TIHIĆ POČEO DA SRBUJE
Vidim, neki provincijalno dometni političari iz BiH, kao Ivanić, štogod ne smiju da kažu u BiH, ili u Republici Srpskoj, izjave za stranu štampu. Sad počeo i Tihić. I to da srbuje, kao nekad Milošević. Samo sa obrnutim vjeroznakom. Jedan od najbezličnijih političara dočepao se prilike u Večernjem listu. A bolesni zagrebački mrzitelji srpstva jedva dočekali da to puknu na naslovnu stranu: Tihić zaprijetio šefu SNSD-a: RS ćemo ukinuti.
Sulejman Tihić nije u situaciji da prijeti Republici Srpskoj bilo čim pa ni ukidanjem, jer svaka njegova prijetnja i prijetnja drugih sarajevskih političara, korak je ka rascjepu BiH. Ako mu je stalo do BiH, o čemu stalno govori, onda treba da poštuje Republiku Srpsku više nego Federaciju. Da sam na njegovom mjestu, našao bih nekog popa i tajno se svako jutro u njegovoj crkvi molio za Republiku Srpsku, njeno zdravlje i dobro raspoloženje. Ne mora da se krsti.
Sulejman Tihić je u intervjuu zagrebačkoj štampi saopštio da će, ako se bude insistiralo na usporedbi Republike Srpske i Kosova, Republika Srpska biti ukinuta jer za to ima više pravne osnove nego za otcjepljenje..
Taj sarajevski nadmjeni nastup sa primjesama otomanske visine i nadmoći nije samo dnevna predizborna priča, jer je Tihić i ranije izjavljivao da Republiku Srpsku ukida svakog dana. Radi se, dakle, o trajnoj sarajevskoj orijentaciji.
Upravo zbog toga treba svima da bude jasno, a najprije Tihiću, da je Republika Srpska ušla u sastav BiH sa svojom teritorijom, institucijama, ustavom i nadležnostima a da je to Dejton samo verifikovao međunarodnim ugovorom i uz garancije velikih sila. Republika Srpska je svoj pravni osnov unijela u BiH i zadržaće ga trajno. Od sarajevske unitarističke prisile zavisi zašta će ga iskoristiti.
Jasno je da je Kosovo otvorilo, ne samo na Balkanu, mnoge jednosmjerne političke i geopolitičke procese. Mnogima će se osvetiti želja i nastojanje da se Srbi i Srbija unakaze i optuže za sva zla građanskih ratova u Bivšoj Jugoslaviji.
Sam Tihić nije referent za ukidanje bilo čega a najmanje Republike Srpske.

ŠEST GUMARSKIH INDUSTRIJALACA
Niko, od onih koji će čitati ovaj post, nije čuo za Gumarsku industriju Pančevo. A i kako bi. Takvih industrija je u Jugoslaviji bilo na hiljade. I nije tu Industriju privatizovao Delta Mišković niti je u njoj inženjer bio Zver Kalinić. Izvinjavam se njihovim tetkama što samo njih pominjem. Ali, o njima dvojici se ove godine pisalo više nego u proteklih dvadeset godina o sudbinama tih nekoliko hiljada industrija diljem bivše Jugoslavije. Puta po nekoliko hiljada radnika.
Gumarska industrija Pančevo samo je koncentrisani meteorit koji sadrži memorisane podatke o propasti jednog društva, jedne države i pomračenju uma velikog broja podanika koji su se tada zvali subjekti udruženog rada.
Propala je potpuno. Da ne duljim.
Samo još nije propala iluzija pet radnika Gumarske industrije Pančevo i Milivoja Jovanovića, bivšeg predradnika bivše Industrije. Oni, njih šest jahača protiv privatizacije, čuvaju fabriku u smjenama. Čuvaju njene mašine i njeno skladište gotovih proizvoda. Kao čovjeku koji razumije industriju, djeluje mi smiješno da propala fabrika ima skladište gotovih proizvoda. Ali, iz poštovanja prema poštenjačinama, prihvatiću terminologiju. Njih šestorica ne primaju, razumije se, nikakvu naknadu za to što u smjenama čuvaju fabriku. Nemaju od koga. Fabrika i ne postoji. Nije upisana ni u sudske knjige.
A, evo kako je bilo.
Gumarska industrija Pančevo prvi put je privatizovana 2007. Od strane nepoznatog kupca koji nije izvršavao svoje obaveze pa je Agencija za privatizaciju raskinula ugovor i Industriju prodala Enveru Muhoviću. Njegova bizmis kompanija, sa m, zvala se Enigma Idea. Leb ti ne jebem. Po nazivu se vidi da se on razume u industriju ko Deda Milivoje u repertoar Lejdi Gaga. I njeno donje rublje. Takozvani veš. Onda je Enver, koji je, možda, mislio da Enigma znači Enverova Industrija Gumarskih Materijala, ustanovio da su ga zakinuli za hektare, kao da se gumarski proizvodi siju i žanju, da on ne može da pokrije gubitke. Agencija za privatizaciju je takođe ustanovila da se Enver, bre, zevzeči i raskinula ugovor. Gumarska industrija Pančevo je vraćena Državi. Koja nikada, ali nikada, neće priznati nezavisnost Kosova. Ne zajebavam državu Srbiju. Samo govorim o čemu se brine a o čemu se ne brine. Kao i sve Države na prostoru Bivše Države.
Otkako je GIP vraćena Državi, nastao je uporedni život nepostojeće fabrike i njenih šest čuvara. Oni, šest robinzona, šest jahača protiv privatizacije, danju nadniče da prehrane porodice, kad nisu u smeni, a onda noću idu u smene i čuvaju Industriju da je demokratizovani Jugosloveni, pretvoreni u Srbijance, ne raznesu u vidu elektromotora, presa, autoklava, alata, instalacija, cevi, vrata i prozora, pišaonika, čučavaca. Sve što kokoš ne snese Srbin može dao odnese. Jajca, bre ima sa sobom. Čuo sam tu pljačkašku filozovsku sentencu u Aleksincu, sedamdeset druge, treće. Nisam pojma imao o čemu je riječ.
Dok nisam na jednom od ratišta vidio pokrete jakih srpskih snaga oko neke poluzavršene kuće. Priđem. Vidim mala štmaprija. Seljani, za koje sam siguran da najveći dio njih prvi put u životu vide vijak i zupčanik, skidaju valjke. Gumene. Možda im je gumenu oblogu stavljala baš Gumarska industrija Pančevo. Radila je to i Sava Kranj. Jedan baja se muči oko bakarnog valjka. Sjajan mu. Ne razumije kako se oslobađa osigurač.
Što skidate to, ljudi, šta će vam. Boli te kurac. Gledaj svoja posla. Nemate to gdje iskoristiti, ostavite čovjeku mašinu. Hajdelberg je vrijedio sigurno dvadeset hiljada dojč marki. Jedan od posmatrača drži ruke na guzici i kalašnjikov o ramenu. Vlasnik je pobjego od moblizacije. Šta će mu mašine. Nekome će trebati. I kad mi izginemo, biće obnova. Pogleda me ko usranu kokoš. Ti gini, ja ću da pljačkam.
Otišao sam. Takva jedna mašina me hranila.
Tako su se, istovremeno, pustošile fabrike u pozadini svih frontova. I Skladišta Gotovih Proizvoda. U sadejstvu sa direktorima koji su se ulagivali vlastima i paravojskama, samo da ne bi išli na ratišta i da bi mogli smišljati način kako da privatizuju „svoju“ fabriku poslije rata ili da je udome, za masnu miloštu i čast. Pljačka im materina, što rekao Pero Simić.
Poslije rata, pogotovu. Dok nije nastupila privatizacija. Iz jedne hidraulične industrije odnijeto je, uz pomoć čuvara, skladištara, predradnika, direktora nije bilo, sedam tona alata. Ključeva, okastih, viljuškastih, francuskih, ureznica i nareznica, šublera. Sedam tona. I još je ostalo za privatizaciju.
Shvatio sam da je socijalizam propao, da je propala država, da je propalo društvo, da je propala moralna vertikala i da su se subjekti udruženog rada ubalegali do grla, tek jednog dana, mnogo godina poslije rata, na krugu jedne industrije. Zeko, kružni zajebant na svoj i na svačiji račun, jebe boga i zvijezde. Šta je Zeko. Jebo ovo sve. Svi imaju mobilni, niko nema ključ trinest. Mislio sam, ali nisam smio da mu kažem, šta će ti ključ trinest kad sedamdeset mašina nemaju elektromotore ili glave i neupotrebljive su. Po njih će poslije, na stečajnoj licitaciji, doći oni koji su pokrali te vitalne dijelove. Samoupravno, nema šta. Nisu sve pokrali tajkuni.
Na mjestu te Industrije sada su jedna group, jedna comppany, sa dva p, jedna ...ex... sve, skupno, ni stotinjak radnika. Gdje nekad radilo tri hiljade.
Gumarska industrija Pančevo još je na svom mjestu. I šest jahača, eksternih nadničara. Nema smisla da sve ovo pokradu. Prvo će odneti kapiju a onda sve ostalo. Da sam prezident, ili, barem, popečitelj Srbije, odlikovao bih pet radnika i predradnika Gumarske industrije Pančevo. Jebeš Kosovo.
Ali, kad bolje pogledam. I jedni i drugi, i Država sa popečiteljima, i šest jahača mrtve portirnice, čuvaju duhove. Oni prvi Kosovo, ovi drugi duhove radnika koji su nekada radili ovdje, živjeli dobro od socijalističkog rada, vozili Pezejce, Fićo je, bre, za livadiće, kupovali gumiđonke a Novu godinu slavili u Begišu, beš mu mater.
Drugovi, koji su sada postali duhovi, u međuvremenu, pomrli su, otišli u penziju, postali prosjaci ili najamnici. Ponosni subjekti udruženog rada. Kolevka je izglasala deklaraciju koja nije u sukobu sa međunarodnim pravom.
Kad sam bio mali, razmišljao sam kako se prave djeca. Kad sam odrastao pazio sam da ne pravim djecu baš na svakoj krevetnjači. Kada sam poostario, razmišljao sam kako se od jedne države pravi mnogo država. Kada sam prošao taj istorijski peting u satenskom blatu, govnima i krvi, shvatio sam da to neće ići. Inače bi pijevac jednog jutra, umjesto na tarabnjaču, skočio na jaje i napravio drugo jaje.
Razlika između mene i šest jahača nepostojeće portirnice nije u poštenju. Ali jeste u tome što oni neće da se odreknu zanosa o tome ako se od ukorovljenog kruga pravi Industrija.
Svaka im čast.

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
RAZBILA SE OPOZICIJA NA BULJUKE
Mada se kaže Turke na buljuke. Ali, skoro je isto.
Najnoviji Buljuk je Osovina Čavić – Ivanić.
Dragan Čavić je, iako bez odluke svog Glavnog odbora, sunce ti jebem, podržao kandidaturu Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH.
Čavić, koji je aktuelnu vlast proglasio režimom, ne znajući, duvandžija, da se režim ne bira na izborima, toliko je dosad krvi prolio govoreći i tome kako treba srušiti snsdrežim i Dodika, da sam očekivao da će Ognjena Tadića, kao glavnog kopljnošu i jurišnika na Dodikovu kandidaturu, nositi krkače po mitinzima, tokom cijele kampanje, najednom svoju i svojih još 316 glasova podrške daje Ivaniću.
Time je predizborni snijeg, koji je pokrio opozicioni brijeg, pokazao neke stvari:
• Čaviću je važnija BiH od Republike Srpske
• Inostranim garažnim izborointelektualcima je najvažnije da Ivanić prođe u Predsjedništvo jer, dva člana Predsjedništva, npr, mogu imenovati za predsjedavajućeg Savjeta ministara koga hoće, samo ako nema 10 poslanika za veto
• Opozicija se buljukuje na one koji vise na sisi stranaca, na vodonoše i na minorne pajace, takozvane auttriktere. Osovina Čavic – Ivanić je na sisi. Esdees je vodonoša koja treba da pribavi mnogo glasova Ivaniću (Mihajlica Pička Jedna se tu prikrpio i on i njegovi nisu nizašta). Auttrikteri, mahači gaćama na štapu, su Krsmanović, Bajić...
• Istorijski Avgustovski sporazum Ivanic – Čavić poslao je jasnu poruku na koju će Esdeesovi birači odgovoriti kao Tito Staljinu, 48., čini mi se, NE, pa će Ivanić proći kao što je prošao i na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj. Biće ponižen. Pouzdano znam da, kad nekom pravom Esdeesovcu pomeneš Čavića, kosa mu se pretvori u svežanj betonskog željeza.
• I konačno, mada će njihovog predizbornog sranja biti još, našla je krpa zakrpu. Karakterni političar našao karakternog političara. Ivanićev politički karakter je prepoznao svako ko je snjim bio u vlasti. A Čavićev politički karakter je objelodanjen neku veče u Amplitudi. Veli Čavić: Meni je pričao jedan ambasador, ambasador velike zemlje, sunce ti jebem, da mu je Špirić pričao da kod Dodika može svaki kriminalac, samo ja ne mogu. Karakter Tetke Tračerke.
Uglavnom, raspukla posteljica opozicionih larvi. Od moderne opozcione arhitekture, ako nikne brvnara, biće puna šaka brade.
Javnost u Republici Srpskoj konačno zna na čemu je i koja je svrha cijele kamerne predstave malih i eksperimentalnih scena – treba instalirati upravljive protuve a onda je Republika Srpska mali problem.

DINAMIT JE LEGITIMNA GRANA EKSPLOZIVA
Svebošnjački sabornik, mada sabor nikako ne dolazi, Muhamed, Tunjo, Filipović, svojim umom i tijelom zaštitio je vahabije. To je legitimna grana Islama, veli. O nekim aspektima života i ibadeta muslimana.
Potegao je Tunjo odbranu pošto su u Republici Srpskoj privedeni neki vehabije, malo ispitani i pušteni. Koliko sam shvatio, Tunjo još zamijera na iskazivanju čvrstine u građenju države. A sve to da bi se zatrli, protjerali, onemogućili i izbrisali muslimani sa teritorije koju su Srbi pokušali osvojiti zločinom i genocidom.
Dakle, sada su vehabije a i druge grane tretmana aspekata života i ibadeta, dobile dvojnu zaštitu i halal. Duhovnu i svjetovnu. Prvu je dao reisul Cerić. Drugu je dao, sada, Tunjo.
To su smjernice i putokazi za djelovanje svih ostalih instuticija duha i svijeta, države i vlasti.
To je, praktično, legalizacija agresivnog krila islama i propusnica za aktivnosti tipa Dernek Bugojno.
S tm što Tunjo, kao i svaki ishitreni lokalni geotolit, određuje i koordinate cilja. Republika Srpska. Jer proganja islam. Tunjo koji je živio u doba stare dobre komunističke troantinacionalne bratske prizemne propagande, primjenjuje iste metode. On vehabijama sugeriše da se, na osnovu privođenja trojice ili petorice vehabija, ima smatrati da se radi o progonu muslimana u Republici Srpskoj. Komunisti bi rekli Ima nekih pojava da ti i ti dižu glavu...
Tunjo nevjerovatnom akrobatikom sumnju u posjedovanje oružja i eksploziva i eventualno udruživanje radi terorizma karakteriše kao napad na „slobodu uvjerenja i prakticiranja jedne legalne i legitimne vjerske orijentacije ljudi, ma koliko ona nama koji pripadamo tradicionalnom načinu ibadeta koji je vladao u BiH, bila strana.“
Tunjo kao svjetovnjak i muslimanski intrelektualac, otvara širom vrata radikalizuovanju mirovnjačkog i posvetiteljskog ispoljavanja islama u BiH.
Tunjo, time, Bugojno prebacuje u Republiku Srpsku.

ZAHVALJUJEM SE
Nakon pedeset hiljada posjeta ovom blogu doista se zahvaljujem svima koji su imali energije i volje da čitaju paketiće, iverje, polufabrikate, neartikulacije, asocijatide, krvolokvije i druge oblike mog mišljenja i stava.
Znam da im je bilo teže nego meni. Meni, koji sam svakog dana morao, samomorao, imati mišljenje o nečemu. O bilo čemu. Rizikovati da se bez dovoljno informacija ili nepoznavanja trendova, sutra uleti u jednosmjernu grešku. Teže, jer ne raspolažu aparatom mišljenja kao ja. Svako od nas ima svoju tehnologiju proizvodnje misli. I zato, gledajući iste stvari, mislimo različito.
Zahvaljujem se i onima koji se slažu sa mnom i čitaju ovo iz užitka. I onima koji tek žele da vide o čemu onaj opet piše. Skriboman. I onima koji ovo čitaju po službenoj dužnosti. I prevodiocima. I onima koji me mrze zbog stavova i običnih riječi. Ništa, ništa, navikao sam. Mene, neki ljudi, čim vide, mrze me.
Zahvaljujem se posebno mojim drugarima sa Poskoka, koje nikad nisam vidio, a koji su mnogim mojim tekstvovima omogućili izlaz u neki drugi svijet, na drugo igralište, drugima na uvid. To me obavezuje. Jer se i slažem s njima. I u drugim stvarima.
Pitali su me, i nekidan na mom blogu, Grahovac, zašto nema mogućnosti za reakcije i komentare.
Ne želim da uvrijedim one koji se predstave. Ali, nisam rad da ostavljam mogućnost da neko sjedi u nužniku, maskiran vratima i piše Oj, pjesniče sa grguravom kosom... i da može da kaže šta hoće, zaštićen nikakvim nikom. Da govori neistine i da vrijeđa druge. Uvrede meni nisu problem. Sve mogu da podnesem. Ali neistine ne mogu.
Ponekad mi skrenu pažnju da na nekim portalima ima laži o meni. Potražim to i onda se osjećam nesretno. Ja ne spadam u novi bestijalni svijet koji se oslobodio komunizma, mada nikad nije ni znao šta je to, i dočepao se demokratije za koju, dripčine, misle da je to ja-anarhija.
A vidim, neki znaju da sam ratnih godina bio u Novom Sadu, dabogda pod mecima i granatama proveli svaku desetu noć koju sam proveo ja, pizda im materina, neki znaju da sam fašist, neki znaju da moja štamparija, koja ima troje zaposlenih, štampa i novčanice, Čavićevi seru kako se zbog moje štamparije mijenjao urbanistički plan a kada bi sve urbaniste iz opštine izveo na strijeljanje ne bi znali kazati gdje je taj objekt.
Zbog laži neću da otvaram idiotima vrata.
Ako svakog dana mogu svoje ime izložiti ispod teksta, neka to uradi i šugava armija lažova, kretenoida, ulitanih intelektualoida, kafanskih mislilaca i bolesnika svakojake vrste.
Reci šta hoćeš. Samo se potpiši. Pa vidi koliki je teret.
Obećavam da će blog biti bolji, u smislu raznovrsnosti. Samo dok se dočepam nekog vremena.
Čitamo se opet sutra

Rajko Vasić, izvršni sekretar SNSD-a
Raspad Jugoslavije
će završiti u BiH
Generalni sekretar SNSD-a slovi za osobu koja redovito uspijeva biti veći desničar i od radikala i od svog partijskog šefa, no pažljiviji analitičari su skloni tezi da Dodik radi upravo ono što Vasić kaže. U razgovoru sa novinarkom Oslobođenja Vasić odgovara na optužbe opozicije u RS-u, ne krijući da ga najviše sekiraju Dragan Čavić i Milanko Mihajlica, objašnjava šta zamjera politici Borisa Tadića i najavljuje nastavak SNSD-ove opstrukcije BiH
Razgovarala: Gordana KATANA
• S približavanjem izbora sve su glasnije kritike opozicije i dijela nevladinog sektora na račun vladajuće strukture, prije svega SNSD-a. Kako komentirate navode da se vlast pretvorila u režim, da je autokratska, da su pogažena načela parlamentarne demokratije?
- Pa dobro, Dragan Čavić, jedan minorni lik insistira na terminu režim, rušenje režima i to izgleda ovako lijepo, zvuči i podsjeća na vrijeme šestojanuarske diktature. Ali to sve samo pokazuje jalovost opozicione scene, koja i sama priznaje da je razdrobljena, a takva je što nema realne materijalne podloge za djelovanje protiv vlasti. Ne možete jednu stranku optužiti daje stvorila režim zato što je dobila 50 posto glasova na izborima. Znači, optužujete i birače. To je demokratija koja postoji od Grčke naovamo. Dakle, mogu samo priznati pravo opoziciji da traži svakim danom, u svakom pogledu neku manjkavost vlasti, ali ne mogu priznati da su bilo gdje i u bilo čemu realni. Čavić i drugi pričaju bajke i to potrošene.
Nuklearna podmornica
Pričom o korupciji u Vladi pokušali su da prođu na lokalnim izborima 2008. pa su izgubili 20 opština. Ja ne bih, da sam na njihovom mjestu, pokušavao u predizbornom periodu sa tom pričom. Čavićeva genijalna priča da neko preduzeće stalno gradi puteve u RS-u je smiješna. Kao da mi imamo stotine Strabaga pa samo jednom Vlada daje poslove. Imamo jedno preduzeće i ono je taj posao dobilo za vrijeme Vlade Mladena Ivanića. Prema tome, sve je to prazna priča.
• Ipak, posljednje dvije godine najuže rukovodstvo SNSD-a s predsjednikom stranke i premijerom Miloradom Dodikom na čelu optužuje se za neodgovorno trošenje javnih sredstava, primjer je i kupovina skupih poslovnih prostora za institucije RS-a u jeku ekonomske krize o čemu je negativan i stav Glavne službe za reviziju javnog sektora RS-a, di¬rektor Investiciono-razvojne banke osuđen je na kaznu zatvora zbog zloupotrebe položaja. To baš i nisu prazne optužbe - da li ih prihvatate kao mrlju na obrazu vlasti?
- Dobro, to je univerzalno pitanje za svako društvo. Mi možemo tako postaviti pitanje Rusiji, zar treba da pravi nuklearnu podmornicu, a ne može da riješi požare. Da li treba Obama da pomaže Pakistanu, a u Americi stotine hiljada porodica postaju beskućnici. Vladine službe, vladina administracija, da ne kažem državna, entitetska, mora da bude riješena i adekvatno smiješena. U bilo kojem vremenu to je skupo. Prema tome, ne mislim da je to bacanje para, već ulaganje u budućnost. Prostor u centru Banje Luke može da bude samo skuplji. Što se tiče revizorskih izvještaja, Razvojne banke itd. ne postoji vlast koja ima idealne ljude u svom aparatu. Bitno je da je ova vlast, ovaj mehanizam preduzeo procedure protiv onih koji su u Razvojnoj banci nešto pogriješili, što znači da nije pušteno da neko radi šta hoće. Nemoguće je očekivati da svi budemo idealni. Bitno je da vlast rješava svoje probleme. Što se tiče revizorskih izvještaja o nenamjenskom trošenju sredstava, treba odvojiti nalaze revizora od onoga što je istražno i sudsko djelovanje i kršenje zakona. Da postoji kršenje zakona, neko bi na osnovu revizorskih izvještaja morao automatski preduzeti odgovarajuće mjere. A to što Boško Čeko kaže da nije usklađeno ovo ili ono, da je ocjena negativna, nije sve to za sud i za zatvor. Opozicija, naravno, želi da od Čeke napravi vrhovnog istražitelja i sudiju i kadiju. To nisu realne stvari, to je obmanjivanje javnosti. Mi revizorsku službu gledamo kao korektiv, na osnovu čijih uputa i nalaza treba ispravljati nepravilnosti. Na kraju krajeva, Dodikova Vlada je u svom prvom mandatu formirala Službu revizije i postavila Čeku na to mjesto. Mi ne bježimo od revizije. Nalazi će uvijek biti na granici korektnih i nekorektnih, jer praksa ide ispred revizije. Dakle, ne može se revizorski izvještaj smatrati sudsko-istražnim papirom.
SRBI
Srbi su naguženi mnogo puta i Srbi u BiH više ni u malom mozgu nemaju ideju zajedništva
• Komentirajući optužbe da se svi veliki građevinski poslovi povjeravaju samo jednoj kompaniji u RS-u, kazali ste da nemamo stotinu Strabaga, no evidentno je da se najveći poslovi povjeravaju Integral inženjeringu. Kakva je sprega te kompanije i njenog vlasnika Slobodana Stankovića i SNSD-a?
- Nikakva veza ne postoji između Integral inženjeringa ili kako se već zove i SNSD-a. Milanko Mihajlica je prije dvije godine pokušao da kaže da je Niskogradnja glavni finansijer SNSD-a i mi smo zbog toga protivnjega podigli tužbu, jer nijedan dinar taj Integral inženjering nije uplatio SNSD-u. Mi smo sa legalnim parama vodili kampanju i 2008. prekoračili količinu para koju možemo potrošiti na lokalnim izborima, jer smo poslovali preko računa.

BiH
SNSD ima jasnu funkciju da štiti interes RS-a i njegovog stanovništva, a ne interes BiH i neke maglovite, vještačke države
Što se tiče ostalih institucija, ja ne znam kome povjeriti gradnju osim onome ko to može da uradi. Osim to ga, Integral inženjering dobio je posao na izgradnji autoputa Banja Luka - Gradiška prije nego je Milorad Dodik postao premijer. Šta trebamo uraditi? Otjerati nekoga da bismo dokazali da nismo u vezi s njim?
• Ali tu je izgradnja zgrade Vlade, RTV doma, novog poslovnog objekta u kompleksu administrativnog centra Vlade RS-a?
- Zgrada Vlade je takođe naslijeđena stvar, jer ju je počeo graditi Telekom. Ja ne znam zašto po svaku cijenu pravite spregu između jedne stranke i jednog preduzeća. To je potpuno nerealna priča.
• Ako nećemo govoriti o RS-u, možemo o odnosu SNSD-a prema BiH.
- BiH je potpuno otvoreno pitanje. BiH je u geografskom smislu samo na međunarodnoj karti odrednica. Unutar sebe ona je naseobina, to nije država. Postoji puno ljudi koji idealistički, prije svega da bi postigli neke grupne nacionalne stvari, po svaku cijenu BiH predstavljaju državom. BiH su samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati i ništa više. To je jedna nesretna zemlja, zemlja koja je podijeljena i koja je sve više podijeljena i sve što se danas dešava na političkoj sceni, ne radi za podjelu BiH, nego svjedoči o podijeljenosti. Bilo koji slučaj koji ćemo uzeti je tačno takav. Djeca koja su tokom rata imala pet, šest godina i koja nisu mogla da shvate stvarnost, danas imaju 20, 30 godina. To su ljudikojine znaju šta je zajednički život, ne znajušta je bratstvo i jedinstvo, ne znaju šta je međunacionalna ili komšijska tolerancija. Što se tiče SNSD-a, mi na BiH gledamo kao što je to Dayton napisao. Mi smo u svom programu 1996. rekli da vidimo BiH kao zajednicu dva entiteta i tri naroda i od toga ne odustajemo. I to je naš odnos prema BiH. Kako će se stvari dalje razvijati ne znam, ali SNSD ima jasnu funkciju da štiti interes RS-a i njegovog stanovništva, a ne interes BiH i neke maglovite, vještačke države. Što se prije svi pomire u BiH da Bošnjaci trebaju da imaju svoj interes, a ne interes unitarne BiH, da Hrvati trebaju da imaju svoj interes, a ne interes služenja Sarajevu, BiH će postati sretnija zemlja. Inače neće. To će dovesti do toga da će se sama urušiti, propasti, popucati. Neće trebati ništa uraditi. Neće trebati nikakav referendum, nikakve ustavne promjene, neće trebati ništa, jer jednostavno desiće se da će se razići kao raspucali led na rijeci, svako će otići na svoju stranu.
• Ali na ovim prostorima nema mirnih razlaza. Svaki takav pokušaj plaćen je sa mnogo krvi. Zar zbog toga ne bi trebali svi, uključujući i SNSD, uložiti više napora da BiH bude bolja i sretnija zemlja, kako bi postala dio evropske porodi ce, kako bi se za početak građanima ukinule vize?
- Zbog putovanja u inostranstvo ne vrijedi praviti državu. U narednih 10,20 godina neće biti nikakvih putovanja. Međunarodni aerodromi su prazni. Dakle, nema ko i kuda da putuje, zbog našeg standarda. BiH nije zanimljiva i nikada neće biti zanimljiva za strana ulaganja i time se ne smijemo zavaravati. U BiH niko neće da uđe jer je nezavršena stvar, jer je BiH zemlja raspada. Na njoj će se završiti raspad Jugoslavije i kapital u nju neće doći makar se svi mi izljubili. Ne isplati se truditi ikome u BiH, pa ni SNSD-u. Ni Bošnjacima. Sve oko nas je etnički čisto. Ovdje zbog truda za zajedničku državu neko može biti samo nagužen. Srbi su naguženi mnogo puta i Srbi u BiH više ni u malom mozgu nemaju ideju zajedništva. To se ovdje smatra slabom tačkom i mogućnošću da neko drži šapu nad nacijom.
• Kada to tako kažete, onda nam je sutrašnjica baš mračna. Zato Vas ponovo pitam jeste li svjesni da su razlazi na ovim prostorima vrlo krvavi?
- Razlazi su krvavi, ali primjer Crne Gore pokazuje da to ne mora biti tako. Pa i primjer Kosova to pokazuje. Ali najbolji raspad je put koj im ide BiH i na kojem će svi shvatiti da ne vrijedi praviti zajedničku državu.
• BiH je u ovom momentu realnost i za njen suverenitet i cjelovitost zainteresirani su i naši najbliži susjedi, Hrvatska i Srbija. Vi ste prije nekoliko dana ocijenili da Srbija vodi neodgovornu politiku prema RS-u, pa i BiH u cjelini. Možete li to pojasniti?
- I Srbija i Hrvatska, to je jasno. Posljedice takve politike su ogromne. To je, kako je vrijeme prolazilo, a Srbija i Hrvatska rješavale svoje probleme, bilo u manjim količinama. Ali, moram otvoreno da kažem, ja se ne bi hvatao u kolo sa Turskom. I to je neodgovorna politika prema RS-u, zbog činjenice da Turska otvoreno nastupa jednostrano. Tako da se nema šta tu pojašnjavati.
Sarajevska djeca
Glavna politička ideja i vodilja SNSD-a je svijest o ovdašnjem političkom interesu Srba u BiH, a ne u interesu našem kroz prizmu Beograda ili formulisanja naših interesa koji je okrenut ka Beogradu. Naš politički interes mora biti okrenut ka Srbima u BiH. Hrvati nemaju tu mogućnost i vidimo kakva je situacija. Posljedice korištenja Srba i Hrvata od Beograda i Zagreba su katastrofalne. Srba nema u pola BiH, Hrvati su desetkovani i zato je to zloupotreba naroda u BiH. Istu sudbinu su doživjeli i muslimani. I oni su ovdje korišteni za radikalizaciju islama, što je jadne ljude dovelo u težak položaj. Ja mislim da mi sa Srbijom moramo razvijati odnose koji su dozvoljeni Daytonom, ali ovdje postoji potpun identitet Srba u BiH i to je RS. A interes Beograda je nešto drugo. Priča se o Dodikovoj težnji i otcjepljenju i prisajedinjenu Beogradu: to je toliko smiješno da može da služi samo za plašenje sarajevske djece.
P.S. U namjeri da doprinesemo kulturi dijaloga, gospodin Vasić je autentično citiran

NUDIGUZI I POTOPNICI
skica za opijelo opoziciji
GLAS ZA PDP JE GLAS ZA POLITIČKO KURVANJE

Nebulozna teza Pedepea da je glas za SNSD glas za nestanak Republike Srpske, nagnala me je da pogledam istini u oči. Bolje rečeno, kurvi u oči. Otkako se pojavio Pedepe na političkoj sceni nije evidentirana veća štetočina po zajednicu. Od ogoljavanja panjeva, preko invazije na pozicije i fotelje, tako se uguzičio i Ivanić, našom dobrotom, do rasprodaje nadležnosti, banaka, i para od PDV. No, kako stvari doista stoje?
SNSD je Republiku Srpsku u prvom Dodikovom mandatu izveo iz mraka izolacije i otvorio svjetskim liderima a u drugom mandatu vratio joj dostojanstvo i trajno je postavio kao odlučujućeg faktora u BiH.
PDP je na scenu Republike Srpske i BiH uveo političku prostituciju jer se pokazao kao stranka koja će radi vlastitih pozicija i za korist ilegalnih međunarodnih faktora učiniti sve da bude na vlasti sa bilo kim.
To je osnovna razlika između SNSD i PDP. Birači i javnost u Republici Srpskoj to znaju i pokazuju već nekoliko puta na izborima.
Stoga je oktobarski izborni glas za PDP, u stvari, glas za političko kurvanje.
Političku liniju takvog prostituisanja i političkog uplitanja stranaca zna samo Mladen Ivanić dok ostali žive u stranačkoj iluziji demokratskog progresa. Uvidjevši to, na desetine kadrova, među kojima su poslanaici i ministri, napustilo je PDP pa je uz Ivanića u javnosti ostao još samo Borenović.
Mladen Ivanić, umjesto da nebulozno optužuje SNSD za bombardovaje Srbije, trebao bi da svojoj stranci i javnosti Republike Srpske objasni šta je radio i za šta je pripreman šest mjeseci u Engleskoj, tokom 1998. godine. Neka javno kaže da li mu je tamo nacrtana Partija demokratskog progresa.

POSLJEDNJA SLIČICA KODAKA
Ne znam koliko ali znam da je malo onih koji su registrovali vijest da je u šest nedjelja juna i jula, na putovanju po svijetu, ispucana posljednja rolna sa 36 sličica Kodak dijapozitiv filma. Stiv Mekari, Nešnel džiografik.
Snimljen je Bruklinski most, Robert de Niro, pripadnici plemena Ribari u Radžastanu, koje nestaje, kasnivši malo za kodakromom.
Čuveni kodakrom. Pol Sajmon je pjevao da boje i taj film čini da cio svijet izgleda kao sunčan dan. Fotografija i kodak-slajd izgledali su kao umjetnička slika narandžastim zlatom. Po bojama se poznavao kodak. Možda zato što je razvijan isključivo u nihovim laboratorijama. Sad ih više nema. Samo još radnja Dvejn foto u Parsonsu, Kanzas, razvija Kodak film. I, najavili su, samo do kraja godine.
Tako odlaze celuloidni kvadrati kolor i crnobijelog filma u nepovrat. Ne odlaze u istoriju jer se istorija sastoji samo od zla a kvadrati filma, orwo, fotokemika, kodak, agfa, fotoaparati, od Smene 8 do čudnovato ledenog i savršenog švedskog Haselblada, Lajke, Karlcajs optike..., dobri su med lošeg svijeta. Spomenici i memorije svačijeg života, skoro svačijeg. Svadbe, poljupci, prve cure i momci, prva djeca, prvo auto... sve je bilo na tim filmovima.
Imao sam sreću da se bavim crno-bijelom umjetničkom fotografijom. To danas ne postoji. Nove elektronske alatke ne znaju šta je to. Novi aparati, koje danas proizvode i proizvođači ormara, ne znaju šta je crnobijeli svijet. Kada skenirate na Canonovu skeneru crno bijelu fotografiju on je skenira u četiri boje. Budala. A ništa nije nijansiranije i osebujnije od crno-bijele fotografije. Između nijansi i kontrasta, uvijek izaberi nijanse, govorio je mi je Stale, student, iz Paraćina, moj prvi učitelj na Smeni 8 i na razvijanju i izradi fotografija. Stale je posle, čuo sam, postao profesor, ja sam otišao iz Beograda a ubrzo se pojavio i kolor film. Znao sam da je to smrt. I prestao sam da se bavim time. Komegod pokažem fotografiju, crno-bijelu, konj blene i pita A što nisi radio kolor, skupo, a?.
Evo, smrt je, sada i došla.
Danas imamo digitalne fotoaparate, picasu, pictures, megapiksele. Danas, uopšte, imamo stvari koje traju kratko. Nema vrijednosti ono što traje kraće od ljudskog života. I što ne spaja ljude. Halo, dolazim večeras na roštilj, ponijeću i eksternu memoriju, da gledamo slike. Niđe veze. Svi imamo svoje eksterne memorije. Ne treba nam tuđa ni memorija ni vlasnik.
Danas imamo milione fotografija. Danas snima digitalac, snima telefon, snima ručni sat, sutra će snimati značke na reveru, kape na utakmici... danas fotografija ne vrijedi ni onog trenutka koliko svjetlu treba da izleti iz blica i vrati se u objektiv.
Nerado sam ubacio u laptop pet mojih starih autorskih crno-bijelih fotografija. Ne da se hvalim ili da se nostalgiram. Samo kao mali spomenik Kodaku koji je za mene uvijek bio luksuz. Čiji Kodak ovim šorom škljoca, Kodak bogatoga sina. Moj svjet je bio svijet Ilforda, nježnog engleskog crnobjelaša. Milion stepenica od crnog ka bijelom. Govori sto jezika. Na ovim fotografijama se to ne može vidjeti.
Uskoro će se primijetiti kako bojeni svijet nije ništa. Pojaviće se plakati, mnogo plakata, pa pogledajte kako na njima prvo umiru boje. Ubija ih dnevna svjetlost. Na kraju ostane nešto plave. Crno-bijelo nema svog ubicu. Srno, a ni bijelo, nikada ne blijedi.
Posljednja rolna Kodaka čuvaće se u posebnim klimatskim uslovima, za budući svijet. Baš me zanima šta će još, od te fotografske inflatorne naplavine, ostati, kroz hiljadu godina, na primjer. Moji negativi će ostati jer ne spadaju u digitalnu pljevu.
Samo, ne znam kome će trebati.