organ Kazamata Naroda u šta se nastoji pretvoriti Bosna i Hercegovina.
A Pedepe. To su oni linjavci koji se svaki put svojom zabaleganom guzicom češu o one za koje procijene da će biti na vlasti.

PISMO BEZ AZBUKE
Kao što vojsku prate tri K, kiša, kurve i kerovi, tako i politiku prate tri P, paroljupci, polutani i prostituti.
U politici je, kao i u fudbalu, krajnje opasno kada publika poželi da uđe na teren i igra utakmicu. Kakvigod su igrači, treba da ostanu igrači. Kakvagod je publika treba da ostane publika. Publika ne ide na treninge i nema odgovornost za rezultat kakvu imaju igrači, čak i kada gube. Publika je platila da dođe a igračima je plaćeno da dođu. Politici je dat glas da igra a publika daje glas da gleda. Glas, kojeg ne može da da sama sebi.
U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sva dvjesta, trista hiljada glasova.
Na politiku se ne utiče pismima i prijateljstvima. Na politiku se utiče uspjehom. Vlastitim. U sportu. U kulturi. Na tržištu. U nezavisnoti od politike. Onaj ko hoće da utiče na politiku, dakle, ima dva izbora, da se uključi i ide na izbore ili da postiže vlastite nevladine rezultate koji postaju međaši, orijentiri i koordinate jednog društva.
Na politiku se ne može uticati sa osvojenih trista glasova niti sa tri hiljade prodatog tiraža niti sa publikom u tri mjesne zajednice. Niti se može uticati uspjesima ostvarenim u blizini i u sjeni politike.
Na politiku se ne može uticati a biti bez odgovornosti za svoje parapoteze u politici.
Milorad Dodik je sam stvorio sebe, svoju politiku, političku koncepciju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, i političku viziju za jedan narod i za jednu održavljenu sastavnicu BiH.
Milorad Dodik nikad nije imao mentore, ideologe, savjetnike, pismare i parodavce. Svi iskreni Dodikovi ljudi znaju da su sa Dodikom sve a bez Dodika ništa. To nije kult ličnosti nego kult šanse. Milorad Dodik svakom da šansu, i kiši, i kurvama, i kerovima, i paroljupcima, i polutanima, i prostitutima.
Dodik ima političku viziju i, za godine i decenije bavljenja politikom, izrastao je u državnika. On nije imela oko koje se tići korov iz pisama. On je konceptualni umjetnik koji u svoje djelo dovodi one koji su kompatibilni sa djelom ili sa vizijom budućeg djela. I daje im šansu. Dodik od svojih saradnika, onih koji iskoriste šansu, stvara azbuku jednog nacionalnog, demokratskog političkog koncepta. Dodik, i taj koncept, daje šansu da se ljudi politički promijene, prilagode novim izazovima. To je njegov najveći uspjeh. Stvara galeriju političkih aktera za politički novotok. Nije njegov uspjeh ako je nekom dao mogućnost da napravi halu. S parama zna i budala. Ali, treba se sjetiti političkih likova iz njegove galerije od prije četiri, pet godina i njihove preobrazbe u skladu sa potrebama Novog Vremena Republike Srpske.
Dodikova politika se neće mjeriti po razgovorljivosti sa liderima iz drugih naroda ili sa onima iz radionice Velikih Krojača. Mjeriće se kvalitetom ustavnog, pravnog, teritorijalnog i političkog pozicioniranja Republike Srpske. Samo sa dobre takve pozicije može se razgovarati sa liderima okolnih faktora. Bez te pozicije nema perspektive osim žablje. Kao što nema pisma bez azbuke.
Sto puta sam analizirao, intelektualizirao i rekao, Mile, to neće biti dobro. Sto puta je Mile uradio po svom konceptu i sto puta je bilo dobro. Onda sam odustao. Ne savjetujem, ne pametujem, ne pismarim. Ni kad sam na ranžirnom kolosijeku. Radim najbolje što umijem i tražim to od svih struktura, ma koliko bile daleko od mene ili od Mile.
Dodika se ne može optuživati za budžetske tajkune, za svepametne savjetnike i za svađalice sa liderima iz drugih naroda. Jer to znači optuživati samog Dodika. Svi Dodikovi politički protivnici su prije ili kasnije, otišli sa scene. Lider drugog naroda bio je Haris Silajdžić, svojevremeno, mnogo veći nego što je Dodik bio lider Republike Srpske, pa mu je njegov narod, na izborima okrenuo leđa i tako se složio sa Dodikom.
Savjetovati Dodiku pomirljivost i razgovorljivost sa liderima drugih naroda, može biti i demokratska namjera a može biti i unitaristička namjera. U BiH je to uvijek ovo drugo jer je dobar dio političke scene kod nekih od drugih naroda, prevarantski, podjarmljivački, unitarni. Savjetovati Dodika drukčije, znati zahtijevati od njega da se pokori i da pokori Repubkiku Srpsku.
BiH nije tabula raza. Nije zemlja bez unutrašnjih granica. Nema bijele karte BiH. Dodik, i svako onaj ko misli dobro narodu i Republici Srpskoj, mora da bude graničar. Da polazi od granica unutar BiH. Jer na te granice se napada, ne na one vanjske, sa bijele prognostičke karte.
Tražiti od Dodika da se promijeni i odustane, znači unitarizovati Dodika. Bosna bez granica.
Razumijem da je Milorad Dodik na svom samostvorenom putu otišao, za mnoge, daleko, toliko daleko da ga se ne može stići niti razumjeti. U tom slučaju neko maše maramicom, neko listom hartije, nekad opismarenom, ali daljina je duga i vjetrovita a putevi naprijed imaju tu osobinu da nas ostavljaju iza sebe i udaljavaju. Maramice kojima se maše znak su želje za srećom a hartije, najčešće znak zaborava, zakašnjenja i ostanka.
Samokovanica o kojoj govorim nema pismo – glava. Kolikogod puta bacaš, gore je Dodik.
Pisma mogu da budu razna. Pismo Informbiroa, Pismo IK CK SKJ, Pismo na vrh glave... nekada su pisma napisana samom sebi, nekada su manje vrijedna od marke i koverte, nekad se ne razlikuje pismonoša od pismaša.

NAPOLIČAR IVANIĆ
Ivanić je počeo novu, postporaznu, karijeru. Gostovanjem kod novinara strvinara u Sarajevu, Bakira 3600 sekundi, najvećeg civilizacijskog dostignuća tog kazana otkako su se u Karavan Sarajevu prestali potkivati konji.
Tu se Ivanić predstavio ekspertom za sva pitanja, skoro analitičarem. Ponudio se Esdeesu ko neudata seoska mlada koja iza sebe ima 1000 prela. Objelodanio da SNSD i SDP idu zajedno u vlast, samo SNSD pravi predstavu. PDP, u tom slučaju, kaže, ide u opozciju. Što se mene tiče, može da ide u oPMoziciju.
Kaže da su i neki glasači SNSD-a glasali za njega. Trudim se da budem normalan. To me i brine, kažem ja.
Sljedeće vlade u Republici Srpskoj čekaju teške prepreke, ekonomska propast, i smjenjivaće se kao na traci. A Ivanićeva, Vlada Velikog Progresa, izdržala je dvije godine. Čim je Sarajevo prdnulo u tur, Ivanić je poletio na Baščaršiju i postao ono što je kasnije bio Alklaj, Čabarli Prdonja, u svojstvu ministra inostranih poslova koga jedan nebitni Terzić nije bavao nizašta.
Nema bogzna koliko Bošnjaka u Republici Srpskoj a i da su glasali za mene, kako to SNSD zna. Pa nisu Bošnjaci Higsov bozon. Ljudi živi oko određenih biračkih mjesta. I tačno se na tim mjestima zna koliko je glasalo za Nešu Ćetnika a koliko za Insana Ivanića. Objavićemo. Polahko.
Šta je kostur Fenomena Ivanić.
Mladen Ivanić, za dlaku Mehmed Paša Ivanić, međunarodni je projekt pod feredžom, tajni projekt započet još nakon što je Biljani Plavšić vratio mandat, onomad. Tada je njegov cilj bio da formira vladu u kojoj bi bio SDS i SNSD, kobiva, svesrpsku vladu. Na taj način bi SNSD bio pojeden. Kada mu to nije uspjelo, zahvalio se Biljani Plavšić i mandat je dobio Dodik.
Kada je 2000. opet došlo vrijeme za formiranje Vlade Republike Srpske, Ivanić je, u prisustvu međunarodnih svjedoka, u prostorijama Glavnog odbora SNSD dogovorio da će zajedno formirati Vladu a onda, trudeći se da bude normalan, formirao Vladu sa SDS-om. Njegovi spin-traljavci su objašnjavali: Tišu, to on hoće da polako razori SDS.
U stvari, Mladen Ivanić je tajni projekt Međuanrodne zajednice, njenog tajnog krojačkog krila, čiji je zadatak da u vlasti i na vlasti drži i revitalizuje SDS dok oni, zajedno sa velikosarajskim unitarističkim nemanima, ne erodiraju Republiku Srpsku do praznjikave ljušture. Jer, to se najlaške radi sa SDS-om. Oni imaju prošlost a nemaju muda. Zadatak Mladena Ivanića je da u tom aranžmanu sve drugo uništi. Kao što je htio uništiti SNSD 2000. sada je uništio jednu perspektivnu srpsku stranku, Stranku Srpskog Mihajlice.
I zato se Mehmed Ivanić, kod Bakira, ponovo nudi kao saradnik SDS-a.
Drugi segment Fenomena Ivanić jeste vlastoljubiva samozaljubljenost. Da nisam bio član Predsjedništva BiH, kada ga je napustila Biljana Plavšić i Koljević, on se kandidovao, u ratu, Lešinar, danas bi mi bilo teže što sam izgubio.
U svojoj vlastoljubivoj narcisoidnosti rastjerao je sve što vrijedi u Partiji, Partiji Demokratskog Progresa. Ostao mu je samo Borenović. Drugi, rogatičke, i druge lopine, odmakle su se od Dimijaša Ivanića. A i Borenovića troši do dna – u izbornoj noći, branio je Ivanića do posljednjeg nepriznavanja rezultata i podnosio krivične prijave u svakom direktnom javljanju.
Biće zanimljivo vidjeti kako će opstajati PDP ubuduće i kako će proći na lokalnim izborima. Jer Mehmedu je važnije kako će on opstajati u Sarajevu nego partija u Republici Srpskoj.
Treći segment Fenomena Ivanić je Novosrpsko Dimijaštvo, pojava koja se javila uporedo sa dolaskom Otomanske Stabilnosti na Balkan, Turske. Tada su počeli nicati Srbi koji nisu natukli fes, kako je to istorijski uobičajeno, nego su počeli oblačiti dimije. Ivanić, Krsmanović, Bajić...
Dabome, u demokratskim zemljama glas je glas i glasu se ne gleda u zube. Pa čak ni kad je glas poklon, mimo logike političke borbe. Ali u Naseobini, Zemlji Sablji, Krvi i Kolaca, kao osnovnim istorijskim obilježjima odnosa među građanima, niko ne glasa za tuđega. Osim ako nije u pitanju neka velika podvala.
Ivanić je, kao i Komšić, pristao da za njega glasaju Bošnjaci. Iako je razlika u broju glasova, velika, u Republici Srpskoj nema toliko muslimana koliko oko Komšića, veće zlo je Ivanić. Jer Komšić je priluda i on ne zna šta radi. Ivanić je, pak, obučeni i dobrovoljni akter koji je svjesno ušao u Jednoglasovnu Diktaturu nad Srbima. Komšić misli da je Građanin a Ivanić misli da je Paša.
Kako će se završiti Fenomen Ivanić.
Kao i Naseobina.
Kao i kad se sahranjuje neko nebitan, prežaljen, neko ko je uvijek bio niko, svejedno. Pa, čiča sjedi na pragu, pošto je kraj njegove kuće prošao sprovod od dvije rage, tri babe i jednog naćoravog i nagluvog besposličara, pa će kroz dim lule, Jel saranjen. Jaštaje. Dobro.

ČAS ISTORIJE ZA BAKIRA
Prije četrdeset godina Alija Izetbegović je napisao Rat i Mir, Islamsku deklaraciju. Rat smo vidjeli. Još ćemo vidjeti Mir.
U tom djelcu tada mlahđanog islamca zapisano je kako treba islamizirati muslimane i kako nema života, napretka i sklada za muslimane dok ne budu živjeli sami sa sobom i po svojim vjerskim zakonima.
70. godine onog vijeka, kad je Deklaracija objavljena, to što piše Alija Izetbegović, bilo je apsolutna iluzija. Tolika iluzija da su Dobrica Ćosić i drugi jugoslovenski pisci ustali u odbranu Alije od zatvora u kojeg ga je strpao komunizam koji u toj fazi nije bio iluzija. Iluzije ne nose pendrek.
Nakon četrdeset godina, vidimo, u Sarajevu, u Zenici, u Tuzli i drugim islamizovanim sredinama, iluzija se pretvorila u zelenu realnost. Grinfild investicija.
Nakon četrdeset godina, Bakir Izetbegović, unuk Islamske deklaracije, izjavljuje da je Treći entitet iluzija.
Pošto moji tekstovi izazivaju one koji ne podnose Srbe ni u internetskoj blizini, neke Hrvate, one koji misle da etnička politika Srba treba da bude četnička politika, neke Srbe i one koji misle da je polumjesec samo stilizovana sablja kojom treba sjeći glave hrišćanskoj gamadi, mnoge muslimane, moram da kažem da ovaj tekst ne pišem zbog Trećeg entiteta a ni zbog Hrvata.
Pišem zbog Republike Srpske. Da ne postane iluzija.
Da, pišem i zbog opstanka BiH. Do koje mi je toliko stalo.
Ako je, dakle, Treći entitet iluzija, iluzija je i Bosna i Hercegovina.
Evo zašto.
Doklegod Srbi imaju očiglednu nastavu, laboratorijske vježbe na temu Kako prolaze Hrvati, Kako prolazi Hrvatima, Republika Srpska će se opasivati Političkim Kineskim Zidom. A možda će stvari ići i dalje jer u Dejtonu piše da je nadležnost BiH uređivanje međuentitetskog transporta što može da znači izgradnju i uspostavljanje međuentitetskih graničnih prelaza/prijelaza/bogaza nad kojima će nadgled vršiti zajednički organi/organ.
Republika Srpska, doklegod gleda kako se politički i egzistencijalno prilazi Hrvatima, s koje strane, mislim, nastojaće sve svoje nadležnosti da vrati sa ispaše iz brdsko-planinskog sarajevskog područja.
A, uporedo, neće prihvatiti zajedničku instituciju ni za tačno vrijeme izlaska sunca.
Republika Srpska, poznato je, polovina je BiH. A ako polovina BiH ne priznaje zajednički izlazak sunca, nije iluzija sunce, već BiH.
Dakle, kad Srbi, makar samo i ja, govore o Trećem entitetu, govore o svom strahu za Republiku Sprsku i o Opstanku u BiH. Jer, neravnopravnost je kao i onaj kraj pređe na jednostavno pletenom prsluku – povučeš i ode ravnopravnost.
Kad muslimani, a Bakir je član Predsjedništva BiH, govore o Iluziji Trećeg, govore o namjeri ukidanja Republike Srpske.
Tako samo inertnim ustašama, zamašćenim četnicima i agresivnim eksplozivcima, izgleda da Srbi, blagonaklonošću prema Trećem, spašavaju Hrvate ili imaju nešto protiv BiH. Srbi koji o tome govore, spašavaju Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu.
A Bosna i Hercegovina, ako želi da ne bude iluzija, mora postati zemlja realiteta.
Nije Bakir dobro počeo mandat.

INCKO NA SPROVODU OHAERA
Kad dođe taj dan, znaće se. Kiša će pasti, pogrebna, sprovdna, ona koja se cijedi niz vratne žile, po obodima šešira i niz nogavice, koja rijetkim grudvicama blata zaprskuje smrdljive čarape u trulim cipelama za sušu i malo koraka. Kao što uvijek pada o sahranama i ukopima. Ona tužna vrsta kiše sa padobranima, sa laganim kapljicama koje toliko ne haju za sahranu, pokojnika i ožalošćene, da im se skoro i ne pada na zemljicu crnu. Ukopna kiša ima želju da uvijek ostane u vazduhu i gleda tugu kako izbija iz očiju, lica i sirotinjskog čela.
Kad dođe taj dana, sahrana će se obaviti u Sarajevu, tamo gdje je pokojnik i rođen, i živio, i umro. To se tako lijepo kaže. Crkao. I priroda čisti svoje izmete. Naići će, košto gledam očima, siroma Ramo, sa torbom službenika u souru, souri su bili prije rata, prije demokratije i prije stranaka, oguljenom, bez žabica za zatvaranje ali uvezanom bakarnom žicom sa žuto-zelenom izolacijom. Ramo nije gladan a ne radi nigdje. Ima uvijek u tašni kilu dvije tvrdog ljeba. Daju kone, nane i dobri pekari. Ko je umro, ljudino. Incko, skinuvši svoj navijački šal, pun vode, ocijedivši ga i bacivši u blato, u trulo, balegarsko, bosansko blato puno mržnje koja izbija iz izemlje i slijeva se sa crijepova i asfalta, reče: Neki Ohaer. Jesi ga znao. Ne znam, ne znam, bogumi, ja sam glaso za Komšića.
Nakon toliko tragedije, Bosna i Hercegovina konačno odlazi iz Ohaera. Tako je saopštio Benjamin Incko Kalaj. Nisam razabrao da li mu je drago što se smanjuje osoblje Ohaera, ili mu je žao. Uglavnom saopštio je da spremamo posmrtnu čorbu, lovorov list i četeresnicu.
Dobro zboriš junače.
Sad kad ste, manje ti a više tvoji prethodnici, usrali i šefa i stanicu.
Sad lokalni lideri trebaju stvar preuzeti u svoje ruke, kažeš. Nakon što ste vi iz Europe, uzeli stvar iz naših ruku i njime mlatili gloginje.
No, ne pišem ovo zbog Inckove alpske nastranosti, kad su iz Austrije i na ovoj strani Alpa, skoro svima proradi nastranost, već upravo zbog toga što je, nakon dvije decenije boravka ovdje onih koji su našu stvar držali u svojim rukama, stvar nepopravljiva. Posve.
Da nisu asistirali, mi smo se, na području cijele SFRJ, dovoljno samostalno mrzili da bi sada bili sretno podijeljeni bez rata, žrtava i razaranja.
Da je stvar nepopravljiva, konstatuje i sam Benjamin Incko Kalaj. Razočaravajući je odnos između Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Socijaldemokratske partije (SDP) BiH. Ako bi se, ove partije zaista okrenule svojim socijaldemokratskim principima internacionalizma, antifašizma i solidarnosti bilo bi i više saradnje.
Prvo.
Nemoj da mi popuješ šta su socijaldemokratski principi internacionalizma. Nas je ovdje, Srbe, neka drugi govore o sebi, internacionalizam jebo do koske. Toliko da smo prestali da se razmnožavamo.
Drugo.
Svetozar Marković je izmislio socijaldemokratiju u 18. vijeku. Ne sjećam se tadašnjih europskih događanja, ali nešto mi nisu odisala socijaldemokratskim internacionalizmom.
Treće.
Šta je antifašizam. Da li je antifašizam kad ja glasam za tebe i izaberem ti jednog člana Predsjedništva pa hoću da ti izaberem i drugog člana Predsjedništva. Da li je antifašizam kad ja kažem da ću upotrijebiti oružanu silu protiv tebe.
Četvrto.
Šta je solidarnost. Da li je solidarnost kad ja zahtijevam da te izbace iz Socijalističke internacionale.
Ponašanje SDP, kojeg sada Benjamin Incko Kalaj želi da nam, nama iz Esenesdea, gurne u krilo, klasični je proizvod njega i njegovih iz međunarodne asocijacije za drkanje onom stvari. Međunarodna zajednica je navijajući samo za jednu, sarajsku stranu, proizvela posebnu vrstu socijaldemokratije, bolje rečeno, nadgradila je ovdašnji sarajski i Lagumdžijin proizvod, šinjelsku, informbiroovsku, podčinjavajuću socijaldemokratiju, nadpartijskom, oholom, osionom, glasovno totalitarnom, majorizirajućom i otomanskom socijaldemokratijom. Socijaldemokratijom za Državu. Takvom socijaldemokratijom Zlatka Lagumdžije, Sarajeva, Nacionalnog ekskluziviteta, jednonacionalnog prava na žrtvu, sarajcentričnom socijaldemokratijom, gulag-socijaldemokratijom za glasače,
Nema razgovora,
Nema tolerancije,
Nema vlasti,
Nema Države. To je socijalotomanska demokratija. Demokratija kako kaže sablja i kako misli Zlaja.
To je proizvela međunarodna zajednica ovdje. I tako se ponaša svaki sarajski faktor. Bio Haris, bio, Alija, bio Ejup, bio Suljo, Bio Bakir, bio Medij.
To o toleranciji, antifašizmu i solidarnosti, moj Benjamine Incko, trebaš objasniti svakom od 310.000 glasača za Komšića, svakom zdravom Hrvatu u BiH i svakom Srbinu u Republicoi Srpskoj, ponaosob.
Nadam se da će te razumjeti.
Esdepeovcima ne moraš objašnjavti. Oni ništa ne shvataju.
Dakle, ne očekuj da SNSD, kao postratna, pobjednička, jedina stvarna i važna postratna stranaka u BiH, i Šire, pruža ruku usranim dželatima koji su vodili ovu, mislim, onu zemlju, u ratu i krvi i opijali se mirisom Dobrovoljačke, koji su poslije rata varali vas iz glupog bijelog svijeta i koji su već drugi mandat varali i varaju birače i narode u BiH izdajući se za multietničku partiju a praktikujući jednoreketni, jednoručni i jednonacionalni monolitni glasovni totalitarizam.
SNSD zna gdje će vladati, gdje treba vladati, s kim treba vladati, i bez Tebe i bez Esdepea.

STVARA SE

MUSLIMANSKI VAKAT
Sreća da Srbi i Hrvati nisu imali stanova kad je Mehmed II Osvajač Koljač jahao na sablji ovim prostorima, i pišao kod Sanskog Mosta, naš Dedo Fatih, mogli su sve skupo rasprodati a za te pare kupiti po dva stana, jedan u Carigradu a jedan u Arabiji, pa bi, tako, Istambul, Turska i Arabijsko poluostrvo sada bili Zvonebul, Đurđevska i Kristjanski poluotok.
Srbi i Hrvati, od sada, uvijek trebaju imati stanove, pa kad naiđu Turci, muslimani, Bošnjaci i Ejup Ganić, odmah to rasprodaju za velike pare i kupuju po dva stana. Na drugom mjestu. A onda odmah mame i vabe Turke, muslimane, Bošnjake i Ejupa, dok je još živ, da ih opet protjeruju, da te stanove umnože u četiri, osam, šesnaest. Aritmetika je smiješna.
Ejup Ganić je, tako, nama otkrio kako su Sarajevski Srbi i Sarajevski Hrvati, u stvari, berzanski mešetari. Oni su i organizovali rat da bi se obogatili na skupim sarajevskim stanovima. Mislim da su podmitili Karadžića i Izetbegovića da započnu rat. Glupi Kljujić se uključio volonterski. Postoje zapisi da su Sarajevski Srbi platili 200.000 ondašnjih forinti da Alija Izetbegović napiše Islamsku deklaraciju.
Istovremeno, nadležni sud u predmetu Eksplozivitet Bugojno, pustio je na slobodu bez fitilja tamošnje rokere, instalatere i performere. Kad su ratni muslimani tamo mogli u logore pustiti tolike Hrvate, može i sud na običnu usranu slobodu pustiti tri Rokera s Goricu.
Mogao bih da budem nedobrovoljački raspoložen pa da kažem jednu jetrvsku: Nema veze, neka ih puštaju, doći će terorizam njima njihove glave. Ali, kad bih znao da će se to zadržati u tom džematu i da se neće proširiti oko srpskih i hrvatskih stanova u Naseobini.
A malo prije istovremenog, oni koji su skupo kupovali srpske i hrvatske stanove, i oni koji čekaju na red da kupe još skuplje stanove, glasali su za Željka Komšića. Trista i više hiljada vlasnika i čekalaca stambenih jedinica. Sunce ti ne jebem.
Tako je Naseobina dobila Slobodne Otkupljivače Stanova, Slobodne Eksplozivce i Slobodne Glasače. Još samo da dobije Državu.
No, stvar nije za podmrčivanje.
Sve mi ovo, a i mnogo drugog, govori da u Naseobini nastupa muslimanski vakat. Dobro, Bošnjački, mada, kada su one skupe stanove kupovali i nisu baš bili Bošnjaci.
A u tom vaktu...
Moje je pravo, moji su glasovi, moja je država, moj je zakon, moj je eksploziv, moja je sloboda, može da ide ko kud hoće ali ne može da nosi.
Ne želim da budem Angela Merkel. Ali, nakon dolaska Ejupa na Balkansko poluostrvo, multirkultivatori nešto nisu proradili.
A, bogami, nikad i neće.