субота, 25. септембар 2010.

NEVINOST SUVERENITETA
Suverenitet se mukotrpno stiče a lako se rasprši.
Jednom kad se izgubi, kao i nevinost, nikad se više ne povrati.
Suverenitet ti, po pravilu, uzmu, rijetko daješ, ili rijetko si svjestan da ga daješ.
Suverrenitet se ne komada i ne dijeli jednostavno, raspadom, otcjepljenjem ili nastankom novih država. Ne dobija se proglašenjem, priznanjem ili podrškom Velikog Krojača. U svim tim, i u drugim slučajevima kada istoriji spadaju gaće, suverenitet je više komediografska stvar.
Hrvatska, koja se ubi pakujući i isporučujući svoj suverenitet i državnost, naročito kad skače Blanka Vlašić ili pobjeđuju vaterpolisti, nije zadobila veliki komad bivšeg jugoslovenskog suvereniteta. Ne onoliki koliki bi joj trebao pripasti. Možda joj je pripalo suvereniteta koliko i Našicama.
Objavljena je storija o 88 računa u koje je iscurila suverenost Hrvatske. Da ne govorim o tome da su jednog dana došla dvojica nižih agenata Beendea i rekli, Ivi Sanaderu, Danke. Tako se Danke Dojčland pretvorilo u Kranke Krojčland. Sve mi se čini da je suverenitet Hrvatske glumljen radi Hiposuvereniteta prljavog i opljačkanog novca. A i da sve nije tako kako ciniziram, zaduženost Hrvatske govori o tome da su i njena nerođena djeca izgubila suverenitet.
U tom opštem gaćoderu i BiH se ponadala suverenitetu. Prisuverenitetilo joj se ko gladnom srati. A onda su gospoda iz Picka rekli Trenutno vam od suvereniteta možemo isporučiti samo visokog predstavnika, tip KB, KV, VP, KŠŠ ili VI. Tako je BiH spala na unijeti suverenitet muslimansko-hrvatske federacije, koji je ubrzo postao muslimanski, i na suverenitet Republike Srpske. Neki od pomenutih tipova pokušali su da budu mašine za zaprašivanje suverenitetom pa su ga pokušali otuđiti iz skladišta Republike Srpske.
AmAmb na području Vojne Baze Kosovo, sa okućnicom, izjavi jučer da Tači neće ići na ustoličenije patrijarha Srpske pravoslavne crkve u Pećkoj patrijaršiji. To nema veze sa ustoličenijem već ima veze sa suverenitetom. Suverenitet se neki put ispoljava kao tuđe portparolstvo.
Srbija. Koja nikad, ali nikad, neće priznati Kosovo. Nema suvereniteta ni deseti dio koji bi joj pripadao po ostavinskoj raspravi. Sad je Serbija spremna za razgovore, kaže Boris. Prvo o malima temama. I najgrublji seks počinje nježnim petingom.
Suverenitet se mora čuvati i njegovati. Kolikogod ga je. Dakle, dobro paziš gdje ćeš sjesti. Ili kad ćeš guzicom uza zid.
Za suverenitet je potrebno da imate političku snagu koja ima mnogo unutrašnjih glasova. Ako nema mnogo unutrašnjih izbornih glasova, očito je da građani, podanici, nisu zainteresovani za suverenitet. Daju glasove množini malih partija da bi one oblijetale oko vlasti kao psi oko mesare.
Republika Srpska je došla do suvereniteta voljom naroda. To je najbolja vrsta suverniteta. Čak i kad je riječ o bonsai suverenitetu. Ne radi se o tome da se nosilac suvereniteta poveća već o tome da se sam suverenitet poveća. Broj glasova jednoj političkoj snazi je pouzdan način povećanja suvereniteta. Kad već ne možemo imati jednopartijski sistem. Stoga su i ovi izbori istorijski jer će sa scene konačno otići Psi Oko Mesare, kojima gaće same spadaju kada se na puškomet pojavi neko ko traži suverenitet.
Došlo je vrijeme da Republika Srpska treba da prestane da živi u suverenitetskom interregnumu. U procesu neprestanog isisivanja suvereniteta u prazne centralističke sarajevske institucije koje ga ne preuzimaju i ne konzumiraju. Nego im taj proces isisivanja služi kao prazno državno samozadovoljavanje.
Suverenitet Republike Srpske se, u ovoj fazi, učvršćuje, vraća i širi nekolicinom procesa i poteza:
• Porazom političkih snaga bez ideje, koncepta, karaktera i spremnosti na žrtvu
• Revitalizovanjem Politike Identiteta
• Karakternom politikom i Politikom karaktera
• Afirmisanjem Svetog Trojstva Noge, Zemlje i Jezika na jednom mjestu i istovremeno
• Razvijanjem političkog, geografskog, ekonomskog i demokratskog gesla Pripadamo Republici Srpskoj
• Radio i hemoterapijom prema Ohaeru kao osnovnom leglu suverenitetlija neootomanske memljivosti
• Nepriznavanjem preusmjerenih skladišta suvereniteta preuzetog od dejtonskih nadležnosti Republike Srpske ili njihovim preispitivanjem
• Ustanovljenjem i obilježavanjem unutrašnje granice Republike Srpske
• Ovladavanjem potpunim poreskim prihodima
• Stvaranjem vlastitog bankarskog sistema za stanovništvo, državne banke
• Širokom politikom mikrozapošljavanja...

четвртак, 23. септембар 2010.

MILIVOJE BOKIĆ,
ČOVJEK
SA RUKOM OD KAMENA
I DUŠOM OD GODOVA
Kad namjernik ulazi u Trebinje iz pravca Bileće, nailazi na okruglu kamenu rukotvorinu, uz sami put a nad vodom, zdanje, pokrivenu ovalnim krovom oblika kao iz dječije igre plastelinom.
Cijela fasada je sazdana od dugih otvora i nevjerovatnog reljefnog mozaika, što od sječenog što od prirode izoblutanog kamena. Cijelo zdanje ovijeno umjetničkim djelom. Art gallery Bokić.
Milivoje Bokić. Skulptor. Starina. Ožilavljen i tvrd kao hercegovački kamen i korijenje. Blage duše i osmijeha. Brzog i čvrstog hoda. Iako je u osmoj deceniji. I više. Iako je bio u šest logora na putevima slobode novih zemalja. Dretelj. Lora. Apel evropskih umjetnika spasio ga je smrti i poniženja. Ostali su tragovi batina u krstima i leđima. Ali ruke su jake a oči blage.
Zatekao sam ga kako kleše pod udarom vremena i zla blago povijeni a čvrsto uspravni obelisk u kompleksu spomenika Palim Trebinjcima. Morao sam sam i da šalujem. Nikoga nije bilo da radi. Ovaj plavi kamen je iz Indije. Ovdje će biti fontana. Zid pod krstom simbolizuje ljude oplaštene hrišćanstvom pred najezdom istrebljenja. Ne znam da li je Milivoje tako filozofirao dok je skicirao kompleks. To je moja slika.
Idemo do okruglog zdanja.
Mislio sam da je to još uvijek samo u izgradnji. Ali prizemlje je useljeno. Dolje živi Milivoje sa suprugom koja blagom hercegovačkom ženskom rukom nalijeva lozu. A loza se doima nekako božanski u tom rajskom svijetu skulptura. Vise po zidovima, podupiru ih, na stropu su, sjede pored vas.
Milivoje Bokić ih je uzeo iz prirode, huknuo paru iz svoje duše i samo ih malo uglancao. Izgleda jednostavno. Ali svaka od tih bogotvorina traži dane, mjesece i godine rada. Godovi srasli sa kamenom. Ne zna čovjek da li je kamen rastao u žilama graba ili je grab vrludao kroz kamenje hercegovsko.
I ne samo drvo. I kamen. Milivoje kao da učini da uzme rupu odnekle i oko nje iskleše kamen. Čudo. Volio bih, Milivoje, da ne radim ništa, da se ne bavim ničim, da imam koju paru za koru kruva svaki treći dan i da imam još jedan život pa da se bavim kamenom, drvetom i njegovim oblikom. A ne samo da zidam. Ostavi tu politiku i dođi da klešeš sa mnom.
Nedavno je izlagao u Berlinu. Berlin je čudno lijep grad. Nisam bio tamo. Znam da je modernizam prevladao. Pitali su me umjetnici i prijatelji arta, kome pripadam. Svemu svijetu pripadam. Ne pripadam nikome. Onda su svakog dana donosili cvijeće i vino. Iz poštovanja, vele.
Gledam po prostoru koji je u ravnini puta. Stvoreni nestvarni svijet se okreće lagano oko mene. Ovdje će biti atelje. A gore, iznad, izložbeni prostor, prostor za književne večeri, izložbe, moja stalna postavka. Razišljam, a ne kažem Milivoju, možda da ga upitam, kasnije, da tu, u tom nezavršenom duhu kamena, godova i duše, predstavim svoj roman i pokažem neke svoje slike. Obećao sam nekim mojim prijateljima u Trebinju a na taj način bi, u stvari, predstavio Milivoja. Imam neki tužan osjećaj da se o ovom čovjeku malo zna, da ovo zdanje svi zaobilaze iako kraj njega prolaze.
Milivoje Bokić je božiji spoj ljudskih niti neistražene duše, drvenih niti i godova i kamenih žila i raspuklina. I sam Gospod Bog, kad bi sišao i vidio sve ovo, ne bi znao šta je prije stvorio.
Uzdravlje Milivoje. Moram i dalje da se bavim bezljudskim poslovima. Doći ću da se na miru vidimo.

среда, 22. септембар 2010.

SAČUVAJ ME BOŽE MUSLIMANSKOG ANTIFAŠIZMA
Ne znam šta je po zanimanju ljevičarski antifašist Selmedin Mesihović ali sam siguran da u glavi ima ugrađenu drobilicu.
U svom tekstu o fašistima kojih je puna BiH a naročito Portal Poskok, koji mu je i prenio taj drobilački ispis, pomenuo je i mene pa sam, tako, dobio formalni povod da progovorim o tom drobilumu.
Ne bih se zbog toga bavio Selmedinom Antifašistom. No, zalaganje jednog Selmedina za Antifašizam počinje da izaziva sumnju. Kao što je i u posljednjoj komemoraciji u Gradini učestvovala grupa islamskih vjerskih službenika. I izazvala sumnju. Bijelim omotani vjerski fesovi spadaju u Jasenovačku Kočljačnicu kao i partizani u džamije. Kao što je farsišna i tamošnja pojava Željka Komšića, u Gradini, gdje je on, u stvari došao da dobije potvrdu da je Hrvat pa se kao takav poklanja žrtvama ustaškog režima.
Izaziva sumnju, jer se samim tekstom nema potrebe baviti. To je toliko udrobljen antifašizam da se nema šta razumjeti a kamoli pobijati. Selmedin optužuje licemjernu Republiku Srpsku da upozorava na opasnost od Neosmanizma a onda je Rafineriju prodala Rusima. Kakave veze imaju Rusi. Nisu Rusi ovdje sabljarili 500 godina. I po toj formuli je udrobljen cijeli tekst.
Ali Selmedin Drobilica izaziva sumnju zbog trenda kojeg nastoji da trasira i zbog vještačke ljubavi za koju se zalaže. Ljubavi u kojoj jači i brojniji diriguje zagrljajem. Iz kojeg se izlazi poderane guzice.
Trend je jednostavan.
Demon zla u BiH oživljava a oličen je u „ustaško-četničkim pokoljima“. Hrvati su fašistoidni. Imali su Endeha. Sada imaju nostalgični Endeha portal Poskok. Srbi su genocidni, iako to Selmedin ne govori ali ima ko govori, već dvadeset godina, dakle, fašisti a i bili su četnici. Svi oni, a naročito udruženi ustaško-četnički konglomeratorijum, oličen u mitskom biću Pola Poskok, Pola Vasić, napadaju sve zajedničko, umilno, beharli, kreativno. I Antifu, antifašistički spermatozorijum u Mostaru, simboliziraju mladim golosiskama sa titovkom i petokrakom.
Trend je, dabome, Humano Ujedinjenje.
A Antifašizam Selmedinovog tipa treba da posluži kao amalgam i crven-fesić linija koja spaja, izgrađuje, ujedinjuje i kreira Novo Društvo koje konačno odbaciuje ustaško-četničke demone i sa kodiranom Kartom Antifašizma ulazi u Europu. Kao Antifašistička Islamska Republika.
Sumnjivo je kada muslimani pričaju o antifašizmu. Antifašizam nije mirnodopska deklaracija. Antifašizam je ideja spasa iz krvi koju puštaju nacisti, drugim narodima, kolektivno, ideja koja daje glavu u bitku a ne deklaraciju u drobilicu. Antifašizam nije neuvjerljiv odsjaj potomaka onih koji su bili prvi saveznici Nijemaca pridošlih u tadašnju Naseobinu u svojstvu Turista, na destinacije Kozara, Sutjeska, Grmeč, Doboj... i gradili dominatne spomenike kulture u vidu betonskih bunkera. Poznato je da su muslimani, bogate čaršijlije i vjerski službenici, listom stali uz Okupatorske Nijemce i slizali se s njima prisnije nego ijedan ustaša ili četnik. A onda je snimljen film Osman Brani Sarajevo.
Iz svega se može zaključiti da su neki kolektiviteti koje simbolizuje Selmedin Antifašist, zakasnili u Antifašizam.
Selmedinov, i njegovih mu, antifašizam se ovdje može pojavljivati smao kao bezočna želja za ujedinjenjem koje bi se manifestovalo kao unitarizam, pokoravanje i kreativna dominacija. Nemoguće je dokazati da je zalaganje za podjelu fašizam, novozlo Vasića i Poskoka. I nemoguće je dokazati da Vasić i Poskok dijele BiH na četnike, ustaše i handžarovce. Kao što je dijeli Selmedin.
Nakon oblizivanja sa Nijemcima u Drugom svjetskom ratu, nakon vezivanja ljiljana sa šahovnicom, sa ciljem da se izbije na Drinski Bair, nakon proglašenja Republike Srpske i Srba genocidnim, agresorskim i zločinačkim, Islamski Antifašizam nije moguć. Jednako kao i Bosanskohercgovački Antifašizam. Jednako kao i Sarajevski Antifašizam.
Tuđa istorija nikom nije donijela probitak.

уторак, 21. септембар 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
S ČIM SU SVATOVI POŠLI PO MLADU
Čitam na Silajdžićevom prosvijetljenom portalu, pošto u medjima Republike Srpske vlada opšti mrak, izjavu Ognjena Tadića: Ujediniću Republiku Srpsku. U televizijskom spotu Ivanić, pak, zbori nešto socrealistično, biropatetično i šablonično, nešto što izaziva pozor, u stilu: A sada svi zajedno u očuvanje Republike Srpske.
I to je, čini mi se, sve što je opozicioni dvojac uspio da saopšti u kampanji koja je trebala da sruši Režim, da uništi Stoglavu hidru Korupcije, da Narod izbavi propasti i jarma Investiciono-razvojne banke, da vrati Dostojanstvo Engleskom jeziku, da zatvori Rafineriju nafte i da zaustavi izgradnju Kriminalnog Autoputa.
Imam svoje mišljenje o sposobnostima dvojca Ivanić-Tadić. Samo malo je bolje nego mogućnost da teniski duo Mihajlica – Cenić postanu pobjednici Vimbldona, onako bucmasti, dežmekasti, zamašćeni i zašlaufani, u velikom finalu protiv Venus i Kim. Venus računam kao muško, barem veće muško od Mihajlice.
Ali, radi teoretskog umjetničkog dojma, reći ću da postoje samo dva objašnjenja za kurčevu kampanju koju su vodili.
Ili im je neko slagao da je dovoljno da se ujedine, guz uz guz, leđa uz leđa, da ne trebaju ništa da pričaju, i da će se Vlastorežimci unerediti i izgubiti izbore.
Ili oni doista nemaju šta da kažu.
Mislim da je u pitanju sadejstvo tih i još nekoliko faktora.
Tačno je da im je sugerisano kako su mladi, lijepi i pametni, a jedan od njih zna i engleski, i da je došlo vrijeme za njihovo vrijeme. Nije nemoguće da im je to dokazivano i urađenim specijalnim i tajnim istraživanjem javnog mnijenja, prezentiranjem fokus grupa, obavještajnim procjenama, provincijalce je lako našibicariti.
Tačno je da nemaju šta da kažu. Sjeća li se iko, evo Živko Radišić, on je najstariji, Tunjo Filipović ne prati protuve te vrste, ijedne političke ideje, nemora biti realizacija, Mladena Ivanića ili Ognjena Tadića. Ovo Ujediniću Republiku Srpsku nije ideja, to je izvala.
Tačno je da su politički narcisoidi. I jedan i drugi su zaljubljeni u sebe i u svoje političke karijere.
Tačno je da im je analitičnost, realitet, procjena i predstava o vlastitoj stepenici na kojoj im je mjesto, ispod nule. Da nije, ne bi 2007. obojica, ko dva klena, bili uvjereni da će pobijediti Rajka Kuzmanovića. Nisu stigli ni do procjene da se ne bore samo protiv Rajka, nego, prvenstveno protiv stranke. Najorganizovanije na prostoru bivše Juge.
I tačno je da im je komunikacija sa biračima i građanima takođe ispod nule. Poruka Ujediniću Republiku Srpsku je jednako uvjerljiva kao i Popeću se bos na Mon Everest ili Postaću prvak, ja, mislim, Moskovskog baleta. A Mladenova poruka Svi u borbu za očuvanje Republike Srpske uvjerljiva je kao i moja ljubav prema pederima. Samo je još uvjerljivija iskežena plakatirana lobanja, u stilu Holivud 1934., fotografija na staklenoj ploči, retuširana četkicom i razmućenom čađi, sa koje se kezi Zdravhudin Krsmanović.
Pošto su pred kraj kampanje izašli sa tako oštrim porukama, procjenjujem da su shvatili da su prdnuli u čabar.
A mi smo shvatili da prisustvujemo kraju dvije političke karijere.
Dok ne nađu dva nova livadića.

недеља, 19. септембар 2010.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
CEPOS

Drugovi moji, i kritačrke vrle, neprestano mi govore da se ne bavim smećem i ne dajem im, tako, važnost. Ja, opet, kao seljanin vrli, vidim da je smeće problem u tim velikim ljudskim zajednicama. Ako ga se ne odvozi svaki dan, smrad će nebo premrežiti a ljudi postati pacovi.
Dakle, ne dajem mu značaj. Odvozima ga, kadgod spomenem.
Gledam predizbornu hroniku, koja je sajam predodžbi o sopstvenoj veličini i lepeza samozavaravanja o vlastitoj pobjedi nad režimom, nad Dodikom, nad Esenesdeom, nad Bogom Ocem i svetim trojstvom.
Nije grijeh tih malih, nepostojećih, stranaka što ne znaju ko će pobijediti, pa učestvuju na izborima. Grijeh je što misle da će one pobijediti.
Nekidan je Čavić lansirao neku vijest o tome kako njegovo istraživanje govori da Esenesde jedva prelazi izborni prag, ili slično. To je ponižavanje birača i javnosti. Čavić misli da to ima političku težinu. Očito je istraživanje Ipsosa shvatio kao provalu. Niko mu od brojnih savjetnika i eksperata iz njegove Depeče, nije sugerisao da je istraživanje validno i realno, provedeno prvog dana, za njega i njih, Crnog septembra.
I gledam na velikom, osebujnom, velelijepom, mnogoljudnom, politički nabijenom predizbornom skupu Mihajlice Pičke Jedne, tik uz njega, sjedi Svetlana Seca Cenić. Šta da kažem sada. Na šta je spao Mihajlica. Ili na šta je spala Cenara. Ekspertica. Jedna od uzdanica Gregorijana i tajnih masonskih amasadnih garaža i cijelog Ohaera. Jedna od najjevtinijih ministara finansija. U istoriji finansija. A ako je ministar finansija bezvrijedan, onda je smeće nadmašilo oblakodere.
Reći ću samo ovo. Onaj ko je sa Cenarom tikve sadio taj se u tikve i usadio. Tako je, onomad, u prvom velikom samaozavaravanju opozicije, 2006. godine, Pero Bukejlović sa Cenarom formirao stranku, neki depos, demos... pa otišao sa političke scene. Takav kadar. Sada je đavo došao u Mihajličinu stranku.
Propašće i Napoleon iz Bosanskog Novog. Odvoz.